Kloni se nevaljalih novotarija (1 Tim 6, 20)

Ključna poruka sv. Pavla u Prvoj poslanici Timoteju je ono čuveno upozorenje da budno čuva poklad, koji mu je povjeren, kloneći se svega onoga što bi moglo ugroziti poklad vjere.
U Duda-Kaštelanovom prijevodu Biblije to glasi ovako:

"Timoteju, poklad čuvaj kloneći se svjetovnoga praznoglasja i proturječjâ nekog nazovispoznanja, koje su neki ispovijedali pa od vjere zastranili."

U ovom je prijevodu sporno ovo "kloneći se svjetovnoga praznoglasja". Naime, u Vulgati stoji "devitans profanas vocum novitates", što je nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić preveo: "kloneći se nevaljalih novotarija u govoru".
Dakle, prema Vulgati, u obrani poklada vjere, trebamo se kloniti novotarija, a ne pukog "praznoglasja".

Ova razlika u prijevodu, nastala je zbog različitog čitanja grčkog teksta, gdje i jedno slovo može činiti veliku razliku. Ako navedenu riječ čitate kao κενοφωνίας, onda možete prevesti kao "praznoglasje". Međutim, ako čitate kao καινοφωνίας (kako su čitali svi stariji crkveni oci), onda je jasno da se na tom mjestu osuđuje "novoglasje", tj. novotarije.

Još je u 17. stoljeću istaknuti tumač Svetoga pisma, isusovac Cornelius a Lapide, objasnio tu razliku, u svojim komentarima poslanica sv. Pavla:

"Graeca iam habet κενοφωνίας, id est vanitates sive inanitates vocum; et ita legit Syrus, OEcumenius et Theophylactus, qui eas vocat mataeologias et vaniloquentias... Verum Chrysostomus, Ambrosius, Augustinus et passim veteres legunt cum nostro Interprete καινοφωνίας, id est novitates vocum."

("Grčki sad ima κενοφωνίας, to jest, ispraznosti ili praznost glasova; i tako čitaju Sirac, Ekumenije i Teofilakt, koji ih zove mateologije i praznoglasja... No, Krizostom, Ambrozije, Augustin i svi stariji bez razlike čitaju s našim Prevoditeljem καινοφωνίας, to jest, novotarije glasova.")

Ponovimo to još jednom: svi stariji crkveni oci čitali su to mjesto jednako onako kako piše u Vulgati: "devitans profanas vocum novitates". Katolički prijevodi Svetoga pisma na narodne jezike, koji slijede Vulgatu, također su jasni o ovom mjestu.

U prijevodu fra Matije Petra Katančića iz početka 19. stoljeća, koji donosi usporedno latinski tekst Vulgate i hrvatski prijevod, na tom mjestu stoji:

"O Timoteo, založeno čuvaj, ugibajući se svitovnim ričih novinam"

Katančićeva Biblija - Novi zavjet, str. 229.

Isto vidimo i u nešto kasnijim prijevodima, koji nisu slijedili Vulgatu, ali su ipak na važnijim mjestima itekako pazili da se ne bi previše udaljili od nje. 
Tako u prijevodu Novog zavjeta nadbiskupa Ivana Šarića iz 1942. godine, cijelo ovo mjesto glasi:

"O Timoteju, sačuvaj, što ti je povjereno, kloneći se nevaljalih novotarija u govoru i prepiranja lažno nazvanoga znanja, kojim neki hvaleći se otpadoše od vjere."

Ivan Ev. Šarić - Novi zavjet, 1942., str. 398.

Uočite, također, da je nadbiskup Šarić, u bilješci ispod teksta, dao važno tumačenje za to mjesto:

"'Sačuvaj što ti je povjereno', t.j. predaju (tradiciju), kojoj si čuvar."

U tom je kontekstu još jasnije na što je mislio sv. Pavao kad nas je upozorio da se klonimo novotarija. Ali, nažalost, to ljudi koji čitaju Duda-Kaštelanov prijevod (koji tako marljivo širi "Kršćanska sadašnjost") uopće neće primijetiti. Tamo piše "kloneći se praznoglasja", umjesto "kloneći se novotarija".

Govorio sam već više puta o problemu "modernih prijevoda Biblije", ali ponovit ću to još jednom. Veliki problem u vezi Duda-Kaštelanovog prijevoda jest jedna čudna sklonost: da su od svih mogućih načina na koji možete prevesti neku riječ, oni prečesto birali onaj izraz koji najmanje odgovara smislu u kojem su to mjesto shvaćali sveti oci (i uopće cijela Crkva kroz cijelu svoju povijest).
Nažalost, prevoditelji "Zagrebačke Biblije" vodili su se primjerom postkoncilskih modernističkih prevoditelja iz Njemačke i Francuske, koji su se trudili izraditi "ekumenske prijevode", to jest, prijevode koji bi bili prihvatljivi i nekatolicima.
Odatle toliko kompromisnih rješenja u tim "modernim prijevodima".

No, što to znači u praksi? Ljudi koji čitaju te prijevode, dobivaju pojam o vjerskim pitanjima koji je nerijetko veoma različit od shvaćanja kakvo je Crkva uvijek držala.

Dovoljno je pogledati ovaj današnji primjer, gdje sv. Pavao upozorava protiv novotarija.
To mjesto je centralni argument sv. Vinku Lerinskom u njegovom čuvenom Commonitoriumu, u kojem iznosi kriterije za razlikovanje katoličke vjere od heretičkih novotarija. Evo kako on piše o tom mjestu iz Pavlove poslanice Timoteju:

"...et illud apostolicum, quo omnes omnium haereseon sceleratae novitates velut quodam spiritali gladio saepe truncatae semperque truncandae sunt: 'O Timothee, depositum custodi, devitans prophanas vocum novitates et oppositiones falsi nominis scientiae, quam quidam promittentes, circa fidem exciderunt.' (I. Tim. 6, 20-21). Et post haec inveniuntur aliqui tanta inveteratae frontis duritia, tanta impudentiae incude, tanto adamante pertinaciae, qui tantis eloquiorum coelestium molibus non succumbant, tantis ponderibus non fatiscant, tantis malleis non conquassentur, tantis postremo fulminibus non conterantur?
'Devita', inquit, 'prophanas vocum novitates'. Non dixit antiquitates, non dixit vetustates, imo plane quid e contrario sequeretur ostendit. Nam si vitanda est novitas, tenenda est antiquitas; et si prophana est novitas, sacrata est vetustas."

("...i ona apostolska, kojom su često bile rasječene baš sve zločinačke novotarije krivovjerja kao s nekim duhovnim mačem, i kojom ih uvijek treba sjeći: 'O Timoteju, poklad čuvaj kloneći se nevaljalih novotarija u govoru i prepiranja lažno nazvanoga znanja, kojim neki hvaleći se otpadoše od vjere.' (1 Tim. 6, 20-21). I da se nakon ovoga javljaju neki ljudi tolike tvrdokornosti, tolike okorjele besramnosti, toliko jake tvrdoglavosti, koji ne mogu popustiti pod težinom ovih nebeskih riječi, pod tolikim teretom ne pucaju, tolikim se maljevima ne razbijaju, tolikim se napokon gromovima ne daju satrti?
'Kloni se', kaže, 'profanih novotarija u govoru'. Nije rekao starosti, nije rekao drevnosti, nego pokazuje ono što baš naprotiv slijedi. Naime, ako treba izbjegavati novost, onda treba držati starost; i ako je profana novost, posvećena je drevnost.")

Po sv. Vinku Lerinskom, glavni kriterij za razlikovanje katoličke vjere od krivovjerja je to što je katolička vjera stara i nepromijenjena još od vremena apostola, dok su sva krivovjerja došla kao novotarije od strane ljudi koji su željeli mijenjati kršćansku vjeru. Za sv. Vinka Lerinskoga termini novotarija i krivovjerje - praktički su istoznačnice.

I kasnije su katolici zvali krivovjerce "novotarima". Na primjer, čitate li katoličke knjige iz 16. stoljeća, primijetit ćete da protestante vrlo često nazivaju "novotarima" i "novovjercima". Čak i u 20. stoljeću, u nekim ćete teološkim knjigama vidjeti kako se protestante naziva "novotarima". No, ta je praksa naglo prestala za vrijeme Drugog vatikanskog koncila.

Posebno je zanimljivo što su se takve stvari isticale i u popularnoj duhovnoj literaturi, namijenjenoj širim slojevima stanovništva.
Pogledajte, primjerice, jedan argument iz Kniewaldovog vodiča za mladež Katolički đak (1926. god.), kojim objašnjava zašto je nauk Katoličke Crkve apostolski (str. 67.):