Španjolski konkordat iz 1953. - katolička politika devet godina prije II. vatikanskog koncila

Papa Pio XII. i španjolski ministar Alberto Martín-Artajo, nakon sklapanja Konkordata 1953. god.

Za Španjolski konkordat iz 1953. često se kaže da je bio posljednji klasični konkordat. Iz današnje perspektive, ovaj je konkordat zanimljiv zbog nekoliko razloga. Prvo, jer daje uvid u pitanje kakav je model vjerske politike podržavala Sveta Stolica samo 9 godina prije Drugoga vatikanskog koncila. Drugo, jer pokazuje da papa Pio XII. nije odstupio ni milimetra od tradicionalnog viđenja odnosa države prema katoličkoj vjeri. Treće, jer nam može dati ideju za kakve bi se politike današnji kršćani trebali zalagati.

Nama Hrvatima je Španjolski konkordat zanimljiv, jer ga je bl. Alojzije Stepinac otvoreno pohvalio sa željom da i naš narod jednoga dana dobije nešto slično.


Konkordat je objavljen u Acta Apostolicae Sedis za 1953. god., str. 625.-655.

Kao što vidite, konkordat je pisan usporedno na talijanskom i španjolskom jeziku. Navest ću nekoliko članaka koji daju pogled u uređenje odnosa španjolske države prema vjeri.

Prvi članak Konkordata je najvažniji: njime se određuje da je katolička vjera službena vjera španjolske države. Dikcija je vrlo slična prvom članku talijanskog konkordata iz 1929., ali je španjoski konkordat zapravo još jasniji, jer se poziva na božansko i kanonsko pravo. Glasi ovako:

"Vjera katolička, apostolska, rimska nastavlja biti jedina vjera španjolske nacije, i uživat će prava i povlastice koje joj pripadaju u skladu s božanskim zakonom i kanonskim pravom."

U članku VI. imamo jednu zanimljivu odredbu koja se tiče liturgije:

"U skladu s dopuštenjima vrhovnih svećenika sv. Pija V. i Grgura XIII., španjolski će svećenici svakodnevno uzdizati molitve za Španjolsku i za poglavara države, prema tradicionalnoj formuli i propisima svete liturgije."

U članku 26. određeno je da odgoj i pouka na svim razinama obrazovanja (dakle, od vrtića do sveučilišta) moraju biti u skladu s dogmama i moralom Katoličke Crkve:

"U svim obrazovnim ustanovama, bez obzira na razinu i stupanj, kako u državnim tako i nedržavnim, odgoj će biti u skladu s načelima dogmi i morala Katoličke Crkve."

Isti članak određuje da biskupi bdiju nad poukom u obrazovnim ustanovama, u stvarima koje se tiču "čistoće vjere, dobrih običaja i vjerskog nauka". Čak im se daju ovlasti da zabrane knjige, publikacije ili materijale koji bi mogli biti protivni dogmi ili katoličkom moralu.

U članku 29., španjolska država obvezala se da će dati prostor u medijima za izlaganje i obranu vjerskih istina:

"Država će se pobrinuti da u njezinim ustanovama i službama za formiranje javnog mnijenja, posebno u programu radija i televizije, bude dano prikladno mjesto za izlaganje i obranu vjerskih istina, preko svećenika i redovnika određenih u dogovoru s nadležnim ordinarijem."

Po svemu ovome vidimo da je Konkordat učvrstio Španjolsku kao katoličku državu. Konkordat je dao opća načela djelovanja, a detalji su propisani u španjolskim državnim zakonima (i podzakonskim propisima). Španjolska se posebno isticala po zaštiti obiteljskog morala: bio je dopušten jedino crkveni brak (nije bilo civilnog braka, ni razvoda); pornografija, pobačaj i kontracepcija bili su zabranjeni. Sodomija je bila kazneno djelo.
Cenzura medija je onemogućavala širenje protuvjerskih poruka i sadržaja.
Sve u svemu, uspješno su djelovali mehanizmi koji su potrebni za očuvanje kršćanskog društva.


Španjolski konkordat iz 1953. pohvalio je i bl. Alojzije Stepinac, koji je u ono vrijeme bio u kućnom pritvoru u Krašiću. Stepinac je pročitao tekst Konkordata u Acta Apostolicae Sedis. Ovaj događaj je zabilježio vlč. Josip Vraneković u svom dnevniku, 22. siječnja 1954.:

"Na šetnji: Veseli ga konkordat Španjolske sa Sv. Stolicom. Tekst ugovora čitao je u AAS. 'Bog upravo čuva i nagrađuje Franka. Poštuje Ime Božje - daje Crkvi punu slobodu djelovanja i danas ima uza sebe prvu moralnu i materijalnu silu svijeta: Vatikan i USA. Daj, Bože, da doživim takav konkordat našega naroda - i slobodne naše države sa Sv. Stolicom.' "

Ovaj izvadak iz Vranekovićevog dnevnika je objavljen u službenom glasniku postulature Bl. Alojzije Stepinac za listopad 2011. (br. 3.-4., str. 48.):

Vidimo da je bl. Alojzije Stepinac priželjkivao sličan ugovor za hrvatski narod i oslobođenu (buduću) hrvatsku državu. Nažalost, nije to doživio. A što je još gore, "aggiornamento" iz 1960-ih i 1970-ih dovest će do sekularizacije same Španjolske i promjene Konkordata iz 1953. godine.

Na Drugom vatikanskom koncilu, španjolski su biskupi bili među konzervativnijima, jer su dobro vidjeli da je cilj "vjerske slobode" (koju su promicali "progresivci"): sekularizacija i dokidanje katoličkih država poput Španjolske.

Dan prije nego što je izglasana deklaracija "Dignitatis humanae", španjolski biskup Antonio Pildain y Zapiain poslao je tajništvu Koncila tekst koji počinje riječima (na latinskom):

"Utinam ruat cupola sancti Petri super nos antequam approbemus Declarationem de libertate religiosa..."

("Da se barem sruši kupola svetoga Petra na nas, prije nego što odobrimo Deklaraciju o vjerskoj slobodi...")

Ovaj biskup nije krio svoje razočaranje s usvajanjem "Dignitatis humanae". Otvoreno je rekao jednom drugom biskupu, da ga deklaracija "Dignitatis humanae" prisiljava da propovijeda stvari o vjerskoj slobodi, koje su suprotne onome što je propovijedao tijekom cijeloga svoga života.

U Španjolskoj se nakon II. vatikanskog koncila dogodilo isto što i u drugim (nekadašnjim) katoličkim državama. Postupni proces sekularizacije, poduprt od sve liberalnije crkvene hijerarhije. Kako su stari "konzervativni" bikupi umirali, na njihove su položaje imenovani liberali (koji su djelovali po načelima neomodernističkih ideologa Rahnera, Congara i sličnih).

Konkordat je izmijenjen 1976. i 1979. godine. Sve je ovo pratio proces uvođenja destruktivnih tekovina sekularizma (civilni brak i razvod), kao i legalizacija svega što je bilo zabranjeno za vrijeme katoličke vlasti: kontracepcije, pobačaja, pornografije itd.


U Španjolskoj se dogodilo isto što i u Italiji. Pisao sam o tome u tekstu: "Dignitatis humanae" u praksi - izmjena Lateranskih ugovora i sekularizacija Italije.

PRO MULTIS - za mnoge, a ne za sve - OBJAŠNJENJE Tridentskog katekizma

Riječi pretvorbe u tradicionalnom rimskom obredu

Liturgijska revolucija 1969. godine bila je toliko duboka, da je zahvatila čak i riječi pretvorbe (i u izvorniku novog misala, ne samo u prijevodima). Ali, ni to nije bilo dovoljno reformatorima, koji su iskoristili prijevode novoga misala na narodne jezike, kako bi na svoju ruku uvodili razne stvari, kojih nema u izvornom tekstu misala. Iako u latinskom izvorniku novog misala u riječima pretvorbe i dalje piše "pro multis" ("za mnoge"), u nekim prijevodima na narodne jezike, te su riječi pogrešno prevedene kao "za sve ljude". To se dogodilo i u Hrvatskoj, gdje je prijevod novog misala bio povjeren modernistima iz "Kršćanske sadašnjosti".

Može se primijetiti kako rasprave o tom pitanju, iz nekog razloga, zanemaruju činjenicu da Rimski katekizam (Katekizam Tridentskog koncila) daje izričito objašnjenje zašto u riječima pretvorbe piše "za mnoge", a ne "za sve".

Pisci Tridentskog katekizma (među kojima je bilo i dalmatinskih biskupa) kao da su znali da će se jednoga dana pojaviti ljudi koji će pokušati izokrenuti te riječi. Podsjećam da je katekizam objavljen 1566. godine, i predstavlja precizno tumačenje misli Tridentskog koncila.

Prije nego što navedem objašnjenje Tridentskog katekizma, pogledajmo prvo kojim "argumentom" modernisti pokušavaju opravdati svoj krivi prijevod novog misala. Oni se, naime, pozivaju na one riječi sv. Pavla: "Krist je umro za sve" (2 Kor 5, 15).
Ali, to pravovjernim katolicima nikada nije bilo sporno! Da! Krist je doista umro za sve ljude - u smislu, da je njegova muka i smrt više nego dovoljna da zadovolji za sve grijehe svih ljudi, od Adama do posljednjeg čovjeka koji će živjeti na zemlji. Međutim, plodovi Kristove muke se ne primjenjuju neposredno na sve ljude. Kada bi se plodovi Kristove muke neposredno primjenjivali na sve ljude, onda se nitko ne bi trebao krstiti, niti ići na ispovijed, jer bi im grijesi bili izbrisani već samom činjenicom da je Krist za njih umro.
No, Gospodin je odredio da se plodovi njegove muke i smrti primijenjuju preko svetih sakramenata, kako kaže sv. Pavao: "koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni" (Rim 6, 3). Dakle, muka i smrt Kristova nije neposredno opravdala sve ljude, nego samo one ("mnoge") koji su kršteni, i koji se koriste spasonosnim sredstvima koja je on ustanovio. A tako je najavio još prorok Izaija: "Sluga moj pravedni opravdat će mnoge" (Iz 53, 11). Mnoge, a ne sve. A i sam Gospodin kaže:

"Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge." (Mk 10, 45)

Gospodin također koristi riječi "za mnoge" pri ustanovi Euharistije (Mt 26, 28; Mk 14, 24). Od ovih činjenica polazi tumačenje koje daje Tridentski katekizam, a koje glasi ovako:

"Sed verba illa quae adduntur: PRO VOBIS ET PRO MULTIS, a Matthaeo (Matth. 26, 28) et Luca (Luc. 22, 30) singula a singulis sumpta sunt, quae tamen sancta Ecclesia, Spiritu Dei instructa, simul coniunxit: pertinent autem ad passionis fructum atque utilitatem declarandam; nam si eius virtutem inspiciamus, pro omnium salute sanguinem a Salvatore effusum esse fatendum erit; si vero fructum quem ex eo homines perceperint, cogitemus, non ad omnes, sed ad multos tantum eam utilitatem pervenire facile intelligemus."

("Ali one riječi koje se dodaju: ZA VAS I ZA MNOGE, uzete su pojedinačno iz Mateja (Mt 26, 28) i Luke (Lk 22, 30), a koje je sveta Crkva, poučena od Duha Božjega, zajedno spojila: te se riječi odnose na plodove i koristi muke; jer ako gledamo na njenu snagu, treba priznati da je Spasitelj prolio krv za sve, ali ako razmišljamo o plodu koji od toga primaju ljudi, lako ćemo shvatiti da on ne dostiže sve, nego samo 'mnoge'.")

Malo kasnije, katekizam precizira da u riječima pretvorbe s punim pravom piše "za mnoge", a ne "za sve":

"Recte ergo factum est ut pro universis non diceretur, cum hoc loco tantummodo de fructibus passionis sermo esset quae salutis fructum delectis solum attulit. Atque huc spectant verba illa Apostoli: 'Christus semel oblatus est ad multorum exhaurienda peccata' (Hebr. 9, 28); et quod Dominus apud Ioannem inquit: 'Ego pro eis rogo; non pro mundo rogo, sed pro eis quos dedisti mihi, quia tui sunt' (Ioan. 17, 9)."

("Pravilno je stoga učinjeno da se ne govori 'za sve', jer se na tom mjestu govori samo o plodovima muke, koje je dodijelio samo izabranima. I ovdje spadaju one riječi Apostola: 'Krist se jednom prinese da oduzme grijehe mnogih' (Heb 9, 28); i što Gospodin kaže kod Ivana: 'Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao, jer su tvoji' (Iv 17, 9).")

Da bismo ovo shvatili, moramo pogledati što o plodovima muke Kristove kaže sam Tridentski koncil (sess. VI., cap. 3.):

"Verum, etsi ille pro omnibus mortuus est, non omnes tamen mortis eius beneficium recipiunt, sed ii duntaxat quibus meritum passionis eius communicatur. Nam sicut revera homines, nisi ex semine Adae propagati nascerentur, non nascerentur iniusti; cum ea propagatione, per ipsum dum concipiuntur, propriam iniustitiam contrahant: ita nisi in Christo renascerentur, nunquam iustificarentur, cum ea renascentia per meritum passionis eius, gratia qua iusti fiunt, illis tribuatur. Pro hoc beneficio Apostolus gratias nos semper agere hortatur Patri, qui dignos nos fecit in partem sortis sanctorum in lumine et eripuit de potestate tenebrarum transtulitque in regnum Filii dilectionis suae, in quo habemus redemptionem et remissionem peccatorum' (Col. 1, 12-13). "

("Zaista, iako je on umro za sve, ne primaju svi beneficij njegove smrti, nego samo oni na koje je primijenjena zasluga njegove muke. Naime, kad se ljudi ne bi rađali od potomstva Adamova, ne bi se rađali nepravednima; jer tim rađanjem po njemu u trenutku začeća, primaju vlastitu nepravdu: tako ako se ne preporode u Kristu, nikada se neće opravdati, jer se tim preporodom po zasluzi njegove muke, dodijeljuje milost kojom postaju opravdani. Za to nas dobročinstvo Apostol neprekidno potiče da zahvaljujemo Ocu, 'koji nas je učinio dostojnima za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti, i izbavio nas iz vlasti tame i prenio u kraljevstvo Sina ljubavi svoje, u kome imamo otkupljene i otpuštenje grijeha' (Kol 1, 12-13). ")

To je na jednostavan način objašnjeno u Katekizmu sv. Pija X.  (■ 112.-114.):

■ 112. P. Za koga je Isus Krist umro?

O. Isus Krist je umro za spasenje svih ljudi, pa je on za sve ljude prikazao zadovoljštinu.

■ 113. P. Ako je Isus Krist umro za spasenje svih ljudi, zašto se svi ne spašavaju?

O. Isus Krist je umro za sve, ali svi se ne spašavaju zato što ga mnogi neće priznati, što ne poštuju njegov zakon, što se ne koriste sredstvima spasenja koja nam je on ostavio.

■ 114. P. Je li dovoljno za naše spasenje da je Isus Krist umro za nas?

O. Da bismo se spasili, nije dovoljno što je Isus Krist umro za nas, nego je potrebno da svakome od nas budu primijenjeni plodovi i zasluge njegove muke i smrti. Ta se primjena najviše događa pomoću svetih sakramenata, koje je sam Isus Krist zato ustanovio. Međutim, mnogo ljudi ili uopće ne prima sakramente ili ih prima nedostojno, pa su sami sebi krivi, ako im smrt Kristova nije korisna za spasenje.

Mislim da je ovo dovoljno da svatko razumije zašto se plodovi Kristove muke ne primijenjuju na sve ljude, nego na neke - na MNOGE o kojima govori Sveto pismo. Zato se u riječima pretvorbe govori za mnoge, a ne za sve.

Na kraju krajeva, tako je Gospodin izričito rekao prilikom ustanove riječi pretvorbe...

Matej 26, 28: "Ovo je krv moja Novoga zavjeta, koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha."

Marko 14, 24: "Ovo je krv moja Novoga zavjeta, koja se za mnoge prolijeva."

Lažne religije

Prije nekoliko godina, u časopisu Veritas uredništvo je, odgovarajući na pitanje čitatelja, napisalo sljedeću tvrdnju:

Nazivati "lažnim religijama" pripadnike drugih religija... ne odražava stav Katoličke crkve, nego odražava njegovo nepoznavanje.

Očito je da autor tih riječi nikada nije čitao crkvene dokumente starije od 1960-ih, što je, nažalost, čest slučaj kod današnjeg "modernog klera". Upravo na području odnosa prema nekatoličkim religijama vlada najveći nesklad i diskontinuitet između "modernih učenja" i tradicionalnog nauka Crkve.

Pa evo, za informaciju onima koji to ne znaju, termin "lažna religija" ("falsa religio") izričito koristi Prvi vatikanski koncil u dogmatskoj konstituciji Dei Filius (24. travnja 1870.), kad govori o nejednakom položaju katolika i nekatolika, i o nužnosti katoličke vjere za spasenje:

"Quocirca minime par est conditio eorum, qui per coeleste fidei donum catholicae veritati adhaeserunt, atque eorum qui ducti opinionibus humanis, falsam religionem sectantur..."

("Zbog toga nipošto nije jednak položaj onih koji su po nebeskom daru vjere prionuli uz katoličku istinu, i onih koji vođeni ljudskim mišljenjima slijede lažnu religiju...")

Nazivati nekatoličke religije "lažnim religijama" itekako je u skladu s Evanđeljem. Upravo Evanđelje upozorava na opasnost od lažnih proroka koji donose krive nauke:

"Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi." (Mt 7, 15)

"Ustat će mnogi lažni proroci i mnoge zavesti." (Mt 24, 11)

Dakle, ako znamo da je Muhamed bio lažni prorok, onda je i religija koju je on osnovao: lažna religija. Logično i očigledno. I ovo je bilo očito svim generacijama katolika sve do Drugoga vatikanskog koncila, u čije su dokumente razni liberalni lobiji progurali svoje teze koje do danas stvaraju zabune i pomutnje. Od svih dokumenata Drugoga vatikanskog koncila, onaj koji najviše stoji u izravnoj suprotnosti s tradicionalnim naukom Crkve je deklaracija o nekršćanskim religijama "Nostra aetate".

Naime, "Nostra aetate" tvrdi da Crkva gleda s poštovanjem na nekršćanske religije. I sad možemo pitati: Otkad to? Otkad??? Kakvo poštovanje!?
Kakvo poštovanje?, kad se u tradicionalnom obredu krštenja (koji je bio na snazi i za vrijeme II. vatikanskog koncila) traži od krštenika koji dolazi iz neke druge religije: da prezre i zamrzi tu religiju, kao i sve ostale zablude i lažne religije.


Da vas podsjetim što propisuje obred krštenja odraslih (Rimski obrednik 1929., s. 56.):

Toliko o "poštovanju" drugih religija. Zato su pokoncilski reformatori mijenjali sve obrede, kako bi ih uskladili s novootkrivenim "poštovanjem prema nekršćanskim religijama". Zato su izmijenili molitve Velikog petka za obraćenje židova, krivovjeraca, raskolnika i pogana. Zato su uklonili i Atanazijevo vjerovanje iz časoslova, kao i tolike druge molitve.
Nije bilo drugoga načina, nego da iznova sastave nove obrede, "politički korektne".

Na isti je način izmijenjena pouka na teološkim fakultetima. Dovoljno je samo usporediti udžbenike prije Drugoga vatikanskog koncila s onima koji se danas tamo koriste. Pisac u Veritasu koji je napisao tezu koju sam spomenuo na početku, nažalost, vjerojatno dolazi od onih koji ništa drugo i ne poznaju osim modernističkih novotarija.

Sv. Karlo Boromejski - Pravila crkvene umjetnosti i arhitekture

Kao i na mnogim drugim područjima važnima za duhovni život, Sv. Karlo Boromejski je i o temi crkvene umjetnosti i arhitekture dao točne upute, koje su njegovi podređeni morali vjerno slijediti. Te su upute, poznate pod nazivom Instructiones fabricae et supellectilis ecclesiasticae, postale popularne i u drugim dijelovima Europe. Zbog njihovog trajnog i neprolaznog značenja, navest ću danas nekoliko odredaba, koje dobro pokazuju kako bi trebale izgledati naše crkve.

Sv. Karlo u uvodu otkriva svoje motive za davanje ovih uputa. Ovdje, između ostaloga, kaže:

"illud tantum spectavimus, ut et aedificii et ornatus et apparatus ecclesiastici norma et forma certa, cum rationibusque patrum convenienti... induci sedulo curaremus"

("samo smo na to gledali, da pažljivo uvedemo u primjenu sigurno pravilo o crkvenoj izgradnji i uređenju i uresu, prema načelima koja se slažu s ocima")

Malo kasnije, sv. Karlo pojašnjava da je dostojno, lijepo i bogato ukrašavanje crkava zaista tradicija koja potječe od svetih otaca iz najstarijih vremena:

"Porro ingens olim extitit ecclesiarum et structura et multitudo, ut vestigia indicant, quae his temporibus cernuntur: ingens praeterea pretiosaque admodum sacrorum indumentorum et vasorum copia. Calices, candelabra et reliqua eius generis permulta usui ecclesiastico dicata aurea atque argentea, tum vestimenta, vel inaurata, vel auro, argento intecta omnemque denique ecclesiasticum supellectilem, non modo Romae, Jerosolymis, Constantinopoli, sed (quod ad nostram pietatem inflamandam plurimum roboris habere debet) Mediolani tanti fuisse accepimus, ut inde pater patronusque noster sanctissimus Ambrosius satis habuerit, quo aliquando in summa urgentique necessitate, vel captivos redimeret vel pauperes aleret. Libros etiam codicesque sacros auratos et purpura byssoque vestitos, et auro, argento caelatos, ac nonnulos aureis, argentisque litteris, iisque uncialibus, scriptos olim fuisse, ab sancto Hieronymo memoriae proditum est."

("Nadalje, nekada su se crkve veoma isticale i izgradnjom i brojnošću, kao što pokazuju ostaci koji se u ova vremena opažaju; osim toga, bilo je veliko mnoštvo vrlo dragocjenog ruha i posuđa. Kaleži, svjećnjaci i vrlo mnogo ostalih stvari ove vrste, posvećenih crkvenoj upotrebi, zlatnih i srebrnih, kako odijela bilo pozlaćenih bilo prekrivenih zlatom i srebrom, tako i svakog drugog crkvenog namještaja, ne samo u Rimu, Jeruzalemu, Carigradu, nego (što bi trebalo još više zapaliti našu gorljivost) i u Milanu: doznali smo da ih je bilo toliko, da je odatle naš otac i zaštitnik, presveti Ambrozije, imao dovoljno da je mogao katkad, u najvećoj i hitnoj potrebi, odatle otkupljivati zarobljenike i hraniti siromašne. Također je nekada bilo i pozlaćenih knjiga, i svetih kodeksa, i prekrivenih zlatom i srebrom, a nemali broj je bio ispisan zlatnim i srebrnim slovima, što je od svetog Jeronima predano uspomeni.")

Sv. Karlo daje svojim vjernicima detaljne upute za sve pojedinosti izgradnje i uređenja crkve: o mjestu gdje se crkva smije graditi, obliku crkvene zgrade, prozorima, vratima, krovu, o glavnom oltaru, svetohraništu, raspelu, o pobočnim oltarima...

Izdvojio bih neke njegove upute o svetim slikama, u kojima naročito upozorava s kakvom se pažljivošću, preciznošću i ozbiljnim teološkim obzirima trebaju izrađivati:

"...ne imago sacra exprimatur, quae falsum dogma contineat; quaequae periculosi erroris rudibus occasionem prebeat; quaeve Sacrae scripturae vel traditioni Ecclesiae repugnet: sed quae veritati Scripturarum, traditionum, ecclesiasticarumve historiarum matrisque Ecclesiae consuetudini et usui conveniat. Praeterea sacris imaginibus pingendis sculpendisve, sicut nihil falsum, nihil incertum apocriphumve, nihil superstitiosum, nihil insolitum adhiberi debet, ita quidquid profanum, turpe vel obscenum, inhonestum, procacitatemve ostentans omnino caveatur; et quidquid item curiosum, quodque non ad pietatem homines informet, aut quo fidelium mentes oculique offendi possint, prorsus vitetur item."

("...neka se ne izlaže sveta slika, koja bi sadržavala lažan nauk i koja bi mogla neukima dati priliku za zabludu, i koja se protivi Svetom pismu ili tradiciji Crkve, nego ona koja se slaže s istinom Pisama, tradicija i crkvenom poviješću i običajima i uzusima majke Crkve. Osim toga, u slikanju ili rezbarenju svetih slika, kao što ne smije biti ničega lažnoga, ničega nesigurnoga i apokrifnoga, ničega praznovjernog, ničega neuobičajenog; tako neka se posve čuva od bilo čega profanoga, ružnoga ili bestidnoga, nedostojnoga i što pokazuje drskost; neka se isto tako u cijelosti pažljivo izbjegava bilo što neuobičajeno i što ne potiče ljude na pobožnost, ili što bi moglo uvrijediti duše i oči vjernika.")

Ovo sam izdvojio, jer možda nismo dovoljno svjesni koliko je zapravo užasna ona modernistička "umjetnost" u pokoncilskim crkvama. Apstraktne slike i kipovi toliko su daleko od tradicije Crkve, da jednostavno ne mogu biti dalje. Ukratko, izgled "modernih crkava" predstavlja kršenje svake odredbe, koju je god sv. Karlo Boromejski napisao u svojim uputama.
Riječ je o potpunom lomu, odstupanju od katoličke umjetnosti i arhitekture.
Jednostavno rečeno, moderna sakralna umjetnost, uopće nije "sakralna".

I nemojte samo reći da je razlog zašto "moderne crkve" imaju prazne bijele zidove, jer nemaju novaca da se ukrase. Ne radi se o nedostatku novca, nego o ikonoklastičkom mentalitetu, koji je modernizam preuzeo od svojih protestantskih uzora.

Uostalom, pogledajte naše stare crkve u siromašnim selima. Ljepše su uređene, nego one ogromne "moderne crkve" po novim naseljima velikih gradova.

Ili, uzmite, na primjer, crkve koje su izgrađene u BiH u 19. stoljeću. Katolici u BiH nesumnjivo su bili najsiromašniji od svih katolika o tadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji. Unatoč tome, izgradili su prekrasne crkve i lijepo ih uredili.

Pa čak i pod turskom vlašću, hrvatski katolici u BiH uspjeli su izgraditi neke dostojne i lijepe crkve.
Pogledajte, na primjer, franjevačku crkvu u Gučoj Gori kod Travnika (izgled krajem 19. stoljeća).

Ili, pogledajte izvorni izgled glavnog oltara sjemenišne crkve sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu. Podignut je u vrijeme kad je bilo znatno manje novca nego danas.

Dakle, nije stvar u novcu, nego u nečem drugom. Riječ je o osjećaju za sveto, koji je usko vezan uz tradicionalnu liturgiju. Što se dogodilo s tim osjećajem nakon liturgijskih reformi II. vatikanskog koncila? Svi su mogli gledati kako je nakon nestanka tradicionalne liturgije, diljem svijeta naglo nestala i katolička umjetnost i arhitektura.
Neka mi netko objasni zašto je nakon II. vatikanskog koncila postalo tako teško izgraditi crkvu koja izgleda katolički?

No, vratimo se malo na upute sv. Karla Boromejskog. Kad bi ih barem pročitali oni koji su odgovorni za izgradnju i uređenje današnjih crkava! Možda bi tek tada uvidjeli kakva je bila pogreška graditi "moderne crkve" u obliku velikih betonskih dvorana, sa praznim bijelim zidovima (veoma slično stilu u kojem protestantske sekte grade svoja okupljališta).

Postoji način da se popravi ova šteta, ali jedino ako se jasno prizna i utvrdi sljedeće tri stvari:
1. da je bila pogreška graditi crkve u "modernističkom stilu"
2. da se napokon prestane graditi takve crkve
3. one crkve koje su, nažalost, već izgrađene u tom stilu, trebalo bi nekako prepraviti, pregraditi ili... nešto učiniti... kako bi izgledale kao normalne katoličke crkve. Preuređenje bi uistinu trebalo biti korijenito i iznutra i izvana.

Zašto nismo marljiviji?

Prošli tjedan se navršila 75. godišnjica mučeničke smrti fra Rafaela Kalinića (1910.-1943.). O njegovom životu i radu možete naći puno podataka na internetu, pa neću danas detaljnije o tome pisati.

Dostupna je i knjiga fra Petra Bezine - Fra Rafina duhovna razmišljanja.
U knjizi su objavljeni njegovi duhovni zapisi. To su vrlo osobna razmišljanja, za koja je Kalinić izričito napisao da ne želi da budu objavljena (15. rujna 1941.):

"Nipošto ovome pisanju ne smije biti cilj da ono kasnije (posebno iza tvoje smrti) dođe u tuđe ruke, da to drugi vidi i po tome te hvali i cijeni."

A eto, ovi su zapisi ipak došli u javnost. Tu ima vrlo vrijednih misli i savjeta, na koje svakako trebamo obratiti pozornost. Budući da je Kalinić pisao za sebe, a ne za javnost, logično je da se najveći dio ovih zapisa sastoji od citata na latinskom: iz Svetoga pisma i crkvenih naučitelja.
Po principu: stavi naslov neke teme i onda redom navodi što o toj temi piše u Svetom pismu i djelima crkvenih naučitelja.

Evo, na primjer, za temu: Prilagođenje volji Božjoj

Iz nekih zapisa je očito da je Kalinić naslućivao skoru smrt. Na nekim mjestima navodi imena svećenika (na području Dalmatinske zagore) koje su ubili partizani i četnici. Možda je i on sam mislio da će ga ubiti partizani. No, na kraju su ga ubili Nijemci.

Zbog tih slutnji, a vjerojatno i zbog ranijeg životnog stava, zapisuje (str. 190.):

"Svaki čin koji obavljaš smatraj kao da ga zadnji put u životu obavljaš. Tako misli o svakoj kanonskoj uri u oficiju, o svakoj misi, o svakoj pobožnoj vježbi, o svakom razgovoru i susretaju s bližnjim svojim."

Ranije je već napomenuo da sve treba činiti s dobrom nakanom, a to povezati s one četiri nakane na koje se prikazuje svaka misna žrtva (str. 186.-187.):

"Uopće sve svoje čine posvećuj dobrom nakanom. U tu nakanu unesi, ako je zgodno, sve 4 one ima Missae sacrificium. Ove 4 nakane učini što ranije jutrom. 'Primi, Bože, ovo na slavu Tvoju, a za pokoru grijeha mojih (i onih za koje sam još dužan zadovoljavati)' - to neka ti bude što moguće češći uzdah, i to što promišljeniji i srdačniji."

Nastoji izgovoriti što više strelovitih molitava:

"Iz katekizma o. Bajića ili iz koje druge knjige (molitvenika) ispiši na komad papira dosta strjelovitih molitava, osobito onih s oprostom. Taj papir drži u sobi pred sobom i iz njega čitaj i srčano izgovaraj od vremena do vremena pojedine od napisanih molitvica. One koje ti se čine zgodnije pocrtaj, nauči ih dobro napamet pa ih izgovaraj i izvan sobe."

 
Kao i svi sveci koji su težili savršenosti, Kalinić je imao izoštren osjećaj za izbjegavanje lakih grijeha. Zapisao je 9 kazni koje su posljedica lakih grijeha.

Kalinić je veoma kritičan prema mlakosti, osobito kad je opazi među redovnicima i svećenicima. Izgleda da već počinje primjećivati i naznake modernizma kod nekih profesora. U četvrtak, 19. prosinca 1940., piše:

"O mlakosti. Osobito o onoj kod redovnika i svećenika. Ovdje, valjda, o žalosnom procesu slabog vladanja kod župnika i profesora. Slaba vjera, modernistička nastranjenost. Vladanje svećenika sveučilištaraca. Njihovo podlijeganje. Kaki su iza povratka na predavanje i inače."

Izgleda da mu posebno smeta kod njih taj nedostatak truda oko unutarnje duhovne izgradnje (str. 176.):

"Pa zar nije za nas duhovne osobe sramota da se sinovi ovoga svijeta više od nas trude, da oni više rade za zemlju, nego mi za nebo, da su oni pametniji obzirom na postizavanje zemaljskih probitaka, nego mi nebeskih? A kod nas bi pamet imala više raditi. Više smo učili, bolje smo pamet izoštrili, neusporedivo više razmišljamo, a i propovijedamo o ništetnosti zemaljskih dobara u usporedbi s nebeskima. Zašto onda nismo marljiviji? Zašto onda provoditi toliko vremena u skitanju, igranju, zabavi, čevrljanju, naklapanju...? Zar nismo time na sablazan i svjetovnjacima i braći, osobito mlađoj, redovnicima-svećenicima?"

Kalinić je volio čitati Chaignonovu knjigu "Svećenik na oltaru" (koja je, inače, dostupna na internetu: Svećenik na oltaru). To možemo zaključiti po sljedećem njegovom zapisu (str. 174.):

"Vidi knjigu: Svećenik na oltaru, str. 105. (revnost za spas duša). Ovo (kao i ostali sadržaj ove knjige) često ponovno čitaj."

Kao što vidite, posebno je naglasio poglavlje te knjige koje nosi naslov: "Revnost za spas duša". A što piše u tom poglavlju?

Na kraju, da se vratim malo na knjigu "Fra Rafina duhovna razmišljanja". Ne mogu prešutjeti očite propuste u uređenju te knjige.
Naime, kako Kalinić citira Sveto pismo isključivo prema Vulgati, na latinskom jeziku, urednici su htjeli približiti tekst današnjim čitateljima, stavljajući u bilješke prijevode tih citata. No, što se dogodilo? Na puno mjesta stavili su prijevod prema Bibliji "Kršćanske sadašnjosti" (Duda-Kaštelanov prijevod). A kao što znate, taj se prijevod, posebno u Starom zavjetu, znatno razlikuje od Vulgate. Ako su već morali prevoditi Kalinićeve citate, onda su trebali izravno prevesti iz latinskog teksta Vulgate, a ne stavljati "moderni prijevod Biblije" koji slijedi jedan potpuno drugačiji predložak.
Jer ovako pojedine stranice knjige izgledaju stvarno nespretno uređene, kad vidite da Kalinić citira Vulgatu, a urednici stavili u bilješke prijevod "Kršćanske sadašnjosti"...

No, to nije jedini problem. Kalinić često koristi izraze koji su uobičajeni u klasičnoj katoličkoj literaturi, ali koje današnja generacija očito baš i ne razumije.
Tako je, na primjer, na str. 175. napisao:

"Samo pazi da te u pažnji na zahtjeve razboritosti ne prevari prudentia carnis."

I sad, u bilješci ispod teksta termin "prudentia carnis" urednik je preveo kao "razboritost u mesu"!? On je valjda mislio da to ima neke veze s postom.

Što je, dakle, "prudentia carnis"? To je izraz kojim se u poslanici sv. Pavla Rimljanima označava ovozemaljska, tjelesna mudrost kao suprotnost duhovnoj mudrosti.

"Nam prudentia carnis, mors est: prudentia autem spiritus, vita et pax: quoniam sapientia carnis inimica est Deo: legi enim Dei non est subiecta, nec enim potest." (Rim 8, 6-7)

Kod Šarića je taj termin preveden prema Vulgati: "mudrost tijela", a u Bibliji KS kao "težnja tijela" (u grčkom tekstu stoji φρόνημα τῆς σαρκὸς).


Govorimo o terminu koji se često koristi u klasičnoj katoličkoj literaturi.
Sv. Toma Akvinski daje definiciju pojma "prudentia carnis" i raspravlja je li to smrtni grijeh (Summa theologica, II-II, q. 55., a. 1.):

"...prudentia carnis proprie dicitur secundum quod aliquis bona carnis habet ut ultimum finem suae vitae. Manifestum est autem quod hoc est peccatum, per hoc enim homo deordinatur circa ultimum finem, qui non consistit in bonis corporis, sicut supra habitum est. Et ideo prudentia carnis est peccatum."

("...mudrost tijela se kaže prema tome da netko drži tjelesna dobra za konačan cilj svog života. Očito je, naime, da je to grijeh, jer se prema tome čovjek odvaja od konačnog cilja, koji se ne sastoji u tjelesnim dobrima, kao što je gore rečeno. I zato je mudrost tijela grijeh.")

Tužno je da se urednik knjige toga nije sjetio, a on je, inače, bio svećenik koji je zaređen prije II. vatikanskog koncila. No, kad se 50 godina ne koristite tradicionalnom liturgijom i ne čitate tradicionalne knjige, vjerojatno ćete zaboraviti sve što ste učili u sjemeništu.
Očito je da je nastao i intelektualni jaz između postkoncilske generacije i svih predkoncilskih naraštaja.

Kad danas vidite da moderni svećenici ne poznaju klasičnu terminologiju, onda to može značiti samo jedno: ne čitaju klasičnu katoličku literaturu. A ako to ne čitaju, što onda čitaju?

Zbog toga će imati problema s razumijevanjem fra Rafe Kalinića, kao i ostalih predkocilskih autora. Ovdje zapravo vrijedi otprilike ono što sam napisao u tekstu: Zašto modernjaci ne mogu razumjeti crkvene naučitelje?

Ali to nam je potrebno!

U liturgijskoj konstituciji Drugoga vatikanskog koncila "Sacrosanctum Concilium" nalaze se mnoge odredbe koje na prvi pogled izgledaju bezopasno, ali se u njima zapravo krije poticaj za revolucionarne promjene. Jedna od takvih je odredba o sprovodnim obredima (SC, 81.):

"Ritus exsequiarum paschalem mortis christianae indolem manifestius exprimat atque condicionibus et traditionibus singularum regionum, etiam quoad colorem liturgicum, melius respondeat."

("Obred sprovoda neka jasnije izražava uskrsni [pashalni] značaj kršćanske smrti i neka bolje odgovara uvjetima i predajama pojedinih pokrajina, također i što se tiče liturgijske boje.")

Na temelju ove kratke odredbe, izrađeni su novi obredi sprovoda i novi obred mise za pokojne, u kojima više nema nikakvog spomena trpljenja duša u čistilištu, Sudnjega dana i Božjega Suda. Novi obredi izgledaju kao da im je jedina svrha utješiti tugujuću rodbinu.

A ovaj drugi dio rečenice - da obred odgovara lokalnim običajima što se tiče liturgijske boje - zapravo je eliminirao crnu boju (kao liturgijsku boju) u Novus Ordu. Pri tome imajmo na umu da je 15-ak godina prije toga, papa Pio XII. u enciklici Mediator Dei (1947.) osudio pokušaje da se crna boja ukloni iz liturgije. Rekao je da su oni koji pokušavaju uvesti takve i slične novotarije "odlutali od pravoga puta" ("ex recto aberret itinere").

Prije par mjeseci saznali smo da je i sam papa Pavao VI. bio nezadovoljan novim obredom mise za pokojne (IZVOR).
Na primjer, 3. lipnja 1971. nakon mise za godišnjicu smrti Ivana XXIII., papa Pavao VI. je rekao:

"Come mai nella liturgia dei defunti non si parla più di peccato e di espiazione? Manca completamente l’implorazione alla misericordia del Signore. Anche stamattina, per la messa celebrata nelle Grotte, pur avendo dei testi bellissimi, mancava in essi tuttavia il senso del peccato e il senso della misericordia. Ma abbiamo bisogno di questo! E quando verrà la mia ultima ora, domandate misericordia per me al Signore, perché ne ho tanto bisogno!"

("Zašto u liturgiji za pokojne više nema govora o grijehu i okajanju? U potpunosti nedostaje molba za Gospodinovo milosrđe. Čak i jutros, za misu slavljenu u kripti, unatoč vrlo lijepim tekstovima, nedostajali su osjećaj grijeha i osjećaj milosrđa. Ali to nam je potrebno! A kad dođe moj posljednji čas, molite milost za mene kod Gospodina, jer mi je toliko potrebna!")

I nekoliko godina kasnije, opet kaže o novom obredu mise za pokojne:

"in questa liturgia mancano i grandi temi della morte, del giudizio…"
("u ovoj liturgiji nedostaju velike teme smrti, suda...")

Prava je šteta da smo ovo saznali tek u današnje vrijeme, nakon što su toliki biskupi učinili sve u svojoj moći da iskorijene tradicionalne obrede na području svojih biskupija.

Evo jedan žalostan primjer iz Hrvatske. Jedna od nesretnih epizoda u djelovanju splitskog nadbiskupa Frane Franića bila je sustavna eliminacija tradicionalnih sprovodnih obreda početkom 1970-ih.

Franić je 1971. objavio u Vjesniku nadbiskupije tekst "O sprovodu i nekim sprovodnim običajima u našoj Nadbiskupiji", gdje tvrdi da novi obred obvezuje sve svećenike i da se stari obred više ne smije koristiti. Zanimljivo, Franić kaže da se noćnice za mrtve prije sprovodne mise mogu zadržati, ali odrješenje nad grobom ili odrješenje mrtvih "ukida se i ne smije se više nikada upotrebljavati". Ali ide još dalje, tvrdeći da je sam izraz "odrješenje za mrtve" pastoralno štetan i da se treba boriti protiv tog naziva. Zatim, kaže da isto tako treba ukloniti "prazan katafalk i crne krpe pred oltarom", tvrdeći da su to "prazni znakovi".

Vrijeme je da nakon 47 godina netko napokon odgovori na te tvrdnje. Prvo i osnovno, tradicionalni obredi - pa tako i sprovodni obredi - nikada nisu bili ukinuti, što je potvrdio papa Benedikt XVI. u motupropriju Summorum Pontificum. Prema tome, svećenicima i vjernicima koji su htjeli zadržati stare obrede, učinjena je velika nepravda kad im se to zabranjivalo.

Što se tiče tvrdnje da je izraz odrješenje za mrtve neprimjeren i "pastoralno štetan", to jednostavno možemo označiti kao odbacivanje stoljetne tradicije koju su toliki pape potvrdili. Taj se naziv stoljećima koristio u službenim liturgijskim knjigama.

Naravno, netko će reći da bi neuki vjernici mogli pomisliti da je odrješenje za pokojne isto što i sakramentalno odrješenje u ispovijedi. No, takvi problemi se rješavaju pravilnom katehezom. Uostalom, u crkvenim obredima ima i drugih mjesta gdje dolazi izraz "odrješenje", premda ono nema značenje sakramentalnog odrješenja.
Na primjer, odrješenje nakon Confiteora u misi i u časoslovu (u prvom času i kompletoriju) - to nije sakramentalno odrješenje od grijeha, kao u sakramentu ispovijedi. Dobro je to objasnio sv. Toma Akvinski (Summa theologica, III., q. 84., a. 3., ad 1um):

"Huiusmodi autem absolutiones in publico factae non sunt sacramentales, sed sunt rationes quaedam ordinatae ad remissionem venialium peccatorum."

("Ovakva naime odrješenja učinjena u javnosti nisu sakramentalna, već su neki načini određeni za otpuštenje lakih grijeha.")

U obredu odrješenja za pokojne, svećenik zapravo moli Boga da dušu pokojnika oslobodi od kazni u čistilištu. To se jasno isticalo u starim liturgijskim priručnicima, na primjer, u P. de Herdt - Sacrae liturgiae praxis juxta Ritum Romanum (1870., str. 306.):

"Absolutio ita dicitur, quia functio funebris per eamdem absolvitur, aut quia Deus in ea exoratur pro absolutione defunctorum a poena purgatorii."

("Odrješenje se tako naziva, jer se njime dovršava obavljanje sprovoda, ili jer se njime moli za odrješenje pokojnih od kazne čistilišta.")

A sad da odgovorim na onu tvrdnju da su "prazan katafalk i crne krpe pred oltarom" samo "prazni znakovi".
Stvarno mi ponekad nije jasno kakva je to revolucionarna atmosfera vladala nakon Drugoga vatikanskog koncila da su se biskupi na takav način, sa takvim izrazima, okretali protiv obreda, molitava, praksa i običaja koje su i sami desetljećima prakticirali. Izgleda da je prevratnički zanos dosegao vrhunac početkom 1970-ih, kad su krenuli izbacivati čak i takve detalje poput "prazanog katafalka i crnih krpa pred oltarom".


A samo desetak godina prije toga, povodom smrti bl. Alojzija Stepinca, papa Ivan XXIII. je služio misu zadušnicu u Bazilici sv. Petra.

Pogledajte kako je tada uređen katafalk.

Imate na internetu i snimku sa te mise...

Spomenimo i to da ovo nije bila jedina misa zadušnica koja se u to vrijeme u Rimu služila za bl. Alojzija Stepinca.

Pogledajte što su pripremili Hrvati u Rimu u svojoj crkvi.

To su običaji i prakse opće Crkve. To nije nešto što smo mi izmislili, već nešto što baštinimo kao katolički narod iz šire katoličke kulture.

U hrvatskom narodu su se duboko ukorijenili obredi vezani uz brigu za pokojne. Možda su na to utjecala vremena dok su naši preci ratovali s Turcima. Svakodnevno se ginulo na granici, pa su se često morale služiti mise zadušnice i obavljati obredi odrješenja za pokojne.

U 16. i 17. stoljeću bio je raširen tip svečanog odra koji se nazivao "castrum doloris". Znamo po podacima Jurja Ratkaja da je jedan takav "castrum doloris" bio podignut za bana Tomu Erdödyja u zagrebačkoj katedrali.

Imamo sliku kako je izgledao svečani odar za karlovačkoga generala Auersperga u crkvi sv. Katarine na Gornjem gradu u Zagrebu, 1669. godine.

Dakle, sve to o čemu smo pričali ima duboku tradiciju u Hrvatskoj.
Nadalje, sve je to detaljno uređeno u obrednim knjigama, kao što dobro možete vidjeti u knjizi Stjepana Gjanića Priručnik za vršenje službe Božje (1919., str. 82.-85.).

Taj obred imate i na narodnom jeziku u Rimskom obrednik 1929., str. 233.-235.

Savršeno pokajanje

Počet ću ovaj tekst s jednom konstatacijom. Jedna od veoma zabrinjavajućih pojava današnjeg vremena je to što velika većina katolika umire bez sakramenata umirućih. Kada bi bilo prave svijesti o veličini tog problema, mislim da bi to bila glavna tema u vjerskim medijima.

No, moramo se također pitati: Da li se ti ljudi, koji umiru bez sakramenata, barem pokaju za svoje grijehe u zadnji čas? Barem to!?
Pokušavaju li postići savršeno pokajanje? Znaju li uopće za čin savršenog pokajanja?
Isto pitanje se može postaviti za vjernike koji se iznenada nađu u smrtnoj opasnosti. 

Ova pitanja su zabrinjavala i mnoge svete ljude, koji su se borili za spasenje duša.
Bl. Ivan Merz je za vrijeme Prvoga svjetskog rata gledao kako mnogi njegovi suborci umiru na prvim crtama bojišnice. Kasnije ga je tijekom života mučilo to što nije te umiruće vojnike potaknuo na čin savršenog pokajanja za grijehe.
Merzov duhovni vođa, p. Josip Vrbanek D.I., o tome ovako piše u biografiji "Vitez Kristov - Dr. Ivan Merz":

"Mrtve je na bojištu doista s poštovanjem pokopavao, bili oni i neprijatelji, a kasnije je znance sa sućuti i molitvom do groba otpratio. Tek jedno nije mogao prežaliti, što se prije nije znao bolje skrbiti za umiruće. Nije znao da bi trebalo s njima probuditi čin savršenog pokajanja."

Koliko je bl. Ivan Merz tijekom svog kasnijeg života vodio računa o spasenju duša umirućih, možda najbolje govori ovaj slučaj koji opisuje p. Ivan Jäger (Moj susret s Ivom):

"I opet smo išli ulicom zajedno, pričam mu o svom jučerašnjem doživljaju: vraćao sam se iz Mahnića oko pol jedanaest u svoj stan na Medvešćaku, kad najednom spazim kod jednog električnog stupa grupu ljudi, slomljen auto, razbijeno staklo: nesreća! Šofer vozio 70 km na sat, htio da prestigne auto pred sobom i previše se ugnuo na stranu, udario o stup, pa mu volan razbio prsni koš - namjestu mrtav. Ivo nije znao da sam stigao pola sata iza nesreće, pa misleći da je šofer još živio, upita me: 'Pa jesi li pogledao bliže šofera?' 'Nisam, bilo mi je neugodno!' - A Ivo me stade blago koriti: 'Kakav si ti, plašljiv ko djevojka; trebao si pristupiti bliže, pa mu dati raspelo da poljubi; tako bi spasio jednu dušu!' - Onda mu rastumačim, da sam došao pola sata iza smrti šoferove tamo, tijelo je još ležalo tamo radi komisije, koja je imala svaki čas doći. Ivo se na to umiri. Duboko mi se to usjeklo u dušu. Kako on najprije misli na dušu: 'Trebao si mu dati raspelo da poljubi!' a ja ni nemam raspela, a još manje kuraže da tako što učinim; a Ivo, prvo na to misli - spasiti dušu!"

A sad da kažemo nešto o današnjem stanju. Kako bismo shvatili današnju situaciju, moramo razlikovati dva različita aspekta: htjeti se pokajati i znati se pokajati.

Nažalost, danas ima mnogo vjernika koji se ne žele pokajati za svoje grijehe, ali ima i onih koji se jednostavno ne znaju pokajati - pogotovo oni koji su prošli kroz humanistički "moderni vjeronauk", gdje im se ništa ne govori o nužnosti mržnje prema svakom grijehu, niti o potrebi čvrste odluke da više neće griješiti. Na njih svakako djeluje i primjer svećenika koji šute o ovim temama, da ne bi "uvrijedili" one koji žive u grešnim vezama.

Vjernik treba znati kako se pokajati, barem ono osnovno. Koliki nemaju čak ni to osnovno znanje? Dakako, od svećenika se očekuje da imaju nešto višu razinu znanja, pa da u najmanju ruku poznaju ono što je Crkva službeno definirala o kajanju - na Tridentskom koncilu (sess. XIV., cap. 4. - De contritione; i kanoni 4. i 5.).

Zadržimo se danas na osnovnim stvarima: na onome što doista mora znati svaki vjernik. Poslužit ćemo se zato jednostavnim govorom iz molitvenika i starih vjeronaučnih udžbenika.


Iz molitvenika Srce Isusovo - spasenje naše, 1946. god., str. 208.-210.

Iduće izdanje tog molitvenika iz 1971. godine, donosi nešto skraćeni tekst o savršenom pokajanju, ali u suštini s istom porukom... str. 197.-198.

To je ova molitva:

Dobro je vidjeti i kako se ova tema obrađivala u udžbenicima za vjeronauk.
Pogledajmo udžbenik (mali katekizam): Dr. Ivan Pavić, Radosna vijest, Rijeka, 1972. str. 152.-155.

Kazna za krivovjerje

Blaženi papa Pio IX. na kraju bule Ineffabilis Deus (1854.), kojom je definirao dogmu o Bezgrješnom Začeću Blažene Djevice Marije, upozorava koje sankcije pogađaju one koji bi se usudili negirati tu dogmu:

"Quapropter si secus ac a Nobis definitum est, quod Deus avertat, praesumpserint corde sentire, ii noverint, ac porro sciant, se proprio judicio condemnatos, naufragium circa fidem passos esse, et ab unitate Ecclesiae defecisse, ac propterea facto ipso suo semet poenis a jure statutis subjicere, si quod corde sentiunt, verbo aut scripto, vel alio quovis externo modo significare ausi fuerint."

("Zbog toga, ako se netko usudi, što neka Bog otkloni, srcem misliti suprotno od onoga kako je od Nas definirano, neka takvi znaju, i štoviše neka budu sigurni, da su sami sebe osudili, doživjeli brodolom oko vjere i odstupili od jedinstva Crkve, i osim toga samim svojim činom podvrgli su se kaznama određenim po pravu, ako se to što misle srcem usude očitovati riječju ili pisanjem ili bilo kojim drugim vanjskim načinom.")

To su posljedice koje pogađaju čovjeka koji bi se usudio negirati dogmu katoličke vjere!
Dovoljno je da čovjek okorjelo negira samo jednu dogmu (pa makar prihvaćao sve ostale), da ga pogode ove sankcije.

Čudno je da ovo ne znaju toliki vjernici (čak i klerici), jer o strašnim posljedicama negiranja istina katoličke vjere, govore i neke naše stare i važne molitve.
Na primjer, Atanazijevo vjerovanje koje počinje riječima:

"Quicumque vult salvus esse, ante omnia opus est ut teneat catholicam fidem. Quam nisi quisque integram inviolatamque servaverit, absque dubio in aeternum peribit."

("Tko god želi biti spašen, prije svega je potrebno da drži katoličku vjeru. Koju ako netko ne sačuva cjelovitu i nepokvarenu, bez sumnje propast će zauvijek.")

A završava riječima:

"Haec est fides catholica, quam nisi quisque fideliter firmiterque crediderit, salvus esse non poterit."

("Ovo je katolička vjera, koju ako netko vjerno i čvrsto ne vjeruje, ne može biti spašen.")

Osim toga, krivovjerje je i kazneno djelo po kanonskom pravu.
Evo koje kazne određuje stari Zakonik kanonskog prava iz 1917., kan. 2314.-2319.

Novi Zakonik kanonskog prava iz 1983. znatno je blaži, ali i on jasno predviđa ozbiljne kazne za krivovjerje u kan. 1364.-1366.

"Kan. 1364 - § 1. Otpadnik od vjere, krivovjernik ili raskolnik upada u izopćenje unaprijed izrečeno, uz obdržavanje propisa kan. 194, § 1, br. 2; klerik se osim toga može kazniti kaznama o kojima se govori u kan. 1336, § 1, brr. 1, 2 i 3.

§ 2. Ako dugotrajna tvrdokornost ili težina sablazni traži, mogu se dodati druge kazne, pa i otpuštanje iz kleričkog staleža.

Kan. 1365 - Krivac kojemu je zabranjeno sudjelovanje u bogoslužju neka se kazni pravednom kaznom.

Kan. 1366 - Roditelj ili njihovi zamjenici koji daju krstiti ili odgajati djecu u nekatoličkoj vjeri neka se kazne cenzurom ili drugom pravednom kaznom."

Eto, odredbe su tu... Ali, zašto se danas toliko ignoriraju?
Nažalost, od vremena II. vatikanskog koncila, počeo je u crkvenu hijerarhiju prodirati jedan pojam koji je zapravo uzet iz svjetovnog liberalizma, a zove se: "tolerancija".
Toleriralo se "teologe" koji su širili kojekakve sumnjive nove nauke. Krivovjerje se gotovo više uopće nije sankcioniralo. Ako je ponekad i bilo nekih sankcija, bile su preblage i prerijetke - svakako nedovoljne da širiteljima pomutnje začepe usta.

Ukinuti su i svi oni mehanizmi koji su štitili vjerski život od krivovjerja, poput Indeksa zabranjenih knjiga i Prisege protiv modernizma.

Zašto je ovo tragedija? Zato što je cijela dosadašnja povijest naučila katolike koliko je "tolerancija" opasna. Ne može biti tolerancije prema krivovjerju!
Sjetimo se onih riječi sv. Jeronima, kad je govorio da je potrebno odmah u korijenu spriječiti krivovjerje, dok ne bude prekasno, pokazujući na primjeru herezijarha Arija koliko je opasna tolerancija:

"Arius una scintilla fuit, sed quia non statim opressa est, totum orbem eius flamma populata est."
("Arije je bio jedna iskra, ali zato što nije bila odmah ugašena, njen je plamen opustošio cijeli svijet.")

Eto do čega dovodi tolerancija! Ne može u Crkvi biti onog sekularnog prihvaćanja "drugoga i drugačijega", ako taj "drugi i drugačiji" širi krivovjerje.

U čemu je, dakle, ta revolucionarna pomjena iz 1960-ih?
Što razlikuje II. vatikanski koncil od svih drugih koncila u povijesti Crkve?
Glavna je razlika to što Drugi vatikanski koncil nije osudio nijednu zabludu. Nije osudio čak ni komunizam, iako su to tražili mnogi biskupi - uključujući i bl. Alojzija Stepinca!

Iako Stepinac nije sudjelovao na Koncilu (jer je umro 1960. godine), on je u fazi predkoncilskih priprema (koje su trajale 3 godine), uputio zahtjev da se jasno osudi materijalistički ateizam.

Naime, održavanje koncila je najavljeno 25. siječnja 1959., a potom su upućene molbe svim biskupima svijeta da pošalju svoje prijedloge za koncilske rasprave.

Ovih sam dana čitao prijedloge koje su tada uputili hrvatski biskupi. Objavljeni su u Acta et Documenta Concilio Oecumenico Vaticano II Apparando (ser. I., vol. II. p. II., str. 533.-556.).

Kako je bl. Alojzije Stepinac bio u kućnom pritvoru u Krašiću, on je svoje prijedloge (koji su, usput budi rečeno, izrazito tradicionalni i konzervativni) uputio preko Šepera.

Na početku Šeper prenosi glavni prijedlog bl. Alojzija Stepinca:

"Primo quidem: sicuti in conciliis oecumenicis hucusque habitis errores verae fidei adversantes tunc temporis grassantes damnati sunt, ita et futurum Concilium damnare deberet errorem perniciosissimum praesentis temporis qui ultimum fundamentum fidei evertere intendit, materialismum nempe atheum. Eminentissimus Cardinalis noster, qui suam mentem scripto patefacere non valet mihi imposuit ut hoc suo quoque nomine proponerem."

("Prvo naime: kako su na općim koncilima, koji su do sada održani, osuđene zablude koje se protive pravoj vjeri, koje su u to vrijeme prijetile, tako bi budući Koncil trebao osuditi najpogubniju zabludu sadašnjega vremena, koja pokušava srušiti zadnji temelj vjere, naime: ateistički materijalizam. Naš izvrsni kardinal, koji ne može pisano očitovati svoje stajalište, naložio mi je da ovo predložim u svoje ime.")

Zanimljivi su i prijedlozi zagrebačkog pomoćnog biskupa Josipa Lacha. On je proslijedio prijedlog profesora Đure Gračanina da se na koncilu raspravi o sve većem problemu modernističkih pseudoteologa, koji negiraju istinitost čuda i nadnaravnih događaja opisanih u Bibliji, pa čak i samu istinitost Svetoga pisma.
To je očito zabrinjavalo prof. Gračanina, koji kaže:

"ultimis temporibus doctrina traditionalis de credibilitate religionis christiano-catholicae diversimode impugnatur"

("u zadnje vrijeme se tradicionalni nauk o vjerojatnosti kršćansko-katoličke vjere na razne načine napada")

Kako riješiti taj problem? Kako zaustaviti širenje krivih nauka po teološkim fakultetima?
Najbolje rješenje možemo pronaći u prijedlozima biskupa Smiljana Čekade.
Čekada je predložio da nastava na teološkim fakultetima bude temeljito skolastička i da se predaje na latinskom jeziku:

"Apud studiosos sacrae theologiae ad roborandam eorum scientiam fundamentalem et necessariam, in seminariis et universitatibus colatur methodus scholastica et adhibeatur lingua latina, studiosi autem theologiae instituantur imprimis in dogmate et re morali, praemisso solido cursu philosophiae scholasticae."

("Kod studenata svete teologije za učvršćenje njihovog temeljnog i nužnog znanja, neka se u sjemeništima i sveučilištima njeguje skolastička metoda i neka se predaje latinskim jezikom, a neka se studenti teologije prvenstveno učvršćuju u dogmama i moralnom nauku, nakon solidne pouke skolastičke filozofije.")

Neka ove riječi budu zaključak mog današnjeg teksta. Poznato je da same kazne nisu dovoljne da se iskorijeni krivovjerje (ali su i one nužne!)... Trebaju nam pastiri sa solidnim znanjem, obrazovani upravo na način koji je predložio mons. Smiljan Čekada.

To, dakako, nije ništa novo, jer je takvo školovanje već nekada postojalo na zagrebačkom KBF-u, o čemu možete čitati u postu: Neki drugi KBF.