Intelektualci i vojnici

Nakon enciklike pape Leona XIII. Aeterni Patris (1879.) u cijelom se katoličkom svijetu budi obnova kršćanske filozofije u tomističkom duhu. Opaža se i nastojanje da se podigne mladi katolički naraštaj odgojen u tomizmu, koji će biti sposoban da se suprotstavi liberalnim zabludama.

U Hrvatskoj je 1908. osnovano Leonovo društvo za kršćansku filozofiju, na čelu s Franom Biničkim. Kao neposredan razlog za osnutak, utemeljitelji su naveli nezadovoljstvo stanjem u tadašnjim središnjim hrvatskim kulturnim institucijama - Matici hrvatskoj i JAZU - u kojima su prevladavali liberali, "slobodnomislioci", pobornici vjerske slobode i odvajanja Crkve i države.

Binički je još 1905. predvidio kulturnu borbu, pa u članku »Prelom« g. 1905. piše: 

"Doći će do sukoba, do preloma, planut će 'Kulturkampf'. Neka plane! Dosta je i onako bilo mrtvila. Dosta su gazili katolička načela, dosta su ponizivali Katoličku Crkvu oni koji su je morali braniti. Neka plane otvoreni boj! Hrvatsko će svećenstvo stradati, al’ hrvatsko svećenstvo ima uza se hrvatski puk. Hrvatsko će svećenstvo gnjesti gruba sila, ali će silu pobijediti nepobjedljiva katolička misao, koja će nas ojačati, očeličiti i obnoviti dragu nam Hrvatsku."
(IZVOR)

Kako bi mlade katoličke intelektualce pripremili za taj "Kulturkampf", Leonovo društvo im je dalo kao oružje tomističku filozofiju, kojom će uspješno pobiti sve protivničke argumente. Općenito govoreći, važan cilj cijeloga hrvatskog katoličkog pokreta bio je odgojiti mladu katoličku intelektualnu elitu, koja bi jednoga dana preuzela važne društvene položaje u domovini. Iz tih bi se položaja onda pokrenula katolička obnova i izgradnja kršćanskog društvenog poretka. Bio je to pokušaj svojevrsnog "marša kroz institucije".

Leonovo društvo se brzo proširilo na katoličke đake i studente. Imalo je dvije sekcije u sklopu katoličkih akademskih društava: "Hrvatska" u Beču i "Domagoj" u Zagrebu.

Članovi Hrvatskog katoličkog akademskog društva "Hrvatska" u Beču 1915. god. Na slici u gornjem redu dr. Avelin Ćepulić i bl. Ivan Merz kao studenti.

Član HKAD "Hrvatska" u Beču bio je i bl. Ivan Merz. Njegova tomistička izobrazba se vrlo dobro može vidjeti u njegovim člancima. Ako malo pažljivije čitate njegove tekstove, primijetit ćete da Merz često citira sv. Tomu Akvinskoga.

Poznato je također i da je Merz kroz cijelu odraslu dob svakoga dana posvećivao četiri sata privatnom studiju teologije. Dušan Žanko je jednom opisao bl. Ivana Merza kao "katoličkog čovjeka koji je zatvoren u svojoj sobi čitao Sumu i misal, molio Imitaciju i studirao enciklike".

I ostali vodeći katolički intelektualci bili su dobro obučeni u skolastičkoj filozofiji i teologiji.To je bio uvjet da bi se nekoga uopće moglo smatrati katoličkim intelektualcem. 

No, njihovi planovi da će obnoviti kršćanski poredak u Hrvatskoj nisu se ostvarili, nažalost... Zašto? Malo kasnije ću pokušati dati odgovor na to pitanje, ali prvo želim istaknuti nešto drugo.


Možete si misliti kako je toj starijoj generaciji hrvatskih katoličkih intelektualaca (koja je, dakle, bila odgojena u tomističkom duhu) teško palo komunističko preuzimanje vlasti 1945. godine. Ne samo zato što su im životi bili ugroženi, nego i zato što je to značilo kršenje jednog od temeljnih moralnih načela katoličkog društvenog poretka (a to je nekima od njih bilo važnije od njihovih života).


Naime, moralno je neprihvatljivo da u jednoj katoličkoj zemlji vlast preuzmu nevjernici.
Sv. Toma Akvinski kaže da se ni pod koju cijenu ne smije dozvoliti uspostavu nevjerničke vlasti na nekom području koje je do tada bilo katoličko 
(Summa theologica, II-II, q. 10., a. 10.):

"...hoc nullo modo permitti debet. Cederet enim hoc in scandalum et in periculum fidei. De facili enim illi qui subiiciuntur aliorum iurisdictioni, immutari possunt ab eis, quibus subsunt, ut sequantur eorum imperium, nisi illi qui subsunt fuerint magne virtutis. Et similiter infideles contemnunt fidem, si fidelium defectus cognoscant. Et ideo Apostolus prohibuit, ut fideles non contendant iudicio coram iudice infideli (I. Cor. 6, 1-6). Et ideo nullo modo permittit Ecclesia, quod infideles acquirant dominium super fideles, vel qualitercumque eis praeficiantur in aliquo officio."

("...ovo se nikako ne može dopustiti. Prešlo bi to, naime, u sablazan i opasnost za vjeru. Lako se oni koji su podloženi vlasti drugoga, mogu promijeniti od strane onih kojima su podloženi, osim ako nemaju veliku jakost. A isto tako, nevjernici bi prezreli vjeru, ako bi prepoznali slabost vjernika. I zato je Apostol zabranio da se vjernici parniče pred sucem nevjernikom (1 Kor 6, 1-6). I stoga Crkva nipošto ne dozvoljava da nevjernici preuzmu vlast nad vjernicima, niti da im predstoje u bilo kojoj službi.")

To je naša tomistički odgojena katolička inteligencija jako dobro znala. Zato im se lomilo srce kad su gledali kako komunisti grabe vlast te kobne 1945. godine.

Osim toga, prema sv. Tomi Akvinskom, nevjera je teži grijeh nego ubojstvo. Zato što je ubojstvo usmjereno protiv čovjeka, a nevjera protiv samoga Boga.
O težini grijeha prema objektu protiv kojega su usmjerni, ovako piše sv. Toma (Summa theologica, I-II, q. 73., a. 3.):

"peccatum quod est ipsam substantiam hominis, sicut homicidium, est gravius peccato quod est circa res exteriores, sicut furtum: et adhuc est gravius peccatum quod immediate contra Deum commititur, sicut infidelitas, blasphemia et huiusmodi..."

("grijeg koji ide na samu bit čovjeka, poput ubojstva, teži je nego grijeh koji je oko vanjskih stvari kao krađa, a još je teži grijeh koji se čini izravno protiv Boga, poput nevjere, blasfemije i tome slično...")

Sv. Toma će na jednom drugom mjestu (II-II, q. 10., a. 3.) zaključiti da je nevjera najteži od svih grijeha - a da je najgori oblik nevjere: krivovjerje.

Razumljivo je, dakle, zašto je našu katoličku elitu 1945. više pogađala uspostava jedne nevjerničke vlasti, nego prijetnje gubitkom života ili imovine. Bio je to kraj svih njihovih snova. Slom svih njihovih napora za uspostavom kršćanskog društva.

Da. Kobna '45. označila je nesretan kraj katoličkog pokreta u Hrvatskoj.
Da samo spomenem kako je završio Fran Binički, nekadašnji predsjednik Leonovog društva. Nakon partizanskog ulaska u Gospić, uhićen je 4. travnja 1945. i zatvoren u kaznionicu. Mučen, obolio je od tifusa i umro 1. svibnja 1945. Mučenička smrt.

Ostali pripadnici katoličkog pokreta su ili ubijeni ili izbjegli, ili se pasivizirali i povukli iz javnosti. Istina, u njima vidimo mučenike, dužni smo ih cijeniti zbog njihovih žrtava, ali moramo priznati da oni nisu uspjeli u svom cilju ostvarenja katoličke Hrvatske.

Možda je nezahvalno kad mi iz današnje perspektive pokušavamo procijeniti zašto je tako završilo. Isto kao što je nezahvalo govoriti zašto su pojedine križarske vojne u srednjem vijeku završile s neuspjehom, premda su u njima sudjelovali i veliki sveci, kao sv. Bernard. 

No, uvijek nam prolazi kroz glavu pitanje: Je li moglo biti drugačije? 
Mi to ne znamo. Ne možemo sada kao generali poslije bitke pametovati: "Trebali ste učiniti ovo, a ne ono..." i slične stvari.

Ipak, usudio bih se reći da je naš katolički pokret već na svojim počecima netočno procijenio da je cijela ova borba u svojoj biti intelektualna, filozofska. Mi smo se cijelo vrijeme pripremali za intelektualni obračun s neprijateljima katolicizma. Ono, naoružat ćemo se skolastičkom logikom i filozofijom, ući ćemo u raspravu s neprijateljima i tako im otvoriti oči o njihovim zabludama.

Očito nisu računali da će konačni obračun s bezvjercima biti oružani, a ne intelektualan. Partizani su '45. izašli iz šume naoružani strojnicama, bombama i noževima. 
Zar ćemo s njima voditi filozofske rasprave?

Mislim da je naš katolički pokret trebao već na samom početku računati s takvim ishodom. Dobro su vidjeli iskustva drugih zemalja u tom pogledu (npr. rat između cristerosa i vlade u Meksiku 1920-ih, zatim Španjolski građanski rat 1930-ih).

Možda bi stoga bilo bolje da su (barem u tajnosti) organizirali katoličke oružane formacije, umjesto da su sav trud stavljali na formiranje katoličke intelektualne elite. 
A pogotovo kad uzmete u obzir da su sve relevantne političke snage onoga vremena imale svoja oružana krila - čak i Mačekov HSS (pogledaj: Hrvatska seljačka zaštita).

Svakako, trebamo katoličke intelektualce. Sigurno je da trebamo... bez njih smo obezglavljeni. Ali, trebamo i katoličke vojnike. Trebamo, dakle, i nekoga tko će na terenu fizički štititi Crkvu.

Napokon i to treba reći. Laici nisu svećenici. Svećenicima je zabranjeno nositi oružje i ratovati, ali laicima nije! Laicima je to čak i dužnost u nekim okolnostima.  
Nije uloga laika u Crkvi da na sebe preuzimaju svećeničke funkcije, nego da djeluju na onim područjima i djelatnostima na kojima svećenici ne mogu djelovati. A to je prije svega fizička zaštita Crkve protiv njenih vidljivih neprijatelja.

Nije to nešto novo, već stoljetna praksa Crkve, praksa koja ima temelje i u Bibliji i u Tradiciji: Makabejci - pralik i uzor kršćanske vojske.