Papa osim duhovne vlasti ima i svjetovnu vlast. I danas pape obnašaju svjetovnu vlast - ako ništa drugo, a ono barem kao poglavari vatikanske države.
U ovom tekstu pogledat ćemo jedan drugi aspekt papine vlasti: njegovu vlast nad narodima i državama.
Pravu kršćansku poziciju o tom pitanju najbolje je i najtočnije izrazio veliki franjevački učitelj, sv. Bonaventura u djelu De ecclesiastica hierarchia (p. II., cap. 1.):
"...sicut spiritus dignitate et officio praecellit corpus, sic potestas spiritualis dignior est quam saecularis, et ideo bene sortitur nomen dominationis. Unde regalis potestas subiacet potestati et auctoritati spirituali, sicut in prima canonica Petri dicitur: 'Vos estis gens sancta, regale sacerdotium' (I. Petr. 2, 9). Nam temporale regnum velut quoddam adiectum subiacet sacerdotio in Novo testamento, sed in Veteri testamento sacerdotium subfuit regno; unde dicitur in Exodo: 'Elegi vos in populum peculiarem, in sacerdotale regnum' (Exod. 19, 6) ubi regnum ponitur substantive, sed sacerdotium adiective, et ideo reges tunc poterant amovere ab officio summos sacerdotes, sicut Salomon amovit Abiathar (III. Reg. 2, 27). Iam vero possunt sacerdotes et pontifices ex causa amovere reges et deponere imperatores, sicut saepius accidit et visum est, quando scilicet eorum malitia hoc exigit et reipublicae necessitas sic requirit. Summus vero Pontifex, penes quem prima in terris residet auctoritas, non a rege, non a principe saeculari, non ab homine iudicatur; sed solius Dei iudicio reservatur. 'Spiritualis' enim 'homo iudicat omnia, et a nemine ', nisi a solo Deo, 'iudicatur' (I. Cor. 2, 15)."
("...kao što duh po dostojanstvu i službi nadilazi tijelo, tako je i duhovna vlast dostojnija od svjetovne, i zato joj dobro pristaje naziv gospodstvo. Stoga se kraljevska vlast podlaže duhovnoj vlasti i autoritetu, kao što se kaže u prvoj kanonskoj Petrovoj poslanici: 'Vi ste sveti narod, kraljevsko svećenstvo' (1 Pt 2, 9). Naime, vremenito [zemaljsko] kraljevstvo se kao neki pridjev podlaže svećenstvu u Novom zavjetu, dok je u Starom zavjetu svećenstvo bilo podloženo kraljevstvu; zato se kaže u Knjizi izlaska: 'Izabrao sam vas za baštinjeni narod, za svećeničko kraljevstvo' (Izl 19, 6), gdje se kraljevstvo stavlja kao imenica, a svećeništvo kao pridjev, i zato su tada kraljevi mogli maknuti velike svećenike iz službe, kao što je Salomon smijenio Ebjatara (3 Kr 2, 27).
A sada svećenici mogu iz važnog razloga smijeniti kraljeve i svrgnuti careve, kao što je često viđeno i događalo se, kada naime tako traži njihova zloća i potreba države. A vrhovni prvosvećenik, kome pripada prva vlast na zemlji, ne može biti suđen ni od kralja, ni od svjetovnog poglavara, niti od ijednog čovjeka, već je ostavljen jedino Božjem sudu. Jer: 'duhovni čovjek sudi sve, a njega nitko ne sudi' (1 Kor 2, 15), osim samoga Boga.")
To ste mogli vidjeti na djelu u nekadašnjoj kršćanskoj Europi, kad su pape znali svrgnuti pojedine kraljeve, ako bi ovi činili nešto protiv Crkve. Kojom metodom? - primjerice, da ih izopće iz Crkve i time razriješe njihove podanike prisege vjernosti, ili tako da podrže neke njihove konkurente koji bi bili lojalniji Crkvi (recimo, kao kad danas na izborima svećenici podrže nekog konzervativnog kandidata).
Kad su u 16. stoljeću, protestantski otpadnici krenuli u svoj mrziteljski pohod protiv svega što je kršćansko i katoličko, stali su osporavati ne samo papinu duhovnu vlast, već i njegovu svjetovnu vlast. Oko toga se razvio jedan od najžešćih prijepora između katoličkih teologa i protestantskih heretika onoga vremena.
Sv. Robert Bellarmin smatra da je hereza negirati papinu svjetovnu vlast. Tako opisuje protestantsku poziciju o tom pitanju, u I. tomu Kontroverzija - De Summo Pontifce, lib. V., cap. 1.:
"non tam sententia, quam haeresis, in altero extremo posita, duo docet. Primo, pontificem ut pontificem, et ex iure divino, nullam habere temporalem potestatem, nec posse ullo modo imperare principibus saecularibus, nedum eos regnis et principatu privare, etiamsi illi privari alioqui mereantur. Secundo docet, non licuisse pontifici, aliisque episcopis accipere temporale dominium, quod nunc habent in quasdam urbes et provincias... Prohibet enim ius divinum uni homini gladium spiritualem et temporalem simul commiti. Ita docent haeretici omnes huius temporis, ac praecipue Calvinus"
("ne toliko stajalište, koliko krivovjerje, postavljeno u drugoj krajnosti, naučava dvoje. Prvo, da prvosvećenik kao prvosvećenik, i po božanskom pravu, nema nikakvu vremenitu vlast, niti da može na bilo koji način zapovijedati svjetovnim vladarima, niti ih lišiti kraljevstva i poglavarstva, čak i ako inače zaslužuju da ih se liši. Drugo, uči da nije bilo dozvoljeno prvosvećeniku i drugim biskupima primiti vremenito poglavarstvo, koje sada imaju u nekim gradovima i pokrajinama... Zabranjuje, naime, božansko pravo jednom čovjeku istovremeno povjeriti duhovni i vremeniti mač. Tako naučavaju svi heretici ovoga vremena, a naročito Calvin")
No, protestantskim krivovjercima stajale su na putu nepobitne povjesne činjenice. Činjenica da su pape doista puno puta kroz povijest znali lišiti pojedine svjetovne vladare njihove vlasti, i što je još važnije - prenositi carstva s jednog naroda na drugi (kad je to bilo potrebno za zaštitu Crkve).
Ovdje je nezaobilazno pitanje o prijenosu Rimskog Carstva.
Kada je 800. god. papa Leon III. okrunio Karla Velikog za rimskog cara, je li on tim činom prenio Rimsko Carstvo na Franke?
Potom, kada je 962. god. papa Ivan XII. okrunio Otona I. (iz saske kraljevske kuće) za cara, je li tim činom papa dalje prenio Carstvo sa Franaka na Saksonce?
Pitanje je to o korijenima one političke cjeline koja je nosila naziv Sveto Rimsko Carstvo Njemačkog Naroda.
To je i važno teološko pitanje, jer dokazuje da papa može, u određenim okolnostima, prenositi carstva i kraljevstva, sa jednog vladara na drugog, sa jednog naroda na drugi.
Teološka prepirka o tom pitanju dosegla je vrhunac sredinom 16. stoljeća.
Sa protestantske strane, javio se buntovni istarski otpadnik Matija Vlačić Ilirik sa svojim spisom "De translatione Imperii Romani ad Germanos" ("O prelasku Rimskog Carstva na Germane") iz 1566. god., u kojem negira da je papa autor prelaska Carstva.
Sa katoličke strane, odgovorio mu je sv. Robert Bellarmin ovim djelom "De translatione Imperii Romani a Graecis ad Francos adversus Matthiam Flaccium Illyricum" ("O prijenosu Rimskog Carstva sa Grka na Franke, protiv Matije Vlačića Ilirika"), koje je tiskano kao dodatak njegovom djelu "De Summo Pontifice"... LINK.
Krenimo od početka...
Zapadno Rimsko Carstvo je palo 476. god., pod naletima germanskih plemena, koja su još desetljećima prije toga, uslijed prvog vala seobe naroda, naselila ogromne dijelove Carstva. Konačni udarac zadao je germanski vođa Odoakar koji je svrgnuo posljednjeg cara Romula Augustula, i sebe proglasio kraljem Germana u Italiji.
Cijelo to vrijeme na istoku je i dalje postojalo Istočno Rimsko Carstvo (Bizant), koje se uspješno odupiralo germanskim napadima. Bizant je za vrijeme cara Justinijana I. (527.-565. god.) toliko ojačao da je odlučio obnoviti Carstvo u nekadašnjim granicama. Justinijan je pokrenuo niz uspješnih ratnih pohoda protiv Germana, i uspio je zavladati Italijom i nekim drugim područjima na Zapadu.
Međutim, u 7. stoljeću gotovo cijelu Italiju osvajaju Langobardi. Pape su se onda okrenuli Francima, tražeći pomoć protiv Langobarda. Franački vladari su se tim pozivima, uglavnom, odazivali.
Napokon, papa Leon III. je u Rimu 800. god. okrunio Karla Velikog za cara, i tako prenio Carstvo sa Grka (tj. Bizanta) na Franke.
Što se dalje događalo?
Sv. Robert Bellarmin (lib. II, cap. I.) izlaže cijelo rodoslovlje Karolinga, od Karla Velikog nadalje, pokazujući da je svakog cara iz te loze okrunio papa. Kad je ta loza izumrla, papa Ivan XII. je prenio carsku titulu na sasku vladarsku kuću, okrunivši Otona I. 962. godine.
Ovdje, dakle, vidimo dva navrata u kojima je papa prenio Carstvo sa jednog naroda na drugi.
Cijelu je tu istinu M. Vlačić-Ilirik pokušavao dovesti u pitanje, izmišljajući nevjerojatna objašnjenja za prelazak Carstva na Germane. Pa tako, na primjer, na jednom mjestu tvrdi da je Carstvo prešlo na Germane kad je Odoakar zavladao Italijom (iako Odoakar sebe nikada nije nazvao carem!) ili čak da je posljednji zapadnorimski car Romul Augustul "mirno predao" carsku titulu Odoakru!!??
Dakle, Vlačić-Ilirik je iznosio čiste gluposti, koje nikakvu podlogu nemaju u povjesnim činjenicama.
Bellarmin je razbio sve njegove laži, navodeći obilnu povjesnu dokumentaciju - prije svega, službene isprave samih franačkih i njemačkih vladara, ali i istaknutih pisaca iz tih vremena, teologa, kanonista itd., koji svi jednoglasno potvrđuju da je upravo papa bio taj, koji je svojom vlašću, prenio Carstvo na Germane.
Istinu o prijenosu Carstva, možemo skratiti u dvije rečenice kojima je sv. Robert Bellarmin započeo 12. poglavlje, 1. knjige, De translatione Imperii:
"Demonstravimus hactenus, Carolum Magnum, quem Imperatorem Romanorum fuisse nemo negat, eiusmodi Imperium nullo alio titulo adeptum, nisi Pontificis Maximi auctoritate. Nunc quoniam Illyricus inter alia argumenta, quibus efficere nititur, Imperium non pervenisse ad Carolum Magnum pontificia auctoritate, etiam illud affert, quod Romanus Pontifex non habeat ius imperia transferendi; nos contra, Deo adiuvante, ad demonstrandum aggrediemur, posse Romanum Pontificem, si causa postulit, id facere, non quidem regia, aut imperatoria, sed apostolica, id est, summa atque eminentissima ecclesiastica potestate."
("Već smo pokazali, da Karlo Veliki, za kojega nitko ne negira da je bio rimski car, nije stekao to Carstvo nijednim drugim naslovom, osim autoritetom rimskoga prvosvećenika. A sada, jer [Vlačić] Ilirik, između drugih argumenata, kojima nastoji pokazati da Carstvo nije došlo na Karla Velikoga autoritetom prvosvećenika, tvrdi također da rimski prvosvećenik nema pravo prenositi carstva; a mi ćemo naprotiv, uz Božju pomoć, pokazati da rimski prvosvećenik može, ako tako traži potreba, to učiniti, ali ne kraljevskom ili carskom, već apostolskom, to jest, vrhovnom i najvišom crkvenom vlašću.")
I druga, jednako važna, rečenica (koja je objašnjenje prve):
"Pendet autem tota haec res ex duabus sententiis: altera, Romanum Pontificem totius Ecclesiae, id est omnium Christianorum patrem et pastorem esse, altera, summum Ecclesiae totius pastorem, ita non modo privatis hominibus, sed etiam regibus et imperatoribus christianis praeesse, ut si causa Christi et Ecclesiae id exigat, possit eos regnis atque imperiis exuere, eaque regna et imperia ab aliis ad alios transferre. Nemo est enim, qui non intelligat, si hae duae sententiae verae sint, continuo illud etiam effici, ut Romanus Pontifex certis de causis Imperia transferre possit."
("Cijela ova stvar ovisi o dvije postavke: jedna, da je rimski prvosvećenik otac i pastir svih kršćana, i druga, da kao vrhovni pastir cijele Crkve, ne predstoji samo privatnim osobama, već i kršćanskim kraljevima i carevima, i da ih može, ako razlog Kristove [vjere] i Crkve to traži, lišiti kraljevstva i carstva, i ta kraljevstva i carstva od jednih prenijeti drugima. Nema nikoga tko ne razumije, da, ako su ove dvije postavke točne, od toga proizlazi, da rimski prvosvećenik iz određenih razloga može prenositi carstva.")
Iz naše današnje perspektive, postavlja se pitanje: Zašto pape već dugo vremena nisu koristili svoju vlast nad državnim poglavarima kako bi obranili katoličku vjeru od njenih neprijatelja?
Odgovor na to pitanje je jednostavan: Jer više nemaju efikasnih sredstava prisile prema svjetovnim vladarima.
Duhovni mač koji je u papinoj ruci u post-prosvjetiteljskom sekulariziranom društvu ne ostavlja više onakav dojam na ljude (da se tako izrazim) kao u vrijeme kad je Europa bila kršćanska.
Da to shvatimo, evo jedan primjer...
Kad je 1076., papa sv. Grgur VII izopćio cara Henrika IV., ovaj se toliko ponizio da je tri dana čekao pred papinim dvorom u Canossi, samo kako bi se ukinulo izopćenje. Po tome vidimo koliko je to tada značilo.
Osamsto godina poslije, 1870. talijanska vojska ulazi u Rim i dokida Papinsku Državu, i blaženi Pio IX. izopćuje talijanskog kralja Viktora Emanuela II. - ali ovaj uopće ne reagira, ravnodušan je prema tome: nije ga briga.
Ili na primjer, kad je papa Pio VII izopćio Napoleona, ovaj je samo postao još bahatiji i bezobzirniji nego prije.
Ovi primjeri pokazuju velike promjene koje su proizveli "prosvjetiteljstvo" i Francuska revolucija: novi tip "slobodoumnog čovjeka" koji se ne boji duhovnih kazni.
Ako imate vladare koji su samo nominalno kršćani, i koji zapravo uopće ne brinu o spasenju svojih duša, što onda u toj situaciji može učiniti papa?
Kojim sredstvima da ih prisili na poslušnost?
Isti je problem i sa liberalnim klericima.
Na to su se žalili i sami pape! Pio IX se čudio kako to da se pripadnici zabranjenog talijanskog udruženja "slobodoumnih svećenika" ne boje ni suspenzija ni izopćenja.
A sv. Pio X. se zagražao nad okorjelošću modernista, koje nisu mogle obratiti ni blage opomene ni najstrože kazne.
Iz svega ovoga vidimo, da je danas Crkvi više nego ikada prije potreban, osim duhovnog mača, i materijalni svjetovni mač. Budući da se današnji ljudi ne boje duhovnih kazni, preostaju još samo fizičke kazne. To je jedino čega se oni boje: sirova fizička sila.
Nema komentara:
Objavi komentar