U travnju 1857. god., Zagrebačka nadbiskupija je objavila jedno priopćenje na latinskom jeziku pod nazivom Extra Ecclesiam catholicam nulla salus (Izvan Katoličke Crkve nema spasenja). Tiskano je u četiri nastavka Zagrebačkog katoličkog lista, od 4. do 25. travnja 1857.
Neću dublje ulaziti u njegov sadržaj; navest ću samo neke njegove dijelove koji su posebno vrijedni naše pažnje. Ovdje mislim prije svega na dijelove koji govore o borbi neprijatelja Crkve protiv vjerske dogme da izvan Katoličke Crkve nema spasenja.
Naime, širenje liberalnih ideja nakon Francuske revolucije (1789.) dalo je poticaj otvorenom napadu liberalnih intelektualaca na dogmu Extra Ecclesiam nulla salus. Taj je napad trajao kroz cijelo 19. stoljeće, a zatim se u obliku teološkog modernizma i neomodernizma nastavio nesmanjenom žestinom sve do danas.
Liberalni su filozofi u toj dogmi vidjeli izvor katoličke netolerancije i prepreku prema stvaranju utopijskog društva slobode, jednakosti i bratstva.
Počinjem sa samim početkom teksta (objavljenim u Zagrebačkom katoličkom listu, 4. travnja 1857.). Odmah ispod naslova Extra Ecclesiam catholicam nulla salus, dolaze ove rečenice:
"Ita sonat dogma, quod tempore nostro sicut tuba hostilis omnes Ecclesiae adversarios excitat et unit, atque ad pertinacissimum certamen armat. Ad ejus solam mentionem et ii, qui nil minus, quam religionem curare solent, adtendunt, ardent, quasi aris ipsorum et focis ruina minaretur. Ad ejus tenuissimam suspicionem et hi, quos secus nulla fidei tela pungere valent, de gravi vulneratione cordis queruntur. - Ea quidem Ecclesiae invitabilis sors est, ut opprobrii et ignominiae Christi socia, signum sit, cui contradicetur (Luc. 2, 34); at tamen impugnatio recte hujus dogmatis tali ac tanto studio et ira suscepta et continuata, nonnisi ex singulari morbo aevi nostri explicari posse videtur."
("Tako glasi dogma, koja u naše vrijeme kao bojna trublja podiže i ujedinjuje sve neprijatelje Crkve, i naoružava ih za najuporniju borbu. Na sam njezin spomen čak i oni koji inače ne mare za vjeru, napinju se, izgaraju, kao da prijeti uništenje njihovim žrtvenicima i domovima. Na njenu najmanju slutnju i oni, koje inače ne diraju nikakve opomene vjere, ponašaju se kao da im je teško ranjeno srce. - No, to je neizbježna sudbina Crkve, da kao družica uvreda i pogrda koje se nanose Kristu, bude 'znak kojemu se protive' (Lk 2, 34); ali izgleda da se ne može ispravno objasniti borba protiv te dogme koja se vodi s tolikom i takvom pristranošću i srdžbom, ako ne iz osobite bolesti našega doba.")
Odmah nakon toga, naglašava se da se korijeni liberalizma nalaze u protestantskoj pobuni u 16. stoljeću ("reformacija" = deformacija):
"Cum post magnum saeculi XVI. ab Ecclesiae portu discessum novatores, fracto auctoritatis gubernaculo, vela darent ventis subjective licentiae, et scripturarum lectione, solius rationis lumine nixa, procellas errorum in dies saeviores concitarent, nec haberent unitatis ancoram fessi: a pharo revelationis desperantes navem avertunt, atque alii, ad syrtes naturalismi ac rationalismi appulsi, Christum amittunt, alii ad scopulos atheismi et materialismi dejecti, Deum abjiciunt, alii denique, ad voragines pantheismi abrepti..."
("Kad su nakon velikog otpada od luke Crkve u XVI. stoljeću novotari, odbacivši vodstvo autoriteta, dali jedra vjetrovima subjektivne samovolje, i čitanju Pisama upirući se samo u svjetlo razuma, izazvali su danomice sve veći vihor zabluda, i jer nisu imali sidro jedinstva, očajavajući okrenuli su svoj brod od objave, pa su jedni pristali na greben naturalizma i racionalizma, ostavivši Krista, drugi su bačeni na hridi ateizma i materijalizma, odbacili Boga, treći su pak uvučeni u vir panteizma...")
Potom se ističe da ima i ljudi, koji su formalno "katolici", a drže ista liberalna protukatolička načela kao i nekatolici, te se čak ujedinjuju s njima, da zajedničkim snagama ruše katoličku vjeru:
"Etiam inter eos, qui Ecclesiae corpori manserint juncti, nunquam deerant, qui spiritu Ecclesiae destituti, in suo sensu carnali abundantes, nimis libenter illos auscultarent, et quod ore profiteri timebant, corde tamen probatum tenerent. Post tantum vero novatorum in religione ac fide naufragium aut in utriusque pereundum erat contemptu, ut v.g. Brunoni Bauer et Ludovico Feuerbach cum sociis accidit; aut ad ultimam fracte navis confugiendum trabem: ad indifferentismum, quo religiones omnes et sectae aeque verae, bonae et hominibus salutares declarantur."
("Također i među onima koji su ostali povezani s tijelom Crkve, nikada nije nedostajalo takvih koji su odstupivši od duha Crkve, a obilujući u svom tjelesnom mišljenju, prerado slušali [novotare], i ono što su se bojali izreći ustima, držali su dokazanim u srcu. Nakon takvog brodoloma novotara u vjeri i religiji, završili su u preziru prema obojemu, kako se dogodilo Bruni Baueru i Ludwigu Feuerbachu s njihovim suradnicima, ili bijegom na posljednju gredu srušenog broda: na indiferentizam, koji proglašava sve religije i sekte jednako istinitima, dobrima i čovjeku spasonosnima.")
U trećem nastavku teksta (ZKL, 18. travnja 1857.) detaljno se iznose argumenti u prilog dogme Extra Ecclesiam nulla salus.
Prije svega, pozivanjem na sveto evanđelje:
"Dogma nostrum e claris Christi ipsius et Apostolorum verbis colligitur. 'Si Ecclesiam non audierit, sit tibi sicut ethnicus et publicanus' (Math. 18, 17); 'qui vos audit me audit, qui vos spernit me spernit, qui autem me spernit, spernit eum qui misit me' (Luc. 10, 16); 'qui non crediderit, condemnabitur' (Marc. 16, 16), 'qui non crediderit, jam judicatus est' (Joan. 3, 18)..."
("Naša dogma se razumije iz jasnih riječi samoga Krista i apostola. 'Ako Crkvu ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik' (Mt 18, 17); 'tko vas [apostole] sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire; a tko mene prezire, prezire onoga koji me je poslao' (Lk 10, 16); 'tko ne uzvjeruje, osudit će se' (Mk 16, 16); 'tko ne vjeruje, već je osuđen' (Iv 3, 18)...")
Također se navode definicije te dogme od općih crkvenih koncila: IV. lateranskog koncila i Firentinskog koncila:
"Ecclesia... determinate et solenniter saepius hoc dogma declaravit. Ita in Concilio Lat. IV. (decr. de fide) definivit: 'Una est fidelium universalis Ecclesia, extra quam nullus omnino salvatur'. Et in Conc. Florent.: 'Sacrosancta Romana Ecclesia firmiter credit, nullos extra Ecclesiam catholicam exeuntes, nec paganos nec Judeos, nec haereticos, nec schismaticos aeternae vitae fieri posse participes, sed in ignem aeternum ituros, nisi ante finem vitae eidem fuerint aggregati; tantumque valere ecclesiastici corporis unitatem, ut nemo, quantascunque eleemosynas fecerit, possit salvari, nisi in catholicae Ecclesiae gremio et unitate permanserit.' Nemo qui ingenuam hanc et liberam Ecclesiae vocem auribus pacatae mentis exceperit, eam intolerantiae insimulabit. Qui carnem tantum et sanguinem consulit, durum ejus sermonem putabit; qui rationem et fidem sequitur, serium quidem, sed verum inveniet."
("Crkva je... često odlučno i svečano deklarirala ovu dogmu. Tako je na IV. lateranskom koncilu (dekret o vjeri) definirala: 'Jedna je sveopća Crkva vjernika, izvan koje se baš nitko ne spašava.' I na Firentinskom koncilu: 'Sveta Rimska Crkva čvrsto vjeruje da nitko izvan Katoličke Crkve - ni pogani, ni židovi, ni heretici, niti raskolnici - ne mogu biti dionici vječnog života, već da idu u oganj vječni, osim ako joj ne budu pridruženi prije kraja života; i toliko vrijedi jedinstvo crkvenog tijela, da se nitko, bez obzira kolike milostinje dijelio, ne može spasiti, ako ne ostane u krilu i jedinstvu Katoličke Crkve.'
Nitko tko pažljivo posluša ovaj velikodušni i otvoreni glas Crkve, neće joj pripisati netoleranciju. Oni koji slušaju samo glas puti i krvi, smatrat će njen govor tvrdim; no, onaj koji slijedi razum i vjeru, naći će da je taj govor doduše ozbiljan, ali istinit.")
Ovo je, dakle, odgovor liberalima koji su optuživali Crkvu za netoleranciju. Crkva ne može promijeniti svoj stoljetni nauk kako bi ugodila nekakvim novopečenim liberalima i pobornicima Francuske revolucije.
Kroz cijeli tekst proteže se misao da se Crkvu ne može optužiti za netoleranciju prema ljudima koji se bez svoje krivnje nalaze u krivim ili lažnim religijama. To je možda i središnja misao, i glavni razlog zašto je Zagrebačka nadbiskupija uopće izdala ovaj dokument.
Crkva je otvorena! Ona moli i radi da se svi ljudi obrate, da odbace lažne nauke i da se pridruže njoj: pravoj Crkvi. Šelje misionare diljem svijeta, gradi hramove u svim zemljama.
Posebno je zanimljivo da se u tekstu kao glavni argument u prilog tolerantnosti Katoličke Crkve navodi sveopća molitva na Veliki petak, gdje se moli za obraćenje heretika, raskolnika i židova. Upravo ta molitva pokazuje otvorenost Crkve, "koja želi sve prigrliti jednakom prisnošću i oplakuje propast onih koji ne žele doći".
U tom dijelu teksta, Zagrebačka nadbiskupija uputila je poziv liberalnim sumnjivcima da dođu u crkvu na Veliki petak i poslušaju sveopću molitvu:
"Hoc postulant, velint nolint, ii qui Ecclesiam solam salvificam esse negant, sive indifferentismo faveant, qui omnes religiones aeque salutares depraedicat, sive male intellectum tolerantiae patrocinium affectent. Hi forte minus malo, quam importuno studio benignitatis acti, tantum acquiescant. Veniant ad templa catholica, quam late patet orbis, invenienda; auscultent feria 6. in parasceve universali Ecclesiae, quid millenis et millenis sacerdotum vocibus haereticis, quid schismaticis, quid paganis, quin imo Judaeis Sponsi occisoribus precetur. 'Oremus', suspirat pietate materna: 'oremus et pro haereticis et schismaticis, ut Deus et Dominus noster eruat eos ab erroribus universis, et ad sanctam matrem Ecclesiam catholicam revocare dignetur.' 'Oremus', ingeminat, 'et pro perfidis Judaeis: ut Deus et Dominus noster auferat velamen de cordibus eorum, ut et ipsi agnoscant Jesum Christum Dominum nostrum.' 'Oremus et pro paganis, ut Deus omnipotens auferat iniquitatem a cordibus eorum; ut relictis idolis suis, convertantur ad Deum vivum et verum, et unicum Filium ejus Jesum Christum Deum et Dominum nostrum'.
Ubi hac in voce Ecclesiae, quae die mortis dilectissimi Sponsi manus extendit ad populum non credentem et contradicentem sibi, omnes pari affectu constringit et venire nolentem luget ruinam, vel levis intolerantiae suspicio?"
("To traže, htjeli nehtjeli, oni koji niječu da je samo Crkva spasonosna, bilo da su skloni indiferentizmu koji propovijeda da su sve religije jednako spasonosne, bilo da postupaju iz krivog razumijevanja tolerancije. Ovi koji možda ne toliko zlobno, koliko vođeni nespretnim shvaćanjima dobrohotnosti, neka se umire. Neka dođu u katoličke hramove širom cijeloga svijeta; neka poslušaju što se na Veliki petak u sveopćoj Crkvi, iz glasova tisuća i tisuća svećenika moli za heretike, što za raskolnike, što za pogane, što čak i za Židove, ubojice Zaručnika. 'Molimo', uziše majčinskom blagošću, 'molimo i za heretike i raskolnike, da ih Bog i Gospodin naš izbavi od svih zabluda, i udostoji se ponovno ih pozvati u svetu majku Katoličku Crkvu'. 'Molimo', uzdiše, 'i za nevjerne Židove, da Bog i Gospodin naš podigne zastor sa njihovih srdaca, da i oni priznaju Isusa Krista Gospodina našega.' 'Molimo i za pogane, da svemogući Bog makne zloću iz njihovih srdaca, da se, napustivši svoje idole, obrate Bogu živomu i pravomu, i njegovom jedinom Sinu Isusu Kristu, Bogu i Gospodinu našemu.'
Gdje je u ovom glasu Crkve, koja na dan smrti ljubljenoga Zaručnika pruža ruke narodu koji ne vjeruje i koji joj se protivi, i koja želi sve prigrliti jednakom prisnošću i oplakuje propast onih koji ne žele doći, ma i najmanja sumnja za netoleranciju?")
Dakle, u Zagrebačkoj nadbiskupiji u ono su se vrijeme te molitve na Veliki petak smatrale vrhunskim primjerom katoličke tolerancije.
Zar nije onda paradoksalno da su nakon Drugoga vatikanskog koncila te molitve proglašene "izrazom krajnje netolerancije"? - i kao takve maknute iz novog obreda za Veliki petak. - Uostalom, kao što je iz "nove liturgije" uklonjeno i sve drugo što bi na bilo koji način moglo smetati inovjercima.
Valjda su modernisti računali da bez promijenjene politički korektne liturgije, ne bi mogli krenuti u ostvarenje svog ekumensko-međureligijskog sna...
Sva sreća da kardinal Haulik i svi ostali koji su djelovali pri vrhu Zagrebačke nadbiskupije nisu ni slutili što će se dogoditi stotinjak godina nakon njihove smrti.
Ostaje nam njihova pisana ostavština, koja i danas djeluje kao snažno upozorenje i svjedok vremena kad su se crkveni prelati još uvijek žestoko borili protiv liberalizma. Ovdje istaknuto mjesto zauzima i dokument o kojem smo danas govorili.
Evo cijeli tekst: Extra Ecclesiam catholicam nulla salus.
Nema komentara:
Objavi komentar