Nismo toliko na vulkanu, koliko na močvarama

Prošlo je 50 godina otkad je Mijo Škvorc napisao svoj ambiciozni plan vjerske obnove Kako probuditi indiferentne? (objavljen u Bogoslovskoj smotri 1967.).
Kad ga danas čitamo pojavljuje nam se samo jedno pitanje u glavi: "Evo, prošlo je 50 godina, a što se promijenilo, osim što je dekadencija još gora nego prije?"

Same Škvorčeve prijedloge za vjersku obnovu ne bih komentirao. Ne sviđa mi se to što nigdje ne spominje pokoru. Možemo li uopće govoriti o vjerskoj obnovi bez pokore?
Pa, ne može biti jedini cilj vjerske obnove da se samo "probude ravnodušni", već bi oni trebali pokorom dati barem kakvu-takvu zadovoljštinu za sve grijehe koje su počinili. Sjetimo se samo kakve su teške pokore određivane povratnicima u prvim stoljećima Crkve (Pouke starih penitencijala, Pokore starih Zagrepčana).

Možda je i najveći problem reformi tijekom i nakon II. vatikanskog koncila to što je ukinuto sve ono što je pokorničko (ukidanje svih postova, napose pretpričesnog posta; pa razvodnjavanje pokajničkih molitava - koje više uopće ne izražavaju pravo kajanje, itd.).

Osim toga, netko bi čitajući Škvorčev plan vjerske obnove mogao pomisliti: "Pa, Škvorc je bio pomoćni zagrebački biskup tijekom 1970-ih i 1980-ih. Zašto nije proveo taj svoj plan u djelo?"

Nitko ne sumnja da je Škvorc imao dobre namjere, ali dobre namjere nisu dovoljne za pravu obnovu. Dosadašnje iskustvo nas je naučilo da ne može biti nikakve katoličke obnove u okvirima NovusOrdo-a i pokoncilskog liberalizma i protestantizacije.
I još kad uzmete u obzir specifične hrvatske okolnosti, gdje su pola profesora na KBF-u bili članovi (ili simpatizeri) udbaškog TDKS-a, vidite da nije bilo previše prostora za nekakvu obnovu.

Iz Škvorčevog teksta ipak treba nešto izdvojiti: njegov opis vjerskog stanja hrvatskog naroda 1967. godine. Vrijedna pouka za sve one koji misle kao da je dekadencija i propadanje naroda počela jučer. Ona je tu već desetljećima...