 |
| Abelova i Melkisedekova žrtva - mozaik u bazilici sv. Vitala u Raveni (6. stoljeće) |
Zadaća je svećenika kako kaže sv. Pavao: da prinosi darove i žrtve za grijehe (Heb 5, 1).
Sve žrtve o kojima čitamo u Starom zavjetu (Abelova, Melkisedekova, Abrahamova, te sve žrtve propisane u Mojsijevom zakonu) bile su najava, pralik i proročanstvo novozavjetne žrtve koju je ustanovio sam Gospodin Isus Krist.
Ovdje posebno trebamo naglasiti Melkisedekovu žrtvu, jer je on prikazao kruh i vino (Post 14, 18). Dakle, već u Knjizi postanka imamo proročansku najavu nekrvne žrtve svete mise, koja se prinosi pod prilikama kruha i vina.
Crkveni naučitelji su mnogo pisali o Melkisedekovoj žrtvi i svećeništvu, kao praliku žrtve i svećenstva Novoga zavjeta, koje je zamijenilo starozavjetno, Aronovo, svećenstvo i žrtve Mojsijevog zakona.
Novozavjetno je svećenstvo "prema redu Melkisedekovu" (Ps 109, 4), jer kao Melkisedek prinosi žrtvu pod prilikama kruha i vina.
Tako piše sv. Augustin (De civitate Dei, XVI, 22):
“Ibi quippe primum apparuit sacrificium, quod nunc a Christianis offertur Deo toto orbe terrarum, impleturque illud quod longe post hoc factum per Prophetam dicitur ad Christum, qui fuerat adhuc venturus in carne: 'Tu es sacerdos in aeternum secundum ordinem Melchisedec.' (Psalm. 109.) Non scilicet secundum ordinem Aaron: qui ordo fuerat auferendus illucescentibus rebus, quae illis umbris praenotabantur.“
(“Ondje se naime prvi put pojavila žrtva, koju danas kršćani prinose Bogu po cijelome krugu zemaljskom; ispunjuje se ono što će daleko poslije toga po Proroku biti rečeno za Krista, koji je tek trebao doći u tijelu: 'Ti si svećenik dovijeka po redu Melkisedekovu.' (Psalm. 109.) Nije, dakle, svećenik po redu Aronovu; koji red je trebao prestati kad se ispune stvari, koje su predviđene u ovim pralikovima.“)
I još u De civitate Dei, XVII, 20:
“Id enim sacrificium successit omnibus illis sacrificiis Veteris testamenti, quae immolabantur in umbra futuri; propter quod etiam vocem illam in psalmo 39. eiusdem mediatoris [Christi] per prophetam loquentis agnoscimus: 'Sacrificium et oblationem noluisti, corpus autem perfecisti mihi', quia pro illis omnibus sacrificiis et oblationibus corpus eius offertur et participantibus ministratur.“
(“Ta je žrtva zamijenila sve one žrtve Staroga zavjeta, koje su se žrtvovale kao praslika buduće; zbog koje također prepoznajemo onaj glas u psalmu 39. istoga posrednika [Krista] koji kaže po proroku: 'Žrtvu i paljenicu nisi htio, već si mi tijelo pripravio', jer se za sve te žrtve prinosi njegovo tijelo i poslužuje dionicima.“)
Ili kako je govorio sv. Jeronim:
“neque carnis et sanguinis victimas immolaverit et brutorum animalium sanguinem dextera susceperit, sed pane et vino simplici puroque sacrificio, Christi dedicaverit sacramentum.“
(“nije [Melkisedek] žrtvovao mesne i krvne žrtve, i nije desnicom primao krv bezumnih životinja, nego je jednostavnom i čistom žrtvom kruha i vina očitovao Kristov sakrament.“)
I Melkisedekova žrtva i aronske žrtve su pralik različitih aspekata novozavjetne žrtve.
Razliku između njih ovako tumači Sv. Robert Bellarmin (De Missa, lib. V., cap. 6.):
“Sacrificia enim Aaronica cruenta erant et sub specie animantium occisorum, Christi mortem repraesentabant. Melchisedechi sacrificium incruentum fuit et sub specie panis et vini eiusdem Christi corpus et sanguinem figuravit.
Quare si Christus sacerdos est secundum ordinem Melchisedech et non Aaronis, sacrificium instituere debuit incruentum et sub specie panis et vini, ut Ecclesia Catholica recte canit... 'Sacerdos in aeternum Christus Dominus secundum ordinem Melchisedech panem et vinum obtulit.' “
(“Aronske žrtve su naime bile krvne i pod prilikama zaklanih životinja predstavljale Kristovu smrt. Dok je Melkisedekova žrtva bila nekrvna i pod prilikama kruha i vina predstavljala samo Kristovo tijelo i krv.
Stoga, ako je Krist svećenik po redu Melkisedekovu, a ne po redu Aronovu, trebao je ustanoviti nekrvnu žrtvu pod prilikama kruha i vina, kao što točno pjeva Katolička Crkva... 'Sacerdos in aeternum Christus Dominus secundum ordinem Melchisedech panem et vinum obtulit.' “)
Čak i ako ne poznajete djela crkvenih naučitelja, ove će vam istine biti vidljive ako samo pogledate Rimski kanon.
Svećenik u kanonu mise spominje i žrtve Staroga zavjeta, te moli da Gospodin primi misnu žrtvu kao što je nekada primio žrtve Abela, Abrahama i Melkisedeka:
"Supra quae propitio et sereno vultu respicere digneris et accepta habere sicuti accepta habere dignatus es munera pueri tui iusti Abel, et sacrificium patriarchae nostri Abrahae, et quod tibi obtulit summus sacerdos tuus Melchisedech: sanctum sacrificium, immaculatam hostiam."
("Dostoj se milostivim i vedrim licem pogledati na njih [žrtvene darove] i primiti ih, kao što si se dostojao milostivo primiti darove pravednoga svojega sluge Abela i žrtvu patrijarha našega Abrahama i onu koju ti je prinesao veliki svećenik tvoj Melkisedek: svetu žrtvu, neokaljani prinos.")
Slično imate i kod Grka.
U liturgiji sv. Bazilija Velikoga, u molitvi prikazanja svećenik moli, između ostalog, i ovo:
"ίνα γενώμεθα άξιοι τού προσφέρειν σοι την λογικήν ταύτην και αναίμακτον θυσίαν υπέρ των ημετέρων αμαρτημότων, και των του λαού αγνοημάτων... Επίβλεψον εφ' ημάς, ο Θεός, και έπιδε επί την λατρείαν ημών ταύτην, και πρόσδεξαι αυτήν, ως προσεδέξω Άβελ τα δώρα, Νώε τας θυσίας, Αβραάμ τάς ολοκαρπώσεις, Μωϋσέως καί Ααρών τας ιερωσύνας, Σαμουήλ τας ειρηνικός. Ως προσεδέξω εκ των αγίων σου Αποστόλων την αληθινήν ταύτην λατρείαν..."
("da budemo dostojni prinositi Tebi ovu razumnu i nekrvnu žrtvu za naše grijehe i neznanja naroda... Pogledaj na nas, Bože, i pogledaj na ovu našu službu i primi ju, kao što si primio Abelove darove, Noine žrtve, Abrahamove prinose, Mojsijevo i Aronovo svećeništvo, Samuelove pomirnice. Kao što si primio od svojih svetih apostola ovu istinsku službu...")
Želim naglasiti još jednu stvar. Žrtve ne može prinositi bilo tko...
Svećenici su poseban stalež koji ima pravo i dužnost da prinosi misnu žrtvu.
Nerazdruživu povezanost svećenstva i žrtve je naglasio Tridentski koncil (sess.23., c.1.):
"Sacrificium et sacerdotium ita Dei ordinatione coniuncta sunt, ut utrumque in omni lege extiterit. Cum igitur in novo Testamento sanctum eucharistiae sacrificium visibile ex Domini institutione Catholica Ecclesia acceperit; fateri etiam oportet, in ea novum esse visibile, et externum sacerdotium, in quod vetus translatum est."
("Žrtva i svećenstvo su toliko po Božjoj odredbi povezani, da su oboje postojali u svakom zakonu. Kad je stoga u Novom zavjetu vidljivu svetu žrtvu euharistije, po ustanovi Gospodnjoj, primila Katolička Crkva; treba također priznati, da je u njoj novo vidljivo i vanjsko svećeništvo, u koje je prešlo staro.")
Zadatak je, dakle, svećenstva - prinošenje oltarske žrtve. Gdje nema ove žrtve, tamo nema ni svećenstva.
Baš zato, luteranska i anglikanska "ređenja" su nevaljana, ništetna (nepostojeća!).
Jer protestanti ne vjeruju u Presveti Sakrament i oltarsku žrtvu.
Zato su smiješni izrazi: "anglikanski svećenik", "anglikanski biskup"... To ne postoji! Mogu oni sebe nazivati "biskupima" i "svećenicima" koliko god žele, ali oni to nisu.
Oni su obični laici, i to krivovjerni laici; heretici.
U pravoj Crkvi, svećenicima se uvijek stavljala pred oči dužnost da prinose žrtvu za grijehe. Davalo im se na znanje da upravo prinošenjem misne žrtve kao pomirnice i naknade za grijehe, najviše pomažu narodu, jer od njega otklanjaju kazne i nesreće koje zaslužuje svojim grijesima.
Pogledajte samo kako je naš hrvatski katolički tisak nekada donosio vijesti o ređenjima mladomisnika.
Evo, na primjer, iz lista Naša Gospa Lurdska (1935., br. 6.).
Dodajem dvije slike mladomisnika Bogdana Pintara iz Donje Zeline (iz tjednika Obitelj, 1932., br. 16.).
Nema komentara:
Objavi komentar