Naka to bude dodatak postu: Hrvati i Španjolski građanski rat.
Ova tema je uvijek interesantna, jer govori o borbi za katoličku državu. I to o uspješnoj borbi! Španjolcima je tada uspjelo ono što se u malo kojoj drugoj zemlji ostvarilo: provesti potpunu restauraciju.
Nakon pobjede generala Franca, jednim su potezom ukinuti svi štetni zakoni koje su donijeli ljevičari za vrijeme svoje revolucionarne "Republike". Katolička vjera je opet postala službenom državnom vjerom, vratila se vjerska pouka u škole, vraćen je obvezan crkveni brak, a ukinut "civilni brak" (svi "civilni brakovi" sklopljeni za vrijeme Republike proglašeni su pravno ništetnima, tj. nepostojećima), zabranjene su antikršćanske organizacije i mediji itd.
Koliko je meni poznato, katolička obnova ovakvih razmjera uspjela je još samo jedan put u povijesti: u Francuskoj za vrijeme Burbonske restauracije (1814.-1830.), kad su poništene gotovo sve (vidljive) posljedice Francuske revolucije.
Imali smo mi Hrvati i konkretne koristi od svega toga. Francova Španjolska je 1945. pružila utočište brojnim hrvatskim emigrantima koji su bježali pred komunističkim terorom. Među njima i nadbiskupu Ivanu Ev. Šariću, koji je u Španjolskoj objavio svoj prijevod Svetoga pisma.
A da su i kod običnih Španjolaca postojale simpatije i suosjećanje prema patnjama hrvatskog naroda pod komunističkim režimom, pokazuje jedan primjer iz krašićkog sužanjstva bl. Alojzija Stepinca.
Stepinčev domaćin, vlč. Josip Vraneković, piše u svom dnevniku 12. siječnja 1954. (prema Glasniku postulature, listopad 2010., str. 50.-51.):
"Gore spomenuti Glasnik [Glasnik Srca Isusova iz Salzburga] javlja o jednoj Španjolki-djevojci, koja je molila i život mladi žrtvovala za Hrvatsku. Za naš ju je narod oduševio jedan naš svećenik emigrant. - 'Eto' - veli Eminencija - 'kako nam dragi Bog vraća. Mi smo tri godine molili za Španjolsku, dok je tamo harao građanski rat. Nijedne novine, osim Hrvatske straže, nisu prenijele moju okružnicu i poziv na molitvu.' "
Dosta dobar članak o poslijeratnim hrvatskim emigrantima u Španjolskoj možete vidjeti ovdje.
Simpatična je autorova opaska o nadbiskupu Šariću:
"Nadbiskup je živio vrlo skromno u rezidenciji španjolskih biskupa. Iako je bio pozvan da sudjeluje u nekim vijećanjima španjolske crkvene hijerarhije, nadbiskup se klonio toga, ali je ipak primao na razgovore sve strance koji su ga htjeli vidjeti, razgovarajući s njima na latinskom, kojim je besprijekorno vladao za razliku od nekih španjolskih kolega. Rado se susretao i s Hrvatima, održavajući pismenu vezu s mnogim izbjeglim svećenicima"
 |
| Nadbiskup Šarić u Madridu |
Što se tiče ovih dolje članaka iz Glasnika sv. Josipa, iz njih dobro vidimo da su hrvatski katolici 1939. jednodušno slavili pobjedu generala Franca.
Tema o kojoj su često pisale tadašnje katoličke novine su zločini ljevičarske, republikanske, strane. Svakodnevno su stizale šokantne vijesti o otkrićima masovnih zločina koji su se događali na prostorima pod "crvenom" vlašću: masovna ubojstva biskupa, svećenika, vjernika... O tome danas nećete vidjeti ni riječ u školskim udžbenicima. Zašto? Možda je nezgodno priznati da je Ernest Hemingway bio član jedne zločinačke bande, a skupa s njim i svi oni jugokomunistički "Španci" (Ivan Krajačić, August Cesarec, Ivan Gošnjak itd.).
Neka nam ovi članci budu spomen, ne samo na stradanja španjolskih katolika u ratu, nego i na njihovu pobjedu i obnovu katoličke države.
Glasnik sv. Josipa, siječanj 1939., br. 1.
Glasnik sv. Josipa, srpanj 1939., br. 7.
Glasnik sv. Josipa, listopad 1939., br. 10.
U istom broju Glasnika sv. Josipa, dvije stranice kasnije, nalazi se ovaj članak...
Još dok sam bio mali dječak, sjećam se da je moja baka hvalila generala Franca kao branitelja vjere. Eto, koliko su se našim ljudima duboko usjekli u sjećanje događaji iz 30-ih. Moguće je da je to bilo javno mnijenje većine naroda.
OdgovoriIzbrišiFranco je bio heroj katoličke Europe.
"I dade se Njemu vlast, čast i kraljevstvo. Njemu moraju služiti svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova trajat će vječno i ne će nikada proći. Nikada se ne će oboriti kraljevstvo Njegovo." (Dan 7,14)
OdgovoriIzbrišiVelim, okupimo se i udružimo u Gospodinu i za Gospodina. I vratimo mu čast i vlast koja jedinom Njemu i pripada.
Učinimo to barem tamo gdje možemo i gdje smo odgovorni učiniti. U zemlji i na podneblju gdje Hrvatski puk živi i prebiva.
Osnujmo Katoličku stranku, zbacimo knezove svjetske i vratimo vlast Kralju svih naroda, plemena i jezika.
U toj nakani utecimo se svetom Josipu, da nam pomogne u tesanju jake, nove i zdrave građe za Hrvatsku zemlju kojoj će Krist biti Kralj, Vladatelj i Upravitelj.
JbD
Možda bi Španjolska i danas bila katolička država, da II. vatikanski koncil nije usvojio revolucionarno načelo "vjerske slobode" i praktički prisilio katoličke države da se sekulariziraju i da prestanu biti katoličke.
OdgovoriIzbrišiAko govorimo o koncilskoj deklaraciji "Dignitatis humanae", onda stvarno možemo reći da je dala vjetar u leđa svim prikrivenim liberalima i modernistima, koji su se do tada skrivali ispod stolova.
IzbrišiVrlo brzo je u postkoncilskom razdoblju počeo orkestrirani napad modernističkih snaga na katoličko državno ustrojstvo Španjolske i Portugala. U kampanju su se uključili i ovdašnji modernisti, iz grupacije Šagi-Bajsić-Turčinović (budući TDKS-ovci). Dovoljno je samo prolistati brojeve "Glasa Koncila" iz 1960-ih i 1970-ih, gdje se često pisalo protiv "neslobode" u Francovoj Španjolskoj i Salazarovom Portugalu, i tražilo da se uvede sloboda za sve vjere (tj. da katolička vjera prestane biti službenom državnom vjerom).
No, treba reći da su Franco i Salazar ostali vjerni do smrti, i da nisu popuštali modernističkim pritiscima. Ali, nakon njihove smrti, nažalost, liberali su prevladali – i sekularizam je uveden u Španjolsku i Portugal.
Ono što najviše boli je spoznaja da katoličke države nisu srušili vanjski neprijatelji, nego modernisti u crkvenoj hijerarhiji – oni koji ruše Crkvu iznutra.