Svaka naša biskupija ima zasebnu povijest, a u neku ruku i zasebnu tradiciju. Jedna od posebnosti Zagrebačke nadbiskupije jest što se u njoj štuju trojica mađarskih kraljeva: sv. Ladislav (utemeljitelj Zagrebačke biskupije), sv. Stjepan (kome je posvećena zagrebačka katedrala) i sv. Emerik (u narodu poznat kao sv. Mirko).
Ova slika koju gore vidite, nalazi se na početku
Misala zagrebačke crkve iz 1511., koji inače predstavlja vrhunac "zagrebačkog obreda" i koji se koristio u zagrebačkoj katedrali sve do 1794. god.
Na slici vidimo Majku Božju na prijestolju, kako je krune anđeli; na podnožju piše:
"S. Maria patrona regni Hungariae" ("sv. Marija zaštitnica kraljevine Ugarske"). Na lijevoj strani su sv. Stjepan i sv. Emerik, a na desnoj sv. Ladislav.
Zanimljivo je da sv. Emerik drži mač na kojem piše: "S. Emericus dux Sclavoniae" ("Sv. Emerik knez Slavonije"). Odmah ću reći da je u starim zagrebačkim liturgijskim knjigama sv. Emeriku redovito pripisivana titula "dux Slavoniae". No, o tome više kasnije...
Prema starim
Statutima zagrebačkog kaptola, u katedrali su se svake srijede služile mise o sv. Stjepanu, a svakog četvrtka o sv. Ladislavu. U zagrebačkim brevijarima, svako je tromjesečje imalo poseban oficij o ovim svetim kraljevima.
Zagrebačka je crkva i u litanije svih svetih uključila ova tri sveca.
Evo iz svečanih litanija koje su se pjevale na Veliku subotu:
"Sancte rex Stephane, ora pro nobis.
Sancte Emerice, ora pro nobis.
Sancte Ladislai, ora pro nobis."
I nakon što je u zagrebačku katedralu uveden rimski (tridentski) obred 1794. god., zadržani su posebni obrasci službi za blagdane sv. Stjepana, sv. Ladislava i sv. Emerika.
Štovanje svetih kraljeva nije jenjavalo, što se vidi i po uresima zagrebačke katedrale...
 |
| Sv. Stjepan i sv. Ladislav između Krista Učitelja |
Vidimo da ti sveci zaslužuju da ih pobliže upoznamo. Odlučio sam zato napisati par riječi o svakome od njih.
Počinjemo sa sv. Ladislavom...
Sv. Ladislav - "naš kralj a Tvoj ispovjednik"
Sv. Ladislav je utemeljitelj Zagrebačke biskupije. On je za Zagreb otprilike ono što je sv. Dujam za Split.
Kako je došlo do osnivanja Zagrebačke biskupije?
Sv. Ladisav je bio mađarski kralj 1077.-1095., njegova sestra Jelena bila je žena hrvatskog kralja Zvonimira. Ladislav je, dakle, bio Zvonimirov šurjak. Kao takav, smatrao je sebe Zvonimirovim nasljednikom i legitimnim pretendentom na hrvatsku krunu. Zauzeo je prostor između Drave i Save, i tu 1094. osnovao Zagrebačku biskupiju.
Ali, da ne bi ispalo da pričam napamet, evo što srednjovjekovni izvori kažu o tome...
Počet ćemo s Tomom Arhiđakonom, koji u svom djelu
Historia Salonitana (cap. XVII.) piše da je Ladislava u Hrvatsku pozvao neki velikaš iz Slavonije:
"
Eo namque tempore rex Suinimirus mortis debitum solvit, nullumque suae posteritatis heredem reliquit. Sic ergo tota regalis sanguinis deficiente prosapia, non fuit ulterius, qui in Regno Chroatorum rite succedere debuisset. Cepit itaque inter omnes regni proceres magna discordia suboriri, et cum divisim modo hic, modo ille, regnandi ambitione sibi terrae dominium vendicaret, innumerabiles rapinae, praedationes, caedes, et omnium facinorum seminaria emerserunt, alter enim alterum insequi, invadere, trucidare quotidie non cessabat. Verum his temporibus extitit quidam ex magnatibus Sclavoniae, qui cum a suis esset contribulibus multis lacessitus iniiuriis multisque damnis attritus, non sperans aliter se posse tantis resistere malis in Ungariam profectus est. Tunc ad regem Vladislavum ingressus eum aloqui cepit, persuadens ei, ut ad capiendum Chroatiae Regnum, et suo dominatui subiugandum exiret, dans ei plenam fiduciam id facile posse complere, cum Regnum illud vacuum et sine tutela regalis providentiae remansisset."
("
U ono je naime vrijeme kralj Zvonimir platio dug smrti, i nikoga od svoga potomstva nije ostavio za nasljednika. Tako je dakle utrnula cijela kraljevska loza, nije bilo nikoga tko bi ga u Kraljevstvu Hrvata trebao po pravilima naslijediti. Počela je tako nicati velika nesloga među velikašima kraljevstva, i kako su odvojeno, sad ovaj sad onaj, željom za vladanjem sebi prisvajali vlast nad zemljom, izbile su nebrojene otimačine, krađe, ubojstva i sjemenje svih zločina; jedan drugoga nije prestajao svakodnevno proganjati, napadati, ubijati. A bio je u to vrijeme jedan od velikaša Slavonije koji, kako je bio od svojih suplemenika satrt mnogim udarcima i mnogim štetama, ne nadajući se da bi se na drugi način mogao oduprijeti tolikim zlima, pošao je u Ugarsku. Tada je ušao kralju Ladislavu i počeo s njime pregovarati, uvjeravajući ga da krene na zauzeće Kraljevine Hrvatske i podloži je svojoj vlasti, dajući mu puno uvjerenje da to lako može postići, jer je to Kraljevstvo ostalo upražnjeno i bez zaštite kraljevske providnosti.")
Nakon toga se, prema Tomi Arhiđakonu, dogodilo ovo:
"
His ergo Vladislavus rex inductus consiliis, absque mora, coadunato exercitu copioso, venit et occupavit totam terram a Dravo fluvio usque ad alpes, quae dicuntur ferreae, nullo obice resistente. Post haec transivit alpes, et caepit impugnare munitiones et castra, multaque praelia committere cum gentibus Chroatiae. Sed cum alter alteri non ferret auxilium, essentque divisi ab invicem, facilem victoriam rex potuit obtinere; nec tamen usque ad maritimas regiones pervenit, sed audiens quod quaedam gens sui regni fines intraverat, in Ungariam repedavit."
("
Potaknut dakle tim savjetima, kralj Ladislav je bez odgađanja, okupivši veliku vojsku, došao i zauzeo cijelu zemlju od rijeke Drave sve do planina, koje se zovu željezne, bez ikakvog otpora. Nakon toga je prešao planine i počeo napadati tvrđave i utvrde, i mnoge bojeve voditi s hrvatskim plemenima. Ali kako jedan drugome nije pružao pomoć i bili su odvojeni jedan od drugoga, kralj je mogao dobiti laku pobjedu, ali nije dospio do primorskih pokrajina, već se čuvši da je neki narod prešao granice njegova kraljevstva, vratio u Ugarsku.")
Naposljetku, Toma Arhiđakon dodaje i ovo:
"
Fuit autem rex iste non solum armis strenuus, sed religione et sanctitate insignis."
("
Bio je taj kralj ne samo snažan na oružju, već i vjerom i svetošću istaknut.")
Srednjovjekovni mađarski pisci daju malo drugačiji opis tih događaja. Oni su više isticali da je Ladislav, kao šurjak kralja Zvonimira, imao pravo na hrvatsku krunu.
Pa tako piše kroničar Ivan Turčanski (
Chronica Hungarorum, cap. 56.):
"
Cum enim rex Zolomerus sine liberis decesisset, uxor eius, soror regis Ladislai, ab inimicis viri sui multis iniiuriis praegravata, auxilium fratris sui, regis Ladislai, in nomine Iesu Christi imploravit. Cuius iniurias rex graviter vindicavit et Croatiam atque Dalmatiam integraliter sibi restituit, quam postea praedicta regna suo subdidit dominio. Quod tamen rex non fecit propter cupiditatem, sed quia secundum regalem iustitiam sibi competebat haereditas, quoniam rex Zolomerus in primo gradu affinitatis eidem attinebat et haeredem non habuit."
("
Kad je naime kralj Zvonimir preminuo bez djece, njegova je žena, sestra kralja Ladislava, opterećena mnogim nepravdama od neprijatelja svoga muža, prizvala u ime Isusa Krista, pomoć svoga brata Ladislava. Njene je rane kralj strogo osvetio i u potpunosti sebi prisvojio Hrvatsku i Dalmaciju, koja je poslije spomenuta kraljevstva podložio svojoj vlasti. Ali to kralj nije učinio zbog pohlepe, nego zato što je prema kraljevskoj pravdi njemu pripadalo nasljedstvo, jer mu je kralj Zvonimir bio u prvom stupnju svojte i nije imao nasljednika.")
A sad dolazimo do onoga što je najvažnije - osnivanje Zagrebačke biskupije.
Najstariji dokument u kojem se spominje Zagrebačka biskupija je tzv. Felicijanova isprava iz 1134. god.
U njoj se navodi:
"
Rex Ladisclauus... zagrabiensem constituit episcopatum, videlicet ut quos error idolatriae a Dei cultura extraneos fecerat, episcopalis cura ad viam veritatis reduceret. Ad instruendam ergo huius plebis ignorantiam quemdam boemicum venerabilis vitae virum, nomine Duch, idoneaum repperit, quem ecclesiae pastorem per suum capellanum Fancicam delegavit..."
("
Kralj Ladislav... je uspostavio zagrebačku biskupiju, da naime one koje je zabluda idolopoklonstva udaljila od štovanja Boga, biskupska briga vrati na put istine. Da pouči dakle neznanje ovoga puka, našao je prigodnim jednoga Čeha časnoga života, po imenu Duh, koga je po svom kapelanu Fanciki postavio za pastira crkve...")
 |
| Felicijanova isprava (1134. god.) |
A sad je vrijeme da pogledamo kako su sami stari Zagrepčani gledali na sve ovo. Vrijeme je da pogledamo pisane izvore zagrebačke crkve.
Na početku Statuta zagrebačkog kaptola iz 1334. god., Ivan arhiđakon gorički napisao je kratku kroniku ugarskih kraljeva i zagrebačkih biskupa.
Ovako on piše o počecima Zagrebačke biskupije:
"
Ante omnia autem est nota dignum, quod ecclesiae zagrabiensis kathedralis est fundator rex Hungariae sanctissimus Ladizlaus, cuius festum colitur quinto kalendas julii et eius obitus recolitur anno dominicae incarnationis M. nonagesimo quinto, quarto kalendas augusti, feria prima. Tempore autem eius regiminis notabilius in aliqua parte Sclavoniae et in aliqua totaliter cepit vigere nomen Christi. Ipse etiam zagrabiensem ecclesiam in honore sanctissimi regis Stephani fundaverat, et multis possessionibus, iuribus et prerogatis dotaverat..."
("
Prije svega je vrijedno spomena, da je utemeljitelj katedralne crkve zagrebačke kralj Ugarske presveti Ladislav, čiji se blagdan slavi petoga dana mjeseca srpnja, i njegovo se preminuće dogodilo godine Gospodnjeg utjelovljenja M. [tisuću] devedeset pete, četvrtoga dana mjeseca kolovoza, u nedjelju. U vrijeme njegova vladanja je istaknutije u jednom dijelu Slavonije i u jednom potpuno počelo jačati ime Kristovo. On je također utemeljio zagrebačku crkvu u čast presvetoga kralja Stjepana, i mnogim ju je posjedima, pravima i dobrima nadario...")
Kao što sam već napomenuo, u zagrebačkoj katedrali je svaki četvrtak bio posvećen štovanju svetoga kralja Ladislava.
U zagrebačkom misalu iz 1511. nalazi se nekoliko obrazaca mise sv. Ladislava. Imamo i posebnu sekvencu (posljednicu) za njegov blagdan.
U svim molitvama se sv. Ladislava naziva: "rex noster et confessor tuus" ("naš kralj i tvoj [Božji] ispovjednik").
Oltar sv. Ladislava u zagrebačkoj katedrali...
A ovo je oficij sv. Ladislava Kralja koji su sve do novijeg vremena, morali moliti klerici Zagrebačke nadbiskupije na njegov blagdan, 27. lipnja.
(J. Haulik,
Officia varia sanctorum, Zagreb, 1858., str. 369.-371.)
Zanimljivo je da se u IV. čitanju kaže:
"
Dalmatiam et Croatiam regno Hungariae adjunxit, volente id sorore ipsius..."
("
Dalmaciju i Hrvatsku je pridružio kraljevini Ugarskoj, po želji svoje sestre...")
Prelazimo sad na kralja Stjepana, kome je posvećena zagrebačka katedrala.
Sv. Stjepan - zaštitnik svete Crkve
Sv. Ladislav je zagrebačku katedralu posvetio sv. Stjepanu.
Sv. Stjepan je bio prvi mađarski kralj (997.-1038.). Dovršio je proces pokrštavanja Mađara, iskorijenio je ostatke poganstva; pod njegovom se zaštitom Crkva proširila i učvrstila u Mađarskoj. Sv. Stjepan je postao uzorom kršćanskog vladara.
U tradicionalnom rimskom obredu, njegov se blagdan slavi 2. rujna. Tada nas Crkva poziva da slijedimo stope sv. Stjepana, kako se moli u popričesnoj molitvi:
"
Praesta, quaesumus, omnipotens Deus: ut beati Stephani confessoris tui fidem congrua devotione sectemur; qui pro eiusdem fidei dilatatione, de terreno regno ad coelestis regni gloriam meruit pervenire. Per Dominum..."
("
Podaj, molimo, svemogući Bože da prikladnom odanošću slijedimo vjeru blaženoga Stjepana ispovjednika tvoga, koji je za proširenje iste vjere, zaslužio iz zemaljskog kraljevstva doći do slave nebeskog kraljevstva. Po Gospodinu...")
Sv. Stjepan se u širenju katoličke vjere nije samo služio svojom vlašću, već i upornim i dugotrajnim molitvama.
U rimskom brevijaru se na njegov blagdan u V. čitanju kaže:
"
Humilimis interim precibus in cinere et cilicio Deum deprecans, ut universum Hungariae regnum, antequam e vita migraret, catholicum videre mereretur."
("
Poniznim je međutim molitvama u pepelu i kostrijeti molio Boga da cijelu kraljevinu Ugarsku, prije nego što pređe iz života, zasluži vidjeti katoličkom.")
U starom zagrebačkom obredu bilo je više blagdana posvećenih sv. Stjepanu Kralju. Osim što se u katedrali svake srijede služila misa o sv. Stjepanu, na poseban način se slavio blagdan našašća desne ruke Stjepana kralja (30. svibnja) i blagdan njegovog prelaska u vječni život (20. kolovoza).
 |
| Kip sv. Stjepana na kapelici sv. Križa |
Kao što je već spomenuto, zagrebački misal iz 1511. ima posebne sekvence (posljednice) za blagdane sv. Stjepana, sv. Ladislava i sv. Emerika.
Ovo je sekvenca sv. Stjepana...
A sada nekoliko riječi o sinu sv. Stjepana: o sv. Emeriku....
Sv. Emerik (Mirko)
Sv. Emerik, u našem narodu poznatiji kao sv. Mirko, bio je sin sv. Stjepana. Mladić istaknut svetim životom umro je u 24 godini.
Zanimljivo je da stare zagrebačke liturgijske knjige sv. Emeriku pripisuju titulu "dux Slavoniae".
Naime, u Zagrebačkoj biskupiji je stoljećima postojalo mišljenje da je sv. Emerik bio oženjen za kćer hrvatskog kralja i da je odatle nosio naslov "kneza Slavonije".
Takva mišljenja su iznijela i dva istaknuta zagrebačka kanonika: Juraj Ratkaj (1612.-1666.) i Baltazar Adam Krčelić (1715.-1778.).
Juraj Ratkaj piše u svojoj knjizi
Memoria regum et banorum (Beč, 1652., str. 50.):
"
Hic princeps in omnibus sane laudandus, naturae fortunaeque bonis aeque insignis, sed praecipue in Deum observantia atque cultu, publiceque pacis amantissimus, cuius virtutum famam cum divus Stephanus Pannoniorum rex inaudivisset et ut preterea Bulgarorum atque Sclavorum animos ob Cheanum interfectum, vastatamque Bulgariam concitatos sedaret, filiam Crescimiri in connubium Emerico filio postulavit, unde postea divus Emericus ducis Sclavoniae titulo decoratus est."
("
Ovaj vladar [Krešimir] u svemu zaista vrijedan hvale, jednako istaknut vrlinama ćudi i sreće, ali osobito pobožnošću i štovanjem Boga, ljubitelj javnog mira; kad je sveti Stjepan, kralj Panonaca, čuo glas o njegovim vrlinama, i da osim toga umiri zabrinutost Bugara i Slavena zbog ubojstva Cheana i opustošene Bugarske, zamolio je kćer Krešimirovu za ženidbu svoga sina Emerika, odatle je poslije sveti Emerik ukrašen naslovom kneza Slavonije.")
A ovako piše B. A. Krčelić (
De regnis Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae notitiae praeliminares, str.103.-104):
"
S. Emericum ducem Sclavoniae fuisse, firmare aliunde nequimus, quam ex breviario vetusto Ecclesiae Zagrabiensis, ubi die 2da Septembris est officium solenne depositionis s. Emerici ducis', notatque rubrica, ad mox dictam diem 'de sancto Emerico confessore duce Sclavoniae'... Die autem quinta Novembris habet: 'De sancto Emerico duce Sclavoniae'. Ad vesperas antiphona sequens est: 'Laetare Pannonia, mater et nutricia, cole cum laetitia tuae prolis gaudia. Gaude et Sclavonia de tui ducis gloria'... Lectio primi nocturni incoat: 'Beatus Emericus dux Sclavoniae, gloriosus primogenitus sanctissimi Stephani primi regis Hungariae'... In Missali aeque, s. Emericum ducem Sclavoniae fuisse rubrica exprimit: 'In festo b. Emerici ducis Sclavoniae introitus'."
("
Da je sv. Emerik bio knez Slavonije ne možemo potvrditi niotkuda, osim iz staroga brevijara zagrebačke crkve, gdje je dana 2ga rujna 'officium solenne depositionis s. Emerici ducis', i rubrika ističe na rečeni dan 'o svetom Emeriku ispovjedniku knezu Slavonije'... A dan peti rujna ima: 'O svetom Emeriku knezu Slavonije'. U večernjoj je sljedeća antifona: 'Veseli se Panonijo, majko i hraniteljice, štuj s radošću veselje svog potomstva. Raduj se i Slavonijo zbog slave tvoga kneza'... Čitanje prvog nokturna počinje: 'Blaženi Emerik, knez Slavonije, slavni prvorođenac presvetoga Stjepana, prvoga kralja Ugarske'... U Misalu jednako rubrika kaže da je sv. Emerik bio knez Slavonije: 'In festo b. Emerici ducis Sclavoniae introitus'.")
Krčelić donosi i fragment iz (danas izgubljene) kronike Ivana arhiđakona goričkog (str. 101.-102.) u kojem se navodi da je sv. Emerik umro prije nego se oženio kćerkom hrvatskog kralja Krešimira III.
Inače, o tom fragmentu i danas traju rasprave među povjesničarima.
No, nas katolike bi više trebalo zanimati jedno drugo pitanje...
Je li Zagrebačka nadbiskupija zaboravila svoje svece zaštitnike?
Sad dolazimo do onog pitanja koje me i potaknulo da napišem ovaj tekst. Naime, lako je uočiti da se ova tri sveca danas u Zagrebačkoj nadbiskupiji ne štuju ni približno onoliko kao nekada.
Čak štoviše, kladim se da većina današnjih Zagrepčana uopće ne zna da je zagrebačka katedrala posvećena sv. Stjepanu Kralju. To je kao da Split zaboravi sv. Dujma ili kao da Padova zaboravi sv. Antuna.
Zašto je do toga došlo?
Nemojmo imati nikakve iluzije. Postoje dvije skupine kojima odgovara marginalizacija ovih svetaca.
S jedne strane, novopečeni kvazi-domoljubi kojima sad odjednom smeta čašćenje "mađarskih svetaca". S druge strane, modernisti kojima najviše smeta to što je ovdje riječ o katoličkim kraljevima, koji su oličenje katoličkog monarhizma i katoličke države - nasuprot "vjerskoj slobodi".
Ovo drugo je možda i glavni razlog. Jer... kako bi netko mogao propovijedati "vjersku slobodu", a istovremeno slaviti sv. Stjepana koji je iskorijenio nekršćanske religije u Mađarskoj?
Pozivam dobronamjerne svećenike Zagrebačke nadbiskupije da ne upadaju u modernističke zamke, i da se vrate iskrenom štovanju svetaca-zaštitnika nadbiskupije.
Treba častiti te svece onako kako su se uvijek častili - od kad je kralj Ladislav utemeljio biskupiju.
Ugledajte se na primjer svih prošlih naraštaja...
Primjer kardinala Jurja Haulika
Iako su mnogi poznati zagrebački biskupi osobito štovali sv. Stjepana i sv. Ladislava, izdvajam ovdje primjer kardinala Jurja Haulika, jer je u njegovo vrijeme zagrebačka biskupija uzdignuta na čast nadbiskupije.
Kad bi barem svaki zagrebački nadbiskup rekao ono što je kardinal Haulik izrekao u propovijedi na svojoj prvoj pontifikalnoj misi u zagrebačkoj katedrali (7. siječnja 1838.):
"
Introibo nunc ad altare Dei, et sacrificabo Domino hostiam laudis, qui, ut mirabilem faceret gratiam suam, in eam munera sua contulit, in quo meritorum suffragia non invenit. Invocata intercessione beatissimae Dei Genitricis, Virginis Mariae, sanctorum item regum Stephani et Ladislai, dioecesis huius tutelarium..."
("
Uzaći ću sada k oltaru Božjem, i žrtvovat ću Bogu žrtvu hvale, koji, da čudesnom pokaže svoju milost, daje svoje darove onome u kome ne nailazi na pomoć zasluga. Prizvavši zagovor preblažene Bogorodice, Djevice Marije, isto tako i svetih kraljeva Stjepana i Ladislava, zaštitnika ove biskupije...")
IZVOR:
J. Haulik,
Selectiores encyclicae literae et dictiones sacrae, tom. I., 1850., str. 81.
