Nikola Milinović i težnja prema povratku tradicionalnoj redovničkoj disciplini

Mjesec srpanj donosi nam spomen na prelazak u vječni život jednog značajnog hrvatskog dominikanca: Nikole Milinovića, utemeljitelja dominikanskog samostana na Čiovu, koji je umro u srpnju 1451. godine.

Milinović je pripadao pokretu unutar dominikanskog reda koji je težio povratku strožem obdržavanju izvornih pravila i tradicija Reda propovjednika. Taj se pokret javio krajem 14. stoljeća kao reakcija na popuštanje redovničke discipline nakon epidemije kuge sredinom tog stoljeća. Pokret je imao snažnu podršku bl. Rajmunda Kapuanskog i bl. Ivana Dominicija.

Pripadnici tog pokreta znali su da ne mogu "prisiliti" na stroži život one redovnike koji to ne žele, pa su se zato odlučili od njih jednostavno odvojiti. Osnivali su posebne samostane u kojima se točno obdržavala izvorna strogoća dominikanskih konstitucija.
Tako je Nikola Milinović odlučio osnovati samostan na otoku Čiovu, iako je već postojao dominikanski samostan u obližnjem Trogiru.

I obični vjernici u Trogiru podržavali su osnivanje samostana sa strožom disciplinom na Čiovu, jer su znali da će to biti korisno za njihove duše.
Ovu činjenicu ističe i sam papa Eugen IV. u buli od 29. svibnja 1432., kojom odobrava osnivanje čiovskog samostana:

"...ipsi singularem devotionem gerentes ad Fratres Ordinis Predicatorum, de observantia nuncupatorum, propter ipsorum laudabiles, et salutares fructus, cupiunt pro suarum animarum salute, Ordinem ipsum propagare..."

("...oni imajući osobitu pobožnost prema braći Reda propovjednika, koji se nazivaju opservantima, zbog njihovih hvale vrijednih i spasonosnih plodova, žele za spasenje svojih duša, proširiti taj Red...")

Milinović je u čiovskom smostanu živio sveto do kraja svojeg života. O njegovim krepostima svjedoči više izvora.

Spominje ga Martyrologium illyricum na datum 13. siječnja (J. Coleti, Martyrologium illiyricum, 1818., str. 24):

"B. Nicolai ex Ordine Praedicat. omnium virtutum splendore, et signorum gloria admirabilis."

("Bl. Nikole iz Reda propovjednika, divnog po slavi svih kreposti i znamenja.")

U bilješci martirologija dodaju se sljedeći podaci:

"Natione Dalmata, e familia Milinovichia, et Coenobii Dominicani S. Crucis ad Tragurium Fundator, in quo sanctissime obiit; ejus sepulchrum Daemonibus energumenos obsidentibus terribile..."

("Rodom Dalmatinac iz obitelji Milinović, i utemeljitelj dominikanskog samostana sv. Križa kod Trogira, u kojem je vrlo sveto umro, njegov je grob strašan za demone koji opsjedaju opsjednute...")

Taj grob nalazio se ispred crkve. D. Farlati u opisu dominikanskog samostana na Čiovu u svojem djelu Illyricum sacrum (tom. IV., 1769., str. 405.) iznosi sljedeće podatke:

"Ante januam eamdem conditus est Nicolaus Milinovichius conditor idem ac praeses primus ejusdem coenobii, ut declarat tum ejus effigies in operculo sepulcrali caelata, tum epitaphium lapidi circa illam inscriptum. Lapis hic tegit ossa Venerabilis Fratris Milinovich, primi fundatoris, et Prioris hujusce Sanctae Crucis conventus, qui III. Julii MCCCCLI. diem clausit extremum."

("Ispred istih vrata pokopan je Nikola Milinović, utemeljitelj i prvi starješina istog samostana, kao što govori i njegova slika uklesana na nadgrobnoj ploči i epitaf na kamenu napisan uokolo po njemu: Ovaj kamen pokriva kosti časnog brata Milinovića, prvog utemeljitelja i priora ovog konventa Svetog Križa, koji je III. srpnja MCCCCLI. završio posljednji dan.")

Prikaz tog nadgrobnog spomenika donosi dominikanski list Gospina krunica u broju za prosinac 1932. (god. XVI., br. 12.).

U tom broju Gospine krunice možete vidjeti tekst o dominikanskom samostanu na Čiovu, koji govori o njegovu značenju za taj kraj:

"Nedaleko romantičnog Trogira, na otoku Čiovu, sa sjeverne strane, prema krasnim Kaštelima, u samoći, uz borovu šumicu, na samom moru, savio je gnijezdo ubavi Dominikanski samostan sv. Križa. Baš ove godine na 17. lipnja navršilo se ravnih 500 godina, što je to tiho samostansko boravište otvoreno. Toga dana, 1432, Papa Eugen IV izdao je bulu, kojom dopušta č. Nikoli Milinoviću dominikancu, da otvori samostan sv. Križa na Čiovu. Od onda do danas samostan je bio mirni dom, u kojem su redovnici dizali svoja srca Bogu, u njemu se naukom i molitvom hranili i napajali, da onda vjernom puku priopće propovijedanjem, ispovjedanjem i školom bogatstvo svojeg razmatranja."

Taj članak kaže sljedeće o Nikoli Milinoviću:

"Sam njegov utemeljitelj O. Nikola Milinović odlikovao se je svetačkim životom. To jamče najstariji pisci, a i sam njegov grob. U nekom starom Martirologiju Ilirskom na 13 siječnja stoji zapisano slijedeće: 'Blizu Trogira Bl. Nikole (blagdan) iz Reda Propovjednika, divnoga sjajem svih kreposti i čudesa, rodom Dalmatinca, iz obitelji Milinović, i utemeljitelja dominikanskog samostana sv. Križa kod Trogira, u kojem je sveto umro; njegov je grob sotonama koji muče obsjednute strahovit.'
To potvrđuje i njegova nadgrobna ploča, na kojoj je slika mrtvoga redovnika prekriženih ruku sa zrakama oko glave, običnim znakom svetosti, a naokolo slijedeći natpis latinskim jezikom: Ovaj kamen krije kosti časnoga brata Nikole Milinović, prvog utemeljitelja i prijora ovoga samostana sv. Križa, koji je 15 jula 1451 umro.'…
Sama ploča već se ne nalazi na crkvenom podu, kako je sigurno stajala u početku, već se čuva u kripti pod velikim oltarom. To su redovnici učinili za to, da se ploča ne bi od pobožnoga puka, koji je dolazio da se moli na grobu sluge Božjega potpuno izlizala i tako i slika i natpisa nestalo, kao što je nažalost nekoliko riječi već nečitljivo. Same su kosti časnoga sluge spremili postrance u dva kuta živca kamena i pokrili pločom."

Članak naznačuje i Milinovićevu brigu za liturgiju:

"Ništa onda začudno, da je taj vrijedni sluga Božji, pravi redovnik dominikanac, podigao crkvu i samostan u duhu svoga reda tako da je s te strane crkva i samostan sv. Križa jedan od najbolje uređenih i potrebama redovnika dominikanaca odgovarajućih samostana. U lijepoj crkvi, od kamena građenoj, nalazi se jako lijepi kor. Dominikancu je i glavna dužnost i glavno sredstvo odgoja koralna liturgijska molitva!"

Što primjer Nikole Milinovića poručuje današnjem naraštaju?
Želja za povratkom izvornoj strogosti reda, koju je pokazivao Nikola Milinović, karakteristika je mnogih velikih ljudi u povijesti katoličkog redovništva.

Ako pogledate povijest redovništva, vidjet ćete da je uvijek ta težnja za povratkom izvornoj disciplini vodila obnovi redovničkih zajednica, a često i osnivanju novih redova.

Tako su se cisterciti odvojili od benediktinaca iz želje za strožim obdržavanjem Pravila sv. Benedikta. Kasnije, kad su i cisterciti popustili u disciplini, od njih se odvajaju trapisti iz želje za strožom disciplinom.

U karmelskom redu, reforma sv. Terezije Avilske i sv. Ivana od Križa bila je zapravo nastojanje za povratkom izvornoj strogosti karmelskog reda. Tako je nastao novi red: bosonogi karmelićani.

U franjevačkom redu želja za strogim obdržavanjem pravila sv. Franje odvojila je opservante od konventualaca, a kasnije i kapucine.

U dominikanskom redu u 15. stoljeću, redovnici koji su tražili povratak strogom obdržavanju dominikanske tradicije, osnivali su posebne samostane. Ipak, nije došlo do formalne podjele reda (kao kod franjevaca i karmelićana), jer je naposljetku cijeli dominikanski red prihvatio zahtjeve redovnika koji su tražili strožu disciplinu.

No, ako su se u prošlosti uvijek redovnici, koji htjeli strože obdržavanje tradicionalnih pravila i izvorne discipline, odvajali od redovnika koji to nisu htjeli, zašto bi danas bilo drugačije?

Znamo da su redovničke zajednice prošle drastičnu "modernizaciju" u postkoncilskim godinama, koje se mnoge od njih izmijenile do razine neprepoznatljivosti. Ipak, u njima ima i onih koji žele povratak tradicionalnoj liturgiji i disciplini.
Povijesno gledajući, logično rješenje bilo bi da potonji osnuju posebne redove ili barem odvojene samostane u kojima bi se obdržavala tradicionalna disciplina, kao što je to u svoje vrijeme učinio Nikola Milinović.

Godišnjica pokopanih na grobljima dominikanskih crkava

12. srpnja u dominikanskoj je tradiciji spomen svih duša čija su tijela pokopana na grobljima uz dominikanske crkve. Na gornjoj slici možete vidjeti kako u kalendaru Misala Reda propovjednika iz 1933. godine kod datuma 12. srpnja stoji oznaka: "Anniversarium sepultorum in Coemeteriis nostris. 9 Lectiones." - "Godišnjica pokopanih na našim grobljima. 9 čitanja."

Prema dominikanskoj tradiciji, to je jedna od četiri godišnjice Reda propovjednika, kad se treba u koru moliti Oficij za pokojne i služiti svečani Requiem. Cilj je pomoći dušama u čistilištu.

Sv. Toma Akvinski naučava da je i najmanja kazna čistilišta veća od najveće kazne ovoga svijeta (Super Sent., lib. 4., d. 21., q. 1., a. 1., qc. 3.):

"…in Purgatorio erit duplex poena: una damni, inquantum scilicet retardantur a divina visione; alia sensus, secundum quod ab igne corporali punientur; et quantum ad utrumque poena Purgatorii minima excedit maximam poenam hujus vitae."

("…u čistilištu će biti dvostruka kazna: jedna je kazna gubitka, u koliko im se odgađa božansko gledanje; a druga je kazna osjetila, prema tome što se [duše] kažnjavaju tjelesnim ognjem. I kod obje kazne, najmanja kazna čistilišta nadilazi najveću kaznu ovog svijeta.")

Jasno je, stoga, zašto su dominikanci osjećali veliku potrebu da pomognu dušama u čistilištu. Zato i dominikanka liturgijska tradicija nastoji donijeti obilje pomoći dušama u čistilištu.

Hrvatski dominikanac Markolin Padovan piše u svojem članku Cilj Dominikanskog Reda objavljenom u Bogoslovskoj smotri 1916. godine (vol. 7 no. 4, str. 352.):

"Još se je dužno svake sedmice na misu i časoslov za mrtve, na što su dužni svi prisustvovati. To je izraz ljubavi i harnosti. Ljubavi, da se sjećamo naših pokojnih članova reda, s kojima nas je ljubav veživala na ovome svijetu, pak nas i preko groba vežuje. Harnosti, naprama svim našim dobročincima i rodbini."

Ovu misao nastavlja Padovan u knjizi Dominikanci (Iweins-Padovan, Dominikanci, Dubrovnik, 1921., bilješka 1., str. 14.-15.):

"U dom. se Redu osobita ljubav iskazuje mrtvima. Umre li general Reda, pa makar on i ne obavljao više službu, svi su samostani Reda dužni pjevati sv. misu i mrtvački časoslov, svaki svećenik mora izreći tri sv. mise, klerici izmoliti psaltir, a braća konversi 150 Očenaša. Isto biva i za provincijala, ako umre u službi u svojoj provinciji. Svaki je svećenik dužan na tri mise, klerik psaltir, konvers 15 Oč., ako umre skrbnik Reda u službi kod rimske kurije, Definitor ili njegov drug na općenom sastanku i koji od izbornika Generala i za Vizitatora samostana, za koji je poslan."

Padovan navodi kako se velika briga pokazuje i prema ostalim pokojnim članovima samostana, kao i članovima njihovih obitelji:

"Pri smrti člana jednog samostana, u samostanu kojega je član, isto se obavlja kao i pri smrti generala, a suviše osam dana iza objeda pjeva se 'Libera', a drugi redovnici iste provincije, svaki svećenik jednu misu, klerici pokorničke psalme, a konversi Ružarij.
- Svagdano prije jela moli se psalam 'Iz dubina' za dobročince, što se čini i kada se prolazi dvorištem.
- Od sv. Dionizija do prve nedjelje Adventa, za braću, sestre itd., svaki svećenik izreče tri mise, klerik izmoli psaltir, a konvers 150 Očenaša.
- Suviše preko godine za braću i sestre svaki samostan 20 misa, svaki svećenik 30 misa, klerici trideset puta pokorničke psalme, a konversi trideset puta po 25 Očenaša. Ima 4 Aniversarija sa svečanom misom i mrtvačkim časoslovom, i to: 1. i za očeve i majke. 2. i za dobročince i ukućane. 3. i za braću i sestre. 4. i za sve, koji su ukopani u našim grobištima."

Hrvatski dominikanci su i vjernicima govorili o ovim godišnjicama. Tako u dominikanskom listu Gospina krunica za rujan 1932. godine možete vidjeti kako je u kalendaru na početku lista najavljena godišnjica za pokojne dobročinitelje Reda propovjednika:

"Spomen svih pokojnih prijatelja i dobročinitelja dominikanskog Reda. Potpuni oprost za one, koji ispovijeđeni i pričešćeni prisustvuju oficiju za mrtve u kojoj dom. crkvi."

Gospina krunica, rujan 1932. (god. XVI., br. 9.)

Razumljivo je, stoga, zašto su vjernici željeli biti pokopani uz dominikanske crkve. Vjernik je mogao biti siguran da će dominikanci moliti za njegovu dušu, jer tako nalažu liturgijske knjige tradicionalnog dominikanskog obreda.

Čak i ako je pokojnika zaboravila njegova vlastita obitelj, mogli ste biti sigurni da ga dominikanci neće zaboraviti. A sve to zahvaljujući rubrikama tradicionalnih liturgijskih knjiga koje im nalažu molitve i sv. mise za pokojne. Ovdje ne mislimo samo na godišnjice, nego i na tradicionalnu dominikansku praksu da se svakog tjedna služi konventualna misa s procesijom za pokojne, kao i Oficij za pokojne. 

Zbog svega toga, stvarno se isplatilo biti pokopan na dominikanskom groblju.

Dobar je primjer groblje uz dominikanski samostan u Bolu na otoku Braču. 

Na stranici www.boljani.info možete vidjeti fotografije iz 1950-ih koje prikazuju kako dominikanci vode sprovode vjernika.

Ovdje treba napomenuti da se u tradicionalnom Procesionaru Reda propovjednika razlikuje obred sprovoda redovnika ili redovnice (Officium sepulturae defuncti fratris vel sororis) i obred sprovoda vanjskih svjetovnjaka (Officium sepulturae extraneorum). Ove razlike možete vidjeti i u procesiji za pokojne (koja se treba održati nakon tjedne konventualne mise za pokojne).

Ako gledate očima vjere, onda morate uvidjeti kako su svi ovi obredi koristili dušama u čistilištu. 

Njihovo umanjivanje ili napuštanje u reformama uoči i nakon Drugoga vatikanskog koncila, sigurno nije pomoglo dušama pokojnika. Čovjek bi se mogao zapitati jesu li autori reforma uopće razmišljali o tom pitanju... ili im je jedini cilj bio "smanjiti teret" redovnika?

Moderne reforme, koje su uvedene u dominikanski red, opravdavale su se time da je trebalo ukinuti liturgijske tradicije i monaška obilježja dominikanskog života, kako bi dominikanci imali više mogućnosti i vremena za pastoral... No, može li se doista reći da dominikanci nakon tih reformi više rade u pastoralu nego što su radili prije tih reformi? Primjerice, može li se reći da danas dominikanci više ispovijedaju vjernike i posjećuju bolesnike, nego što su to činili prije reformi? Teško.

Budimo realni. Vjernici nisu dobili ništa time što su moderni dominikanci napustili tradicije svojega Reda. To, dakako, vrijedi i za ostale redovničke zajednice koje su mijenjale svoja pravila nakon Drugoga vatikanskog koncila.

U nestabilnosti i nestalnosti ovoga svijeta, vjernicima je potrebna čvrstoća i stabilnost. Tradicija donosi pouzdana rješenja, koja su prokušana kroz stoljeća i naraštaje. Povratak Tradiciji mora biti putokaz obnove redovničkih zajednica.

No, malo smo se udaljili od teme. Vratimo se na godišnjicu pokopanih na dominikanskim grobljima.

U posljednjem izdanju tradicionalnog dominikanskog brevijara iz 1962. godine, kao datum godišnjice onih koji su pokopani na dominikanskim grobljima navodi se 6. srpnja (umjesto 12. srpnja).

Breviarium iuxta ritum Ordinis Praedicatorum, pars II., Romae 1962., XLVII

U istom brevijaru rubrike Oficija za pokojne pobliže propisuju kako ga dominikanci trebaju moliti na godišnjice:

"Item dicendum est choraliter in quatuor Anniversariis Ordinis, pro guibus a choro absentes illud infra hebdomadam respectivam privatim, licet in partes divisum, recitare tenentur."

("Isto tako, treba ga koralno moliti na četiri godišnjice Reda; zbog toga, oni koji su izostali iz kora dužni su ga izmoliti privatno unutar dotičnog tjedna, makar i razdijeljenog na dijelove.")

Rubrike govore i što treba učiniti ako godišnjica dođe na nedjelju ili veći blagdan:

"Notandum guod Anniversarium Ordinis guodlibet eo die, guo positum est in calendario, debet celebrari, nisi occurat in die liturgico vel II classis: quo in casu Anniversarium transfertur in proximiorem diem similiter non impeditum."

("Treba napomenuti da se svaka godišnjica Reda treba slaviti na onaj dan koji je naveden u kalendaru, osim ako je došao na liturgijski dan I. ili II. razreda. U tom slučaju godišnjica se prenosi na sljedeći dan koji nije zapriječen.")

Podjećam da cijeli Oficij za pokojne po dominikanskom obredu možete vidjeti u priručniku: Blago dominikanske liturgije.

 

Ispovjednik i grijeh liberalizma

Rimski prvosvećenici osudili su liberalizam u nizu važnih učiteljskih dokumenata: papa Grgur XVI. u enciklici Mirari vos, papa bl. Pio IX. u enciklici Quanta cura, odnosno u Silabu (Syllabus errorum), papa Leon XIII. u enciklici Libertas. Nakon tih dokumenata, svakom katoliku mora biti jasno da je liberalizam zaista grijeh. Uostalom, to je bilo jasno i prije tih dokumenata: svakom savjesnom čovjeku jasno je da je liberalizam protivan naravnom zakonu.

Međutim, što to znači na pastoralnoj razini? Kako bi se jedan svećenik trebao postaviti prema liberalima u svojoj župi?
Ili, sasvim konkretno pitanje: Što bi svećenik trebao učiniti ako se pred njim u ispovjedaonici pojavi neki liberal?

Odgovore na ta pitanja možete pronaći kod klasičnih moralnih teologa. Uzet ćemo kao primjer Josepha Aertnysa.

Aertnys je bio redovnik Družbe Presvetog Otkupitelja (redemptoristi), koju je osnovao sv. Alfonz Liguori. U tradiciji tog velikog crkvenog naučitelja, Aertnys je napisao svoje najpoznatije djelo Theologia moralis secundum doctrinam S. Alphonsi de Ligorio (Moralna teologija prema nauku sv. Alfonza Liguorija). To je djelo doživjelo mnoga izdanja, stekavši velik autoritet kod moralnih teologa. Aertnys je za to djelo dobio i pohvalno pismo pape sv. Pija X.

Spomenimo da je Aertnys bio i stručnjak za liturgiju. Njegovo djelo Compendium liturgiae sacrae iuxta Ritum Romanum (Kompendij svete liturgije prema rimskom obredu) također je doživjelo brojna izdanja.

No, mi ćemo danas uzeti njegovu pastoralnu teologiju (Theologia pastoralis) iz 1892. godine.

Pogledat ćemo kako Aertnys u toj knjizi odgovara na sljedeća pitanja:
1) Koje su glavne zablude liberalizma?
2) Što za vjernika znači crkvena osuda liberalizma?
3) Može li čovjek imati nesavladivo neznanje o zloći liberalizma?
4) Treba li ispovjednik pitati pokornika o grijehu liberalizma?
5) Treba li ispovjednik uskratiti odrješenje zbog grijeha liberalizma?
6) Koji su oblici sudjelovanja u grijehu liberalizma?
7) Koje su dužnosti klera u borbi protiv liberalizma?

1) Koje su glavne zablude liberalizma?

Prije nego što počnemo govoriti o postupanju ispovjednika s liberalima, moramo znati što uopće mislimo pod pojmom liberalizma.

Papa bl. Pio IX. u Silabu (Syllabus errorum) pod zabludama liberalizma nabrojao je i osudio ove četiri zablude:

77. "Aetate hac nostra non amplius expedit, religionem catholicam haberi tamquam unicam status religionem, ceteris quibuscumque cultibus exclusis."

("U ovom našem vremenu nije više prikladno držati katoličku vjeru kao jedinu vjeru države, a da svi ostali oblici štovanja budu isključeni.")

78. "Hinc laudabiliter in quibusdam catholici nominis regionibus lege cautum est, ut hominibus illuc immigrantibus liceat publicum proprii cuiusque cultus exercitium habere."

("Pohvalno je, stoga, u nekim nominalno katoličkim zemljama, zakonom određeno da ljudi koji se ondje useljavaju smiju javno izražavati vlastitu [nekatoličku] vjeru.")

79. "Enimvero falsum est, civilem cuiusque cultus libertatem, itemque plenam potestatem omnibus attributam quaslibet opiniones cogitationesque publiceque manifestandi conducere ad populorum mores animosque facilius corrumpendos ac indifferentismi pestem propagandam."

("Neistina je, dakako, da građanska sloboda svakog kulta [svake religije] i svakomu dano potpuno ovlaštenje da bilo kakve stavove i mišljenja javno iskazuje, lako dovodi do kvarenja običaja naroda, i promicanja kuge indiferentizma.")

80. "Romanus pontifex potest ac debet cum progressu, cum liberalismo et cum recenti civilitate sese reconciliare et componere."

("Rimski prvosvećenik može se i treba prilagoditi i pomiriti s progresom, liberalizmom i suvremenom uljudbom.")

Kad netko drži navedene zablude, lako upada u tisuće drugih zabluda. Na primjer, ako netko misli da čovjek ima "pravo" ispovijedati bilo koju religiju, ili da je sasvim svejedno što čovjek vjeruje ili ne vjeruje… urušava se svaki kriterij objektivnog morala. Zato nije nikakva slučajnost da se danas uz pojam "liberalizam" prvenstveno veže krajnja permisivnost i odbacivanje tradicionalnog morala.

Aertnys se u svojoj Pastoralnoj teologiji bavi pitanjem kako svećenik treba postupiti s takvim ljudima u ispovjedaonici.

Zašto borbu protiv liberalizma treba voditi ne samo u vanjskom svijetu, nego i u ispovjedaonici?

"Errores Liberalismi nostra aetate longe lateque diffusi sunt, ac plurimorum etiam Catholicorum animos deceperunt. Errores illos in libris et e suggestu improbare non sufficit, verum etiam in confessionali persequendi sunt; secus impossibile erit pestem istam ex animis Catholicorum, magnatum praecipue, eradicare...

("Zablude liberalizma u našem vremenu proširile su se nadaleko i naširoko, i zavarale su također duše mnogih katolika. Nije dovoljno da se te zablude prekoravaju u knjigama i govornicama, nego ih treba proganjati i u ispovjedaonici, jer će u suprotnom biti nemoguće ovu kugu iskorijeniti iz duša katolika, a posebno moćnika...")

Aertnys upozorava na opasnost pripuštanja liberala sakramentima:

"...si Confessarii in sacro tribunali de hac labe altum silentium teneant, perinde ac si esset res non magni momenti, ejusmodi Catholici neque pravitatem Liberalismi agnoscent, neque necessitatem illum abjiciendi sentient, sed malum impune serpet."

("...ako ispovjednici na svetom sudištu [ispovijedi] muklo šute o ovoj kugi, kao da ovdje nije riječ o nekoj važnoj stvari, takvi katolici neće prepoznati opakost liberalizma, niti će osjetiti potrebu da ga odbace, nego će zlo nekažnjeno gmizati.")

Zato je važno da i sami ispovjednici dobro poznaju zablude liberalizma.

"Quapropter oportet ut Confessarii errores illos intantum noverint, ut de Liberalismi labe, qua forte poenitentes sunt infecti, judicium prudens proferre valeant, normamque agendi habeant cum ejusmodi poenitentibus."

("Zbog toga, potrebno je da ispovjednici toliko poznaju ove zablude, koliko je potrebno da donesu razboriti sud o kugi liberalizma kojom su pokornici možda zaraženi, i da imaju normu za postupanje s takvim pokornicima.")

Možemo razlikovati radikalni liberalizam i umjereniji liberalizam.
Radikalni liberalizam vidimo kod onih koji tvrde da je čovjek potpuno neovisan o bilo kakvim višim moralnim normama, tj. da je svaki čovjek sam sebi zakon. Umišljaju si da im je njihov vlastiti "razum" jedino pravilo vjerovanja i djelovanja, a ne vide koliko su takva stajališta nerazumna. Za radikalnog liberala, čovjek je sam sebi vođa.

Aertnys kaže da ima i manje radikalnih liberala, ali da ni oni ne priznaju Božju objavu:

"Radicali huic Liberalismo non omnes Liberales assentiuntur, sed plures eorum fatentur libertatem regendam recta ratione esse, atque adeo juri naturali sempiternaeque legi divinae subjectam esse oportere, legem autem positivam Dei, seu revelationem, nullam agnoscunt."

("Ne pristaju svi liberali uz ovaj radikalni liberalizam, nego mnogi od njih priznaju da slobodom treba upravljati ispravnim razumom, pa da zato treba biti podređena naravnom zakonu i vječnom božanskom zakonu, ali ne priznaju nikakav pozitivan Božji zakon ili objavu.")

Umjereni pak liberali priznaju da se život pojedinaca treba podložiti Božjem zakonu, ali negiraju da se država u svojem zakonodavstvu treba podložiti Božjem zakonu:

"Mitiores ajunt nutu omnium legum divinarum dirigendam utique vitam ac mores esse privatorum, non autem civitatis; in rebus publicis fas esse ad eas nullo modo in condendis legibus intueri. Propterea Liberalismus propugnat libertatem conscientiae, cultuum, praeli, docendi, consociationis."

("Umjereniji kažu da se, svakako, život i moral pojedinaca trebaju voditi svim božanskim zakonima, ali ne i države. U javnim stvarima ne smije se nipošto gledati na njih u donošenju zakona. Zbog toga, liberalizam se bori za slobodu savjesti, vjere, tiska, naučavanja i udruživanja.")

To su oni koji kažu da pojedinac u svojem privatnom životu može biti religiozan, ali da država ne smije priznati jednu religiju kao istinitu i urediti svoje zakone prema propisima te religije. Liberali traže da se svim religijama daju ista prava, kao da nema nikakve razlike između prave religije i lažnih religija.

Aertnys jasno kaže što to znači na političkom polju:

"Acceptus ut systema politico-religiosum Liberalismus proclamat separationem Status ab Ecclesia Catholica, illiusque indifferentiam circa varias confessiones religiosas."

("Uzet kao političko-vjerski sustav, liberalizam proglašava odvojenost države od Katoličke Crkve, i njezinu indiferenciju prema različitim religioznim konfesijama.")

I ovdje postoje različiti stupnjevi liberalnih stajališta: od radikalnijih koji traže apsolutnu odvojenost Crkve i države (ili čak podređenost Crkve liberalnoj državi) do umjerenijih koji dopuštaju određenu suradnju Crkve i države, ali odbijaju i samu pomisao da bi država trebala priznati jednu religiju kao pravu i istinitu vjeru.

Takva mišljenja često završe stavom indiferentizma, koji jednako dopušta sve religije, a nijednu ne priznaje kao državnu religiju.
Nažalost, takvo stajalište donosi i Ustav Republike Hrvatske (članak 41.): "Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države."

Kao što je već spomenuto, uz ove državno-pravne aspekte, liberalizam donosi i krajnju permisivnost u moralnim pitanjima, koja s vremenom postaje sve gadnija i gadnija. Zapravo, riječ je o potpunoj eliminaciji javnog morala.

2) Što za vjernika znači crkvena osuda liberalizma?

Aertnys ističe da papinske osude liberalizma jesu nepogrešivi nauk Crkve. Osuda liberalizma u Silabu bl. Pija IX. ispunjava uvjete koje Prvi vatikanski koncil traži za papinsku nezabludivost:

"Porro, Liberalismi errores in quovis ejusdem gradu singuli damnati sunt infallibili Ecclesiae auctoritate, tamquam errores perniciosi et catholicae doctrinae adversantes. Etenim Pius IX Constit. Quanta cura. 8 Dec. 1864 cum adjecto Syllabo errorum, damnando Liberalismum, etiam sic dictum catholicum, ex Cathedra locutus est, i. e. omnium Christianorum Pastoris et Doctoris munere fungens, pro suprema sua Apostolica auctoritate, doctrinam de fide vel moribus ab universa Ecclesia tenendam definivit."

("Nadalje, sve zablude liberalizma u svakom svojem stupnju osuđene su nepogrešivom vlašću Crkve, kao pogubne zablude i protivne katoličkom nauku. Naime, Pio IX. konstitucijom Quanta cura od 8. prosinca 1864. s pridruženim Silabom zabluda, osuđujući liberalizam, pa i takozvani katolički liberalizam, govorio je ex cathedra, to jest obavljajući službu pastira i učitelja svih kršćana, svojom vrhovnom apostolskom vlašću definirao je nauk o vjeri ili moralu koji cijela Crkva treba držati.")

Zato, nastavlja Aertnys, tko god pristaje na zablude liberalizma, griješi protiv vjere:

"Quisquis ergo adhaeret errori infallibili auctoritate damnato, graviter peccat contra fidem, quinimo nonnulli errores Liberalismi radicalis haeresim continent."

("Dakle, tko god pristaje na zablude, koje su osuđene nezabludivom vlašću, teško griješi protiv vjere; štoviše, neke zablude radikalnog liberalizma sadrže krivovjerje.")

No, sada prelazimo na pitanje odnosa pojedinca prema liberalizmu, tj. pitanje odnosa pojedinačne ljudske savjesti prema grijehu liberalizma.
Kako bi trebao postupiti svećenik u ispovjedaonici ako se pred njim pojavi liberal?

3) Može li čovjek imati nesavladivo neznanje o zloći liberalizma?

Grijesi se često opravdavaju izgovorom da grešnik nije znao da je neki čin grijeh. Ali, ne zaboravimo da se kod neznanja razlikuju nesavladivo neznanje i savladivo neznanje.

Savladivo neznanje (ignorantia vincibilis) je neznanje koje čovjek može ukloniti ako uloži određeni trud. Nesavladivo neznanje (ignorantia invincibilis) je neznanje koje čovjek ne može ukloniti čak niti s uloženim trudom.

 

Teško da biste mogli reći da neka pismena osoba koja može doći do starog katekizma (a to su u današnje doba praktički svi ljudi koji imaju pristup internetu) ima nesavladivo neznanje, tj. da nema nikakve mogućnosti da sazna što je grijeh, a što nije grijeh.

Može li, dakle, čovjek imati nesavladivo neznanje da su liberalna stajališta zla?
Aertnys odgovara:

"Quoad Liberalismum radicalem, negandum est; quia hujus errores adeo sunt aperti, contra primaria etiam principia morum pugnantes, ut vel rudes eorum falsitatem ac impietatem nullo negotio agnoscant."

("Što se tiče radikalnog liberalizma, treba odgovoriti negativno, jer su njegove zablude toliko očite, jer se protive i prvotnim moralnim načelima, da čak i neuki ljudi bez truda prepoznaju njihovu lažnost i bezbožnost.")

Ne može se reći da netko drži liberalna stajališta u dobroj vjeri.
Aertnys kaže da i za one koji drže umjerenije verzije liberalizma postoji pretpostavka da su u zloj vjeri:

"Quoad Liberalismum mitiorem, si rudes excipias, plerique, qui se dicunt Liberales, in mala fide esse existimandi sunt, et tamquam in mala fide constituti a Confessario tractandi sunt."

("Što se tiče umjerenijeg liberalizma, ako izuzmeš neuke ljude, kod mnogih od onih koji se nazivaju liberalima, treba smatrati da su u zloj vjeri, i ispovjednik s njima treba postupati kao s onima u zloj vjeri.")

Zanimljivo je i to što Aertnys navodi kao razlog zašto neznanje ne može biti izgovor: Zato što su dokumenti Svete Stolice, koji osuđuju liberalizam, toliko razglašeni (toliko se o njima govori u svijetu) da nikomu ne mogu biti nepoznati.

"Ratio est, quia documenta S. Sedis Liberalismum damnantia adeo propagata sunt, tanto strepitu tantaque contentione utrimque disputatum est de Liberalismi reprobatione, ut ignorantia invincibilis apud plerosque videatur moraliter impossibilis."

("Razlog je to što su dokumenti Svete Stolice, koji osuđuju liberalizam, toliko rašireni, s tolikom se bukom i prepiranjem na obje strane raspravlja o osudi liberalizma, da se čini da je nesavladivo neznanje kod mnogih moralno nemoguće.")

To posebno vrijedi za obrazovane ljude, kao i za one koji su po svojem staležu dužni znati za osudu liberalizma (npr. političari, novinari...):

"Id maxime valet de omnibus illis, qui ratione officii tenentur novisse Liberalismi falsitatem ac damnationem; tales sunt inter laicos v. g. Reges, ministri et consiliarii, senatores, deputati, praefecti provinciarum et civitatum, judices, advocati, similesque officiales, qui in legibus condendis vel exsequendis partem habent; quibus adde ephemeridum redactores."

("To najviše vrijedi za sve one koji su po svojoj službi dužni poznavati lažnost i osudu liberalizma. Takvi su među laicima npr. kraljevi, ministri i savjetnici, senatori, zastupnici, poglavari pokrajina i gradova, suci, odvjetnici i slični službenici, koji imaju udio u donošenju ili izvršavanju zakona; a njima dodaj i urednike novina.")

Ipak, Aertnys dopušta da bi moglo biti osoba koje drže neku blažu verziju liberalizma u dobroj vjeri:

"Dixi plerosque in mala fide versari; nam aliquot inveniuntur, qui Liberalismum mitiorem bona fide profitentur; tum quia suorum parentum, magistrorum, ac sociorum doctrina praeventi ejusmodi Liberalismum innoxium judicant, tum quia distinguere nesciunt inter mali tolerantiam majus aliquod vel malum vitandi causa, vel adipiscendi aut conservandi bonum, et mali libertatem quasi jure debitam."

("Rekao sam da se mnogi nalaze u zloj vjeri. Naime, mogu se naći neki koji u dobroj vjeri ispovijedaju umjereniji liberalizam; kako zbog toga što uslijed pouke roditelja, učitelja, prijatelja, procjenjuju da je takav liberalizam bezopasan, tako i zbog toga što ne znaju razlikovati između toleriranja zla kako bi se izbjeglo veće zlo, i davanja slobode zlu kao da je to dužnost po pravu.")

Ima i danas onih koji ne znaju razliku između tradicionalnog nauka Crkve da se nekatoličke religije mogu tolerirati u nekoj državi kako bi se izbjeglo veće zlo (npr. oružana pobuna nekatolika) i stajališta ideologije liberalizma da sve religije imaju "pravo" na istu slobodu.

4) Treba li ispovjednik pitati pokornika o grijehu liberalizma?

Znamo da je ispovjednik dužan ispitivati pokornika o njegovim grijesima ako je to potrebno radi cjelovitosti ispovijedi. Stoga, Aertnys postavlja pitanje: Treba li ispovjednik ispitivati pokornika o grijehu liberalizma?

Odgovor glasi: "Affirmative, sicut de aliis peccatis." ("Potvrdno, kao i o drugim grijesima.")

Naravno da ispovjednik neće pitati svakog pokornika o ovom grijehu. Sigurno je da ispovjednik neće o tom grijehu ispitivati neku staricu na selu. Ali, ako u ispovjedaonicu dođe liberalni političar ili neki novinar koji radi za liberalni medij, onda je sasvim na mjestu da ga se pita i o ovom grijehu.

Ipak, ne treba zaboraviti da liberalizam nije samo grijeh "viših slojeva stanovništva", pa će o tome pitati i "obične ljude" ako su javno poznati po svojim liberalnim stajalištima.

I sad se postavlja pitanje: Što ako neki notorni liberal odbija priznati svoj grijeh?
Aertnys kaže da mu ispovjednik treba uskratiti odrješenje:

"Quodsi poenitens interrogatus neget, et appareat formaliter mentiri, nullatenus est absolvendus."

("Ako pak pokornik upitan negira, i očito je da formalno laže, nipošto se ne smije odriješiti.")

Drugačija je situacija s osobama koje nisu baš notorni liberali, ali postoji opravdano pitanje o njihovim stajalištima.

Naravno, ispovjednik neće postupati netaktički, pa odmah pitati pokornika: "Jeste li vi liberal?"
Može doći do zaključka i pitanjima o vjeri i odnosu prema crkvenom nauku, pa zatim ispitivanjem čita li pokornik liberalne novine i pripada li kakvom liberalnom društvu. Ovdje treba procijeniti sve okolnosti, pa na temelju toga donijeti odluku.

5) Treba li uskratiti odrješenje zbog liberalizma?

Aertnys doslovno postavlja to pitanje: "An neganda sit absolutio propter Liberalismum?" ("Treba li uskratiti odrješenje zbog liberalizma?")

Ako se pokornik i nakon opomene ne želi okaniti liberalizma, treba mu uskratiti odrješenje:

"Juxta tradita de monitione, si, hac facta, poenitens obedire renuat, et pertinaciter adhaereat Liberalismo, indignus est absolutione."

("Prema onome što je rečeno o opomeni, ako nakon što je ona učinjena, pokornik odbija poslušati i tvrdokorno prianja uz liberalizam, nedostojan je odrješenja.")

Zašto ispovjednik treba uskratiti odrješenje zbog liberalizma?
Aertnys odgovara:

"Confessarius, qui ejusmodi Liberalismi sectatoribus absolutionem impertiret, scandalum praeberet; nam confirmaret eos in Liberalismo, quasi non esset tantum malum ut obstet receptioni Sacramentorum, et conniveret propagationi mali inter Catholicos, cum facile homines arbitrentur ea sibi licere, quae ab his, qui Ecclesiae Sacramenta frequentant, impune exerceri animadvertunt, inquit Bened. XIV in Constit. Apostolica. 26 Junii 1749."

("Ispovjednik, koji podari odrješenje takvim sljedbenicima liberalizma, dao bi sablazan: jer bi ih učvrstio u liberalizmu, kao da to nije toliko zlo da bi bilo zapreka primanju sakramenata, i zatvarao bi oči na promicanje zla među katolicima, jer si ljudi lako umisle da im je dopušteno ono što vide da nekažnjeno čine oni koji pohađaju sakramente Crkve, kaže Benedikt XIV. u konstituciji Apostolica od 26. lipnja 1749.")

Dakle, okorjeli sljedbenici liberalizma ne mogu pristupiti sakramentima. No, osim tvrdokornog pristajanja uz ideologiju liberalizma, postoje i drugi načini na koje se ljudi povezuju s tim zlom.

6) Suradnja u liberalizmu

Znamo iz moralne teologije da se sudjelovanje u zlu definira kao potpomaganje opakom činu drugog čovjeka. Može li se tako govoriti o sudjelovanju u grijehu liberalizma?

Aertnys kaže:

"Multi inveniuntur homines, qui non sunt stricte Liberales in doctrina, in praxi vero plurimum Liberalismo favent ob cooperationem, quam ipsi praestant."

("Nailazi se na mnoge ljude koji nisu strogo liberali po doktrini, ali u praksi mnogo pomažu liberalizmu, zbog suradnje koju mu pružaju.")

Aertnys navodi pet načina suradnje u liberalizmu:
1) podržavanje liberalnih novina, posebno pretplatom na takve medije;
2) glasovanje za liberalne kandidate na izborima;
3) kod zastupnika, "glasovanje za zakone koji su zaraženi liberalizmom" ("suffragium dando legibus Liberalismo infectis");
4) odobravanje neutralnih škola (nekatoličkih škola) i slanje djece u takve škole (dakako, gdje postoji izbor između različitih vrsta škola);
5) slavljenjem nekih građanskih praznika, koje su liberalne vlade uvele kao zamjenu za kršćanske blagdane.

Stvari se nisu mnogo promijenile od Aertnysova vremena do danas. I danas imate ogroman problem s "modernim vjernicima" koji kupuju liberalne novine, glasuju za liberalne stranke i šalju djecu u liberalne škole (čak i kad imaju mogućnost da to ne čine).

Zapravo, cijeli liberalni sustav ovisi o podršci takvih ljudi. Bez njihove podrške, brzo bi propao.

7) Dužnosti klera u borbi protiv liberalizma

Aertnys govori i o dužnostima klera u borbi protiv liberalizma, ističući:

"Caveant autem Pastores Ecclesiae, Concionatores, Confessarii, ne cooperatione negativa Liberalismo conniveant; sed sciant se ex officio teneri, quantum in ipsis est, ad eruendos Catholicos a Liberalismi peste, qua forte inficerentur, et ad impediendum quominus alii illius laqueis irretiantur."

("Neka paze pastiri Crkve, propovjednici, ispovjednici, da ne bi negativnom suradnjom zatvarali oči pred liberalizmom, nego neka znaju da su po službi dužni, koliko im je moguće, istrgnuti katolike iz kuge liberalizma, kojom su možda zaraženi, i spriječiti ih da ne padnu u njegove zamke.")

Aertnys kaže da su klerici dužni odvraćati vjernike od čitanja liberalnih novina i pridruživanja liberalnim društvima i strankama. Trebaju upozoravati roditelje da ne šalju djecu u "vjerski neutralne" škole. Trebaju poticati uglednije katolike da iskoriste svoj utjecaj u društvu kako bi se promicale katoličke ustanove, katoličke novine i katolička društva.

No, Aertnys upozorava da treba dobro paziti da se u ta katolička društva ne primaju takozvani "liberalni katolici":

"...cavendum est ne in hujusmodi associationes ulla ratione admittantur sic dicti Catholici Liberales, quos Pius IX falsos fratres appellabat..."

("...treba paziti da se u takva udruženja nipošto ne primaju takozvani liberalni katolici, koje je Pio IX. nazivao lažnom braćom...")

Aertnys je govorio o laicima. No, danas je mnogo veći problem to što su liberali ušli u kler. Što ćete učiniti ako osobe, koje su ogrezle u grijehu liberalizma, postanu biskupi?
Što ćete učiniti ako liberali preuzmu sjemeništa i teološke fakultete, i preurede ih po svojim stajalištima?
To su pitanja ovih postkoncilskih vremena.

Međutim, liberalizam u modernom kleru nikako ne opravdava laike koji pristaju uz ideologiju liberalizma.
Čak i ako danas ne mogu dobiti ispravnu pouku od liberalnih klerika, mogu po naravnom razumu spoznati da je liberalizam veliko zlo. Mogu jasno vidjeti kako se u režimu liberalizma besramno krše osnovni postulati naravnog zakona.

Uostalom, svi ljudi mogu jasno vidjeti posljedice liberalizma u demografskom propadanju Europe.

Stoga, nitko ne može imati izgovor da ne zna do čega dovodi takav svjetonazor.

Zato i danas knjige klasičnih teologa, poput Aertnysa, mogu poslužiti kao pomoć za postupanje s jadnim ljudima koji su zastranili. Mogu pružiti dobre pouke kako izliječiti takve ljude od liberalnih zabluda.

Aertnysovu Pastoralnu teologiju možete preuzeti ovdje: Theologia pastoralis.