Kako je tradicionalna katolička teologija oblikovala molitvu bl. Alojzija Stepinca

Tko god ozbiljnije analizira djela istaknutih svetaca Katoličke Crkve, zna da je njihova djela nemoguće potpuno razumjeti bez temeljitog poznavanja tradicionalne katoličke teologije. To posebno vrijedi za svete biskupe i svećenike, koji su prošli kroz tradicionalnu svećeničku formaciju i primili klasičnu teološku naobrazbu.

Štoviše, teološko znanje potrebno je klericima za vođenje ispravnog duhovnog života. Bez klasičnog teološkog znanja, pojedinci mogu samo lutati iz zablude u zabludu, iz pogreške u pogrešku, bilo u nauku, bilo u duhovnom životu... Ovo se, nažalost, može dobro vidjeti kod mnogih koji su formirani u modernističkoj školi.

Ne možete imati zdrav duhovni život bez zdrave teologije. Tradicionalna katolička teologija jest temelj na kojem se gradi nauk o duhovnom životu.

Bl. Alojzije Stepinac je odličan primjer kako se asketski i molitveni život spajaju s dubokim poznavanjem tradicionalne teologije. Štoviše, teološko znanje bl. Alojzija oblikovalo je njegovu molitvu.

Dokazat ću ovu tezu na temelju molitava bl. Alojzija Duhu Svetomu za kreposti i darove Duha Svetoga, koje su objavljene 1942. godine.

Ove molitve možete vidjeti u molitveniku za franjevačke trećoredce Serafsko cvijeće iz 1959. godine (str. 543.-545.).
Inače, bl. Alojzije bio je član Trećeg reda sv. Franje. Stupio je u Treći red kao novoposvećeni nadbiskup-koadjutor u rujnu 1934. godine.

Pogledajmo te molitve...

Tko poznaje stariju teološku literaturu, odmah će primijetiti da navedene molitve bl. Alojzija Stepinca točno slijede (praktički od riječi do riječi) tradicionalne definicije pojedinih kreposti i darova Duha Svetoga.
Dovoljno je da uzmete, primjerice, Prümmerov kratki vodič kroz moralnu teologiju (Vademecum theologiae moralis) i usporedite definicije pojedinih kreposti s molitvama bl. Alojzija.

Kako bi to čitatelj lakše uočio, napravit ćemo usporedbu molitava bl. Alojzija i klasičnih definicija kreposti i darova Duha Svetoga.

BOGOSLOVNE KREPOSTI

1) VJERA

Prvi vatikanski koncil u dogmatskoj konstituciji o katoličkoj vjeri Dei Filius (24. travnja 1870.) ovako definira krepost vjere:

"Hanc vero fidem, quae humanae salutis initium est, Ecclesia catholica profitetur, virtutem esse supernaturalem, qua, Dei aspirante et adiuvante gratia, ab eo revelata vera esse credimus, non propter intrinsecam rerum veritatem naturali rationis lumine perspectam, sed propter auctoritatem ipsius Dei revelantis, qui nec falli nec fallere potest."

("Ova pak vjera, koja je početak ljudskoga spasenja, Katolička Crkva ispovijeda da je nadnaravna krepost, kojom po nadahnuću i pomoći Božje milosti, vjerujemo da je istinito ono što je on objavio, ne radi toga što bismo svjetlom naravnog razuma opazili unutarnju istinu stvari, nego zbog ugleda samoga Boga koji objavljuje, a koji se ne može prevariti, niti nas prevariti.")

A sada pogledajte molitvu bl. Alojzija Stepinca za krepost vjere:

"Duše Sveti, Tješitelju, dođi u naša srca sa svojom milošću i svetom ljubavi i daj nam: krepost vjere, da milošću Božjom tvrdo držimo za istinu sve, što je Bog objavio i što nam po svojoj Crkvi predlaže vjerovati, ne zato što bismo naravskim razumom spoznali istinitost objave, već jer nam je to Bog objavio, koji ne može prevariti niti prevaren biti."

Kao što možete vidjeti, bl. Alojzije praktički od riječi do riječi slijedi definiciju vjere koju je dao Prvi vatikanski koncil.

2) NADA

Prümmer ovako definira krepost nade (Vademecum theologiae moralis, str. 209.):

"Spes theologica est voluntatis habitus divinitus infusus, per quem certa cum fiducia propter omnipotentiam Dei auxiliantem exspectamus et consectamur cum aeternam beatitudinem tum media ad eam consequendam necessaria."

("Bogoslovna nada je božanski uliveno trajno raspoloženje volje, po kojem sigurnim pouzdanjem, radi djelotvorne Božje svemogućnosti, očekujemo i težimo: kako za vječnim blaženstvom, tako i sredstvima koja su nužna za njegovo postizanje.")

Dakle, kršćanska nada nije zemaljska nada u lijep i ugodan život na ovom svijetu, nego nada u postignuće vječnog blaženstva. Kaže sv. Toma Akvinski (Summa theologica, II-II, q. 17., a. 4.):

"Spes autem respicit beatitudinem aeternam sicut finem ultimum; divinum autem auxilium sicut primam causam inducentem ad beatitudinem."

("Nada pak gleda na vječno blaženstvo kao na konačnu svrhu; a božansku pomoć kao prvi uzrok koji dovodi do vječnog blaženstva.")

Stoga, bl. Alojzije Stepinac govori u svojoj molitvi za krepost nade: "Daj nam krepost ufanja, da zbog zasluga Isusa Krista i radi Božje dobrote, svemožnosti i vjernosti očekujemo vječni život i sve potrebne milosti, što je Bog obećao onima, koji dobro čine."

3) LJUBAV

Prümmer ovako definira krepost ljubavi (Vademecum, str. 216.):

"Caritas est virtus divinitus infusa, qua Deum tamquam summum bonum diligimus propter seipsum, nosque et proximum propter Deum."

("Ljubav je božanski ulivena krepost kojom ljubimo Boga kao vrhovno dobro radi njega samoga, a sebe i bližnjega radi Boga.")

Bl. Alojzije točno slijedi ovu definiciju u svojoj molitvi za krepost ljubavi: "Daj nam krepost ljubavi, da ljubimo Boga nadasve radi njega samoga, a nas same i bližnjeg poradi Boga. Amen."

STOŽERNE KREPOSTI

1) RAZBORITOST

Prümmer ovako definira krepost razboritosti (Vademecum, str. 239.):

"Prudentia est recta ratio agibilium. Ita secundum Aristotelem S. Thomas. Alii definiunt prudentiam cognitionem rerum appetendarum et fugiendarum; vel virtutem intellectivam, qua in quovis negotio occurrente novimus, quid honestum sit, quid turpe."

("Razboritost je ispravna namisao o činidbama. Tako prema Aristotelu govori sv. Toma. Drugi definiraju razboritost kao spoznaju o stvarima kojima treba težiti i koje treba izbjegavati; ili kao intelektualnu krepost kojom u svakom nadošlom poslu znamo što je časno, a što nečasno.")

Sv. Augustin u svojem djelu De libero arbitrio (lib. I., cap. 13.) definira razboritost kao "znanje o stvarima kojima treba težiti i koje treba izbjegavati" ("appetendarum et vitandarum rerum scientia").

Bl. Alojzije Stepinac slijedi tu misao u svojoj molitvi za krepost razboritosti: "Duše Sveti, Tješitelju, dođi u naša srca sa svojom milošću i svetom ljubavi i daj nam: krepost razboritosti, da imajući na umu vječni život vazda pravo sudimo što nam je činiti, a što izbjegavati!"

2) PRAVEDNOST

Sv. Toma Akvinski ovako definira krepost pravednosti (Summa theologica, II-II, q. 58., a. 1.):

"...iustitia est habitus secundum quem aliquis constanti et perpetua voluntate ius suum unicuique tribuit."

("...pravednost je trajno raspoloženje [habitus] prema kojem netko postojanom i stalnom voljom svakome pruža njegovo pravo.")

Stoga, bl. Alojzije ovako moli za krepost pravednosti: "Daj nam krepost pravednosti, da svakome dajemo, što mu pripada."

3) JAKOST

Prümmer ovako definira krepost jakosti (Vademecum, str. 505.):

"Fortitudo est virtus cardinalis, qua appetitus irascibilis (et voluntas) ita roboratur, ut a bono arduo prosequendo non desistat etiam propter maxima pericula vitae corporalis."

("Jakost je stožerna krepost kojom se toliko učvršćuje osjetilna težnja srditosti (i volja), da ne posustaje od postizanja tegotnog dobra, pa i zbog najvećih opasnosti za tjelesni život.")

Ovako pak govori o činima kreposti jakosti:

"Actus fortitudinis sunt duo: cohibere timores et moderari audacias; qui quidem actus suum fastigium obtinent in martyrio."

("Dva su čina jakosti: suzbijati strahove i ravnati smjelošću; ovi pak čini dostižu svoj vrhunac u mučeništvu.")

Bl. Alozije kaže u svojoj molitvi za krepost jakosti: "Daj nam krepost jakosti duševne, da nas nikakva nevolja ni progonstvo pa ni ista smrt ne smeta u vršenju dobra."

4) UMJERENOST

Prümmer ovako definira krepost umjerenosti (Vademecum, str. 515.): 

"Temperantia est virtus moderans appetitum circa delectationes tactus, i. e. circa delectationes ciborum et venereorum."

("Umjerenost je krepost koja obuzdava težnju za nasladama dodira, tj. nasladama hrane i spolnim uživanjem.")

Sv. Augustin u svojem djelu De civitate Dei (lib. XIX., cap. 4.) ističe da je umjerenost krepost "qua carnales frenantur libidines" ("kojom se obuzdavaju tjelesne požude").

Stoga, bl. Alojzije Stepinac ovako formulira molitvu za krepost umjerenosti: "Daj nam krepost umjerenosti, da svladavamo zle požude i razumno se služimo sjetilnim dobrima."

DAROVI DUHA SVETOGA

1) DAR MUDROSTI

Prümmer ovako definira dar mudrosti (Vademecum, str. 179.):

"Donum sapientiae (quod respondet virtuti caritatis) est habitus divinitus infusus, quo mens redditur facile mobilis a Spiritu Sancto ad contemplanda divina et ad iudicandum cum de illis tum de humanis secundum rationes divinas."

("Dar mudrosti (koji odgovara kreposti ljubavi) je božanski uliveno trajno raspoloženje kojim um postaje lako pokretan od Duha Svetoga za razmatranje božanskih stvari i za prosuđivanje kako o njima, tako i o ljudskim stvarima, prema božanskim razlozima.")

U skladu s navedenom definicijom, molitva bl. Alojzija Stepinca za dar mudrosti glasi: "Duše Sveti, Tješitelju, dođi u srca naša sa svojom milošću i svetom ljubavi i daj nam dar mudrosti, da sa slašću razmatramo Božje istine, i da nam Bog bude jedino mjerilo u prosuđivanju svih božanskih i ljudskih stvari."

2) DAR RAZUMIJEVANJA (DAR RAZUMA)

Prümmer ovako definira dar razuma:

"Donum intellectus est lumen supernaturale homini habitualiter datum, quo facile et intime apprehendit veritates fidei."

("Dar razuma je nadnaravno svjetlo, čovjeku habitualno dano, kojim lako i duboko shvaća istine vjere.")

Bl. Alojzije Stepinac upravo tako govori u molitvi za dar razuma: "Daj nam dar razuma, da što dublje zaronimo duhom svojim u otajstva svete vjere koliko je to u ovom zemaljskom životu moguće."

3) DAR SAVJETA

Prümmer ovako definira dar savjeta:

"Donum consilii (quod adiuvat et perficit virtutem prudentiae) reddit hominem aptum ad iudicandum et praecipiendum singulares actiones."

("Dar savjeta (koji pomaže i usavršava krepost razboritosti) čini čovjeka sposobnim za prosuđivanje i nalaganje pojedinačnih čina.")

Dar savjeta, dakle, usavršava krepost razboritosti, koja nas (kao što smo gore rekli) upućuje što trebamo činiti, a što izbjegavati.

Stoga, bl. Alojzije Stepinac govori u molitvi za dar savjeta: "Daj nam dar savjeta, da se uklanjamo zasjedama đavla i svijeta, a u dvojbi da uvijek prigrlimo što je većma na slavu Božju i naše spasenje."

4) DAR JAKOSTI

Prümmer ovako definira dar jakosti:

"Donum fortitudinis (quod adiuvat et perficit virtutem fortitudinis) roborat animum singulari fiducia evadendi quaecumque mala et perveniendi ad vitam aeternam."

("Dar jakosti (koji pomaže i usavršava krepost jakosti) učvršćuje dušu posebnim pouzdanjem da će izbjeći sva zla i doći do vječnog života.")

Molitva bl. Alojzija Stepinca za dar jakosti izražava taj nauk: "Daj nam dar jakosti, da osobitom odlučnošću svladavamo sve napasti i ostale zapreke u duhovnom životu."

5) DAR ZNANJA

Prümmer ovako određuje dar znanja:

"Donum scientiae (quod vocatur quoque scientia sanctorum) reddit hominem aptum, ut ex quodam spirituali gustu et affectu caritatis iudicet per causas inferiores de omnibus in ordine ad finem supernaturalem."

("Dar znanja (koji se naziva također znanjem svetih) čini čovjeka sposobnim da iz svojevrsnog duhovnog okusa i čuvstva ljubavi sudi o svemu po nižim uzrocima u odnosu prema nadnaravnoj svrsi.")

Darovi razuma i znanja usavršavaju krepost vjere.

Molitva bl. Alojzija Stepinca za dar znanja također izražava taj nauk: "Daj nam dar znanja, da pravo sponzamo što i kako treba da vjerujemo i da ne odemo stramputicom u duhovnom životu."

6) DAR POBOŽNOSTI

Prümmer ovako definira dar pobožnosti:

"Donum pietatis (quod adiuvat et perficit virtutem justitiae) reddit hominem aptum ad venerandum Deum ut patrem benignissimum et homines ut filios Dei."

("Dar pobožnosti (koji pomaže i usavršava krepost pravednosti) čini čovjeka sposobnim da štuje Boga kao predobrostivog Oca i ljude kao djecu Božju.")

Molitva bl. Alojzija Stepinca za dar pobožnosti kaže to isto na ovaj način: "Daj nam dar pobožnosti, da Bogu, svetima i službenicima Crkve dužno štovanje i čast iskazujemo, a nevoljnima za ljubav Božju u pomoć pritječemo."

7) DAR STRAHA BOŽJEGA

Prümmer ovako definira dar straha Božjega:

"Donum timoris (quod adiuvat et perficit virtutem spei) impellit hominem ad profundissime reverendum Dei maiestatem."

("Dar straha (koji pomaže i usavršava krepost nade) potiče čovjeka na najdublje štovanje Božjeg veličanstva.")

Sv. Toma Akvinski kaže sljedeće o nužnosti dara straha Božjega (Summa theologica, II-II, q. 19., a. 10.):

"Timor autem filialis necesse est quod crescat crescente caritate, sicut effectus crescit crescente causa, quanto enim aliquis magis diligit aliquem, tanto magis timet eum offendere et ab eo separari."

("Nužno je pak da rastom ljubavi poraste sinovski strah, kao što raste učinak porastom uzroka; naime, koliko netko više nekoga ljubi, toliko se više boji da ga ne uvrijedi i da se ne odvoji od njega.")

Stoga, bl. Alojzije govori u svojoj molitvi za dar straha Božjega: "Daj nam dar straha Božjega, da se čuvamo grijeha, bojeći se uvrijediti Boga iz sinovskog poštovanja prema Božjem Veličanstvu."

ZAKLJUČAK

Vidjeli smo kako bl. Alojzije Stepinac u svojim molitvama točno slijedi definicije tradicionalne katoličke teologije. Tradicionalna teologija je oblikovala njegovu molitvu. Drugim riječima, da Stepinac nije poznavao tradicionalnu katoličku teologiju, on ne bi ni mogao sastaviti ove molitve. Poznavanje tradicionalne teologije bilo je preduvjet za sastavljanje ovih molitava.

Bez tog znanja ni danas ne možete dobiti ispravno sastavljene molitve. To je razlog zašto se molitve postkoncilskih modernista toliko razlikuju od tradicionalnih katoličkih molitava. Zato što oni ili ne poznaju ili svjesno odbacuju tradicionalnu katoličku teologiju.

Kod njih čak postoji praksa da prepuštaju osobama bez ikakve teološke naobrazbe da sastavljaju molitve, npr. "moderni križni put" ili molitve vjernika u novom obredu mise. Moderni molitvenici obiluju molitvama (u najmanju ruku) upitne teološke ispravnosti.

Iz svih navedenih razloga, držimo se starih molitvenika i tradicionalne teologije.

__________________
GLAVNI IZVORI KORIŠTENI U OVOM TEKSTU:

1) Dionizije Andrašec: Serafsko cvijeće (III. izd., Zagreb, 1959. god.)

2) Dominik Prümmer: Vademecum theologiae moralis

 

 

Papa Benedikt XV. - osuda Francuske revolucije i obnova kršćanskog društva

Od Francuske revolucije 1789. do Drugoga vatikanskog koncila, u razdoblju od preko 150 godina, svi pape jednoglasno su osuđivali liberalna načela koja je Revolucija proširila Europom. Dobro je poznato što su o tome govorili i pisali papa Pio VI., Grgur XVI., bl. Pio IX., Leon XIII. i sv. Pio X.

No, manje je poznato što je papa Benedikt XV. pisao o Francuskoj revoluciji. Pontifikat Benedikta XV. obilježili su Prvi svjetski rat i poraće (1914.–1922.), pa je pomalo zaboravljeno što je taj papa govorio o drugim temama.

Benedikt XV. iznio je svoje stajalište (i stajalište Crkve) o Francuskoj revoluciji u pismu Josephu Hissu, poglavaru Družbe Marijine, povodom stote godišnjice osnutka ove redovničke zajednice.
Pismo je objavljeno u Acta Apostolicae Sedis, vol. IX., 1917., str. 171.–175.

Benedikt XV. na početku tog pisma ističe da je položaj Crkve od vremena Francuske revolucije najteži u njezinoj povijesti, još od vremena velikih progona u prvim stoljećima kršćanstva:

"Post illa, proxima origini, tria saecula, in quibus christianorum sanguine orbis terrarum redundavit, numquam tanto in discrimine dici potest fuisse Ecclesiam, in quanto sub finem saeculi decimi octavi esse coeperit."

("Nakon ona tri stoljeća blizu njezina nastanka, u kojima je krv kršćana natapala čitavu zemlju, može se reći da Crkva nikada nije bila u tako nepovoljnom položaju kao što je to počela biti potkraj osamnaestoga stoljeća.")

Benedikt XV. nastavlja dajući ovakvu ocjenu o uzrocima i posljedicama Francuske revolucije:

"Etenim, insanientis Philosophiae opera, ab haeresi Novatorum et perduellione profectae, vulgo infatuatis mentibus, erupit summa illa rerum conversio, eo pertinens scilicet ut non solum in Gallia, sed paullatim per gentes omnes christiana societatis fundamenta convelleret."

("Naime, djelovanjem poludjele filozofije, koja potječe iz krivovjerja novotara i veleizdaje, zaluđivanjem umova puka, izbio je onaj veliki prevrat, koji je težio tome da ne samo u Francuskoj, nego postepeno po svim narodima uzdrma temelje kršćanskog društva.")

Papa Benedikt XV. vrlo precizno identificira pogubna liberalna načela koja je Revolucija proširila Europom:

"Nam, Ecclesiae auctoritate publice reiecta, cum desitum esset iuris, officii atque ordinis in civitate custodem ac vindicem haberi Religionem, iam placuit a populo, non a Deo, potestatem oriri; homines inter se, ut natura, ita iure pares omnes esse; quod cuique libuisset, id licere, nisi quae lex prohiberet; nihil habere vim legis, quod non multitudo iussisset; libertates maxime sentiendi de religione, vel vulgandi quidquid quisque voluisset, nullis contineri finibus, dum noceret nemini. Haec fere sunt quibus, tamquam principiis, ex eo tempore civitatum disciplina nititur: eadem vero quam perniciosa humanae societati possint esse, ubi iis caecae cupiditates ac partium studia multitudinem armaverint, numquam apparuit clarius, quam quum primitus declarata sunt."

("Naime, javno odbacivši autoritet Crkve, kada je uklonjeno držanje religije kao čuvara i branitelja prava, dužnosti i reda u državi, svidjelo im se [proglasiti] da vlast proizlazi od naroda, a ne od Boga; da su svi ljudi međusobno jednaki, kako po naravi, tako i po pravu; da je svakomu dopušteno činiti ono što mu se sviđa, osim onoga što zakon zabranjuje; da ništa nema snagu zakona osim onoga što je odredilo mnoštvo; da ponajviše one slobode - misliti o religiji ili objavljivati što god se komu sviđa - ne ograničava nikakvim granicama, dok god nikomu ne našteti. Ovo su, uglavnom, ona [mišljenja] na kojima se od tog vremena, kao načelima, osniva državna disciplina. A koliko ona mogu biti pogubna za ljudsko društvo, gdje po njima slijepe požude i strančarenje naoružaju mnoštvo, nikada nije bilo jasnije, nego kada su prvo proglašena.")

Réginald Garrigou-Lagrange s pravom zaključuje da je papa Benedikt XV. navedenim riječima osudio Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina, koju je donijela francuska revolucionarna ustavotvorna skupština 1789. godine (Vidi: R. Garrigou-Lagrange, De revelatione per Ecclesiam Catholicam proposita, vol. II., Rim, 1950., str. 396. - 397.).

Nažalost, načela spomenute revolucionarne deklaracije uključena su u sve današnje ustave liberalnih država, uključujući i Ustav Republike Hrvatske. To je problem s kojim se mi suočavamo.

Pogledajmo, stoga, redom koje ideje i načela osuđuje papa Benedikt XV.

1) Osuđuje ideju da vlast proizlazi od naroda, a ne od Boga ("a populo, non a Deo, potestatem oriri").
A to je upravo ono što Ustav Republike Hrvatske kaže već u svojem 1. članku: "U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana."

2) Benedikt XV. osuđuje radikalni egalitarizam: "homines inter se, ut natura, ita iure pares omnes esse" ("da su svi ljudi međusobno jednaki, kako po naravi, tako i po pravu").

Takva shvaćanja su također ugrađena u Ustav i zakone RH, a jedna od najradikalnijih manifestacija je Zakon o ravnopravnosti spolova (NN 82/08, 69/17) i drugi zakoni u kojima se promiče feminizam.
Forsiranje "kvota za žene" na izbornim listama, u javnopravnim tijelima, u vodstvu trgovačkih društava itd. ide prema tome da žene usmjeri prema karijerizmu, a odvrati ih od obitelji i majčinstva.

3) Benedikt XV. osuđuje ono temeljno liberalno stajalište da svatko može činiti što god želi, osim onoga što je državnim zakonom zabranjeno ("quod cuique libuisset, id licere, nisi quae lex prohiberet").

Najpogubnija liberalna zabluda jest da čovjek smije kršiti božanski i naravni zakon, ako time nije prekršio državni zakon. Zato mnogi ljudi, koji žive u stanju smrtnog grijeha, smatraju sami sebe dobrim ljudima i pravednicima, jer "nisu nikoga ubili, nisu opljačkali banku".

4) Benedikt XV. osuđuje ideju da "nihil habere vim legis, quod non multitudo iussisset" ("ništa nema snagu zakona osim onoga što je odredilo mnoštvo").
To je osuda ideje da samo demokratski izglasani zakoni mogu obvezivati čovjeka ili da su samo demokratske vlade legitimne.

5) Benedikt XV. napokon osuđuje neograničenu slobodu svih religija, slobodu govora i pisanja: "libertates maxime sentiendi de religione, vel vulgandi quidquid quisque voluisset, nullis contineri finibus, dum noceret nemini".

Jasno je da takve "slobode" služe jedino širenju opačina, koje danas karakteriziraju liberalna društva.

No, postavlja se pitanje: Što katolik može učiniti u takvom društvu i državi?

Benedikt XV. ističe primjer utemeljitelja Družbe Marijine.
Bl. Vilim Josip Chaminade (1761.–1850.) proživio je najteže trenutke Francuske revolucije. Dao je velik doprinos očuvanju katoličke vjere u vremenima revolucionarnog terora, kao i obnovi katolicizma u postrevolucionarnom razdoblju.

Zaređen je za svećenika 1785. godine. Odbio je položiti prisegu na Građanski ustav za kler, koji su revolucionarne vlasti donijele 12. srpnja 1790., kako bi podložile kler novom režimu.
Tako je Chaminade postao jedan on "nezaprisegnutih svećenika", koje su revolucionarne vlasti smatrale državnim neprijateljima.

Dakle, prva stvar koju možete naučiti od njega jest kako se odnositi prema zakonima koje donosi liberalna država. Ako te zakon prisiljava da učiniš nešto što je protivno katoličkoj vjeri i moralu, trebaš to odbiti.

Chaminade je u tajnosti nastavio služiti sv. Misu, dijeliti sakramente i poučavati puk u katekizmu. Upravo ove jednostavne metode, savjesno obavljanje temeljnih svećeničkih dužnosti, očuvale su katoličku vjeru u Francuskoj u vrijeme revolucionarnog terora.

Druga stvar koju možemo naučiti od Chaminadea jest ispravan odnos prema paloj braći. Ne treba odmah "otpisati" sve koji su pali u zamku liberalizma. Dok god čovjek živi na ovom svijetu, ima mogućnost da se obrati. I mnogi ljudi se zaista obrate.

Tako ni Chaminade nije "otpisao" svećenike koji su prisegnuli na Građanski ustav za kler, nego je radio na njihovu obraćenju. Postigao je u tome značajne uspjehe. Pomirio je sa Crkvom oko pedeset takvih svećenika u Bordeauxu.

Ovu njegovu zaslugu ističe i papa Benedikt XV.:

"...complures in sacerdotio collegas, qui animi infirmitate defecerant, Ecclesiae reconciliando..."

("...brojne kolege u svećenstvu, koji su otpali zbog malodušnosti, pomirio je sa Crkvom...")

Tako i danas, ljude koji su zaraženi liberalizmom ne treba "otpisati", nego treba aktivno raditi na njihovu obraćenju. Ali, stvarnom obraćenju... Da zaista uvide i priznaju da je liberalizam zla ideologija i da se svjesno odreknu te ideologije.

Naravno, govorimo prvenstveno o vjerskom i moralnom liberalizmu. Pritom nitko ne traži da usvoje, primjerice, ekonomska shvaćanja ove ili one vrste, dok god u njima nema ničega što je protivno katoličkom moralu.

Chaminade je radio na obnovi katoličkog društva u Francuskoj, ali ne u obliku "materijalne restauracije". Naime, bilo je i ljudi koji su cijelo pitanje restauracije gledali kao da je cilj obnova društvenih i materijalnih privilegija koje je kler imao prije Revolucije. Ne, to nije cilj kršćanske obnove.

Cilj kojem je Chaminade težio jest obnova nadnaravnog života u dušama, života u posvetnoj milosti.

Chaminade je vodio i klerike i laike putem savršenstva po primjeru i zagovoru Blažene Djevice Marije: per Mariam ad Jesum.
Isprva je obnovu vodio kroz društva za laike.

Godine 1817., Chaminade je osnovao Družbu Marijinu (Societas Mariae) kao novu redovničku zajednicu koja će nastaviti njegovim putem.
Zajedno s ostalim redovničkim zajednicama i revnim dijecezanskim svećenicima, poput arškog župnika sv. Ivana Marije Vianneyja, marijanski redovnici dali su velik doprinos obnovi katoličkog života u Francuskoj nakon uništenja koje je donijela Revolucija.

Moguće je, dakle, obnoviti vjerski život u društvu opustošenom liberalizmom. U tome se treba ugledati na primjer svetaca koji su obnovili katolicizam u Francuskoj nakon Revolucije.

 

O važnosti prikazanja u tradicionalnom rimskom obredu sv. Mise

Papa Pio XII. prikazuje hostiju molitvom Suscipe, sancte Pater

Ako ste čitali stare katekizme, onda ste mogli uočiti da se uvijek ističe da su glavni dijelovi sv. Mise: prikazanje, pretvorba i pričest (pričest svećenika). Zašto se to isticalo? Kako bi vjernik znao kojim dijelovima sv. Mise mora prisustvovati pod teški grijeh, tj. kako bi znao je li ispunio svoju nedjeljnu obvezu ili nije. 

Na primjer, ako netko zakasni na početak sv. Mise i propusti psalam Judica me, Deus, ali prisustvuje ostatku sv. Mise, dotični vjernik je ispunio nedjeljnu obvezu. No, ako netko propusti pretvorbu ili pričest svećenika, takva osoba nije ispunila nedjeljnu obvezu. Zato se uvijek isticalo da su najvažniji dijelovi sv. Mise: prikazanje, pretvorba i pričest.

U Bugninijevoj reformi iz 1969. godine, prvi od spomenuta tri glavna djela sv. Mise - prikazanje - izmijenjen je do razine neprepoznatljivosti.
Ako želite znati što je bila namjera reformatora, pogledajte što o tome pišu oni liturgičari koji slijede Bugninijevu liniju. Prof. Zvonko Pažin je na portalu Vjera i djela objavio niz članaka pod nazivom "Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002." Članci su objavljeni u razdoblju od 2019. do 2020. godine.

U 8. nastavku od 16. svibnja 2020., Pažin govori o pripravi darova, i pritom ovako objašnjava što je učinjeno u reformi:

"Ono što se u prethodnom misalu nazivalo prikazanje, sada je postao obred priprave darova, da bi se izbjeglo moguće žrtveno shvaćanje ovoga dijela mise, jer žrtvovanje dolazi tek s euharistijskom molitvom."

Reformatori su, dakle, smatrali spornim to što se riječ "žrtva" spominje već u prikazanju, u molitvama Suscipe, sancte Pater i Veni, Sanctificator.

Tako Pažin iznosi sljedeće mišljenje o molitvi Suscipe, sancte Pater:

"U ovoj je molitvi galskog podrijetla problematičan izričaj neokaljana žrtva - immaculata hostia, jer anticipira ono što tek dolazi u kanonu. U trenutku priprave darova ne možemo još govoriti o žrtvi, nego tek o daru za žrtvu."

Pažin slično govori i o molitvi Offerimus tibi, Domine, kojom se prikazuje kalež u tradicionalnom rimskom obredu:

"I ova molitva (neopravdano) anticipira ono što će se kasnije reći tek u kanonu: 'Da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo na tvoj nebeski žrtvenik…' Ovdje se ne radi o prinosu darova nego tek o pripravi onoga što će u žrtvi biti prineseno."

Nadalje, Pažin jednako misli i o molitvi Veni, Sanctificator:

"U ovoj apologiji izraz posvetitelju vjerojatno se odnosi na Duha Svetoga, jer je tako i stajalo u starim izvorima (Veni Spiritus sanctificator). U svakom slučaju, ni ovdje nije primjereno govoriti o žrtvi - sacrificium, jer se radi tek o pripravljanju darova za žrtvu."

Dakle, iz navedenih citata vidimo da Pažin, slijedeći Bugninija, smatra "neprimjerenim" to što se u prikaznim molitvama govori o žrtvi: "jer žrtvovanje dolazi tek s euharistijskom molitvom".

No, ovaj prigovor je neopravdan, jer je iz navedenih molitava vrlo jasno da govore o žrtvi koja će se dogoditi kod pretvorbe. Tako su to shvaćali svi pretkoncilski teolozi i svećenici.

Važno je istaknuti da se i u istočnim obredima spominje žrtva i žrtvovanje već kod priprave darova. Pogledajte bizantsku liturgiju.
Na internetskim stranicama Križevačke eparhije možete pronaći red Božanske liturgije sv. Ivana Zlatoustoga. Ako pročitate početak liturgije, vidjet ćete kako se već tijekom priprave darova govori o žrtvi i žrtvovanju:

Svećenik pak zabada sveto koplje s desne bočne strane prosfore, podrezuje vodoravno zarezanog svetoga Jaganjca i tako vadi sveti kruh (Jaganjca) iz prosfore govoreći: "Iz zemlje živih ukloniše njega."
I stavi ga licem, to jest stranu s pečatom na sveti diskos, i na đakonove riječi: "Žrtvuj, vladiko."
Žrtvuje ga urezujući na svetom kruhu znak križa ovako govoreći: "Žrtvuje se Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta za život i spasenje svijeta."

Sličan detalj možete vidjeti i u dominikanskom obredu. Inače, u dominikanskom obredu nema molitava Suscipe sancte Pater, Offerimus tibi, Domine i Veni, Sanctificator.
Ali, i u dominikanskom obredu se već tijekom prikazanja spominje žrtva. U svečanoj Misi, đakon prikaže kalež svećeniku uz riječi: "Immola Deo sacrificium laudis et redde Altissimo vota tua." ("Žrtvuj Bogu žrtvu hvale i izvrši Svevišnjemu svoje zavjete.")

Postoji još jedna stvar koja Bugniniju i ostalim autorima novog obreda iz 1969. očito nije ništa značila, a to je ljubav i pobožnost koju su sveci imali prema tim tradicionalnim molitvama prikazanja. Naime, tijekom stoljeća toliki sveci su s velikom ljubavlju pisali o molitvama prikazanja u tradicionalnom rimskom obredu sv. Mise, ističući njihovu veliku važnost. Među njima je i naš bl. Alojzije Stepinac.

Bl. Alojzije Stepinac u svojim Katehetskim propovijedima donosi i pouke o obredu sv. Mise. U tim poukama najopširnije govori o tradicionalnom obredu prikazanja. Od svih molitava u sv. Misi, bl. Alojzije najviše prostora posvećuje upravo molitvi Suscipe, sancte Pater.

Evo kako bl. Alojzije govori o molitvi Suscipe, sancte Pater:

"Što dakle radi svećenik kod Prikazanja? On najprije otkrije kalež na oltaru, uzme zlatnu pliticu s hostijom, uzdigne je objema rukama i onda moli: 'Primi, sveti Oče, svemogući vječni Bože, ovu neoskvrnjenu žrtvu, koju ja, nedostojni sluga Tvoj, prinosim Tebi, svome živomu i pravomu Bogu za bezbrojne grijehe, uvrede i nemarnosti svoje i za sve prisutne, kao i za sve vjerne kršćane, žive i mrtve: da meni i njima bude na spasenje u život vječni. Amen!'

Jeste li čuli, djeco, što govori svećenik kod Prikazanja? Tko prima hostiju, koju prinosi svećenik? Prima je Otac nebeski. Po božanskoj naravi, On je Otac samo Isusu Kristu. Ali po svojoj beskrajnoj božanskoj dobroti, On je i nas sve posinio, kada je Sin Božji uzeo na Sebe našu ljudsku narav i za nas platio dug Ocu svome nebeskome. Tako se mi eto u sv. Misi priključujemo Isusu Kristu, koji se žrtvuje na oltaru Ocu nebeskome.

Taj Otac nebeski je nadasve svet, i zato svećenik kaže: 'Primi, Sveti Oče!' Taj Otac je svemogući, jer je, kao što ste čuli već više puta, samo htio, i sve je postalo, štogod je htio na nebu i na zemlji. Taj Otac nebeski je vječan, jer vjekuje vijek do vijeka, nit Ga žića konac čeka, dok smo svi mi jadni smrtni ljudi, koji nakon par godina moramo pasti u grob i tu bi ostali dovijeka, kad nas snaga Božja ne bi digla iz groba i uskrsila na novi život, proslavljeni život u nebu. Taj Otac nebeski može to učiniti, jer je On Bog.

Zato eto svećenik govori, kad diže na zlatnoj plitici hostiju: 'Primi, sveti Oče, svemogući vječni Bože!' S kolikim strahopočitanjem, djeco, izgovara svećenik te riječi! S kolikim strahopočitanjem moramo i mi ponavljeti te riječi u duši!

A što kaže svećenik dalje? Kaže Ocu nebeskome: 'Primi Ovu neoskvrnjenu žrtvu!' Zove je već unaprijed žrtvom, premda će žrtva postati tekar kod podizanja. Zove ju neoskvrnjenom žrtvom, jer ta žrtva nije nitko drugi nego konačno, Isus Krist, koji se služi kruhom i vinom za otajstvenu žrtvu svoju u sv. Misi. A što ima čistije i ljepše nego što je Isus Krist? Zar možda oni janjci, junci, grlice, golubići, što su se prinosile u St. Zavjetu? Ništa nije i ne može biti čistije od Krista Gospodina.

Već je nekoliko stotina godina prije dolaska Isusova na svijet navijestio tu čistu žrtvu sv. Malahija prorok, preko kojeg govori Gospod Bog: 'Jer od istoka sunca do zapada njegova veliko će biti ime Moje među narodima, i posvuda će se žrtvovati imenu Mojemu i prinosit će se čist prinos. Jer će veliko biti ime Moje među narodima.' Taj čisti prinos jest sam čisti i sveti Sin Božji pod prilikama kruha i vina, i zato, djeco, i čujete kako se Njemu u čast pjeva u crkvi: 'Tebi hvala, Tebi dika, Tebi slava prevelika! O Isuse, budi hvaljen po sve vijeke vijeka. Amen!'

I što kaže onda dalje svećenik, djeco draga? Kaže dalje prinoseći hostiju: 'Primi, sveti Oče, svemogući vječni Bože, ovu neoskvrnjenu žrtvu koju ja, nedostojni sluga Tvoj, prinosim.'

Svećenik se dakle snizuje od strahopočitanja pred neizmjernim veličanstvom Božjim, koliko samo može, jer zna, što je rekao sveti onaj pjesnik David: 'Jer gle začet sam u nepravdama i u grijesima me je začela majka moja.' Kad se sjeti svojih slaboća i nedostataka, onda kao da bi najradije nestao ispred lica svetoga Boga, takav osjećaj ima čovjek, kad sluša, što svećenik govori za sebe prinoseći hostiju na zlatnoj plitici. Kako se moramo i mi svi drugi sniziti i poniziti pred tim svetim Bogom!

A za koga prinosi tu žrtvu neokaljanu? Čuli ste, djeco, kako svećenik govori: 'Za bezbrojne grijehe, uvrede i nemarnosti svoje i za sve prisutne, kao i za sve vjerne kršćane žive i mrtve'. Kako li divnih riječi! Kako utješnih riječi! Tko ne bi onda rado polazio sv. Misu, da što sigurnije postane dionikom tolikih milosti, koje s neba teku na ovu crnu zemlju, kad se služi sv. Misa, ili bolje, kad se opet i opet žrtvuje Isus Krist.

A zašto je prinosi, tu divnu, svetu, neokaljanu žrtvu? Zato, kaže svećenik dalje: 'Da meni i njima bude na spasenje u život vječni'.

Ne prinosi je dakle zato, da nam isprosi zlato, koje razbojnici otimlju. Ne prinosi je zato, da nam isprosi život, koji traje od danas do sutra, nego zato, da nam isprosi vječni spas, da nam isprosi neumrlost, da nam isprosi život vječni, koji je tako divan, da sveti Pavao veli, da 'niti je oko vidjelo, niti je uho čulo, niti je u srce ljudsko ušlo, što je Bog pripravio onima, koji Njega ljube'.

Pogledaj pouke bl. Alojzija o sv. Misi.

 

Ljudska sloboda mora se podložiti Bogu

Uz 137. godišnjicu enciklike Libertas pape Leona XIII. (20. lipnja 1888.) prikladno je istaknuti važnost tog dokumenta papinskog učiteljstva. Leon XIII. u svojem naučavanju prvo definira pojmove kojima se koristi. Tako u ovoj enciklici možete pronaći točne definicije važnih pojmova: slobodna volja, zakon, naravni zakon, krepost bogoštovlja i dr.

Nauk koji iznosi Leonova enciklika neprolazan je katolički nauk, čvrsto utemeljen na katoličkoj tradiciji (uz posebno snažan oslon na učenja sv. Augustina i sv. Tome Akvinskoga).

Ova enciklika jedan je od onih papinskih dokumentata koji bi trebali biti obvezna literatura svakom katoličkom političaru, novinaru i uopće svakom katoliku koji ima utjecaj na javni i društveni život. Dakako, bilo bi dobro da je svaki katolik upozna, barem u glavnim crtama. Pogledajmo, stoga, nekoliko pouka iz te enciklike.

O slobodnoj volji

Odmah na početku enciklike Leon XIII. kaže da je sloboda "praestantissimum naturae bonum" ("najizvrsnije dobro naravi"), koje je vlastito jedino razumnim bićima. Slobodom volje čovjek "dobiva vlast nad svojim činima" ("obtineatque actionum suarum potestatem").

Ovdje možete prepoznati utjecaj sv. Tome Akvinskog, koji kaže: "homo est dominus suorum actuum per arbitrium rationis" - "čovjek je gospodar svojih čina po izboru razuma" (Summa theologica, II-II, q. 158., a. 2., ad 3um).
Ili, kako sv. Toma kaže na drugom mjestu: "creatura rationalis habet per liberum arbitrium dominium sui actus" - "razumno stvorenje ima vlast nad svojim činom po slobodnoj volji" (Summa theologica, I, q. 22., a. 2., ad 5um).

Izrazito je važno da papa Leon XIII. naglašava da je slobodna volja svojstvo ljudske naravi, jer su Luther i Calvin tvrdili da je čovjek istočnim grijehom izgubio slobodnu volju. Izvor protestantske zablude jest to što protestanti nemaju ispravno shvaćanje o odnosu naravnog i nadnaravnog reda, odnosno o tome što je čovjeku naravno, a što nadnaravno.

Katolici zato uvijek naglašavaju da je slobodna volja obilježje ljudske naravi. Upravo zbog činjenice što je slobodna volja dar ljudske naravi, čovjek nije izgubio slobodnu volju istočnim grijehom.

Naime, čovjek je istočnim grijehom izgubio:
1) nadnaravne darove (posvetna milost, ulivene kreposti i darovi Duha Svetoga);
2) mimonaravne darove (sloboda od požude, besmrtnost tijela, uliveno znanje i sloboda od trpljenja).

Ali, čovjek nije izgubio naravne darove poput slobodne volje. Slobodna volja je svojstvo ljudske naravi.

Kada čovjek ne bi imao slobodnu volju, bio bi neubrojiv, neodgovoran za svoje čine, poput nerazumne životinje. U tom slučaju, čovjek ne bi mogao učiniti ni grijeh ni dobro djelo.
Stoga, kada čovjek ne bi imao slobodnu volju, ne bi mogao doći ni u raj ni u pakao, jer ne bi mogao biti nagrađen ili kažnjen za svoja djela.

Slobodna volja daje čovjeku veliko dostojanstvo, ali mu nameće i veliku odgovornost. Papa Leon XIII. kaže da kao što se iz upotrebe slobodne volje rađaju najveća dobra, tako se iz (zlo)upotrebe slobodne volje rađaju najveća zla ("summa bona, ita et summa mala ex libertatis usu gignuntur").

Ljudska sloboda mora se podložiti Bogu

Koji je cilj ljudske slobode? Papa Leon XIII. naučava da se i pojedinac i društvo moraju pokoriti i podložiti "autoritetu Boga koji zapovijeda i zabranjuje" ("auctoritas iubentis, vetantis Dei"):

"Natura igitur libertatis humanae, quocumque in genere consideretur, tam in personis singulis quam in consociatis, nec minus in iis qui imperant, quam in iis qui parent, necessitatem complectitur obtemperandi summae cuidam aeternaeque rationi, quae nihil est aliud nisi auctoritas iubentis, vetantis Dei."

("Narav, dakle, ljudske slobode, bez obzira na način kako se promatra, kako u pojedinačnim osobama tako i u udruženjima, i ništa manje u onima koji vladaju nego u onima koji se podlažu, obuhvaća nužnost pokoriti se vrhovnom i vječnom razumu, a to nije ništa drugo nego autoritet Boga koji zapovijeda i zabranjuje.")

Podsjećam da sv. Augustin ovako definira vječni zakon: "Lex vero aeterna est ratio vel voluntas Dei ordinem naturalem conservari iubens, perturbari vetans" - "Vječni zakon je odredba ili volja Božja koja nalaže da se čuva naravni red, a zabranjuje da se krši" (Contra Faustum, lib. XXII., cap. 27. - PL 42, 418).

Vječni Božji zakon jest norma slobode

Papa Leon XIII. ističe da je čovjeku potreban zakon kao "pravilo o onome što treba činiti i što treba izbjegavati" ("agendorum atque omittendorum norma"). Kada ne bi bilo zakona, čovjekov veliki dar slobodne volje okrenuo bi se na njegovu vlastitu štetu. Zakon je čovjeku vodič ili vođa u djelovanju ("dux homini in agendo"), koji ga određenim nagradama i kaznama navodi da dobro čini, a kloni se grijeha. Tako zakon ima vrlo važnu ulogu u postignuću čovjekove konačne svrhe.

"Ex quo intelligitur, omnino in aeterna Dei lege normam et regulam positam esse libertatis, nec singulorum dumtaxat hominum, sed etiam communitatis et coniunctionis humanae." 

("Iz toga se razumije, da je u vječnom Božjem zakonu u cijelosti postavljena norma i pravilo slobode, ne samo pojedinih ljudi, nego također ljudske zajednice i sveze.")

Ljudski zakoni (i državni i crkveni) moraju biti u skladu s Božjim zakonom. Svaki zakon izvodi se iz vječnog Božjeg zakona.

Vječni Božji zakon jest počelo cjelokupnog prava

U čemu je sloboda državnih poglavara i donositelja ljudskih zakona?

"Eorum vero gui praesunt non in eo sita libertas est, ut imperare temere et ad libidinem queant, guod pariter flagitiosum esset et cum summa etiam reipublicae pernicie coniunctum, sed humanarum vis legum haec debet esse, ut ab aeterna lege manare intelligantur, nec guidguam sancire guod non in ea, veluti in principio universi iuris, contineatur."

("Onima koji vladaju ne nalazi se sloboda u tome da mogu lakoumno i prema pohoti zapovijedati, što bi bilo jednako sramotno kao i spojeno s najvećom pogibelji za državu, nego snaga ljudskih zakona treba biti ovo: da se razumije kako potječu iz vječnog zakona, i da ništa ne odrede što u njemu nije sadržano kao u počelu cjelokupnog prava.")

No, ako ljudi donesu zakon koji je protivan Božjem zakonu, onda je riječ o nepravednom ljudskom zakonu.

Nepravedan ljudski zakon jest nevaljan

Papa Leon XIII. vrlo jasno ističe da je nepravedan ljudski zakon sam po sebi nevaljan i da nema snagu obvezivanja:

"Sapientissime Augustinus: (De lib. Arb. lib. I, Cap. 6, n. 11) 'Simul etiam te videre arbitror, in illa temporali (lege) nihil esse iustum atque legitimum quad non ex hac aeterna (lege) sibi homines derivarint'. Si quid igitur ab aliqua potestate sanciatur, quod a principiis rectae rationis dissideat, sitque reipublicae perniciosum, vim legis nullam haberet, quia nec regula iustitiae esset, et homines a bono cui nata societas est, abduceret."

("Vrlo mudro kaže Augustin (De libero arbitrio, lib. I, cap. 6, n. 11): 'Istodobno smatram da vidiš da u onom vremenitom [zemaljskom zakonu] ništa nije pravedno i zakonito što ljudi sebi ne izvedu iz ovog vječnog zakona'. Dakle, ako bilo koja vlast odredi nešto što odstupa od načela ispravnog razuma i što je pogubno za državu, to ne bi imalo nikakvu snagu Zakona, jer ne bi bilo pravilo pravednosti i odvraćalo bi ljude od dobra za koje je nastalo društvo.")

Opširnije izvatke iz enciklike Libertas možete pronaći u zbirci: Pape i teolozi - O pravednim i nepravednim zakonima.

Sv. Ferdinand III. - kralj, vojnik, osloboditelj i obnovitelj

 

U ovom vremenu u kojem nam toliko nedostaju katolički državnici, pred nama danas stoji primjer sv. Ferdinanda III. Ovaj sveti kralj imao je vrlo važnu ulogu u oslobađanju Španjolske od islamske vlasti (Reconquista) u prvoj polovici 13. stoljeća. Kao vladar španjolskih kraljevina Kastilje i Leóna poduzeo je ključne vojne pohode koji su vratili južne dijelove Pirenejskog poluotoka pod kršćansku vlast. Nakon 500 godina islamske vladavine, oslobođeni su znameniti gradovi Córdoba i Sevilla.

Sv. Ferdinand nije se samo branio, nego je poduzimao inicijativu u borbama protiv Maura. To šalje jednu značajnu poruku današnjem vremenu, kada se na pijedestal postavlja lažni pacifizam, posebno u vidu "dijaloga među religijama". Morate se pritom pitati kako bi Europa izgledala da je taj lažni pacifizam postojao u prošlosti? Da su kršćani u ono vrijeme razmišljali kao današnji modernisti, Španjolska nikada ne bi bila oslobođena od islamske vlasti. Ili, da su Hrvati u 16. i 17. stoljeću razmišljali kao modernistički "pacifisti", danas bi Turska bila do predgrađa Zagreba.

Osim na bojnom polju, sv. Ferdinand se iskazao i kao obnovitelj oslobođenih krajeva. Naime, nakon oslobađanja južne Španjolske od islamske vlasti, sv. Ferdinand je kristijanizirao oslobođena područja: džamije su pretvorene u crkve, osnovane su nove biskupije (i obnovljene stare), građeni su samostani. Širili su se novi redovi: dominikanci, franjevci i dr.

Sv. Ferdinand je umro 30. svibnja 1252., a njegovo se neraspadnuto tijelo nalazi u katedrali u Sevilli.
Natpis na njegovu grobu kaže da je Sevillu "istrgnuo iz ruku pogana" ("de manibus eripuit paganorum").

Dakle, kršćani su muslimane smatrali poganima, a ne jednom od "abrahamskih religija".
Tako, primjerice, sv. Robert Bellarmin u 16. stoljeću piše: "Mahumetani non haeretici, sed pagani sunt" - "Muhamedanci nisu heretici, nego pogani" (De Romano Pontifice, lib. III., cap. 23.).

Sv. Ferdinand bio je član Trećeg reda sv. Franje. Zato franjevci svečano slave njegov blagdan.

Pogledajmo blagdan sv. Ferdinanda u tradicionalnom franjevačkom brevijaru (Breviarium Romano-Seraphicum).

Vidimo da se već u molitvi ističu Ferdinandove vojne zasluge:

"Deus, qui beato Confessori tuo Ferdinando praeliari praelia tua, et fidei inimicos superare dedisti: concede; ut, ejus nos intercessione muniti, ab hostibus mentis et corporis liberemur. Per Dominum."

("Bože, koji si svojem blaženom priznavaocu Ferdinandu dao da vojuje tvoje bojeve i da nadvlada neprijatelje vjere; podaj, molimo, da se, ojačani njegovim zagovorom, oslobodimo od neprijatelja duše i tijela. Po Gospodinu.")

Čitanja II. noćnice govore o životu kralja Ferdinanda.
IV. čitanje među Ferdinandove kreposti ubraja i revnost širenje katoličke vjere. Hvale se Ferdinandovi vojni pohodi protiv Maura:

"Regiis virtutibus micuit: magnanimitate, clementia, justitia, et prae ceteris catholicae fidei zelo ejusque religiosi cultus tuendi ac propagandi ardenti studio. Magnis collectis exercitibus, annuas expeditiones contra Mauros suscepit; insignesque victorias reportavit, et plures urbes christiano cultui atque imperio restituit."

("Blistao je kraljevskim krepostima: širokogrudnošću, blagošću, pravednošću, a prije svega revnošću za katoličku vjeru i čuvanje njezina religioznog kulta, kao i gorljivim nastojanjem oko njezina širenja. Okupljajući velike vojske, poduzimao je godišnje pohode protiv Maura; i izvojevao značajne pobjede, i mnoge je gradove vratio kršćanskom bogoštovlju i vlasti.")

Cijelo V. čitanje govori o kršćanskom oslobođenju Seville. Spominje se i to da je Ferdinanda na vojni pohod potaknulo viđenje sv. Izidora Seviljskog ("hortante in visione beato Isidoro Hispalensi").

Hvali se kristijanizacija Seville:

"Capta Hispali, Ferdinandus templum Maurorum, expiatum et Christianorum sacris dedicatum, insigni archiepiscopatu et canonicorum ac dignitatum collegio exornavit; templa insuper alia et coenobia in urbe erexit."

("Zauzevši Sevillu, Ferdinand je maurski hram, koji je pomiren i posvećen kršćanskom bogoslužju, uresio znamenitom nadbiskupijom i kolegijem kanonika i dostojanstvenika; osim toga, u gradu je podigao druge hramove i samostane.")

VI. čitanje ističe da se Ferdinand u svojim vojnim pohodima nije pouzdao samo u snagu oružja, nego prije svega u snagu molitve, pokore, mrtvljenja:

"In bellicis expeditionibus, ut vinceret, veluti praecipuos exercitus preces ad Deum fervidas adhibebat; et ante pugnam, ut sibi exercituum Dominum propitiaret, se flagris cruciabat et corpus aspero cilicio praecingebat."

("U ratnim pohodima, kako bi pobijedio, među poglavitim stvarima primjenjivao je gorljive molitve Bogu; i prije bitke, kako bi dobio milost Gospodina nad vojskama, bičevao bi se i tijelo bi zaogrnuo grubom kostrijeti.")

Ferdinand se posebno pouzdao u pomoć i zagovor Blažene Djevice Marije:

"Tot tantasque victorias beatae Virginis Mariae auxilio partas censebat; Deiparae namque imaginem secum in castris habens, peculiari cultu eam prosequebatur."

("Smatrao je da su tolike i takve pobjede nastale uz pomoć Blažene Djevice Marije. Naime, u taborima je nosio sa sobom sliku Bogorodice i častio je posebnim štovanjem.")

Pobožnost prema Majci Božjoj jača je od svakog materijalnog oružja. Zato su kršćani uvijek pobjeđivali kada su bili iskreno pobožni prema Majci Božjoj.

Franjevački brevijar ističe da je Ferdinand bio netolerantan prema krivovjerju:

"Haereticam pravitatem insectatus est, neque in suis regnis haereticum ullum consistere est passus."

("Proganjao je krivovjersku zloću, i nije podnosio da u njegovim kraljevstvima postoji ijedan krivovjerac.")

Nadalje, brevijar kaže da je Ferdinand prije svoje smrti pripremao pohod na sjevernu Afriku kako bi srušio "muhamedansku vlast", "muhamedansko carstvo" ("Mahometanum imperium"):

"Tandem, dum trajicere in Africam parat, Mahometanum in ea imperium eversurus, ad caelestem regiam vocatur."

("Napokon, dok je pripremao prelazak u Afriku, kako bi ondje srušio muhamedansku vlast, pozvan je u nebeski dvor.")

Na samrti sv. Ferdinand pokazao je kako revni kršćanin štuje Presvetu Euharistiju. Ustao je iz kreveta i klečeći primio sv. pričest:

"In extremo vitae agone, sacram Eucharistiam pro viatico allatam, fune ad collum alligato et humi stratus, illacrimans adoravit; eaque devotissime sumpta, obdormivit in Domino..."

("U zadnjoj životnoj borbi, svetoj Euharistiji donesenoj za popudbinu, s užetom privezanim oko vrata i prostrt na zemlju, plačući se poklonio; i nakon što ju je najpobožnije primio, usnuo je u Gospodinu...")

Posljednja pričest sv. Ferdinanda bila je kroz stoljeća nadahnuće umjetnicima. Neka bude poticaj današnjim vjernicima da dostojno i revno primaju sv. pričest.

Na kraju brevijar govori i o kraljevu neraspadnutom tijelu:

"Jacet ejus corpus incorruptum in templo maximo Hispalensi in magnificentissimo conditum sepulcro."

("Njegovo tijelo leži neraspadnuto u najvećem seviljskom hramu, pohranjeno u veličanstvenu grobnicu.")

Doista, slavan završetak slavnog vladara. Katolički laici, a posebno političari, imaju uzora na koji se mogu ugledati. U današnjem vremenu kad se vjernike pokušava pretvoriti u pasivne promatrače dekristijanizacije Europe, sv. Ferdinand pokazuje da je moguće suprotstaviti se tim neprijateljskim strujama i poraziti ih.

____________

IZVOR KORIŠTEN U TEKSTU:

Rimsko-serafski brevijar (proljetni dio) iz 1938. godine: Breviarium Romano-Seraphicum.

  

Osobine uskrslih tijela

 

Uskrsno vrijeme je dobra prigoda da razmišljamo i o svojem vlastitom uskrsnuću. Svi ćemo uskrsnuti u svojem vlastitom tijelu na Sudnji dan. No, kakvo će to tijelo biti? Kakve će biti njegove osobine, svojstva, vlastitosti? Što će uskrsli čovjek novo dobiti, a što sada nema?

Svaki vjernik zna da će to tijelo biti besmrtno. No, danas se premalo govori o ostalim osobinama uskrslih tijela. Pogledat ćemo, stoga, što klasični katekizmi i teolozi govore o toj temi.

Na početku treba istaknuti da se obično izdvajaju četiri dara (lat. "dotes" - od riječi: dos, dotis, f. - miraz, dota) koji će krasiti uskrsla tijela blaženika:
1) impassibilitas (netrpljivost, nepodložnost trpljenju, nemogućnost trpljenja, neraspadljivost...)
2) claritas (sjajnost, svjetlost, blistavost...)
3) agilitas (okretnost, pokretljivost, agilnost...)
4) subtilitas (suptilnost, prodornost...).

Rimski katekizam (Katekizam Tridentskog koncila) o tim darovima kaže:

"Habebunt praeterea Sanctorum rediviva corpora insignia quaedam et praeclara ornamenta, quibus multo nobiliora futura sint, quam unquam antea fuerint. Praecipua vero sunt quatuor illa, quae dotes appellantur, ex Apostoli doctrina, a Patribus observatae."

("Imat će, osim toga, oživljena tijela određene izvrsne i divne urese po kojima će biti mnogo plemenitija nego što su ikada prije bila. Poglavita su pak ona četiri obilježja koja se nazivaju darovima prema nauku apostola, koji su obdržavali oci.")

Prvi dar nosi naziv impassibilitas (nepodložnost trpljenju). O tom daru Rimski katekizam naučava:

"Earum prima est impassibilitas, munus scilicet et dos, quae efficiet, ne molesti aliquid pati, ullove dolore aut incommodo affici queant: nihil enim aut frigorum vis, aut flammae ardor, aut aquarum impetus obesse eis poterit. Seminatur, inquit Apostolus, in corruptione, surget in incorruptione (I. Cor. 15, 42. Vide item Isaiam 25, 8; 49, 10; Apoc. 7, 16; 21, 4). Quod autem impassibilitatem potius, quam incorruptionem scholastici appellarint, ea causa fuit, ut, quod est proprium corporis gloriosi, significarent: non enim impassibilitas illis communis est cum damnatis, quorum corpora, licet incorruptibilia sint, aestuare tamen possunt, atque algere, variisque cruciatibus affici (Job 24; Isai. 66, 24, Matth. 8, 12; 25, 46)."

("Prvi je od njih netrpljivost, to jest dar i nadarje koje će činiti da ne mogu pretrpjeti nikakvu neugodnost, niti da ih pogodi ikakva bol. Naime, neće im moći nauditi ni silna hladnoća, ni žar plamenova, ni navala voda. Sije se, kaže Apostol, u raspadljivosti, ustaje u neraspadljivosti (1 Kor 15, 42. Vidi također Izaiju 25, 8; 49, 10; Otk 7, 16; 21, 4). A razlog zašto su skolastici ovu osobinu radije zvali netrpljivost nego neraspadljivost bilo je to da se istakne ono što je vlastito slavnom tijelu. Naime, netrpljivost im nije zajednička s osuđenicima [u paklu], čija tijela, premda neraspadljiva, mogu gorjeti i smrzavati se, te trpjeti razne muke (Job 24; Iz 66, 24, Mt 8, 12; 25, 46).")

Drugi dar naziva se claritas (sjajnost). O tom daru Rimski katekizam kaže:

"Hanc consequitur claritas, qua Sanctorum corpora tanquam sol fulgebunt; ita enim apud sanctum Matthaeum testatur Salvator noster: Justi, inquit, fulgebunt sicut sol in regno Patris eorum (Matth. 13, 43; Sap. 3, 7; Dan. 12, 3). Ac ne quis de eo dubitaret, suae transfigurationis exemplo declaravit (Matth. 17, 2). Hanc interdum Apostolus gloriam, modo claritatem appellat: Reformabit, inquit, corpus humilitatis nostrae configuratum corpori claritatis suae (Philipp. 3, 21); et rursum: Seminatur in ignobilitate, surget in gloria (I. Cor. 15, 43). Hujus etiam gloriae imaginem quamdam vidit populus Israel in deserto, cum facies Moysis ex colloquio et praesentia Dei ita colluceret, ut in eam filii Israel oculos intendere non possent (Exod. 34, 29). Est vero claritas haec fulgor quidam ex summa animae felicitate ad corpus redundans, ita ut sit quaedam communicatio illius beatitudinis, qua anima fruitur: quomodo etiam anima ipsa beata efficitur, quod in eam pars divinae felicitatis derivetur."

("Ovu će slijediti sjajnost kojom će tijela svetih sjajiti poput sunca; tako, naime, kod svetog Mateja svjedoči naš Spasitelj: Pravednici će, kaže, zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega (Mt 13, 43; Mudr 3, 7; Dan 12, 3). I da ne bi netko posumnjao, pokazao je to primjerom svojeg preobraženja (Mt 17, 2). Ovu osobinu Apostol ponekad naziva slavom, a ponekad sjajnošću: Preobrazit će, kaže, tijelo naše bijede i suobličiti ga tijelu svoje sjajnosti (Fil 3, 21); i opet: Sije se u sramoti, ustat će u slavi (1 Kor 15, 43). Određenu sliku ove slave vidio je također izraelski narod u pustinji kad je Mojsijevo lice, zbog razgovora s Bogom i Božje prisutnosti, tako svijetlilo da ga sinovi Izraelovi nisu mogli gledati (Izl 34, 29). Ova je pak sjajnost određeni bljesak koji se iz najveće sreće duše prelijeva na tijelo, tako da je to određeno priopćavanje onog blaženstva koje duša uživa: na način kako i sama duša postaje blaženom jer se u nju ulijeva dio božanske sreće.")

Ovo obilježje nije jednako kod svih blaženika, nego je u većem ili manjem stupnju izraženo kod različitih ljudi, ovisno o stupnju milosti i zaslugama:

"Hoc vero munere non aeque omnes, perinde ac primo, ornari credendum est; erunt quidem Sanctorum corpora omnia aeque impassibilia, sed eumdem splendorem non habebunt; nam, ut testatur Apostolus: Alia claritas solis, alia claritas lunae, et alia claritas stellarum: stella enim a stella differt in claritate, sic et resurrectio mortuorum (I. Cor. 15, 41)."

("Isto tako, treba prvo vjerovati da nisu svi jednako urešeni ovim darom. Bit će, doduše, sva tijela svetaca jednako nepodložna trpljenju, ali neće imati jednak sjaj; jer kao što svjedoči Apostol: Drugi je sjaj sunca, drugi sjaj mjeseca i drugi sjaj zvijezda; jer zvijezda se od zvijezde razlikuje u sjaju, tako i uskrsnuće mrtvih (1 Kor 15, 41).")

Treći dar naziva se na latinskom jeziku agilitas (okretnost, pokretljivost, agilnost...). O tom daru Rimski katekizam kaže:

"Cum hac dote conjuncta est illa, quam agilitatem vocant, qua corpus ab onere, quo nunc premitur, liberabitur; facilimeque in quamcumque partem anima voluerit, ita moveri poterit, ut ea motione nihil celerius esse queat: quemadmodum aperte sanctus Augustinus in libro de Civitate Dei, et Hieronymus in Isaiam docuerunt. Quare ab Apostolo dictum est: Seminatur in infirmitate, surget in virtute (I. Cor. 15, 43)."

("S ovim darom povezan je onaj koji nazivaju agilnost, kojom će se tijelo osloboditi od tereta koji ga sada tišti; i moći će se tako lako kretati kamo god duša poželi, da ništa ne može biti brže od tog kretanja: kao što su otvoreno naučavali sveti Augustin u knjizi De civitate Dei i Jeronim u tumačenju Izaije. Zato je Apostol rekao: Sije se u slabosti, a ustat će u snazi (1 Kor 15, 43).")

Četvrti dar naziva se subtilitas. O tom daru Rimski katekizam kaže:

"His vero addita est, quae vocatur subtilitas; cujus virtute corpus animae imperio omnino subjicietur, eique serviet, et ad nutum praesto erit; quod ex illis Apostoli verbis ostenditur: Seminatur, inquit, corpus animale, surget corpus spirituale (I. Cor. 15, 44)."

("Ovima je dodana osobina koja se naziva suptilnost, po čijoj će se snazi tijelo u potpunosti podlagati vlasti duše i služiti joj, i na svaku zapovijed spremno odgovoriti; što se pokazuje iz onih Apostolovih riječi: Sije se, kaže, tijelo životinjsko, a ustat će tijelo duhovno (1 Kor 15, 44).")

Katekizam sv. Roberta Bellarmina pokazuje koliko su ti darovi uzvišeni ako ih usporedimo s onim što danas ljudi žele kod svojeg tijela: zdravlje, ljepota, pokretnost, snaga (pogledaj: R. Bellarmin, Catechismus seu explicatio doctrinae christianae, Köln, 1720., str. 53.)

"...in vita aeterna corpus hoc quoad sanitatem, habebit immortalitatem et impassibilitatem, id est, nihil erit, quod ei noxium esse possit; quoad pulchritudinem, claritatem, id est, splendorem solis instar; quoad agilitatem, tanta celeritate praeditum erit, ut uno momento ab una mundi parte possit se movere ad alteram, et a terra in coelum usque citra ullam defatigationem; quoad firmitudinem vero tantum robur habebit, ut sine cibo, sine potu, sine somno, sine quiete spiritui vacare possit in omnibus, quae ei necessaria erunt, et nihil timere."

("...u vječnom životu ovo će tijelo, što se tiče zdravlja, imati besmrtnost i nepodložnost trpljenju, to jest neće biti ničega što bi mu moglo nauditi; što se tiče ljepote, imat će sjajnost, to jest sjaj poput sunca; što se tiče pokretnosti, bit će obdareno takvom brzinom da će se moći u jednom trenutku pomaknuti od jednog kraja zemlje do drugoga, i od zemlje do neba bez ikakvog zamora; što se pak tiče jakosti, imat će takvu snagu da će moći bez hrane, bez pića, bez sna, bez odmora, biti predano duhu u svemu što je potrebno, i ničega se ne bojati.")

Ovdje možemo navesti i ono što Katekizam sv. Pija X. naučava o uskrsnuću tijela (239.-245.):

■ 239. P. Što nas uči jedanaesti članak – "u uskrsnuće tijela"?
O. Jedanaesti članak Vjerovanja uči nas da će svi ljudi uskrsnuti, te da će svaka duša uzeti ponovno svoje tijelo, koje je imala u ovom životu.

■ 240. P. Kako će se dogoditi uskrsnuće mrtvih?
O. Do Uskrsnuća mrtvih doći će snagom svemogućega Boga, kojemu ništa nije nemoguće.

■ 241. P. Kada će biti uskrsnuće mrtvih?
O. Uskrsnuće svih umrlih dogodit će se na svršetku svijeta, a poslije toga će biti opći sud.

■ 242. P. Zašto Bog hoće uskrsnuće tijela?
O. Bog hoće uskrsnuće tijela zato, što je duša djelovala dobro ili zlo, dok je imala svoje tijelo. Pa ako je tako, onda mora biti nagrađena ili kažnjena zajedno s tijelom.

■ 243. P. Hoće li ljudi uskrsnuti svi na isti način?
O. Ne, nego će biti velika razlika u uskrsnuću tijela između izabranih i prokletih, zbog toga što će samo tijela izabranih sličiti uskrsnulom Isusu, t. j. imat će darove slavnih tijela.

■ 244. P. Kakvi će to darovi resiti tijela izabranih?
O. Darovi koji će resiti slavna tijela izabranih jesu:
1. nemogućnost trpljenja, zbog čega oni više neće biti podložni nikakvu zlu, nikakvoj boli, neće im biti potrebna hrana, počinak, ni bilo što drugo;
2. sjajnost, tako da će oni biti sjajni poput sunca i zvijezda,
3. pokretljivost, po kojoj će moći za tili čas i bez ikakva napora prijeći s jednog mjesta na drugo, sa zemlje na nebo,
4. produhovljenost pa će moći bez zapreke prodrijeti kroz svako tijelo, kako je to mogao Isus Krist kad je uskrsnuo.

■ 245. P. Kakva će biti tijela prokletnika?
O. Tijela prokletnika neće imati darova proslavljenih tijela blaženika nego će nositi strašno obilježje vječne osude.

Nemamo ovdje mjesta da redom navodimo što sve razni teolozi govore o ovoj temi. Ograničit ćemo se, stoga, na jednog hrvatskog teologa iz razdoblja prelaska između 19. i 20. stoljeća.

Prof. Ivan Bujanović piše u svojem udžbeniku Eshatologija (Zagreb, 1894. god., str. 202.-203.):

"Sva uskrsnula tjelesa bit će neumrla. Sdružena sa dušom, od koje se ne će više rastati, i ona će dijelnici postati njezine neumrlosti. Neumrlost ta ne će biti posljedak nikakvog naravnog uzroka, nego, kao što je tijelo prvog čovjeka u prvobitnom stanju bilo neumrlo jedino po svemogućnosti Božjoj, tako će i uskrslo tijelo biti s istoga razloga neumrlo. Objava to izrično potvrgjuje… Ne treba naposeb tu vlastitost uskrsnulog tijela dokazivati, kad ju i sv. pismo i sv. oci pretpostavljaju, kad govore o uskrsnuću tijela. Svrha bo i povod uskrsnuću tijela nije druga, nego vječni život, gdje će duša i tijelo uživati vječno blaženstvo, ili trpiti vječne muke, kako je već tko zaslužio."

O gore navedena četiri dara, Bujanović kaže:

"Vlastitosti preobraženog tijela pravednika dadu se svesti na one četiri koje nabraja apostol Pavao u 1. Kor. 15. 42. 44.: impassibilitas, claritas, agilitas, subtilitas. Zovu ih bogoslovi obično dotes, darovi, miraz i to za to: Quod iis veluti quibusdam ornamentis Christus electorum suorum corpora sit dotaturus. (Estius Com. §. 15.)"

Bujanović kaže o prvom daru (impassibilitas):

"Prema apoštolskom razlaganju uskrsnulo tijelo bit će a) neskvarljivo, t j. neće se moći više u svoja počela rasuti... red. 42. seminatur in corruptione resurget in incorruptione. Ta se vlastitost podudara sa neumrlosti tijela, o kojoj smo malo prije govorili, koja je zajednička svim uskrsnulim tjelesima. U koliko je ta vlastitost pako svojstvo samo pravednika zovu ju impassibilitas. Tjelesa pravednika ne će biti podvržena ni bolima ni bolestima: 'et absterget Deus omnem lacrymam ab oculis eorum, et mors ultra non erit, neque luctus, neque clamor, neque dolor erit ultra, quia prima abierunt'. (Apok. 21. 4.) Ta je vlastitost posljedak neumrlosti, jer bolesti, patnje i u opće stradanja, kojim je tijelo podvrženo ovdje za života, posljedice su umrlosti, koju je tijelo grijehom na se navuklo."

O drugom daru (claritas) Bujanović piše:

"Slava uskrsnuloga tijela sastojati će povrh svega toga, što smo dosad nabrojili i u nekom svrhunaravskom svijetlu, kojim će uskrsnula tjelesa sjati. Objava to naročito i opetovano naglašuje. Apostol Pavao prispodablja (red 41.) uskrsnula tjelesa sjaju nebeskih tjelesa; Mathej veli: da će pravednici u kraljestvu svoga Oca sjati kao sunce… Sjaj preobraženog tijela posljedak je blaženstva duše, koje će se odsjevati i na tijelu, za to veli kat. rim. da ne će sva uskrsnula tjelesa jednako sjati, nego razmjerno prema stupnju blaženosti, što i apostol potvrgjuje: 'Alia claritas solis, alia claritas lunae, et alia claritas stellarum ; stella enim a stella differt in claritate sic et resurrectio mortuorum'. Sr. Thoma: 'Claritas illa causabitur ex redundantia gloriae animae in corpus'. Supll. III. Q. 85. a. 1."

O trećem daru (agilitas) Bujanović ističe:

"Nadalje bit će uskrsnulo tijelo jako, kao što apostol kaže: seminatur in infirmitate, surget in virtute (red. 43.). Ako i ne možemo potpuno shvatiti u čem ta vlastitost sastoji, to bez dvojbe amo ide: zdravlje i napon tjelesne snage, a s tim u savezu stoji što sv. Toma zove agilitas t. j. da će sva uda biti na mig duše pripravna ju slijediti, kamo bude htjela. Duša nije samo forma tijela, jer mu daje da osjeća i živi, nego mu je i motor, jer ga ona giblje i po njoj se miče. U ovom zadnjem pogledu bit će odnošaj uskrsnulog tijela naspram duši potpuno usavršen. Za života uda po prirodjenoj tromosti nijesu mogla dosta okretno slušati dušu kao svog motora, ali i to će se usavršiti kad uskrsnu, jer će tako snažna i okretna postati, da će u istom času već ondje biti, gdje bude duša htjela da budu. Sv. Toma. Supl. III. Q. 84. a. 1. U tom smislu veli sv. Augustin: 'Credere enim debemus talia corpora nos habituros, ut ubi velimus, quando voluerimus, ibi simus'. (Serm. 242. al. 149. de temp. 3. 5.) Čini se da i apostol na to misli, kad veli: 'Deinde nos, qui vivimus qui relinquimur, simul rapiemur cum illis in nubibus obviam Christo in äera.' (1. Thes. 4, 16)"

O četvrtom daru (subtilitas) Bujanović kaže:

"Napokon prema izlaganju apostolovom bit će preobraženo tijelo: duhovno. 'Seminatur corpus animale, surget corpus spirituale' (l. c. r. 44.) Tijelo je orugje duše, s kojim se ona služi u svom raznovrsnom djelovanju, za to tijelo mora da bude primjereno blaženoj duši... Prema tom i tijelo za života bilo je primjereno orugje duše (corpus animale životinjsko) nu kad se bude duša preobrazila (kad bude psyhe postala pneuma) mora se i tijelo promjeniti (prije psyhičko sada pneumatičko), da bude dostojno i primjereno orugje za preobraženu dušu i njezin nebeski život. To je općeniti smisao apostolovog razlaganja, a potvrgjuje ga i sv. Augustin kad veli: kao što dušu koja služi tijelu zovemo carnalis, tako se punim pravom i tijelo koje služi duši zove spiritale..."

Bujanović ovdje napominje:

"Ako hoćemo, da pobliže istumačimo vlastitost duhovnog tijela - corpus spiritale - to po suglasnom nauku bogoslova, valja ovdje držati, da će uskrsnulo tijelo biti duhovno t. j. postat će slično duhu, dočim će izgubiti materiji prirodjenu tromost, težinu, krutost. Tim nije rečeno, a i ne smije se reći, da se ne će moći više vidjeti i ticati, to ostaje i nadalje svojstvo i preobraženog tijela, kako je to izrično Gospodin svojim učenicima naglasio. Ma kako uskrsnulo tijelo postalo suptilno, ipak će ostati pravo tijelo; ako ono i postane posve slično duhu, ne će postati duh. Za to pobijaju sv. oci one, koji su to svojstvo odveć natezali učeći, da će se uskrsnulo tijelo gotovo na vjetru rasplinuti, jer će biti ätherične naravi."

Što konkretno donosi ovaj dar:

"Duhovno tijelo ne potrebuje hrane, za to uslijed te vlastitosti prestaje naravna potreba jela i pića. Sv. Augustin izrično to uči: '...neque ullis aliis corporalibus alimentis (indigebunt) quibus esuriendi ac sitiendi qualicunque molestia devitetur' (Civ. XIII. 20). Uskrsnućem će i individua biti u sebi završena i upotpunjena, te za to ne će trebati hrane, koja uzdržaje i pomaže razvijanje pojedinih individua. Nu ako prestaju u uskrsnulom tijelu radnje životinjske (functiones animales) kao što su: jesti, piti, spavati i ragjati; to ne će prestati radnje ćutila (functiones sensitivae)...
Sa duhovnošću tijela u savezu je i njihova probojnost (penetrabilitas) t. j. uskrsnula tijelesa moći će u istom mjestu biti u isti čas i sa drugim tjelesima. Gospodin je poslije uskrsnuća uslijed te vlastitosti unišao na zatvorena vrata. Kažemo da je ta vlastitost u savezu sa preobraženim tijelom, a ne kažemo, da je posljedak duhovnosti, jer znameniti bogoslovi, kao sv. Toma uče, da će i uskrsnula tjelesa (dakle duhovna) zadržati svoje dimensije, te ne će biti po svojim vlastitostima probojna, nego će to svojstvo imati po osobitom utjecanju Božje svemogućnosti."

Bujanović ne propušta istaknuti da ove divne darove neće imati tijela onih ljudi koji su osuđeni na vječne muke u paklu. Iako Sveto pismo donosi malo podataka o tijelima osuđenih, ipak neke su istine nedvojbene:

"Mjesto slave kojom će sjati tjelesa preobražena, moramo si misliti tjelesa prokletih odurna i ogavna, jer za nje veli sv. pismo da će uskrsnuti na rugobu i sramotu (Danijel 12. 2). Pučka predaja ima dakle biblički oslon, kada običaje gjavole si predstavljati u ružnoj i nakaznoj spodobi.
Mjesto okretnosti i živosti (vigor) kod njih će biti tromost i tvrdost vlastitost njihovog tijela, da tako bude spodobno sveudilj podržavati i hraniti vječni oganj. Ako si napokon mjesto duhovnog tijela, što će ga pravednici imati, mislimo kruto tijelo - to samo imamo općeniti i približni pojam vlastitosti tijela prokletih."

Sveci su itekako razmišljali o ovim istinama i naviještali ih svijetu.
Bl. Ivan Merz napisao je studiju pod nazivom "Ljudsko tijelo i tjelesni odgoj u svjetlu učenja Katoličke Crkve" (objavljeno u Sabranim djelima bl. Ivana Merza, sv. V., Zagreb, 2014., str. 209.-404.)

Ivanova studija ima jedno poglavlje pod nazivom "Budućnost ljudskoga tijela u raju i paklu" (str. 240.-246.) u kojem govori o osobinama uskrslih tijela i, dakako, o razlikama između tijela blaženika na nebu i osuđenika u paklu.

Glede nadnaravnih darova proslavljenih tijela u raju, bl. Ivan Merz piše:

"Tijela blaženih imat će osim naravnoga savršenstva još četiri vrhunaravna dara: netrpnost (impassibilitas), jasnoću, prozračnost (claritas), pokretljivost (agilitas), produhovljenost (subtilitas).

a) Netrpnost – (impassibilitas). Duša će tako savršeno vladati tijelom da je svaka protivna djelatnost za tijelo isključena.

– b) jasnoća, prozračnost (claritas). Svjetlost će biti odraz slave u duši i na tijelu. Svjetlost koja je u duši kao duhovna prima se u tijelu kao tjelesna. Zbog većih zasluga duša će biti veće svjetlosti, isto tako će biti i stupnjevitost svjetlosti u tijelu.

– c) Pokretljivost (agilitas) znači lakoću da se kreće brzo i bez zapreke. Ovo je svojstvo u tijelu ukoliko je tijelo podložno duši kao pokretaču; to nije tek pasivno svojstvo da najlakše prima pokrete duše, već i stanovita pokretnost u samom tijelu.

– d) Produhovljenost (subtilitas). Prestaju s jedne strane animalne djelatnosti (hranjenje, razmnožavanje), a s druge strane tijelo savršeno služi svim djelatnostima duše. Po tome tijelo može biti istodobno na istom mjestu s drugim tijelom."

Bl. Ivan Merz ne zaboravlja da stupanj slave blaženika ovisi o njihovim zaslugama u ovom životu, pa će zato postojati nejednakost u slavi uskrslih tijela:

"I kao što je nejednaka slava duše u blaženicima, isto je tako i slava tijela. O toj stvari veli Apostol: 'Drugi je sjaj sunca, drugi sjaj mjeseca i drugi sjaj zvijezda; jer zvijezda se od zvijezde razlikuje u sjaju. Tako i uskrsnuće mrtvih' (1 Kor 15, 41–42).
Bit će tijela u duhovnom stanju, ali će biti prava ljudska tijela s potpunim integritetom i savršenstvom koje im pripada i bez ikakvih nedostataka, po uzoru na proslavljeno Kristovo tijelo. Neće biti djelatnosti vegetativnoga života. 'Ta o uskrsnuću niti se žene niti udaju, nego su kao anđeli na nebu' (Mt 22, 30). No bit će djelatnosti senzitivnoga života, ali bez ikakve strasti ili pokvarenosti udova. Blaženi će vidjeti proslavljena tijela, čut će ljudske glasove. Nemamo jasno pojmove toga budućeg života.
Blaženi će imati akcidentalno blaženstvo radi društva prijatelja. Stanoviti blaženici imaju akcidentalno blaženstvo koje se zove aureola (coronula). To je privilegirana nagrada za privilegiranu pobjedu (naučavanje, mučeništvo, djevičanstvo – doctores, martyres, virgines)."

Istine koje se navode u ovom tekstu kršćanin treba usvojiti bogoslovnim krepostima vjere i nade. Vjerovati u istine o uskrsnuću tijela i darovima proslavljenih tijela blaženika, i nadati se da ćeš ih i ti postići po Božjoj milosti.

Sv. Robert Bellarmin je pred kraj svojeg života napisao knjigu De aeterna felicitate sanctorum (O vječnoj sreći svetih). O toj knjizi govori o vječnom životu na temlju onoga što možemo spoznati iz Božje objave: Svetoga pisma i Tradicije.

Gospodin kaže: "Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život i malo ih je koji ga nalaze!" (Mt 7, 14)

Put je tijesan, jer čovjek treba u ovom životu suzbijati napasti, izbjegavati grešne prigode, odricati se mnogih užitaka, činiti pokoru... a sve to brojni ljudi ne žele činiti. I prije svega toga, čovjek treba vjerovati u mnoge istine koje nadilaze ljudski um, treba se nadati da će postići život koji je daleko iznad svega što je čovjek vidio i iskusio na ovom svijetu. Sv. Pavao kaže: "Što oko nije vidjelo, i uho nije čulo, i što u srce čovječje nije ušlo, to je Bog pripravio onima koji ga ljube." (1 Kor 2, 9)

Sv. Robert Bellarmin kaže da i krepost nade ima svoj tijesan put, jer se čovjek mora nadati da će postići nebesku slavu s kojom se ništa na ovom svijetu ne može usporediti:

"Iam vero spes quoque suas habet angustias, sive praemii magnitudinem, sive parvitatem nostram consideres. Si quis enim iuberet rusticum indoctum, et qui nullam habet experientiam rerum humanarum, sperare brevi se habiturum sapientiam Salomonis, vel certe Platonis et Aristotelis, et simul imperium Alexandri Magni, vel Augusti; quando quaeso persuaderi posset eiusmodi homini, ut tantillus tanta speraret? At id multo facilius est, quam ut homo mortalis speret sapientiam et potentiam Angelorum, qui in coelo sunt; et purae intelligentiae sunt."

("Zaista, nada također ima svoje tijesne puteve, bilo da promatraš veličinu nagrade, bilo da promatraš našu malenost. Naime, kada bi netko zapovjedio neukom seljaku, koji nema nikakvo iskustvo u ljudskim stvarima, da se treba nadati kako će ubrzo imati mudrost Salomona ili barem Platona i Aristotela, a istodobno vlast Aleksandra Velikoga ili Augusta; pitam, kako bi mogao takvog čovjeka uvjeriti da se nada tolikim stvarima? No, to je mnogo lakše nego da se smrtni čovjek nada mudrosti i moći anđela, koji su na nebu i koji su čista razumska bića.")

Bellarmin, nadalje, ističe:

"Nam ille rusticus, et Alexander, atque Aristoleles, eiusdem naturae erant, omnes homines mortales erant; et sapientia Aristotelis sapientiam humanam: non trascendebat, et imperium Alexandri ne tertiam quidem terrae partem occupavit. At spes fidelium sperare eos iubet aequalitatem Angelorum, dicente Domino: Qui digni habentur, saeculo illo, et resurrectione ex mortuis, neque nubent, neque ducent uxores; neque enim ultra mori potuerunt: aequales enim Angelis sunt, et filii sunt Dei. (Luc. 20.) Et si quis hominem; qui humi repit, sperare iuberet, brevi futurum ut volet per aerem, aut in aquis longo tempore subsistat, et currat atque discurrat; quando adduci posset ut ista speraret?"

("Naime, taj seljak i Aleksandar i Aristotel bili su iste naravi, svi su bili ljudi smrtnici; i Aristotelova mudrost nije nadilazila ljudsku mudrost, a Aleksandrova vlast nije obuhvaćala ni trećinu zemlje. No, nada vjernika zapovijeda nam da se nadamo jednakosti s anđelima, jer Gospodin kaže: Oni koji se nađu dostojnima onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: jer su jednaki anđelima i djeca su Božja (Lk 20). I kada bi netko čovjeku, koji plazi po zemlji, zapovjedio da se nada kako će u bliskoj budućnosti letjeti po zraku, ili da će dugo vremena ostati na vodama i trčati na njima i optrčavati; kako bi ga se mogalo navesti da se tome nada?")

Kršćanska nada nalaže nam da se nadamo i većim stvarima. Bellarmin nastavlja:

"At spes Christianorum sine ulla ambiguitate, iubet, ut homo Christianus etiam cum corpore speret se super coelos ascensurum, et a coelo ad terram sine ullo periculo ruendi descensurum, et in cursu ab ortu ad occasum cum sole ipso certaturum, eumque sine dubitatione victurum. Denique si quis pauperculus parentibus orbatus, sperare iuberetur, a Rege magno sibi non cognito se in filium adoptandum, certe multum laboraret, ut id posse fieri aliquando speraret: et tamen uterque homo est, et terrae filius, ac morti obnoxius. At spes Christiana docet, hominem quemcumque, modo baptizetur in Christo, et Christi mandata custodiat, spiritum adoptionis a Deo habiturum, et vere in filium cooptandum, et fore haeredem universorum quae ipse Deus possidet (Rom. 8.) cohaeredem autem Christum, qui Filius est naturalis et proprius, et quem Pater constituit haeredem universorum. (Heb. 4.)"

("Ali, kršćanska nada zapovijeda da se čovjek kršćanin bez ikakve dvojbe nada da će i s tijelom uzići na nebesa, i silaziti s neba na zemlju bez ikakve opasnosti od pada, i natjecati se sa samim suncem u trku od izlaska do zalaska, i pobjeđivati ga bez ikakve dvojbe. Napokon, ako bi se nekom siročetu bez roditelja zapovjedilo da se nada da će ga posvojiti veliki kralj, kojega ne poznaje, sigurno bi se veoma trudilo kako bi se moglo nadati da će se to jednom dogoditi: a ipak, oboje su ljudi i sinovi zemlje, i podložni smrti. A kršćanska nada naučava da svaki čovjek čim se krsti u Kristu, i obdržava Kristove zapovijedi, dobiva duh posinstva od Boga, i da se zaista izabire za sina, i postaje baštinikom svega što sam Bog posjeduje (Rim 8), a subaštinikom Kristovim, koji je naravni i vlastiti Sin, i koga je Otac postavio baštinikom svega (Heb 4).")

Bellarmin zatim kaže da bi ova nada trebala kršćane učiniti hrabrima poput lavova i spremnima da sve podnesu kako bi postigli ovo čemu se nadaju:

"Haec spes tam magna et tam excelsa, si a Christianis, ut par est, coleretur et teneretur, certe faceret illos impavidos ut leones, ut nullis neque periculis neque terroribus cederent, et cum Propheta dicerent: Dominus mihi adiutor, non timebo quia faciat mihi homo. (Psal. 117.) et: Si consistant adversum me castra, non timebit cor meum. (Psal. 26.) et cum Apostolo: Omnia possum in eo, qui me confortat. (Phil. 4) et: Si Deus pro nobis, quis contra nos? (Rom. 8.)
Sed valde pauci sunt, qui res tam arduas sperent ut oportet, complurimi inveniantur, qui res etiam temporales et parvas a Deo non sperant, et magis confidunt in astutia sua, in furtis, in mendaciis, quam in adiutorio Altissimi."

("Ova nada je tako velika i uzvišena: kada bi je kršćani štovali kako pristoji, sigurno bi ih učinila neustrašivima poput lavova, da ne bi posustajali ni pred kakvim opasnostima i strahovima, i govorili bi s Prorokom: Gospodin je moj pomoćnik, neću se bojati što će mi učiniti čovjek (Psal. 117.) i: Ako se protiv mene vojska utabori: neće se bojati srce moje (Psal. 26.) i s Apostolom: Sve mogu u onome koji me jača (Fil 4) i: Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? (Rim 8)
No, vrlo je malo onih koji se nadaju tako uzvišenim stvarima, kako bi trebali, a mnogi se nađu koji se ne nadaju čak ni vremenitim i malim stvarima od Boga, i više se pouzdaju u svoju lukavost, u krađe, u laži, nego u pomoć Svevišnjega.")

Doista, kada bi se danas više propovijedalo o onoj nagradi kojoj se kršćanin treba nadati, sigurno bi bilo mnogo više ljudi koji bi bili spremni raditi i trpjeti za Kraljevstvo Božje.