Sv. Franjo Saleški protiv protestantizma i modernizma

 

Sveci koji su nam ostavili znamenita pisana djela, zaslužuju da se o njihovim mislima i stajalištima govori na temelju njihovih vlastitih riječi, a ne na temelju nekakvih modernih konstrukcija. Dakle, prije nego što počnete govoriti o svetim crkvenim naučiteljima, trebate proučiti njihova djela.

Danas je to posebno važno, jer se u javnosti širi velik broj manipulacija o stajalištima i djelovanju pojedinih svetaca. Naime, pripadnici raznih modernih struja pokušavaju svece prikazati kao svoje istomišljenike.

Nakon Drugoga vatikanskog koncila, u krugovima "modernizatora" javilo se nastojanje da se "retuširaju" životopisi pojedinih poznatih svetaca, kako bi stvorio dojam da je njihovo djelovanje bilo u skladu s postkoncilskim novostima i reformama ili da su čak bili "prethodnici" tih reforma.

Tako je na portalu "Svjetlo riječi" 31. kolovoza 2025. objavljen tekst pod nazivom "Put čišćenja – život sv. Franje Saleškoga", u kojem autor kaže:

"Franjo, kao plemenit, inteligentan, pobožan i hrabar svećenik, uspješno je obavio svoj zadatak – obratio je većinu stanovništva na katoličku vjeru i uspostavio mnoge katoličke župe. Držao se ovoga principa u teološkim raspravama: pokazivao je veliko poštovanje prema svojim protestantskim protivnicima ali se čvrsto držao katoličke vjere. U tome je, pored ostaloga, bio preteča ekumenskoga duha Drugoga vatikanskog sabora."

Ovdje moramo prvo uvidjeti neke nelogičnosti. Autor kaže da je sv. Franjo obratio većinu stanovništva tog područja na katoličku vjeru, a zatim ga naziva "pretečom ekumenskog duha Drugoga vatikanskog sabora".
Pa, zar pobornici ekumenizma ne govore stalno da svrha ekumenizma nije obraćenje drugih na katoličku vjeru?

Mislim da bi oni djelovanje sv. Franje prije nazvali "prozelitizmom". A kao što je rekao jedan poznati hrvatski ekumenist: "Prozelitizam je atentat na ekumenizam."

No, osvrnuo bih se na tvrdnju iz članka koja kaže: "pokazivao je veliko poštovanje prema svojim protestantskim protivnicima".

Ta tvrdnja uporno se ponavlja u modernim životopisima, vjerojatno s ciljem da ga se prikaže kao "prethodnika ekumenizma". No, tko uzme i pročita izvorna djela sv. Franje, vidjet će da je istina sasvim drugačija.

Sv. Franjo Saleški se pitanjem protestantizma bavi u svojem djelu Kontroverzije (Les controverses). Tko nije pročitao to djelo, ne može objektivno govoriti o odnosu sv. Franje Saleškoga prema protestantima i ostalim krivovjercima. A koliko vidim, članak na portalu "Svjetlo riječi" nigdje ne spominje to važno djelo.

Možemo li u tom djelu pronaći "poštovanje" o kojem se danas često govori?
Povucimo prvo jednu važnu razliku. Prema ljudima u zabludi možete pokazati sažaljenje i blagost, ali ne i prema samoj zabludi. Treba razlikovati obične sljedbenike nekog pokreta i same pokretače i začetnike tog pokreta. Nije ista krivnja pokretača protestantske "reformacije" i onih koji su, nesrećom, odrasli i odgojeni u protestantizmu.

Sv. Franjo Saleški izričito reformatore naziva prevarantima. Ističe da su protestanti dvostruko mrtvi: mrtvi ljubavi po raskolu, a mrtvi vjeri po krivovjerju.

Mislim da nije slučajnost da Kontroverzije sv. Franje Saleškoga nose isti naziv kao glavno djelo sv. Roberta Bellarmina. Dok je Bellarmin učenim i opširnim teološkim raspravama opovrgnuo zablude i hereze protestantizma, sv. Franjo Saleški je isto napravio u sažetom djelu pisanim pučkim jezikom.

Ustalom, to djelo sadrži jednu od najvažnijih obrana temelja katoličke vjere, koja je ikada napisana. Zato su knjigu Kontroverzija veoma cijenili pape Aleksanar VII., bl. Pio IX. i Pio XI.

Papa bl. Pio IX. u dokumentu Dives in misericordia Deus (16. studenoga 1877.) kojim je proglasio sv. Franju Saleškoga crkvenim naučiteljem, ovako hvali njegove Kontroverzije:

"Porro ad retundendam haereticorum sui temporis pervicaciam confirmandosque Catholicos, non minus feliciter ac de Asceticis rebus 'Controversiarum' librum in quo plena Catholicae fidei demonstratio est, aliosque tractatus, concionesque de veritatibus fidei, itemque 'Vexillum Crucis' conscripsit, quibus adeo strenue pro Ecclesiae causa certavit, ut innumeram perditorum hominum multitudinem ad ejus sinum reduxerit, fidem in tota Caballiacensium provincia, longe lateque, restituerit."

("Nadalje, kako bi suzbio tvrdoglavost krivovjeraca svojega vremena i učvrstio katolike, napisao je s ništa manje sreće nego kad je pisao o asketskim temama, knjigu 'Kontroverzija' u kojoj se nalazi zorno prikazivanje katoličke vjere, i druge rasprave i propovijedi o istinama vjere, kao i 'Zastavu Križa', u kojima se tako snažno borio za stvar Crkve da je nebrojeno mnoštvo upropašćenih ljudi vratio u njezino krilo, i obnovio vjeru nadaleko i naširoko po čitavoj pokrajini Chablais.")

Papa Pio XI. u enciklici Rerum omnium perturbationem (26. siječnja 1923.) koja je izdana povodom 300. godišnjice smrti sv. Franje Saleškoga, hvaleći djela ovog svetog crkvenog naučitelja, ovako govori o Kontroverzijama:

"...facere non possumus quin Controversiarum librum memoremus, in quo, sine ulla dubitatione, plena catholicae fidei demonstratio habetur."

("...ne možemo a da ne spomenemo knjigu Kontroverzija u kojoj se bez ikakve dvojbe nalazi zorno prikazivanje katoličke vjere.")

Imate, dakle, poticaj s najviše razine da uzmete Kontroverzije u ruke i počnete čitati.

Faksimil rukopisa Kontroverzija sv. Franje Saleškoga

U Kontroverzijama sv. Franjo Saleški ne raspravlja s protestantskim službenicima, nego se izravno obraća puku koji je zaveden protestantizmom.

I što on prvo govori tom puku?
Prvo mu dokazuje da protestantski službenici i pastori nemaju nikakvo božansko poslanje i da oni nemaju nikakvo pravo da propovijedaju.

Sv. Franjo zato spočitava tamošnjem puku kako je mogao dopustiti da ga takvi ljudi zavedu, kako se mogao dati povesti za propovjednicima protestantizma:

"Jer oni nikada ne mogu dokazati nikakvo pravo na službu koju uzurpiraju; nikada ne mogu pokazati nikakvo legitimno pozvanje. A kako će onda propovijedati? Nitko se ne može prijaviti pod zapovjedništvo nekog kapetana bez odobrenja svojeg kneza: kako ste se onda tako spremno stavili pod zapovjedništvo ovih prvih službenika, bez dopuštenja svojih redovnih pastira, i otišli toliko daleko da ste napustili stanje u kojem ste rođeni i odrasli, a to je Katolička Crkva?"

Sv. Franje jasno ističe krivnju i na strani protestantskih službenika i na strani puka koji ih je slijedio:

"Oni su krivi u tome što su izazvali ovaj nered vlastitim autoritetom, a vi u tome što ste ih slijedili, u čemu ste neispričivi."

Dakako, sv. Franjo ističe da ta krivnja nije jednaka:

"Takav je dakle prvi razlog koji čini vaše službenike, a i vas, neispričivima, iako nejednako, pred Bogom i ljudima u tome što ste napustili Crkvu."

Bilo bi strašno napustiti Crkvu i na nagovor "dobrih ljudi", a kamoli na nagovor ljudi poput Luthera i Calvina, koji se nisu odlikovali nikakvim kreposnim životom.
Sv. Franjo Saleški ističe da je to krivnja koja se može popraviti jedino velikim obraćenjem, kajanjem i pokorom, na koju poziva taj zavedeni puk:

"Jer, napustiti Crkvu i zanemariti njezine zapovijedi znači zauvijek postati poganinom i carinikom, pa makar to bilo na nagovor anđela ili serafa. Ali, na nagovor ljudi koji su bili grešnici najvećih razmjera protiv drugih privatnih osoba, koji su bili bez autoriteta, bez odobrenja, bez ikakve kvalitete potrebne propovjednicima ili prorocima, osim pukog poznavanja određenih znanosti, prekinuti sve veze najreligioznije obveze poslušnosti koja postoji na svijetu, naime one koja se duguje Crkvi kao Zaručnici našeg Gospodina! To je krivnja koja se ne može pokriti osim velikim pokajanjem i pokorom, na koju vas pozivam u ime živoga Boga."

Kasnije kaže tom puku:

"Izvucite se iz ruku tih ljudi koji grade bez pravila, koji ne prilagođavaju svoje zamisli vjeri, nego vjeru svojim zamislima. Dođite i prikažite se Crkvi, koja će vas, ako joj ne priječite, smjestiti u nebesku građevinu, prema istinskom pravilu i omjeru vjere."

Zašto danas nemamo misionare koji nasljeduju primjer sv. Franje?

Kada biste vi danas nasljedovali sv. Franju Saleškoga, onda ne biste vodili "ekumenski dijalog" s protestantskim pastorima, nego biste se izravno obratili običnom puku, koji je zaveden protestantizmom, i poručili mu: "Ovi vaši pastori nemaju nikakav legitimitet pred Bogom. Oni nemaju božansko poslanje. Oni nemaju nikakvo pravo da propovijedaju. Oni su zavodnici koji vas drže u krivovjerju. Maknite se od njih i obratite se na katoličku vjeru."

Isto tako, kada biste nasljedovali sv. Franju Saleškoga, onda ne biste vodili "ekumenske razgovore" s predstavnicima SPC-a, nego biste izravno poručili srpskom puku: "Srpski patrijarh, biskupi i svećenici nemaju legitimitet koji prisvajaju. Oni vas drže u raskolu i krivovjerju, koje je pogubno za vaše duše. Obratite se na katoličku vjeru."

Dakle, važno je u ovim stvarima prije svega postaviti pitanje o običnom puku koji se nalazi u vrtlogu vjerskih prijepora. Kao što smo vidjeli, sv. Franjo Saleški dotiče pitanje krivnje puka koji se dao zavesti od krivovjeraca.

Nema nikakve dvojbe da, primjerice, Luther ničime nije dokazao pred pukom da ima božansko poslanje za osnivanje nekog vjerskog pokreta.

Naime, kada netko tvrdi da ima neko izvanredno poslanje u vjerskim pitanjima, onda to treba i dokazati izvanrednim sredstvima, to jest čudima. A Luther nije učinio nikakvo čudo. On ničime nije dokazao da ima božansko poslanje da "reformira Crkvu". On je djelovao samovoljno i neovlašteno.

Stoga, svi oni obični ljudi, koji su slijedili Luthera, postupali su izrazito nerazborito. Njihovo se ponašanje ne može ničime opravdati.

Osim toga, narod je trebao uvidjeti da su "reformatori" sumnjivi već samim time što iznose gledišta koja su suprotna katoličkoj tradiciji.

Sv. Franjo Saleški kaže zavedenom puku: "Niste im smjeli tako olako vjerovati."

"Da ste bili razboriti u svojem načinu djelovanja, vidjeli biste da nisu iznosili Božju Riječ, već svoje vlastite prikrivene ideje."

Nadalje, sv. Franjo Saleški kaže da je i sam naziv "reformirana crkva" obična blasfemija.

"...naziv reformirana je hula protiv Gospodina našega, koji je tako savršeno oblikovao i posvetio svoju Crkvu u svojoj krvi, da ona nikada ne smije poprimiti drugi oblik nego što je oblik njegove preljubne Zaručnice, stupa i uporišta istine. Mogu se reformirati narodi pojedinačno, ali ne Crkva ili religija. Ona je ispravno oblikovana; promjena formacije naziva se hereza ili bezbožnost."

Mogao bih ovdje još danima navoditi citate u kojima sv. Franjo Saleški dokazuje besmislenost i bezbožnost protestantizma. No, mislim da će biti korisnije navesti pojedine citate u kojima naš sveti crkveni naučitelj opovrgavajući zablude protestanata, istodobno opovrgava i zablude današnjih modernista.

Nije nikakva tajna da su modernisti preuzeli mnoge svoje ideje od protestanata. Zato u raspravi s njima možemo koristiti iste argumente koje je koristio sv. Franjo Saleški.

Evo, na primjer, što sv. Franjo kaže o prevođenju Svetog pisma na sve narodne jezike i o narodnom jeziku u liturgiji:

"Pa ipak, ovdje je jedna od najuspješnijih smicalica koje je usvojio neprijatelj kršćanstva i jedinstva u našem dobu, kako bi privukao ljude. Znao je za znatiželju ljudi i koliko svatko cijeni vlastiti sud; i zato je naveo svoje sektaše da prevedu Sveto pismo, svatko na jezik pokrajine u kojoj se nalazi, a da održe ovo nečuveno mišljenje: da je svatko sposoban razumjeti Pisma, da ih svi trebaju čitati i da se javne službe trebaju slaviti i pjevati na pučkom jeziku svakog okruga."

Sv. Franjo Saleški ovako tumači odredbe Tridentskog koncila o liturgijskom jeziku:

"Koncil također nalaže da se javne službe Crkve ne slave na pučkom jeziku, već na ustaljenom jeziku, svaka prema drevnim obrascima koje je odobrila Crkva. Ovaj dekret crpi svoje razloge iz onoga što sam već rekao; jer ako nije svrhovito tako na svakom koraku, pokrajinu po pokrajinu, prevoditi časni tekst Svetog pisma, onda najveći dio, a možemo reći i sve, što je u oficijima preuzeto iz Svetog pisma, također nije prikladno davati na francuskom."

Sv. Franjo ističe da sveopća Crkva mora imati i sveopći jezik:

"U svakom slučaju, mi koji smo katolici, ne smijemo nipošto svesti svoje svete službe na pučke jezike; nego, budući da je naša Crkva univerzalna u vremenu i prostoru, trebala bi i javne službe slaviti na jeziku koji je univerzalan u vremenu i prostoru, kao što je latinski na Zapadu, grčki na Istoku. U suprotnom, naši svećenici ne bi mogli služiti misu, niti bi ih drugi razumjeli, izvan njihovih vlastitih zemalja. Jedinstvo i velika rasprostranjenost naše braće zahtijevaju da svoje javne molitve izgovaramo na jeziku koji će biti zajednički svim narodima."

Kao što možete vidjeti, sv. Franjo stoji čvrsto na poziciji katoličke liturgijske tradicije. Njegovi su stavovi potpuno suprotni stavovima liturgijskih reformatora iz 1960-ih.

No, pogledajmo što sv. Franjo Saleški kaže o koncilima.
Ako pažljivo čitate što sv. Franjo piše o koncilima, možete lako uvidjeti koliko se Drugi vatikanski koncil razlikuje od svih prethodnih koncila.

Prvo, svrha koncila.
Što je svrha općih koncila? Evo kako kaže sv. Franjo Saleški:

"Jer koji su glavni razlozi zašto se sazivaju opći koncili, nego da se svrgnu i izbace heretik, raskolnik, sablaznitelj, kao vukovi iz ovčinjaka? - kao što se onaj prvi sabor održao u Jeruzalemu kako bi se oduprli onima koji su pripadali herezi farizeja."

Dakle, svrha koncila je definirati nauk i osuditi krivovjerje.
Nikada u povijesti nije sazvan koncil sa svrhom da "prilagođava Crkvu svijetu" ili da "modernizira Crkvu", kako novotari shvaćaju Drugi vatikanski koncil.

Zatim, kanoni.
Kanoni koje su donijeli prethodni koncili izlažu nepromjenjivi nauk Crkve. Sv. Franjo Saleški izričito ističe njihovu nepromjenjivost:

"Što se tiče odredbi o doktrinama vjere, one su nepromjenjive; ono što je jednom istinito, takvo je zauvijek; a koncili ono što u tome određuju nazivaju kanonima (tj. pravilima), jer su to nepovrediva pravila za našu vjeru."

I ovdje vidimo veliku razliku između Drugoga vatikanskog koncila i svih prethodnih koncila. Drugi vatikanski koncil nije donio nijedan kanon, nije izrekao nijednu anatemu, nije dao nijednu definiciju.

Sve što smo naveli u ovom članku dovoljno je da se vidi kako su neutemeljene tvrdnje onih koji kažu da je sv. Franjo Saleški "prethodnik reformi Drugoga vatikanskog koncila."

Treba istaknuti da nove koncepcije, koje se javljaju u dokumentima Drugoga vatikanskog koncila, doista imaju svoje prethodnike, ali ne u Katoličkoj Crkvi, nego izvan Katoličke Crkve.

Na primjer, moderna ideja ekumenizma nije nastala u Katoličkoj Crkvi, nego izvan Katoličke Crkve, i to u protestantizmu. Naime, ekumenizam je nastao početkom 20. stoljeća kao pokret za ujedinjenje raznih protestantskih sekti.

Isto tako, ideja vjerske slobode nije nastala u Katoličkoj Crkvi, nego izvan Katoličke Crkve, i to u liberalnim političkim pokretima, koji se još od vremena Prosvjetiteljstva šire po zapadnom svijetu. Štoviše, ne samo da je ideja vjerske nastala izvan Katoličke Crkve, nego je izvornim nositeljima te ideje jedan od glavnih ciljeva bilo ograničavanje utjecaja Crkve na javni život.

Dobro je poznato što su o tim idejama i pokretima naučavali pretkoncilski pape. A upravo u djelima crkvenih naučitelja poput sv. Franje Saleškog vidimo da je nauk pretkoncilskih papa čvrsto utemeljen na katoličkoj tradiciji, koju su sveci tako žarko propovijedali i branili. 

Izvornik Kontroverzija sv. Franje Saleškoga možete preuzeti ovdje: Oeuvres de saint François de Sales.

Engleski prijevod iz 1886. godine imate ovdje: St. Francis de Sales - The Catholic Controversy.

 

Sveti kardinal o pošasti protunaravnih opačina

Svi problemi današnjice postojali su u ovom ili onom obliku u prošlosti. Svi neprijatelji ljudskog spasenja, koji danas djeluju, djelovali su i u prošlim vremenima. Čak im se i metode djelovanja nisu mnogo promijenile. Zato je važno znati kako se Katolička Crkva u prošlim vremenima borila protiv napada njezinih neprijatelja i podmuklih pokušaja potkopavanja kršćanskog morala.

Budući da su se današnji modernisti uvelike povezali s ideologijom sodomitizma, tj. pokretima za davanje nekakvih "prava" zlodjelima sodomije, potrebno je znati što crkveni naučitelji kažu o tom zlodjelu.

Crkveni naučitelj i kardinal sv. Petar Damiani napisao je knjigu pod nazivom Liber Gomorrhianus (Gomorska knjiga) u kojoj objašnjava strahotu sodomije i traži odlučnu borbu protiv te opačine. Knjiga je upućena papi sv. Leonu IX., koji joj je i napisao predgovor.

Izvornik tog djela možete pronaći u: Migne, Patrologia latina 145, 159-190.

U njoj sveti naučitelj označava sodomiju najgorom od svih opačina. Sodomija je potpuno suprotna ljudskom dostojanstvu i srozava čovjeka ispod razine nerazumnih životinja. Zlodjelo koje je izrazito štetno i za pojedinca i za društvo u cjelini.

Sv. Petar Damiani ovako piše o izopačenosti tog grijeha (cap. XVI.):

"Hoc sane vitium nulli prorsus est vitio conferendum, quod omnium immanitatem superat vitiorum. Hoc siquidem vitium mors est corporum, interitus est animarum, carnem polluit, mentis lumen exstinguit, Spiritum Sanctum de templo humani pectoris ejicit, incentorem luxuriae diabolum introducit, mittit in errorem, subtrahit deceptae menti funditus veritatem, eunti laqueos praeparat, cadenti in puteum, ne egrediatur oppilat, infernum aperit, paradisi januam claudit, coelestis Jerusalem civem tartareae Babylonis facit haeredem, de stella coeli, stipulam exhibet ignis aeterni, abscindit membrum Ecclesiae, et in vorax projicit gehennae aestuantis incendium. Hoc vitium supernae patriae muros conatur evertere, et rediviva exustae Sodomae satagit moenia reparare."

("Zaista, ovu opačinu ne može se uopće usporediti ni sa jednom drugom opačinom, jer nadilazi strahotu svih opačina. Naime, ova opačina je smrt tijela, propast duša, okaljava tijelo, gasi svjetlo uma, izbacuje Duha Svetoga iz hrama ljudskih prsa, uvodi đavla poticatelja bludnosti, baca u zabludu, u potpunosti uskraćuje istinu prevarenom umu, pripravlja zamke onomu koji ide tim putem, sprječava onoga koji je pao u jamu da odatle izađe, otvara pakao, zatvara vrata raja; građanina nebeskog Jeruzalema čini građaninom mračnog Babilona, od nebeske zvijezde čini slamku vječnog ognja, odsijeca ud Crkve i baca ga u gorući plamen pakla. Ova opačina nastoji srušiti zidove višnje domovine, a obnoviti zidine spaljene Sodome.")

Kasnije daje usporedbu grijeha blasfemije i sodomije (cap. XXV.):

"Illud etiam addimus, quia si pessima est blasphemia, nescio, in quo sit melior sodomia. Illa enim facit hominem errare; ista perire. Illa a Deo animam dividit; diabolo ista conjungit. Illa de paradiso ejicit; ista in tartarum mergit. Illa mentis oculos caecat; in ruinae voraginem ista praecipitat. Et si subtiliter indagare satagimus, quod utriusque criminis in statera divini examinis gravius penset, inquisita sacra Scriptura plenius docet. Ubi siquidem filii Israel, qui Deum blasphemantes, idola coluerunt, in captivitatem ducti; Sodomitae autem coelestis ignis, et sulphuris reperiuntur incendio devorati.

("Dodajemo i to da ako je blasfemija najgora, ne znam po čemu je sodomija bolja. Ona odvaja dušu od Boga; ova je združuje s đavlom. Ona izbacuje iz raja, ova potapa u bezdnu. Ona osljepljuje oči duše, ova strovaljuje u ponor propasti. I ako bismo nastojali potanko istražiti koji bi od ova dva zločina bio ocijenjen težim na vagi božanskog suda, istraživanje Svetog pisma potpunije o tom poučava. Naime, ondje kad su sinovi Izraelovi štovali idole, huleći na Boga, odvedeni su u ropstvo; a Sodomci su progutani ognjem plamena s neba i sumporom.")

Sv. Petar ističe da sodomija uništava sve kreposti:

"Haec namque pestis fidei fundamentum evacuat, spei robur enervat, charitatis vinculum dissipat, justitiam tollit, fortitudinem subruit, temperantiam eximit, prudentiae acumen obtundit."

("Ova, naime, kuga ispražnjava temelj vjere, oslabljuje snagu nade, raskida vez ljubavi, uklanja pravednost, potkopava jakost, oduzima umjerenost, otupljuje oštrinu razboritosti.")

Zato sodomiti (i podržavatelji sodomije) nemaju nikakve kreposti, niti ih mogu imati, sve dok se ne odreknu tog zla.

Poznato je da čovjek koji počini smrtni grijeh, gubitkom posvetne milosti, gubi i sve ulivene kreposti. Ostaju samo vjera i nada, ali neoblikovane (fides informis, spes informis). No, današnji podržavatalji sodomitizma otvoreno negiraju i same temelje vjerskog i moralnog nauka, pa očito kod njih nema ni vjere ni nade, čak niti neoblikovane. 

Naime, riječ je o pokretu koji otvoreno negira katolički nauk o sakramentu ženidbe. Dakle, to je stvarno krivovjerni pokret. Stoga, potpuna je besmislica izraz "LGTB vjernici". Ta je ideologija protivna vjeri; i ne samo vjeri, nego i samom naravnom razumu.

Treba imati iskreno sažaljenje zbog zlog puta kojim lutaju ti ljudi.
I sv. Petar Damiani je plakao nad njima (cap. XVII.):

"Ego, ego te, infelix anima, defleo, atque ex intimo pectore de tuae perditionis sorte suspiro. Defleo te, inquam, miserabilis anima immunditiae sordibus dedita, toto nimirum lacrymarum fonte lugenda."

("Ja, ja tebe, nesretna dušo, oplakujem i iz dubine srca jecam zbog tvoje kobne propasti. Oplakujem te, kažem, jadna dušo predana prljavštinama nečistoće, nad kojom treba plakati čitavim izvorom suza.")

Međutim, nije dovoljno samo plakati, nego treba ozbiljno upozoravati pristaše tog svjetonazora o njihovu zlu putu.
Tako sv. Petar Damiani otvoreno upozorava (cap. XVIII.):

"Vae tibi, infelix anima! de cujus interitu tristantur angeli, insultant plausibus inimici; facta es praeda daemonum, rapina crudelium, spolium impiorum: Aperuerunt super te os suum omnes inimici tui; sibilaverunt, et fremuerunt dentibus, et dixerunt: Devorabimus eam: en ista est dies, quam exspectabamus: invenimus, vidimus (Lam. 2, 16)."

("Jao tebi, nesretna dušo! Radi čije propasti anđeli tuguju, neprijatelji se obijesno rugaju. Postala si lovina demona, grabež okrutnih, plijen bezbožnika: Na tebe su otvorili usta svi neprijatelji tvoji; zviždali su, škripali zubima i govorili: Proždrijet ćemo je. Evo, ovo je dan za kojim čeznusmo: doživjesmo, vidjesmo (Tuž 2, 16).")

Dakako, treba ih prvo pozvati da prestanu sa zlodjelima; da se iskreno pokaju i čine pokoru.
Sv. Petar Damiani ih jasno upozorava da bez prave pokore nikada neće biti dostojni sv. pričesti u ovom životu, a nebeskog kraljevstva u drugom životu (cap. XXII.):

"Et, ut breviter cuncta concludam, quisquis quolibet eorum modo, quos supra distinximus, nefandae turpitudinis se contagione foedaverit, nisi fructuosae poenitentiae fuerit satisfactione purgatus, nunquam habere Dei gratiam poterit, nunquam Christi corpore et sanguine dignus erit, nunquam coelestis patriae limen intrabit, quod apostolus Joannes in Apocalypsi manifeste declarat, qui dum de coelestis regni gloria loqueretur, addidit, dicens: Non intrabit in illam aliquis coinquinatus, et faciens abominationem (Apoc. 21, 27)."

("I da ukratko sve zaključim: tko god se okaljao na bilo koji način ljagom sramotne nečistoće, koje smo gore naveli, ako se ne očisti zadovoljštinom plodonosne pokore, nikada neće moći imati Božju milost, nikada neće biti dostojan Kristova tijela i krvi, nikada neće ući na vrata nebeske domovine, što je apostol Ivan očigledno izjavio, dok je on govorio o slavi nebeskog kraljevstva, dodao, govoreći: U nj neće ući nijedan okaljan i tko čini gadost (Otk 21, 27).")

Žalosno, dakle, izgleda situacija pojedinca koji se odao tom zlodjelu. Poseban je problem kad se to počne širiti na razini društva, pogotovo danas u vidu organiziranih medijsko-političkih pokreta za promociju ideologije sodomitizma.

Jasno je da se to ne može riješiti bez primjerenog kažnjavanja nositelja i promicatelja tog zla.

Sv. Petar Damiani je u svoje vrijeme kritizirao poglavare koji ili odobravaju ili ne žele kazniti taj užasni zločin, citirajući poslanicu sv. Pavla Rimljanima: "Znaju za odredbu Božju – da smrt zaslužuju koji takvo što čine – a oni ne samo da to čine nego i povlađuju onima koji čine" (Rim 1, 32).

Podržavatelji ideologije sodomitizma, posebno oni koji je aktivno promiču u zakonodavstvu, školstvu i medijima, sudionici su ovih zlodjela. Ali, nisu bez krivnje ni oni koji sve to pasivno prihvaćaju, npr. oni koji kažu da "nemaju ništa protiv toga", ili koji kažu: "neka svatko radi što želi". Odobravanje tuđeg grijeha jest grijeh sam po sebi (vidi nauk o devet tuđih grijeha).

Sv. Petar Damiani upućuje molbu papi da odlučno djeluje protiv sodomije:

"Annuat omnipotens Deus, reverendissime Pater, ut tempore apostolatus vestri, et hujus vitii monstrum prorsus intereat, et jacentis Ecclesiae status undique ad sui vigoris jura resurgat."

("Neka podari svemogući Bog, prečasni oče, da se u vrijeme vašeg apostolata i nakaza ove opačine u potpunosti iskorijeni, i da stanje potištene Crkve posvuda uskrsne do pune snage svojih prava.")

To je poruka i današnjim crkvenim i državnim poglavarima. Jer, nijedno društvo u kojem se tolerira sodomitizam i ostale protunaravne i protuobiteljske ideologije, ne može dugoročno opstati. To se danas dobro vidi po izumiranju Zapada.

  

Odbijanje trpljenja je glavni motiv legalizacije "potpomognutog samoubojstva"

 

Prošloga mjeseca susjedna Slovenija postala je jedna od država koje su legalizirale "potpomognuto samoubojstvo". Pobornici kulture smrti u Hrvatskoj odmah su iskoristili ovu vijest da pokušaju i u našoj domovini pokrenuti raspravu o legalizaciji eutanazije i "potpomognutog samoubojstva".

No, sada se trebamo zapitati: Kako je došlo do toga da u jednom (nekoć katoličkom) društvu postane prihvatljivo nešto što se naziva "potpomognuto samoubojstvo".

Mislim da su tome otvorile put dvije promjene u načinu razmišljanja modernog čovjeka:
1) odnos prema samoubojstvu;
2) odnos prema trpljenju.

Pogledajmo jedno i drugo…

1) Odnos prema samoubojstvu

Samoubojstvo je oduvijek smatrano jednim od najtežih grijeha. Toliko teškim da je Crkva i u samom kanonskom pravu odredila niz sankcija za samoubojstvo. 

Zakonik kanonskog prava iz 1917. određuje da se samoubojicama trebaju uskratiti crkveni sprovod i mise zadušnice (kan. 1240. § 1.; kan. 1241.). Osobe koje su pokušale samoubojstvo (a nisu u tome uspjele) proglašava iregularnima za duhovni stalež (iregularnost iz kaznenog djela, kan. 985.), isključuje ih od svih počasnih crkvenih funkcija i službi. Svećenici koji pokušaju samoubojstvo upadaju u suzpenziju i treba im se oduzeti nadarbina i dušobrižnička služba (kan. 2350. § 2.).

Najpoznatija je, svakako, odredba o zabrani crkvenog sprovoda za osobe koje su počinile samoubojstvo. To je čak razlikovalo Katoličku Crkvu od liberalnih sekti koje su dopuštale vjerski sprovod samoubojicama.

Bl. Alojzije Stepinac u propovijedi u zagrebačkoj katedrali na Staru godinu 1935. spominje da su se neke sekte istaknule "pokapanjem samoubojica, kojima je Katolička crkva uskratila pokop":

"Je li čudo, da ljudi, prezasićeni odurnim užicima, onesposobljeni indiferentnom i plaćenom štampom za otpor u nevoljama što stižu čovjeka na zemlji, ne poznajući nikakovih viših ideala, hvataju za ubojito oružje ili drugim načinom nasrću na vlastiti život. I mi smo imali prilike vidjeti u ovom dragom nam gradu zastrašujući broj samoubojstava u minuloj godini.
Ako pribrojimo k tome napadaje i širenje raznih sekta na uštrb Katoličke crkve, od kojih su se neke istakle pokapanjem samoubojica, kojima je Katolička crkva uskratila pokop, onda vidimo da smo se prošle godine kretali 'u nevoljama, koje nas teško zaskočiše' (Ps 45, 2)."

Bl. Alojzije, inače, smatra da je uzrok porasta broja samoubojstva u istom onom liberalnom "duhu vremena" koji potiče kršenje i ostalih Božjih zapovijedi. Blaženik govori u propovijedi u Peterancu, 17. studenoga 1940.:

"Kakav je duh vremena danas? Ne priznaje se više nikakav autoritet. Nema, tako kažu, istine koja bi nadilazila čovječji um. Nema nikakvog prekogrobnog života. Nema zakonitog Učiteljstva na zemlji, koje bi moglo sigurno prosuditi, što je dobro a što je zlo, gdje je istina a gdje je laž. Odatle upravo, od pomanjkanja žive vjere, i onaj bijesni boj protiv Crkve katoličke, od Boga postavljene učiteljice istine svima ljudima. Odatle onda npr. i nijekanje roditeljske vlasti i naučavanje, kako to čine komunisti, da se djeca nisu dužna pokoravati roditeljima. Odatle nijekanje nerazrješivosti ženidbe i propagiranje slobodne ljubavi. Odatle prezir dana Gospodnjega. Odatle onda i lakoumna samoubojstva, koja neki luđaci smatraju junaštvom."

U korizmenoj poslanici "Vjera u čovjekovom životu" od 10. siječnja 1946., bl. Alojzije kaže da se samoubojstva javljaju ondje gdje je ponestalo vjere:

"Vjera nas nadalje tješi u nesreći i čuva od zdvojnosti. Svima je poznato, kako maslinovo ulje ublažuje boli i liječi rane. Sličnu ulogu ima i vjera u ljudskome životu. Ona nas uči, da nam je Bog dobri otac, koji nam šalje nevolje zato, da iskuša našu vjernost, da nas onda uzmogne još više nagraditi. Vjera je kao sidro, koje čuva lađu od propasti, kad navali oluja. Zato samoubojstva cvatu samo ondje među ljudima, gdje je ponestalo duboke, žive vjere u Boga i svetu Providnost Njegovu."

U svojim propovijedima o Lurdskim ukazanjima (31. propovijed), bl. Alojzije kaže da oni koji se odlučuju na samoubojstvo žele izbjeći nesreću na ovom svijetu, ali time se izlažu još većoj nesreći na drugom svijetu:

"A recite mi, ima li i jedno jedino ljudsko biće na zemlji koje ne bi željelo biti sretno? Nema ga! Tu je istinu sažeo u par riječi veliki učitelj Crkve sv. Augustin kad je nakon dugoga lutanja daleko od Boga našao put k Bogu i izustio one znamenite riječi: 'Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi!'. Jest, sretan želi biti i onaj koji uzima otrov u usta, jer se nada izmaći nevoljama ovoga svijeta koje ga muče, dakako uzalud, jer ga čekaju još veće ako svjesno počini samoubojstvo."

Čedomil Čekada je u članku "Samospaljivanje" iz 1969. godine komentirao kako se jedan američki student polio benzinom i zapalio u znak protesta zbog građanskog rata u Nigeriji. Čekada u tom članku ovako iznosi nauk Crkve o samoubojstvu:

"Samovoljno ne smije čovjek nikada atentirati na svoj život. On, i kada je najteži i najbolniji, ima svoju vječnu vrijednost, dok služi Bogu i njegovim višim i vječnim osnovama.
Osobito je kršćanstvo u tome bilo do kraja logično, konsekventno, beskompromisno: ni u kakvim okolnostima nije ono samoubojstvo smatralo dopuštenim; ni iz tobože asketskih motiva. Uvijek ga je osuđivalo i smatralo jednim od najstrašnijih, protunaravnih, grijeha. I najfatalnijim od sviju: samoubojica redovito sam sebi oduzima ne samo život, nego i mogućnost izmirenja s Bogom, pokajanja, obraćenja; on umire i izlazi pred Boga na sud u istom momentu, dok teško vrijeđa i izaziva Boga; u zadnjem momentu svoga zemaljskog života. Samo ako je neuračunljiv, može se samoubojica, - uslijedi li faktično trenutna smrt, - spasiti.
Uvijek je Crkva zauzimala prema samoubojstvu stanovište odlučnog otklona, i u teoriji i u praksi. Tko hoće da vidi, kako su sveti oci gledali na samoubojstvo, dosta mu je da pročita Augustinovu homiliju (Tract. 51. in Ioannem), što je, u časoslovu, čitamo na blagdan sv. Lovre (10. VIII.), - izrijekom tu taj veliki kršćanski mislilac spominje, među drugim, i samospaljivanje ('flammis se donant'), a samoubojice kao ljude iskvarena osjećaja i okrutne zločince ('maligni atque perversi homines, et in seipsis crudeliores et sceleratiores homicidae'), - a za kasnije učenje i praksu Crkve svjedoče to najbolje dispozicije kanonskog prava: samoubojicama Crkva i danas uskraćuje crkveni pogreb (kan. 1240. § 1. n. 3.; kan. 1241.; kan. 2339.), a one, koji su pokušali samoubojstvo, a ostali živi, smatra iregularnima (za duhovni stalež) i isključuje ih od svih počasnih crkvenih funkcija i službi (kan. 985. n. 5.; kan. 2350. § 2.)."

Evo, tako su govorili svećenici koji su formirani u tradicionalnom katoličkom nauku. No, što je danas s onima koji su formirani u postkoncilskoj "modernoj teologiji"?

U novije vrijeme, nakon provođenja svih postkoncilskih reformi, samoubojicama se redovito dopušta crkveni sprovod. Bilo je i žalosnih slučajeva svećenika koji su počinili samoubojstvo, i dobili veliki crkveni sprovod.

Kad to vjernici vide, mogli bi zaključiti da samoubojstvo i nije tako strašan čin. Ne trebate se zato čuditi što je većina ljudi u Sloveniji na referendumu glasovala za legalizaciju samoubojstva.

Postavlja se također pitanje: Hoće li i ljudi koji se odluče za "potpomognuto samoubojstvo" dobiti crkveni sprovod?

Dosad se kao glavni izgovor za suvremeno dopuštanje crkvenog sprovoda samoubojicama isticalo da je riječ o osobama sa psihičkim poremećajima, koje su bile neubrojive u trenutku samoubojstva.

Međutim, taj izgovor nikako ne može proći kod "potpomognutog samoubojstva", jer zakon taj čin izričito dopušta samo "lucidnim pacijentima" koji nemaju mentalne bolesti. Dakle, ovdje je riječ o mentalno zdravim i prisebnim osobama, koje se svojevoljno odlučuju za samoubojstvo.
Kako ćete onda opravdati dopuštanje crkvenog sprovoda takvim osobama?

2) Odnos prema trpljenju

Osnovni razlog zašto se čovjek odlučuje za samoubojstvo jest odbijanje trpljenja. Tako je i kod eutanazije i "potpomognutog samoubojstva": osnovni motiv je pod svaku cijenu izbjeći trpljenje.

Žalosno je to što većina današnjih ljudi ne poznaje tradicionalni nauk Crkve o trpljenju: o korisnosti trpljenja za čovjeka.

Pa, ponovimo osnove… Jedna od posljedica grijeha jesu vremenite kazne (koje ostaju i nakon što je sama ljaga grijeha izbrisana u ispovijedi). Ove vremenite kazne čovjek treba podnositi bilo na ovom svijetu, bilo na drugom svijetu. Daleko ih je lakše podnositi na ovom svijetu, nego na drugom svijetu.

Svećenici su dužni o tome poučavati vjernike, kao što to izričito kaže Rimski katekizam (Katekizam Tridentskog koncila, p. II., c. 5., 65.):

"Docendi enim sunt, duo esse quae peccatum consequuntur, maculam et poenam. Ac quamvis semper, culpa dimissa, simul etiam mortis aeternae supplicium apud inferos constitutum condonetur; tamen non semper contigit, quemadmodum a Tridentina synodo declaratum est, ut Dominus peccatorum reliquias et poenam certo tempore definitam, quae peccatis debetur, remittat."

("Treba ih učiti da postoje dvije stvari koje slijede grijeh: ljaga i kazna. Pa, iako se uvijek s otpuštanjem krivnje [u sakramentalnoj ispovijedi] istodobno otpušta i kazna vječne smrti u paklu, ne događa se uvijek, kako je izjavio Tridentski sabor, da Gospodin otpušta ostatke grijeha i kaznu koja se duguje za grijehe, ograničenu na određeno vrijeme.")

Čovjek treba dobrovoljno prihvatiti trpljenje kao zadovoljštinu za svoje grijehe. Dakle, čovjek treba trpjeti s namjerom da zadovolji za svoje grijehe.

Ako ste ikada otvorili Sumu teologije sv. Tome Akvinskoga, mogli ste na kraju (u dodatku trećem dijelu), naići na članak koji se bavi sljedećim pitanjem (Summa theologiae, IIIs, q. 15., a. 2.):

"Utrum flagella praesentis vitae sint satisfactoria?"
("Imaju li bičevi sadašnjega života obilježje zadovoljštine?")

I zaključuje da imaju, ako ih čovjek podnosi strpljivo - uz svijest da je svojim grijesima zaslužio biti kažnjen, pa da prihvati te nesreće kao čišćenje od grijeha. No, ako je čovjek nestrpljiv, pa se otima tim kaznama (ili smatra da nije zaslužio biti kažnjen) - tada ove nedaće više nemaju obilježje zadovoljštine, nego čiste odmazde.
Evo, ovako piše u Sumi:

"Unde si flagella, quae pro peccatis a Deo infliguntur, fiant aliquo modo ipsius patientis, rationem satisfactionis accipiunt. Fiunt autem ipsius, inquantum ea acceptat ad purgationem peccatorum, eis utens patienter. Si autem omnino eis per impatientiam dissentiat, tunc non efficiuntur aliquo modo ipsius, et ideo non habent rationem satisfactionis, sed vindicationis tantum."

("Stoga, ako bičevi, koje Bog nalaže za grijehe, na neki način pripadaju onomu koji ih strpljivo podnosi, onda primaju obilježje zadovoljštine. Postaju pak njegovi, ukoliko ih prima kao očišćenje od grijeha, podnoseći ih strpljivo. A ako im se posve opire nestrpljivošću, tada nisu ni na koji način njegovi, i zato nemaju obilježje zadovoljštine, nego samo odmazde.")

Ovo učenje potvrdio je i sam Tridentski koncil (sess. XIV., cap. 9.):

"Quod maximum amoris argumentum est, temporalibus flagellis a Deo inflictis, et a nobis patienter toleratis, apud Deum Patrem per Christum Jesum satisfacere valemus."

("Što je najveći argument ljubavi, da vremenitim bičevima, koje je Bog naložio, a koje mi strpljivo podnesemo, možemo zadovoljiti [za grijehe] kod Boga Oca po Kristu Isusu.")

U tom smislu, rubrike Rimskog obrednika na nekoliko mjesta potiču svećenika koji pohodi bolesnike, da ih potakne da prihvate svoje patnje kao zadovoljštinu za grijehe i čišćenje od grijeha.

Pogledajte, primjerice, obred apostolskog blagoslova na smrtnom času (Rimski obrednik iz 1929., str. 137.-139.), gdje rubrika traži da svećenik pouči bolesnika:

"...da rado podnese neugodnosti i muke bolesti kao pokoru za prošli život, i da se prikaže Bogu gotov primiti sve što se njemu svidi, pa podnijeti strpljivo i samu smrt, da zadovolji kaznama što ih je zaslužio grijesima."

Kod ljudi koji se odlučuju za eutanaziju ili potpomognuto samoubojstvo događa se upravo suprotno: oni odbijaju prihvatiti trpljenje u tim ključnim trenucima. Oni žele odmah smrt: samo kako ne bi trebali trpjeti.

I to je glavni pokazatelj da te ljude nitko nikada nije učio o važnosti i korisnosti trpljenja, pogotovo u posljednjim trenucima.
Čiji je to propust? Zašto ih o tome nitko nije učio?

Danas se vjernicima s modernih propovjedaonica prodaje lažni humanizam, koji tvrdi da je svako trpljenje "nehumano"… Da čovjek ne smije trpjeti, da čovjek nije zaslužio trpjeti: "Ti to nisi zaslužio" – viču svakom čovjeku koji trpi.

I tako danas taj moderni čovjek, kojeg su tijekom cijelog života učili da on ne smije trpjeti, odlučuje okončati svoj život samoubojstvom pod pokroviteljstvom države.

Što sada treba učiniti?

Slovenski biskupi i svećenici dužni su jasno i glasno reći vjernicima da je zakon o potpomognutom samoubojstvu: nepravedan zakon, jer je protivan božanskom i naravnom zakonu.

Dužni su upozoriti vjernike da se nipošto ne smiju pridržavati tog nepravednog zakona. Nepravedan zakon nije zakon, nego bezakonje.

Upravo nam ovakvi slučajevi pokazuju zašto je apsolutno nužno da svaki vjernik upozna tradicionalni katolički nauk o pravednim i nepravednim zakonima.
Upućujem vas, stoga, na tekst: Pape i teolozi - O pravednim i nepravednim zakonima.

 

Kako je tradicionalna katolička teologija oblikovala molitvu bl. Alojzija Stepinca

Tko god ozbiljnije analizira djela istaknutih svetaca Katoličke Crkve, zna da je njihova djela nemoguće potpuno razumjeti bez temeljitog poznavanja tradicionalne katoličke teologije. To posebno vrijedi za svete biskupe i svećenike, koji su prošli kroz tradicionalnu svećeničku formaciju i primili klasičnu teološku naobrazbu.

Štoviše, teološko znanje potrebno je klericima za vođenje ispravnog duhovnog života. Bez klasičnog teološkog znanja, pojedinci mogu samo lutati iz zablude u zabludu, iz pogreške u pogrešku, bilo u nauku, bilo u duhovnom životu... Ovo se, nažalost, može dobro vidjeti kod mnogih koji su formirani u modernističkoj školi.

Ne možete imati zdrav duhovni život bez zdrave teologije. Tradicionalna katolička teologija jest temelj na kojem se gradi nauk o duhovnom životu.

Bl. Alojzije Stepinac je odličan primjer kako se asketski i molitveni život spajaju s dubokim poznavanjem tradicionalne teologije. Štoviše, teološko znanje bl. Alojzija oblikovalo je njegovu molitvu.

Dokazat ću ovu tezu na temelju molitava bl. Alojzija Duhu Svetomu za kreposti i darove Duha Svetoga, koje su objavljene 1942. godine.

Ove molitve možete vidjeti u molitveniku za franjevačke trećoredce Serafsko cvijeće iz 1959. godine (str. 543.-545.).
Inače, bl. Alojzije bio je član Trećeg reda sv. Franje. Stupio je u Treći red kao novoposvećeni nadbiskup-koadjutor u rujnu 1934. godine.

Pogledajmo te molitve...

Tko poznaje stariju teološku literaturu, odmah će primijetiti da navedene molitve bl. Alojzija Stepinca točno slijede (praktički od riječi do riječi) tradicionalne definicije pojedinih kreposti i darova Duha Svetoga.
Dovoljno je da uzmete, primjerice, Prümmerov kratki vodič kroz moralnu teologiju (Vademecum theologiae moralis) i usporedite definicije pojedinih kreposti s molitvama bl. Alojzija.

Kako bi to čitatelj lakše uočio, napravit ćemo usporedbu molitava bl. Alojzija i klasičnih definicija kreposti i darova Duha Svetoga.

BOGOSLOVNE KREPOSTI

1) VJERA

Prvi vatikanski koncil u dogmatskoj konstituciji o katoličkoj vjeri Dei Filius (24. travnja 1870.) ovako definira krepost vjere:

"Hanc vero fidem, quae humanae salutis initium est, Ecclesia catholica profitetur, virtutem esse supernaturalem, qua, Dei aspirante et adiuvante gratia, ab eo revelata vera esse credimus, non propter intrinsecam rerum veritatem naturali rationis lumine perspectam, sed propter auctoritatem ipsius Dei revelantis, qui nec falli nec fallere potest."

("Ova pak vjera, koja je početak ljudskoga spasenja, Katolička Crkva ispovijeda da je nadnaravna krepost, kojom po nadahnuću i pomoći Božje milosti, vjerujemo da je istinito ono što je on objavio, ne radi toga što bismo svjetlom naravnog razuma opazili unutarnju istinu stvari, nego zbog ugleda samoga Boga koji objavljuje, a koji se ne može prevariti, niti nas prevariti.")

A sada pogledajte molitvu bl. Alojzija Stepinca za krepost vjere:

"Duše Sveti, Tješitelju, dođi u naša srca sa svojom milošću i svetom ljubavi i daj nam: krepost vjere, da milošću Božjom tvrdo držimo za istinu sve, što je Bog objavio i što nam po svojoj Crkvi predlaže vjerovati, ne zato što bismo naravskim razumom spoznali istinitost objave, već jer nam je to Bog objavio, koji ne može prevariti niti prevaren biti."

Kao što možete vidjeti, bl. Alojzije praktički od riječi do riječi slijedi definiciju vjere koju je dao Prvi vatikanski koncil.

2) NADA

Prümmer ovako definira krepost nade (Vademecum theologiae moralis, str. 209.):

"Spes theologica est voluntatis habitus divinitus infusus, per quem certa cum fiducia propter omnipotentiam Dei auxiliantem exspectamus et consectamur cum aeternam beatitudinem tum media ad eam consequendam necessaria."

("Bogoslovna nada je božanski uliveno trajno raspoloženje volje, po kojem sigurnim pouzdanjem, radi djelotvorne Božje svemogućnosti, očekujemo i težimo: kako za vječnim blaženstvom, tako i sredstvima koja su nužna za njegovo postizanje.")

Dakle, kršćanska nada nije zemaljska nada u lijep i ugodan život na ovom svijetu, nego nada u postignuće vječnog blaženstva. Kaže sv. Toma Akvinski (Summa theologica, II-II, q. 17., a. 4.):

"Spes autem respicit beatitudinem aeternam sicut finem ultimum; divinum autem auxilium sicut primam causam inducentem ad beatitudinem."

("Nada pak gleda na vječno blaženstvo kao na konačnu svrhu; a božansku pomoć kao prvi uzrok koji dovodi do vječnog blaženstva.")

Stoga, bl. Alojzije Stepinac govori u svojoj molitvi za krepost nade: "Daj nam krepost ufanja, da zbog zasluga Isusa Krista i radi Božje dobrote, svemožnosti i vjernosti očekujemo vječni život i sve potrebne milosti, što je Bog obećao onima, koji dobro čine."

3) LJUBAV

Prümmer ovako definira krepost ljubavi (Vademecum, str. 216.):

"Caritas est virtus divinitus infusa, qua Deum tamquam summum bonum diligimus propter seipsum, nosque et proximum propter Deum."

("Ljubav je božanski ulivena krepost kojom ljubimo Boga kao vrhovno dobro radi njega samoga, a sebe i bližnjega radi Boga.")

Bl. Alojzije točno slijedi ovu definiciju u svojoj molitvi za krepost ljubavi: "Daj nam krepost ljubavi, da ljubimo Boga nadasve radi njega samoga, a nas same i bližnjeg poradi Boga. Amen."

STOŽERNE KREPOSTI

1) RAZBORITOST

Prümmer ovako definira krepost razboritosti (Vademecum, str. 239.):

"Prudentia est recta ratio agibilium. Ita secundum Aristotelem S. Thomas. Alii definiunt prudentiam cognitionem rerum appetendarum et fugiendarum; vel virtutem intellectivam, qua in quovis negotio occurrente novimus, quid honestum sit, quid turpe."

("Razboritost je ispravna namisao o činidbama. Tako prema Aristotelu govori sv. Toma. Drugi definiraju razboritost kao spoznaju o stvarima kojima treba težiti i koje treba izbjegavati; ili kao intelektualnu krepost kojom u svakom nadošlom poslu znamo što je časno, a što nečasno.")

Sv. Augustin u svojem djelu De libero arbitrio (lib. I., cap. 13.) definira razboritost kao "znanje o stvarima kojima treba težiti i koje treba izbjegavati" ("appetendarum et vitandarum rerum scientia").

Bl. Alojzije Stepinac slijedi tu misao u svojoj molitvi za krepost razboritosti: "Duše Sveti, Tješitelju, dođi u naša srca sa svojom milošću i svetom ljubavi i daj nam: krepost razboritosti, da imajući na umu vječni život vazda pravo sudimo što nam je činiti, a što izbjegavati!"

2) PRAVEDNOST

Sv. Toma Akvinski ovako definira krepost pravednosti (Summa theologica, II-II, q. 58., a. 1.):

"...iustitia est habitus secundum quem aliquis constanti et perpetua voluntate ius suum unicuique tribuit."

("...pravednost je trajno raspoloženje [habitus] prema kojem netko postojanom i stalnom voljom svakome pruža njegovo pravo.")

Stoga, bl. Alojzije ovako moli za krepost pravednosti: "Daj nam krepost pravednosti, da svakome dajemo, što mu pripada."

3) JAKOST

Prümmer ovako definira krepost jakosti (Vademecum, str. 505.):

"Fortitudo est virtus cardinalis, qua appetitus irascibilis (et voluntas) ita roboratur, ut a bono arduo prosequendo non desistat etiam propter maxima pericula vitae corporalis."

("Jakost je stožerna krepost kojom se toliko učvršćuje osjetilna težnja srditosti (i volja), da ne posustaje od postizanja tegotnog dobra, pa i zbog najvećih opasnosti za tjelesni život.")

Ovako pak govori o činima kreposti jakosti:

"Actus fortitudinis sunt duo: cohibere timores et moderari audacias; qui quidem actus suum fastigium obtinent in martyrio."

("Dva su čina jakosti: suzbijati strahove i ravnati smjelošću; ovi pak čini dostižu svoj vrhunac u mučeništvu.")

Bl. Alozije kaže u svojoj molitvi za krepost jakosti: "Daj nam krepost jakosti duševne, da nas nikakva nevolja ni progonstvo pa ni ista smrt ne smeta u vršenju dobra."

4) UMJERENOST

Prümmer ovako definira krepost umjerenosti (Vademecum, str. 515.): 

"Temperantia est virtus moderans appetitum circa delectationes tactus, i. e. circa delectationes ciborum et venereorum."

("Umjerenost je krepost koja obuzdava težnju za nasladama dodira, tj. nasladama hrane i spolnim uživanjem.")

Sv. Augustin u svojem djelu De civitate Dei (lib. XIX., cap. 4.) ističe da je umjerenost krepost "qua carnales frenantur libidines" ("kojom se obuzdavaju tjelesne požude").

Stoga, bl. Alojzije Stepinac ovako formulira molitvu za krepost umjerenosti: "Daj nam krepost umjerenosti, da svladavamo zle požude i razumno se služimo sjetilnim dobrima."

DAROVI DUHA SVETOGA

1) DAR MUDROSTI

Prümmer ovako definira dar mudrosti (Vademecum, str. 179.):

"Donum sapientiae (quod respondet virtuti caritatis) est habitus divinitus infusus, quo mens redditur facile mobilis a Spiritu Sancto ad contemplanda divina et ad iudicandum cum de illis tum de humanis secundum rationes divinas."

("Dar mudrosti (koji odgovara kreposti ljubavi) je božanski uliveno trajno raspoloženje kojim um postaje lako pokretan od Duha Svetoga za razmatranje božanskih stvari i za prosuđivanje kako o njima, tako i o ljudskim stvarima, prema božanskim razlozima.")

U skladu s navedenom definicijom, molitva bl. Alojzija Stepinca za dar mudrosti glasi: "Duše Sveti, Tješitelju, dođi u srca naša sa svojom milošću i svetom ljubavi i daj nam dar mudrosti, da sa slašću razmatramo Božje istine, i da nam Bog bude jedino mjerilo u prosuđivanju svih božanskih i ljudskih stvari."

2) DAR RAZUMIJEVANJA (DAR RAZUMA)

Prümmer ovako definira dar razuma:

"Donum intellectus est lumen supernaturale homini habitualiter datum, quo facile et intime apprehendit veritates fidei."

("Dar razuma je nadnaravno svjetlo, čovjeku habitualno dano, kojim lako i duboko shvaća istine vjere.")

Bl. Alojzije Stepinac upravo tako govori u molitvi za dar razuma: "Daj nam dar razuma, da što dublje zaronimo duhom svojim u otajstva svete vjere koliko je to u ovom zemaljskom životu moguće."

3) DAR SAVJETA

Prümmer ovako definira dar savjeta:

"Donum consilii (quod adiuvat et perficit virtutem prudentiae) reddit hominem aptum ad iudicandum et praecipiendum singulares actiones."

("Dar savjeta (koji pomaže i usavršava krepost razboritosti) čini čovjeka sposobnim za prosuđivanje i nalaganje pojedinačnih čina.")

Dar savjeta, dakle, usavršava krepost razboritosti, koja nas (kao što smo gore rekli) upućuje što trebamo činiti, a što izbjegavati.

Stoga, bl. Alojzije Stepinac govori u molitvi za dar savjeta: "Daj nam dar savjeta, da se uklanjamo zasjedama đavla i svijeta, a u dvojbi da uvijek prigrlimo što je većma na slavu Božju i naše spasenje."

4) DAR JAKOSTI

Prümmer ovako definira dar jakosti:

"Donum fortitudinis (quod adiuvat et perficit virtutem fortitudinis) roborat animum singulari fiducia evadendi quaecumque mala et perveniendi ad vitam aeternam."

("Dar jakosti (koji pomaže i usavršava krepost jakosti) učvršćuje dušu posebnim pouzdanjem da će izbjeći sva zla i doći do vječnog života.")

Molitva bl. Alojzija Stepinca za dar jakosti izražava taj nauk: "Daj nam dar jakosti, da osobitom odlučnošću svladavamo sve napasti i ostale zapreke u duhovnom životu."

5) DAR ZNANJA

Prümmer ovako određuje dar znanja:

"Donum scientiae (quod vocatur quoque scientia sanctorum) reddit hominem aptum, ut ex quodam spirituali gustu et affectu caritatis iudicet per causas inferiores de omnibus in ordine ad finem supernaturalem."

("Dar znanja (koji se naziva također znanjem svetih) čini čovjeka sposobnim da iz svojevrsnog duhovnog okusa i čuvstva ljubavi sudi o svemu po nižim uzrocima u odnosu prema nadnaravnoj svrsi.")

Darovi razuma i znanja usavršavaju krepost vjere.

Molitva bl. Alojzija Stepinca za dar znanja također izražava taj nauk: "Daj nam dar znanja, da pravo sponzamo što i kako treba da vjerujemo i da ne odemo stramputicom u duhovnom životu."

6) DAR POBOŽNOSTI

Prümmer ovako definira dar pobožnosti:

"Donum pietatis (quod adiuvat et perficit virtutem justitiae) reddit hominem aptum ad venerandum Deum ut patrem benignissimum et homines ut filios Dei."

("Dar pobožnosti (koji pomaže i usavršava krepost pravednosti) čini čovjeka sposobnim da štuje Boga kao predobrostivog Oca i ljude kao djecu Božju.")

Molitva bl. Alojzija Stepinca za dar pobožnosti kaže to isto na ovaj način: "Daj nam dar pobožnosti, da Bogu, svetima i službenicima Crkve dužno štovanje i čast iskazujemo, a nevoljnima za ljubav Božju u pomoć pritječemo."

7) DAR STRAHA BOŽJEGA

Prümmer ovako definira dar straha Božjega:

"Donum timoris (quod adiuvat et perficit virtutem spei) impellit hominem ad profundissime reverendum Dei maiestatem."

("Dar straha (koji pomaže i usavršava krepost nade) potiče čovjeka na najdublje štovanje Božjeg veličanstva.")

Sv. Toma Akvinski kaže sljedeće o nužnosti dara straha Božjega (Summa theologica, II-II, q. 19., a. 10.):

"Timor autem filialis necesse est quod crescat crescente caritate, sicut effectus crescit crescente causa, quanto enim aliquis magis diligit aliquem, tanto magis timet eum offendere et ab eo separari."

("Nužno je pak da rastom ljubavi poraste sinovski strah, kao što raste učinak porastom uzroka; naime, koliko netko više nekoga ljubi, toliko se više boji da ga ne uvrijedi i da se ne odvoji od njega.")

Stoga, bl. Alojzije govori u svojoj molitvi za dar straha Božjega: "Daj nam dar straha Božjega, da se čuvamo grijeha, bojeći se uvrijediti Boga iz sinovskog poštovanja prema Božjem Veličanstvu."

ZAKLJUČAK

Vidjeli smo kako bl. Alojzije Stepinac u svojim molitvama točno slijedi definicije tradicionalne katoličke teologije. Tradicionalna teologija je oblikovala njegovu molitvu. Drugim riječima, da Stepinac nije poznavao tradicionalnu katoličku teologiju, on ne bi ni mogao sastaviti ove molitve. Poznavanje tradicionalne teologije bilo je preduvjet za sastavljanje ovih molitava.

Bez tog znanja ni danas ne možete dobiti ispravno sastavljene molitve. To je razlog zašto se molitve postkoncilskih modernista toliko razlikuju od tradicionalnih katoličkih molitava. Zato što oni ili ne poznaju ili svjesno odbacuju tradicionalnu katoličku teologiju.

Kod njih čak postoji praksa da prepuštaju osobama bez ikakve teološke naobrazbe da sastavljaju molitve, npr. "moderni križni put" ili molitve vjernika u novom obredu mise. Moderni molitvenici obiluju molitvama (u najmanju ruku) upitne teološke ispravnosti.

Iz svih navedenih razloga, držimo se starih molitvenika i tradicionalne teologije.

__________________
GLAVNI IZVORI KORIŠTENI U OVOM TEKSTU:

1) Dionizije Andrašec: Serafsko cvijeće (III. izd., Zagreb, 1959. god.)

2) Dominik Prümmer: Vademecum theologiae moralis

 

 

Papa Benedikt XV. - osuda Francuske revolucije i obnova kršćanskog društva

Od Francuske revolucije 1789. do Drugoga vatikanskog koncila, u razdoblju od preko 150 godina, svi pape jednoglasno su osuđivali liberalna načela koja je Revolucija proširila Europom. Dobro je poznato što su o tome govorili i pisali papa Pio VI., Grgur XVI., bl. Pio IX., Leon XIII. i sv. Pio X.

No, manje je poznato što je papa Benedikt XV. pisao o Francuskoj revoluciji. Pontifikat Benedikta XV. obilježili su Prvi svjetski rat i poraće (1914.–1922.), pa je pomalo zaboravljeno što je taj papa govorio o drugim temama.

Benedikt XV. iznio je svoje stajalište (i stajalište Crkve) o Francuskoj revoluciji u pismu Josephu Hissu, poglavaru Družbe Marijine, povodom stote godišnjice osnutka ove redovničke zajednice.
Pismo je objavljeno u Acta Apostolicae Sedis, vol. IX., 1917., str. 171.–175.

Benedikt XV. na početku tog pisma ističe da je položaj Crkve od vremena Francuske revolucije najteži u njezinoj povijesti, još od vremena velikih progona u prvim stoljećima kršćanstva:

"Post illa, proxima origini, tria saecula, in quibus christianorum sanguine orbis terrarum redundavit, numquam tanto in discrimine dici potest fuisse Ecclesiam, in quanto sub finem saeculi decimi octavi esse coeperit."

("Nakon ona tri stoljeća blizu njezina nastanka, u kojima je krv kršćana natapala čitavu zemlju, može se reći da Crkva nikada nije bila u tako nepovoljnom položaju kao što je to počela biti potkraj osamnaestoga stoljeća.")

Benedikt XV. nastavlja dajući ovakvu ocjenu o uzrocima i posljedicama Francuske revolucije:

"Etenim, insanientis Philosophiae opera, ab haeresi Novatorum et perduellione profectae, vulgo infatuatis mentibus, erupit summa illa rerum conversio, eo pertinens scilicet ut non solum in Gallia, sed paullatim per gentes omnes christiana societatis fundamenta convelleret."

("Naime, djelovanjem poludjele filozofije, koja potječe iz krivovjerja novotara i veleizdaje, zaluđivanjem umova puka, izbio je onaj veliki prevrat, koji je težio tome da ne samo u Francuskoj, nego postepeno po svim narodima uzdrma temelje kršćanskog društva.")

Papa Benedikt XV. vrlo precizno identificira pogubna liberalna načela koja je Revolucija proširila Europom:

"Nam, Ecclesiae auctoritate publice reiecta, cum desitum esset iuris, officii atque ordinis in civitate custodem ac vindicem haberi Religionem, iam placuit a populo, non a Deo, potestatem oriri; homines inter se, ut natura, ita iure pares omnes esse; quod cuique libuisset, id licere, nisi quae lex prohiberet; nihil habere vim legis, quod non multitudo iussisset; libertates maxime sentiendi de religione, vel vulgandi quidquid quisque voluisset, nullis contineri finibus, dum noceret nemini. Haec fere sunt quibus, tamquam principiis, ex eo tempore civitatum disciplina nititur: eadem vero quam perniciosa humanae societati possint esse, ubi iis caecae cupiditates ac partium studia multitudinem armaverint, numquam apparuit clarius, quam quum primitus declarata sunt."

("Naime, javno odbacivši autoritet Crkve, kada je uklonjeno držanje religije kao čuvara i branitelja prava, dužnosti i reda u državi, svidjelo im se [proglasiti] da vlast proizlazi od naroda, a ne od Boga; da su svi ljudi međusobno jednaki, kako po naravi, tako i po pravu; da je svakomu dopušteno činiti ono što mu se sviđa, osim onoga što zakon zabranjuje; da ništa nema snagu zakona osim onoga što je odredilo mnoštvo; da ponajviše one slobode - misliti o religiji ili objavljivati što god se komu sviđa - ne ograničava nikakvim granicama, dok god nikomu ne našteti. Ovo su, uglavnom, ona [mišljenja] na kojima se od tog vremena, kao načelima, osniva državna disciplina. A koliko ona mogu biti pogubna za ljudsko društvo, gdje po njima slijepe požude i strančarenje naoružaju mnoštvo, nikada nije bilo jasnije, nego kada su prvo proglašena.")

Réginald Garrigou-Lagrange s pravom zaključuje da je papa Benedikt XV. navedenim riječima osudio Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina, koju je donijela francuska revolucionarna ustavotvorna skupština 1789. godine (Vidi: R. Garrigou-Lagrange, De revelatione per Ecclesiam Catholicam proposita, vol. II., Rim, 1950., str. 396. - 397.).

Nažalost, načela spomenute revolucionarne deklaracije uključena su u sve današnje ustave liberalnih država, uključujući i Ustav Republike Hrvatske. To je problem s kojim se mi suočavamo.

Pogledajmo, stoga, redom koje ideje i načela osuđuje papa Benedikt XV.

1) Osuđuje ideju da vlast proizlazi od naroda, a ne od Boga ("a populo, non a Deo, potestatem oriri").
A to je upravo ono što Ustav Republike Hrvatske kaže već u svojem 1. članku: "U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana."

2) Benedikt XV. osuđuje radikalni egalitarizam: "homines inter se, ut natura, ita iure pares omnes esse" ("da su svi ljudi međusobno jednaki, kako po naravi, tako i po pravu").

Takva shvaćanja su također ugrađena u Ustav i zakone RH, a jedna od najradikalnijih manifestacija je Zakon o ravnopravnosti spolova (NN 82/08, 69/17) i drugi zakoni u kojima se promiče feminizam.
Forsiranje "kvota za žene" na izbornim listama, u javnopravnim tijelima, u vodstvu trgovačkih društava itd. ide prema tome da žene usmjeri prema karijerizmu, a odvrati ih od obitelji i majčinstva.

3) Benedikt XV. osuđuje ono temeljno liberalno stajalište da svatko može činiti što god želi, osim onoga što je državnim zakonom zabranjeno ("quod cuique libuisset, id licere, nisi quae lex prohiberet").

Najpogubnija liberalna zabluda jest da čovjek smije kršiti božanski i naravni zakon, ako time nije prekršio državni zakon. Zato mnogi ljudi, koji žive u stanju smrtnog grijeha, smatraju sami sebe dobrim ljudima i pravednicima, jer "nisu nikoga ubili, nisu opljačkali banku".

4) Benedikt XV. osuđuje ideju da "nihil habere vim legis, quod non multitudo iussisset" ("ništa nema snagu zakona osim onoga što je odredilo mnoštvo").
To je osuda ideje da samo demokratski izglasani zakoni mogu obvezivati čovjeka ili da su samo demokratske vlade legitimne.

5) Benedikt XV. napokon osuđuje neograničenu slobodu svih religija, slobodu govora i pisanja: "libertates maxime sentiendi de religione, vel vulgandi quidquid quisque voluisset, nullis contineri finibus, dum noceret nemini".

Jasno je da takve "slobode" služe jedino širenju opačina, koje danas karakteriziraju liberalna društva.

No, postavlja se pitanje: Što katolik može učiniti u takvom društvu i državi?

Benedikt XV. ističe primjer utemeljitelja Družbe Marijine.
Bl. Vilim Josip Chaminade (1761.–1850.) proživio je najteže trenutke Francuske revolucije. Dao je velik doprinos očuvanju katoličke vjere u vremenima revolucionarnog terora, kao i obnovi katolicizma u postrevolucionarnom razdoblju.

Zaređen je za svećenika 1785. godine. Odbio je položiti prisegu na Građanski ustav za kler, koji su revolucionarne vlasti donijele 12. srpnja 1790., kako bi podložile kler novom režimu.
Tako je Chaminade postao jedan on "nezaprisegnutih svećenika", koje su revolucionarne vlasti smatrale državnim neprijateljima.

Dakle, prva stvar koju možete naučiti od njega jest kako se odnositi prema zakonima koje donosi liberalna država. Ako te zakon prisiljava da učiniš nešto što je protivno katoličkoj vjeri i moralu, trebaš to odbiti.

Chaminade je u tajnosti nastavio služiti sv. Misu, dijeliti sakramente i poučavati puk u katekizmu. Upravo ove jednostavne metode, savjesno obavljanje temeljnih svećeničkih dužnosti, očuvale su katoličku vjeru u Francuskoj u vrijeme revolucionarnog terora.

Druga stvar koju možemo naučiti od Chaminadea jest ispravan odnos prema paloj braći. Ne treba odmah "otpisati" sve koji su pali u zamku liberalizma. Dok god čovjek živi na ovom svijetu, ima mogućnost da se obrati. I mnogi ljudi se zaista obrate.

Tako ni Chaminade nije "otpisao" svećenike koji su prisegnuli na Građanski ustav za kler, nego je radio na njihovu obraćenju. Postigao je u tome značajne uspjehe. Pomirio je sa Crkvom oko pedeset takvih svećenika u Bordeauxu.

Ovu njegovu zaslugu ističe i papa Benedikt XV.:

"...complures in sacerdotio collegas, qui animi infirmitate defecerant, Ecclesiae reconciliando..."

("...brojne kolege u svećenstvu, koji su otpali zbog malodušnosti, pomirio je sa Crkvom...")

Tako i danas, ljude koji su zaraženi liberalizmom ne treba "otpisati", nego treba aktivno raditi na njihovu obraćenju. Ali, stvarnom obraćenju... Da zaista uvide i priznaju da je liberalizam zla ideologija i da se svjesno odreknu te ideologije.

Naravno, govorimo prvenstveno o vjerskom i moralnom liberalizmu. Pritom nitko ne traži da usvoje, primjerice, ekonomska shvaćanja ove ili one vrste, dok god u njima nema ničega što je protivno katoličkom moralu.

Chaminade je radio na obnovi katoličkog društva u Francuskoj, ali ne u obliku "materijalne restauracije". Naime, bilo je i ljudi koji su cijelo pitanje restauracije gledali kao da je cilj obnova društvenih i materijalnih privilegija koje je kler imao prije Revolucije. Ne, to nije cilj kršćanske obnove.

Cilj kojem je Chaminade težio jest obnova nadnaravnog života u dušama, života u posvetnoj milosti.

Chaminade je vodio i klerike i laike putem savršenstva po primjeru i zagovoru Blažene Djevice Marije: per Mariam ad Jesum.
Isprva je obnovu vodio kroz društva za laike.

Godine 1817., Chaminade je osnovao Družbu Marijinu (Societas Mariae) kao novu redovničku zajednicu koja će nastaviti njegovim putem.
Zajedno s ostalim redovničkim zajednicama i revnim dijecezanskim svećenicima, poput arškog župnika sv. Ivana Marije Vianneyja, marijanski redovnici dali su velik doprinos obnovi katoličkog života u Francuskoj nakon uništenja koje je donijela Revolucija.

Moguće je, dakle, obnoviti vjerski život u društvu opustošenom liberalizmom. U tome se treba ugledati na primjer svetaca koji su obnovili katolicizam u Francuskoj nakon Revolucije.

 

O važnosti prikazanja u tradicionalnom rimskom obredu sv. Mise

Papa Pio XII. prikazuje hostiju molitvom Suscipe, sancte Pater

Ako ste čitali stare katekizme, onda ste mogli uočiti da se uvijek ističe da su glavni dijelovi sv. Mise: prikazanje, pretvorba i pričest (pričest svećenika). Zašto se to isticalo? Kako bi vjernik znao kojim dijelovima sv. Mise mora prisustvovati pod teški grijeh, tj. kako bi znao je li ispunio svoju nedjeljnu obvezu ili nije. 

Na primjer, ako netko zakasni na početak sv. Mise i propusti psalam Judica me, Deus, ali prisustvuje ostatku sv. Mise, dotični vjernik je ispunio nedjeljnu obvezu. No, ako netko propusti pretvorbu ili pričest svećenika, takva osoba nije ispunila nedjeljnu obvezu. Zato se uvijek isticalo da su najvažniji dijelovi sv. Mise: prikazanje, pretvorba i pričest.

U Bugninijevoj reformi iz 1969. godine, prvi od spomenuta tri glavna djela sv. Mise - prikazanje - izmijenjen je do razine neprepoznatljivosti.
Ako želite znati što je bila namjera reformatora, pogledajte što o tome pišu oni liturgičari koji slijede Bugninijevu liniju. Prof. Zvonko Pažin je na portalu Vjera i djela objavio niz članaka pod nazivom "Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002." Članci su objavljeni u razdoblju od 2019. do 2020. godine.

U 8. nastavku od 16. svibnja 2020., Pažin govori o pripravi darova, i pritom ovako objašnjava što je učinjeno u reformi:

"Ono što se u prethodnom misalu nazivalo prikazanje, sada je postao obred priprave darova, da bi se izbjeglo moguće žrtveno shvaćanje ovoga dijela mise, jer žrtvovanje dolazi tek s euharistijskom molitvom."

Reformatori su, dakle, smatrali spornim to što se riječ "žrtva" spominje već u prikazanju, u molitvama Suscipe, sancte Pater i Veni, Sanctificator.

Tako Pažin iznosi sljedeće mišljenje o molitvi Suscipe, sancte Pater:

"U ovoj je molitvi galskog podrijetla problematičan izričaj neokaljana žrtva - immaculata hostia, jer anticipira ono što tek dolazi u kanonu. U trenutku priprave darova ne možemo još govoriti o žrtvi, nego tek o daru za žrtvu."

Pažin slično govori i o molitvi Offerimus tibi, Domine, kojom se prikazuje kalež u tradicionalnom rimskom obredu:

"I ova molitva (neopravdano) anticipira ono što će se kasnije reći tek u kanonu: 'Da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo na tvoj nebeski žrtvenik…' Ovdje se ne radi o prinosu darova nego tek o pripravi onoga što će u žrtvi biti prineseno."

Nadalje, Pažin jednako misli i o molitvi Veni, Sanctificator:

"U ovoj apologiji izraz posvetitelju vjerojatno se odnosi na Duha Svetoga, jer je tako i stajalo u starim izvorima (Veni Spiritus sanctificator). U svakom slučaju, ni ovdje nije primjereno govoriti o žrtvi - sacrificium, jer se radi tek o pripravljanju darova za žrtvu."

Dakle, iz navedenih citata vidimo da Pažin, slijedeći Bugninija, smatra "neprimjerenim" to što se u prikaznim molitvama govori o žrtvi: "jer žrtvovanje dolazi tek s euharistijskom molitvom".

No, ovaj prigovor je neopravdan, jer je iz navedenih molitava vrlo jasno da govore o žrtvi koja će se dogoditi kod pretvorbe. Tako su to shvaćali svi pretkoncilski teolozi i svećenici.

Važno je istaknuti da se i u istočnim obredima spominje žrtva i žrtvovanje već kod priprave darova. Pogledajte bizantsku liturgiju.
Na internetskim stranicama Križevačke eparhije možete pronaći red Božanske liturgije sv. Ivana Zlatoustoga. Ako pročitate početak liturgije, vidjet ćete kako se već tijekom priprave darova govori o žrtvi i žrtvovanju:

Svećenik pak zabada sveto koplje s desne bočne strane prosfore, podrezuje vodoravno zarezanog svetoga Jaganjca i tako vadi sveti kruh (Jaganjca) iz prosfore govoreći: "Iz zemlje živih ukloniše njega."
I stavi ga licem, to jest stranu s pečatom na sveti diskos, i na đakonove riječi: "Žrtvuj, vladiko."
Žrtvuje ga urezujući na svetom kruhu znak križa ovako govoreći: "Žrtvuje se Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta za život i spasenje svijeta."

Sličan detalj možete vidjeti i u dominikanskom obredu. Inače, u dominikanskom obredu nema molitava Suscipe sancte Pater, Offerimus tibi, Domine i Veni, Sanctificator.
Ali, i u dominikanskom obredu se već tijekom prikazanja spominje žrtva. U svečanoj Misi, đakon prikaže kalež svećeniku uz riječi: "Immola Deo sacrificium laudis et redde Altissimo vota tua." ("Žrtvuj Bogu žrtvu hvale i izvrši Svevišnjemu svoje zavjete.")

Postoji još jedna stvar koja Bugniniju i ostalim autorima novog obreda iz 1969. očito nije ništa značila, a to je ljubav i pobožnost koju su sveci imali prema tim tradicionalnim molitvama prikazanja. Naime, tijekom stoljeća toliki sveci su s velikom ljubavlju pisali o molitvama prikazanja u tradicionalnom rimskom obredu sv. Mise, ističući njihovu veliku važnost. Među njima je i naš bl. Alojzije Stepinac.

Bl. Alojzije Stepinac u svojim Katehetskim propovijedima donosi i pouke o obredu sv. Mise. U tim poukama najopširnije govori o tradicionalnom obredu prikazanja. Od svih molitava u sv. Misi, bl. Alojzije najviše prostora posvećuje upravo molitvi Suscipe, sancte Pater.

Evo kako bl. Alojzije govori o molitvi Suscipe, sancte Pater:

"Što dakle radi svećenik kod Prikazanja? On najprije otkrije kalež na oltaru, uzme zlatnu pliticu s hostijom, uzdigne je objema rukama i onda moli: 'Primi, sveti Oče, svemogući vječni Bože, ovu neoskvrnjenu žrtvu, koju ja, nedostojni sluga Tvoj, prinosim Tebi, svome živomu i pravomu Bogu za bezbrojne grijehe, uvrede i nemarnosti svoje i za sve prisutne, kao i za sve vjerne kršćane, žive i mrtve: da meni i njima bude na spasenje u život vječni. Amen!'

Jeste li čuli, djeco, što govori svećenik kod Prikazanja? Tko prima hostiju, koju prinosi svećenik? Prima je Otac nebeski. Po božanskoj naravi, On je Otac samo Isusu Kristu. Ali po svojoj beskrajnoj božanskoj dobroti, On je i nas sve posinio, kada je Sin Božji uzeo na Sebe našu ljudsku narav i za nas platio dug Ocu svome nebeskome. Tako se mi eto u sv. Misi priključujemo Isusu Kristu, koji se žrtvuje na oltaru Ocu nebeskome.

Taj Otac nebeski je nadasve svet, i zato svećenik kaže: 'Primi, Sveti Oče!' Taj Otac je svemogući, jer je, kao što ste čuli već više puta, samo htio, i sve je postalo, štogod je htio na nebu i na zemlji. Taj Otac nebeski je vječan, jer vjekuje vijek do vijeka, nit Ga žića konac čeka, dok smo svi mi jadni smrtni ljudi, koji nakon par godina moramo pasti u grob i tu bi ostali dovijeka, kad nas snaga Božja ne bi digla iz groba i uskrsila na novi život, proslavljeni život u nebu. Taj Otac nebeski može to učiniti, jer je On Bog.

Zato eto svećenik govori, kad diže na zlatnoj plitici hostiju: 'Primi, sveti Oče, svemogući vječni Bože!' S kolikim strahopočitanjem, djeco, izgovara svećenik te riječi! S kolikim strahopočitanjem moramo i mi ponavljeti te riječi u duši!

A što kaže svećenik dalje? Kaže Ocu nebeskome: 'Primi Ovu neoskvrnjenu žrtvu!' Zove je već unaprijed žrtvom, premda će žrtva postati tekar kod podizanja. Zove ju neoskvrnjenom žrtvom, jer ta žrtva nije nitko drugi nego konačno, Isus Krist, koji se služi kruhom i vinom za otajstvenu žrtvu svoju u sv. Misi. A što ima čistije i ljepše nego što je Isus Krist? Zar možda oni janjci, junci, grlice, golubići, što su se prinosile u St. Zavjetu? Ništa nije i ne može biti čistije od Krista Gospodina.

Već je nekoliko stotina godina prije dolaska Isusova na svijet navijestio tu čistu žrtvu sv. Malahija prorok, preko kojeg govori Gospod Bog: 'Jer od istoka sunca do zapada njegova veliko će biti ime Moje među narodima, i posvuda će se žrtvovati imenu Mojemu i prinosit će se čist prinos. Jer će veliko biti ime Moje među narodima.' Taj čisti prinos jest sam čisti i sveti Sin Božji pod prilikama kruha i vina, i zato, djeco, i čujete kako se Njemu u čast pjeva u crkvi: 'Tebi hvala, Tebi dika, Tebi slava prevelika! O Isuse, budi hvaljen po sve vijeke vijeka. Amen!'

I što kaže onda dalje svećenik, djeco draga? Kaže dalje prinoseći hostiju: 'Primi, sveti Oče, svemogući vječni Bože, ovu neoskvrnjenu žrtvu koju ja, nedostojni sluga Tvoj, prinosim.'

Svećenik se dakle snizuje od strahopočitanja pred neizmjernim veličanstvom Božjim, koliko samo može, jer zna, što je rekao sveti onaj pjesnik David: 'Jer gle začet sam u nepravdama i u grijesima me je začela majka moja.' Kad se sjeti svojih slaboća i nedostataka, onda kao da bi najradije nestao ispred lica svetoga Boga, takav osjećaj ima čovjek, kad sluša, što svećenik govori za sebe prinoseći hostiju na zlatnoj plitici. Kako se moramo i mi svi drugi sniziti i poniziti pred tim svetim Bogom!

A za koga prinosi tu žrtvu neokaljanu? Čuli ste, djeco, kako svećenik govori: 'Za bezbrojne grijehe, uvrede i nemarnosti svoje i za sve prisutne, kao i za sve vjerne kršćane žive i mrtve'. Kako li divnih riječi! Kako utješnih riječi! Tko ne bi onda rado polazio sv. Misu, da što sigurnije postane dionikom tolikih milosti, koje s neba teku na ovu crnu zemlju, kad se služi sv. Misa, ili bolje, kad se opet i opet žrtvuje Isus Krist.

A zašto je prinosi, tu divnu, svetu, neokaljanu žrtvu? Zato, kaže svećenik dalje: 'Da meni i njima bude na spasenje u život vječni'.

Ne prinosi je dakle zato, da nam isprosi zlato, koje razbojnici otimlju. Ne prinosi je zato, da nam isprosi život, koji traje od danas do sutra, nego zato, da nam isprosi vječni spas, da nam isprosi neumrlost, da nam isprosi život vječni, koji je tako divan, da sveti Pavao veli, da 'niti je oko vidjelo, niti je uho čulo, niti je u srce ljudsko ušlo, što je Bog pripravio onima, koji Njega ljube'.

Pogledaj pouke bl. Alojzija o sv. Misi.