Kako je tradicionalna katolička teologija oblikovala molitvu bl. Alojzija Stepinca

Tko god ozbiljnije analizira djela istaknutih svetaca Katoličke Crkve, zna da je njihova djela nemoguće potpuno razumjeti bez temeljitog poznavanja tradicionalne katoličke teologije. To posebno vrijedi za svete biskupe i svećenike, koji su prošli kroz tradicionalnu svećeničku formaciju i primili klasičnu teološku naobrazbu.

Štoviše, teološko znanje potrebno je klericima za vođenje ispravnog duhovnog života. Bez klasičnog teološkog znanja, pojedinci mogu samo lutati iz zablude u zabludu, iz pogreške u pogrešku, bilo u nauku, bilo u duhovnom životu... Ovo se, nažalost, može dobro vidjeti kod mnogih koji su formirani u modernističkoj školi.

Ne možete imati zdrav duhovni život bez zdrave teologije. Tradicionalna katolička teologija jest temelj na kojem se gradi nauk o duhovnom životu.

Bl. Alojzije Stepinac je odličan primjer kako se asketski i molitveni život spajaju s dubokim poznavanjem tradicionalne teologije. Štoviše, teološko znanje bl. Alojzija oblikovalo je njegovu molitvu.

Dokazat ću ovu tezu na temelju molitava bl. Alojzija Duhu Svetomu za kreposti i darove Duha Svetoga, koje su objavljene 1942. godine.

Ove molitve možete vidjeti u molitveniku za franjevačke trećoredce Serafsko cvijeće iz 1959. godine (str. 543.-545.).
Inače, bl. Alojzije bio je član Trećeg reda sv. Franje. Stupio je u Treći red kao novoposvećeni nadbiskup-koadjutor u rujnu 1934. godine.

Pogledajmo te molitve...

Tko poznaje stariju teološku literaturu, odmah će primijetiti da navedene molitve bl. Alojzija Stepinca točno slijede (praktički od riječi do riječi) tradicionalne definicije pojedinih kreposti i darova Duha Svetoga.
Dovoljno je da uzmete, primjerice, Prümmerov kratki vodič kroz moralnu teologiju (Vademecum theologiae moralis) i usporedite definicije pojedinih kreposti s molitvama bl. Alojzija.

Kako bi to čitatelj lakše uočio, napravit ćemo usporedbu molitava bl. Alojzija i klasičnih definicija kreposti i darova Duha Svetoga.

BOGOSLOVNE KREPOSTI

1) VJERA

Prvi vatikanski koncil u dogmatskoj konstituciji o katoličkoj vjeri Dei Filius (24. travnja 1870.) ovako definira krepost vjere:

"Hanc vero fidem, quae humanae salutis initium est, Ecclesia catholica profitetur, virtutem esse supernaturalem, qua, Dei aspirante et adiuvante gratia, ab eo revelata vera esse credimus, non propter intrinsecam rerum veritatem naturali rationis lumine perspectam, sed propter auctoritatem ipsius Dei revelantis, qui nec falli nec fallere potest."

("Ova pak vjera, koja je početak ljudskoga spasenja, Katolička Crkva ispovijeda da je nadnaravna krepost, kojom po nadahnuću i pomoći Božje milosti, vjerujemo da je istinito ono što je on objavio, ne radi toga što bismo svjetlom naravnog razuma opazili unutarnju istinu stvari, nego zbog ugleda samoga Boga koji objavljuje, a koji se ne može prevariti, niti nas prevariti.")

A sada pogledajte molitvu bl. Alojzija Stepinca za krepost vjere:

"Duše Sveti, Tješitelju, dođi u naša srca sa svojom milošću i svetom ljubavi i daj nam: krepost vjere, da milošću Božjom tvrdo držimo za istinu sve, što je Bog objavio i što nam po svojoj Crkvi predlaže vjerovati, ne zato što bismo naravskim razumom spoznali istinitost objave, već jer nam je to Bog objavio, koji ne može prevariti niti prevaren biti."

Kao što možete vidjeti, bl. Alojzije praktički od riječi do riječi slijedi definiciju vjere koju je dao Prvi vatikanski koncil.

2) NADA

Prümmer ovako definira krepost nade (Vademecum theologiae moralis, str. 209.):

"Spes theologica est voluntatis habitus divinitus infusus, per quem certa cum fiducia propter omnipotentiam Dei auxiliantem exspectamus et consectamur cum aeternam beatitudinem tum media ad eam consequendam necessaria."

("Bogoslovna nada je božanski uliveno trajno raspoloženje volje, po kojem sigurnim pouzdanjem, radi djelotvorne Božje svemogućnosti, očekujemo i težimo: kako za vječnim blaženstvom, tako i sredstvima koja su nužna za njegovo postizanje.")

Dakle, kršćanska nada nije zemaljska nada u lijep i ugodan život na ovom svijetu, nego nada u postignuće vječnog blaženstva. Kaže sv. Toma Akvinski (Summa theologica, II-II, q. 17., a. 4.):

"Spes autem respicit beatitudinem aeternam sicut finem ultimum; divinum autem auxilium sicut primam causam inducentem ad beatitudinem."

("Nada pak gleda na vječno blaženstvo kao na konačnu svrhu; a božansku pomoć kao prvi uzrok koji dovodi do vječnog blaženstva.")

Stoga, bl. Alojzije Stepinac govori u svojoj molitvi za krepost nade: "Daj nam krepost ufanja, da zbog zasluga Isusa Krista i radi Božje dobrote, svemožnosti i vjernosti očekujemo vječni život i sve potrebne milosti, što je Bog obećao onima, koji dobro čine."

3) LJUBAV

Prümmer ovako definira krepost ljubavi (Vademecum, str. 216.):

"Caritas est virtus divinitus infusa, qua Deum tamquam summum bonum diligimus propter seipsum, nosque et proximum propter Deum."

("Ljubav je božanski ulivena krepost kojom ljubimo Boga kao vrhovno dobro radi njega samoga, a sebe i bližnjega radi Boga.")

Bl. Alojzije točno slijedi ovu definiciju u svojoj molitvi za krepost ljubavi: "Daj nam krepost ljubavi, da ljubimo Boga nadasve radi njega samoga, a nas same i bližnjeg poradi Boga. Amen."

STOŽERNE KREPOSTI

1) RAZBORITOST

Prümmer ovako definira krepost razboritosti (Vademecum, str. 239.):

"Prudentia est recta ratio agibilium. Ita secundum Aristotelem S. Thomas. Alii definiunt prudentiam cognitionem rerum appetendarum et fugiendarum; vel virtutem intellectivam, qua in quovis negotio occurrente novimus, quid honestum sit, quid turpe."

("Razboritost je ispravna namisao o činidbama. Tako prema Aristotelu govori sv. Toma. Drugi definiraju razboritost kao spoznaju o stvarima kojima treba težiti i koje treba izbjegavati; ili kao intelektualnu krepost kojom u svakom nadošlom poslu znamo što je časno, a što nečasno.")

Sv. Augustin u svojem djelu De libero arbitrio (lib. I., cap. 13.) definira razboritost kao "znanje o stvarima kojima treba težiti i koje treba izbjegavati" ("appetendarum et vitandarum rerum scientia").

Bl. Alojzije Stepinac slijedi tu misao u svojoj molitvi za krepost razboritosti: "Duše Sveti, Tješitelju, dođi u naša srca sa svojom milošću i svetom ljubavi i daj nam: krepost razboritosti, da imajući na umu vječni život vazda pravo sudimo što nam je činiti, a što izbjegavati!"

2) PRAVEDNOST

Sv. Toma Akvinski ovako definira krepost pravednosti (Summa theologica, II-II, q. 58., a. 1.):

"...iustitia est habitus secundum quem aliquis constanti et perpetua voluntate ius suum unicuique tribuit."

("...pravednost je trajno raspoloženje [habitus] prema kojem netko postojanom i stalnom voljom svakome pruža njegovo pravo.")

Stoga, bl. Alojzije ovako moli za krepost pravednosti: "Daj nam krepost pravednosti, da svakome dajemo, što mu pripada."

3) JAKOST

Prümmer ovako definira krepost jakosti (Vademecum, str. 505.):

"Fortitudo est virtus cardinalis, qua appetitus irascibilis (et voluntas) ita roboratur, ut a bono arduo prosequendo non desistat etiam propter maxima pericula vitae corporalis."

("Jakost je stožerna krepost kojom se toliko učvršćuje osjetilna težnja srditosti (i volja), da ne posustaje od postizanja tegotnog dobra, pa i zbog najvećih opasnosti za tjelesni život.")

Ovako pak govori o činima kreposti jakosti:

"Actus fortitudinis sunt duo: cohibere timores et moderari audacias; qui quidem actus suum fastigium obtinent in martyrio."

("Dva su čina jakosti: suzbijati strahove i ravnati smjelošću; ovi pak čini dostižu svoj vrhunac u mučeništvu.")

Bl. Alozije kaže u svojoj molitvi za krepost jakosti: "Daj nam krepost jakosti duševne, da nas nikakva nevolja ni progonstvo pa ni ista smrt ne smeta u vršenju dobra."

4) UMJERENOST

Prümmer ovako definira krepost umjerenosti (Vademecum, str. 515.): 

"Temperantia est virtus moderans appetitum circa delectationes tactus, i. e. circa delectationes ciborum et venereorum."

("Umjerenost je krepost koja obuzdava težnju za nasladama dodira, tj. nasladama hrane i spolnim uživanjem.")

Sv. Augustin u svojem djelu De civitate Dei (lib. XIX., cap. 4.) ističe da je umjerenost krepost "qua carnales frenantur libidines" ("kojom se obuzdavaju tjelesne požude").

Stoga, bl. Alojzije Stepinac ovako formulira molitvu za krepost umjerenosti: "Daj nam krepost umjerenosti, da svladavamo zle požude i razumno se služimo sjetilnim dobrima."

DAROVI DUHA SVETOGA

1) DAR MUDROSTI

Prümmer ovako definira dar mudrosti (Vademecum, str. 179.):

"Donum sapientiae (quod respondet virtuti caritatis) est habitus divinitus infusus, quo mens redditur facile mobilis a Spiritu Sancto ad contemplanda divina et ad iudicandum cum de illis tum de humanis secundum rationes divinas."

("Dar mudrosti (koji odgovara kreposti ljubavi) je božanski uliveno trajno raspoloženje kojim um postaje lako pokretan od Duha Svetoga za razmatranje božanskih stvari i za prosuđivanje kako o njima, tako i o ljudskim stvarima, prema božanskim razlozima.")

U skladu s navedenom definicijom, molitva bl. Alojzija Stepinca za dar mudrosti glasi: "Duše Sveti, Tješitelju, dođi u srca naša sa svojom milošću i svetom ljubavi i daj nam dar mudrosti, da sa slašću razmatramo Božje istine, i da nam Bog bude jedino mjerilo u prosuđivanju svih božanskih i ljudskih stvari."

2) DAR RAZUMIJEVANJA (DAR RAZUMA)

Prümmer ovako definira dar razuma:

"Donum intellectus est lumen supernaturale homini habitualiter datum, quo facile et intime apprehendit veritates fidei."

("Dar razuma je nadnaravno svjetlo, čovjeku habitualno dano, kojim lako i duboko shvaća istine vjere.")

Bl. Alojzije Stepinac upravo tako govori u molitvi za dar razuma: "Daj nam dar razuma, da što dublje zaronimo duhom svojim u otajstva svete vjere koliko je to u ovom zemaljskom životu moguće."

3) DAR SAVJETA

Prümmer ovako definira dar savjeta:

"Donum consilii (quod adiuvat et perficit virtutem prudentiae) reddit hominem aptum ad iudicandum et praecipiendum singulares actiones."

("Dar savjeta (koji pomaže i usavršava krepost razboritosti) čini čovjeka sposobnim za prosuđivanje i nalaganje pojedinačnih čina.")

Dar savjeta, dakle, usavršava krepost razboritosti, koja nas (kao što smo gore rekli) upućuje što trebamo činiti, a što izbjegavati.

Stoga, bl. Alojzije Stepinac govori u molitvi za dar savjeta: "Daj nam dar savjeta, da se uklanjamo zasjedama đavla i svijeta, a u dvojbi da uvijek prigrlimo što je većma na slavu Božju i naše spasenje."

4) DAR JAKOSTI

Prümmer ovako definira dar jakosti:

"Donum fortitudinis (quod adiuvat et perficit virtutem fortitudinis) roborat animum singulari fiducia evadendi quaecumque mala et perveniendi ad vitam aeternam."

("Dar jakosti (koji pomaže i usavršava krepost jakosti) učvršćuje dušu posebnim pouzdanjem da će izbjeći sva zla i doći do vječnog života.")

Molitva bl. Alojzija Stepinca za dar jakosti izražava taj nauk: "Daj nam dar jakosti, da osobitom odlučnošću svladavamo sve napasti i ostale zapreke u duhovnom životu."

5) DAR ZNANJA

Prümmer ovako određuje dar znanja:

"Donum scientiae (quod vocatur quoque scientia sanctorum) reddit hominem aptum, ut ex quodam spirituali gustu et affectu caritatis iudicet per causas inferiores de omnibus in ordine ad finem supernaturalem."

("Dar znanja (koji se naziva također znanjem svetih) čini čovjeka sposobnim da iz svojevrsnog duhovnog okusa i čuvstva ljubavi sudi o svemu po nižim uzrocima u odnosu prema nadnaravnoj svrsi.")

Darovi razuma i znanja usavršavaju krepost vjere.

Molitva bl. Alojzija Stepinca za dar znanja također izražava taj nauk: "Daj nam dar znanja, da pravo sponzamo što i kako treba da vjerujemo i da ne odemo stramputicom u duhovnom životu."

6) DAR POBOŽNOSTI

Prümmer ovako definira dar pobožnosti:

"Donum pietatis (quod adiuvat et perficit virtutem justitiae) reddit hominem aptum ad venerandum Deum ut patrem benignissimum et homines ut filios Dei."

("Dar pobožnosti (koji pomaže i usavršava krepost pravednosti) čini čovjeka sposobnim da štuje Boga kao predobrostivog Oca i ljude kao djecu Božju.")

Molitva bl. Alojzija Stepinca za dar pobožnosti kaže to isto na ovaj način: "Daj nam dar pobožnosti, da Bogu, svetima i službenicima Crkve dužno štovanje i čast iskazujemo, a nevoljnima za ljubav Božju u pomoć pritječemo."

7) DAR STRAHA BOŽJEGA

Prümmer ovako definira dar straha Božjega:

"Donum timoris (quod adiuvat et perficit virtutem spei) impellit hominem ad profundissime reverendum Dei maiestatem."

("Dar straha (koji pomaže i usavršava krepost nade) potiče čovjeka na najdublje štovanje Božjeg veličanstva.")

Sv. Toma Akvinski kaže sljedeće o nužnosti dara straha Božjega (Summa theologica, II-II, q. 19., a. 10.):

"Timor autem filialis necesse est quod crescat crescente caritate, sicut effectus crescit crescente causa, quanto enim aliquis magis diligit aliquem, tanto magis timet eum offendere et ab eo separari."

("Nužno je pak da rastom ljubavi poraste sinovski strah, kao što raste učinak porastom uzroka; naime, koliko netko više nekoga ljubi, toliko se više boji da ga ne uvrijedi i da se ne odvoji od njega.")

Stoga, bl. Alojzije govori u svojoj molitvi za dar straha Božjega: "Daj nam dar straha Božjega, da se čuvamo grijeha, bojeći se uvrijediti Boga iz sinovskog poštovanja prema Božjem Veličanstvu."

ZAKLJUČAK

Vidjeli smo kako bl. Alojzije Stepinac u svojim molitvama točno slijedi definicije tradicionalne katoličke teologije. Tradicionalna teologija je oblikovala njegovu molitvu. Drugim riječima, da Stepinac nije poznavao tradicionalnu katoličku teologiju, on ne bi ni mogao sastaviti ove molitve. Poznavanje tradicionalne teologije bilo je preduvjet za sastavljanje ovih molitava.

Bez tog znanja ni danas ne možete dobiti ispravno sastavljene molitve. To je razlog zašto se molitve postkoncilskih modernista toliko razlikuju od tradicionalnih katoličkih molitava. Zato što oni ili ne poznaju ili svjesno odbacuju tradicionalnu katoličku teologiju.

Kod njih čak postoji praksa da prepuštaju osobama bez ikakve teološke naobrazbe da sastavljaju molitve, npr. "moderni križni put" ili molitve vjernika u novom obredu mise. Moderni molitvenici obiluju molitvama (u najmanju ruku) upitne teološke ispravnosti.

Iz svih navedenih razloga, držimo se starih molitvenika i tradicionalne teologije.

__________________
GLAVNI IZVORI KORIŠTENI U OVOM TEKSTU:

1) Dionizije Andrašec: Serafsko cvijeće (III. izd., Zagreb, 1959. god.)

2) Dominik Prümmer: Vademecum theologiae moralis

 

 

Papa Benedikt XV. - osuda Francuske revolucije i obnova kršćanskog društva

Od Francuske revolucije 1789. do Drugoga vatikanskog koncila, u razdoblju od preko 150 godina, svi pape jednoglasno su osuđivali liberalna načela koja je Revolucija proširila Europom. Dobro je poznato što su o tome govorili i pisali papa Pio VI., Grgur XVI., bl. Pio IX., Leon XIII. i sv. Pio X.

No, manje je poznato što je papa Benedikt XV. pisao o Francuskoj revoluciji. Pontifikat Benedikta XV. obilježili su Prvi svjetski rat i poraće (1914.–1922.), pa je pomalo zaboravljeno što je taj papa govorio o drugim temama.

Benedikt XV. iznio je svoje stajalište (i stajalište Crkve) o Francuskoj revoluciji u pismu Josephu Hissu, poglavaru Družbe Marijine, povodom stote godišnjice osnutka ove redovničke zajednice.
Pismo je objavljeno u Acta Apostolicae Sedis, vol. IX., 1917., str. 171.–175.

Benedikt XV. na početku tog pisma ističe da je položaj Crkve od vremena Francuske revolucije najteži u njezinoj povijesti, još od vremena velikih progona u prvim stoljećima kršćanstva:

"Post illa, proxima origini, tria saecula, in quibus christianorum sanguine orbis terrarum redundavit, numquam tanto in discrimine dici potest fuisse Ecclesiam, in quanto sub finem saeculi decimi octavi esse coeperit."

("Nakon ona tri stoljeća blizu njezina nastanka, u kojima je krv kršćana natapala čitavu zemlju, može se reći da Crkva nikada nije bila u tako nepovoljnom položaju kao što je to počela biti potkraj osamnaestoga stoljeća.")

Benedikt XV. nastavlja dajući ovakvu ocjenu o uzrocima i posljedicama Francuske revolucije:

"Etenim, insanientis Philosophiae opera, ab haeresi Novatorum et perduellione profectae, vulgo infatuatis mentibus, erupit summa illa rerum conversio, eo pertinens scilicet ut non solum in Gallia, sed paullatim per gentes omnes christiana societatis fundamenta convelleret."

("Naime, djelovanjem poludjele filozofije, koja potječe iz krivovjerja novotara i veleizdaje, zaluđivanjem umova puka, izbio je onaj veliki prevrat, koji je težio tome da ne samo u Francuskoj, nego postepeno po svim narodima uzdrma temelje kršćanskog društva.")

Papa Benedikt XV. vrlo precizno identificira pogubna liberalna načela koja je Revolucija proširila Europom:

"Nam, Ecclesiae auctoritate publice reiecta, cum desitum esset iuris, officii atque ordinis in civitate custodem ac vindicem haberi Religionem, iam placuit a populo, non a Deo, potestatem oriri; homines inter se, ut natura, ita iure pares omnes esse; quod cuique libuisset, id licere, nisi quae lex prohiberet; nihil habere vim legis, quod non multitudo iussisset; libertates maxime sentiendi de religione, vel vulgandi quidquid quisque voluisset, nullis contineri finibus, dum noceret nemini. Haec fere sunt quibus, tamquam principiis, ex eo tempore civitatum disciplina nititur: eadem vero quam perniciosa humanae societati possint esse, ubi iis caecae cupiditates ac partium studia multitudinem armaverint, numquam apparuit clarius, quam quum primitus declarata sunt."

("Naime, javno odbacivši autoritet Crkve, kada je uklonjeno držanje religije kao čuvara i branitelja prava, dužnosti i reda u državi, svidjelo im se [proglasiti] da vlast proizlazi od naroda, a ne od Boga; da su svi ljudi međusobno jednaki, kako po naravi, tako i po pravu; da je svakomu dopušteno činiti ono što mu se sviđa, osim onoga što zakon zabranjuje; da ništa nema snagu zakona osim onoga što je odredilo mnoštvo; da ponajviše one slobode - misliti o religiji ili objavljivati što god se komu sviđa - ne ograničava nikakvim granicama, dok god nikomu ne našteti. Ovo su, uglavnom, ona [mišljenja] na kojima se od tog vremena, kao načelima, osniva državna disciplina. A koliko ona mogu biti pogubna za ljudsko društvo, gdje po njima slijepe požude i strančarenje naoružaju mnoštvo, nikada nije bilo jasnije, nego kada su prvo proglašena.")

Réginald Garrigou-Lagrange s pravom zaključuje da je papa Benedikt XV. navedenim riječima osudio Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina, koju je donijela francuska revolucionarna ustavotvorna skupština 1789. godine (Vidi: R. Garrigou-Lagrange, De revelatione per Ecclesiam Catholicam proposita, vol. II., Rim, 1950., str. 396. - 397.).

Nažalost, načela spomenute revolucionarne deklaracije uključena su u sve današnje ustave liberalnih država, uključujući i Ustav Republike Hrvatske. To je problem s kojim se mi suočavamo.

Pogledajmo, stoga, redom koje ideje i načela osuđuje papa Benedikt XV.

1) Osuđuje ideju da vlast proizlazi od naroda, a ne od Boga ("a populo, non a Deo, potestatem oriri").
A to je upravo ono što Ustav Republike Hrvatske kaže već u svojem 1. članku: "U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana."

2) Benedikt XV. osuđuje radikalni egalitarizam: "homines inter se, ut natura, ita iure pares omnes esse" ("da su svi ljudi međusobno jednaki, kako po naravi, tako i po pravu").

Takva shvaćanja su također ugrađena u Ustav i zakone RH, a jedna od najradikalnijih manifestacija je Zakon o ravnopravnosti spolova (NN 82/08, 69/17) i drugi zakoni u kojima se promiče feminizam.
Forsiranje "kvota za žene" na izbornim listama, u javnopravnim tijelima, u vodstvu trgovačkih društava itd. ide prema tome da žene usmjeri prema karijerizmu, a odvrati ih od obitelji i majčinstva.

3) Benedikt XV. osuđuje ono temeljno liberalno stajalište da svatko može činiti što god želi, osim onoga što je državnim zakonom zabranjeno ("quod cuique libuisset, id licere, nisi quae lex prohiberet").

Najpogubnija liberalna zabluda jest da čovjek smije kršiti božanski i naravni zakon, ako time nije prekršio državni zakon. Zato mnogi ljudi, koji žive u stanju smrtnog grijeha, smatraju sami sebe dobrim ljudima i pravednicima, jer "nisu nikoga ubili, nisu opljačkali banku".

4) Benedikt XV. osuđuje ideju da "nihil habere vim legis, quod non multitudo iussisset" ("ništa nema snagu zakona osim onoga što je odredilo mnoštvo").
To je osuda ideje da samo demokratski izglasani zakoni mogu obvezivati čovjeka ili da su samo demokratske vlade legitimne.

5) Benedikt XV. napokon osuđuje neograničenu slobodu svih religija, slobodu govora i pisanja: "libertates maxime sentiendi de religione, vel vulgandi quidquid quisque voluisset, nullis contineri finibus, dum noceret nemini".

Jasno je da takve "slobode" služe jedino širenju opačina, koje danas karakteriziraju liberalna društva.

No, postavlja se pitanje: Što katolik može učiniti u takvom društvu i državi?

Benedikt XV. ističe primjer utemeljitelja Družbe Marijine.
Bl. Vilim Josip Chaminade (1761.–1850.) proživio je najteže trenutke Francuske revolucije. Dao je velik doprinos očuvanju katoličke vjere u vremenima revolucionarnog terora, kao i obnovi katolicizma u postrevolucionarnom razdoblju.

Zaređen je za svećenika 1785. godine. Odbio je položiti prisegu na Građanski ustav za kler, koji su revolucionarne vlasti donijele 12. srpnja 1790., kako bi podložile kler novom režimu.
Tako je Chaminade postao jedan on "nezaprisegnutih svećenika", koje su revolucionarne vlasti smatrale državnim neprijateljima.

Dakle, prva stvar koju možete naučiti od njega jest kako se odnositi prema zakonima koje donosi liberalna država. Ako te zakon prisiljava da učiniš nešto što je protivno katoličkoj vjeri i moralu, trebaš to odbiti.

Chaminade je u tajnosti nastavio služiti sv. Misu, dijeliti sakramente i poučavati puk u katekizmu. Upravo ove jednostavne metode, savjesno obavljanje temeljnih svećeničkih dužnosti, očuvale su katoličku vjeru u Francuskoj u vrijeme revolucionarnog terora.

Druga stvar koju možemo naučiti od Chaminadea jest ispravan odnos prema paloj braći. Ne treba odmah "otpisati" sve koji su pali u zamku liberalizma. Dok god čovjek živi na ovom svijetu, ima mogućnost da se obrati. I mnogi ljudi se zaista obrate.

Tako ni Chaminade nije "otpisao" svećenike koji su prisegnuli na Građanski ustav za kler, nego je radio na njihovu obraćenju. Postigao je u tome značajne uspjehe. Pomirio je sa Crkvom oko pedeset takvih svećenika u Bordeauxu.

Ovu njegovu zaslugu ističe i papa Benedikt XV.:

"...complures in sacerdotio collegas, qui animi infirmitate defecerant, Ecclesiae reconciliando..."

("...brojne kolege u svećenstvu, koji su otpali zbog malodušnosti, pomirio je sa Crkvom...")

Tako i danas, ljude koji su zaraženi liberalizmom ne treba "otpisati", nego treba aktivno raditi na njihovu obraćenju. Ali, stvarnom obraćenju... Da zaista uvide i priznaju da je liberalizam zla ideologija i da se svjesno odreknu te ideologije.

Naravno, govorimo prvenstveno o vjerskom i moralnom liberalizmu. Pritom nitko ne traži da usvoje, primjerice, ekonomska shvaćanja ove ili one vrste, dok god u njima nema ničega što je protivno katoličkom moralu.

Chaminade je radio na obnovi katoličkog društva u Francuskoj, ali ne u obliku "materijalne restauracije". Naime, bilo je i ljudi koji su cijelo pitanje restauracije gledali kao da je cilj obnova društvenih i materijalnih privilegija koje je kler imao prije Revolucije. Ne, to nije cilj kršćanske obnove.

Cilj kojem je Chaminade težio jest obnova nadnaravnog života u dušama, života u posvetnoj milosti.

Chaminade je vodio i klerike i laike putem savršenstva po primjeru i zagovoru Blažene Djevice Marije: per Mariam ad Jesum.
Isprva je obnovu vodio kroz društva za laike.

Godine 1817., Chaminade je osnovao Družbu Marijinu (Societas Mariae) kao novu redovničku zajednicu koja će nastaviti njegovim putem.
Zajedno s ostalim redovničkim zajednicama i revnim dijecezanskim svećenicima, poput arškog župnika sv. Ivana Marije Vianneyja, marijanski redovnici dali su velik doprinos obnovi katoličkog života u Francuskoj nakon uništenja koje je donijela Revolucija.

Moguće je, dakle, obnoviti vjerski život u društvu opustošenom liberalizmom. U tome se treba ugledati na primjer svetaca koji su obnovili katolicizam u Francuskoj nakon Revolucije.

 

O važnosti prikazanja u tradicionalnom rimskom obredu sv. Mise

Papa Pio XII. prikazuje hostiju molitvom Suscipe, sancte Pater

Ako ste čitali stare katekizme, onda ste mogli uočiti da se uvijek ističe da su glavni dijelovi sv. Mise: prikazanje, pretvorba i pričest (pričest svećenika). Zašto se to isticalo? Kako bi vjernik znao kojim dijelovima sv. Mise mora prisustvovati pod teški grijeh, tj. kako bi znao je li ispunio svoju nedjeljnu obvezu ili nije. 

Na primjer, ako netko zakasni na početak sv. Mise i propusti psalam Judica me, Deus, ali prisustvuje ostatku sv. Mise, dotični vjernik je ispunio nedjeljnu obvezu. No, ako netko propusti pretvorbu ili pričest svećenika, takva osoba nije ispunila nedjeljnu obvezu. Zato se uvijek isticalo da su najvažniji dijelovi sv. Mise: prikazanje, pretvorba i pričest.

U Bugninijevoj reformi iz 1969. godine, prvi od spomenuta tri glavna djela sv. Mise - prikazanje - izmijenjen je do razine neprepoznatljivosti.
Ako želite znati što je bila namjera reformatora, pogledajte što o tome pišu oni liturgičari koji slijede Bugninijevu liniju. Prof. Zvonko Pažin je na portalu Vjera i djela objavio niz članaka pod nazivom "Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002." Članci su objavljeni u razdoblju od 2019. do 2020. godine.

U 8. nastavku od 16. svibnja 2020., Pažin govori o pripravi darova, i pritom ovako objašnjava što je učinjeno u reformi:

"Ono što se u prethodnom misalu nazivalo prikazanje, sada je postao obred priprave darova, da bi se izbjeglo moguće žrtveno shvaćanje ovoga dijela mise, jer žrtvovanje dolazi tek s euharistijskom molitvom."

Reformatori su, dakle, smatrali spornim to što se riječ "žrtva" spominje već u prikazanju, u molitvama Suscipe, sancte Pater i Veni, Sanctificator.

Tako Pažin iznosi sljedeće mišljenje o molitvi Suscipe, sancte Pater:

"U ovoj je molitvi galskog podrijetla problematičan izričaj neokaljana žrtva - immaculata hostia, jer anticipira ono što tek dolazi u kanonu. U trenutku priprave darova ne možemo još govoriti o žrtvi, nego tek o daru za žrtvu."

Pažin slično govori i o molitvi Offerimus tibi, Domine, kojom se prikazuje kalež u tradicionalnom rimskom obredu:

"I ova molitva (neopravdano) anticipira ono što će se kasnije reći tek u kanonu: 'Da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo na tvoj nebeski žrtvenik…' Ovdje se ne radi o prinosu darova nego tek o pripravi onoga što će u žrtvi biti prineseno."

Nadalje, Pažin jednako misli i o molitvi Veni, Sanctificator:

"U ovoj apologiji izraz posvetitelju vjerojatno se odnosi na Duha Svetoga, jer je tako i stajalo u starim izvorima (Veni Spiritus sanctificator). U svakom slučaju, ni ovdje nije primjereno govoriti o žrtvi - sacrificium, jer se radi tek o pripravljanju darova za žrtvu."

Dakle, iz navedenih citata vidimo da Pažin, slijedeći Bugninija, smatra "neprimjerenim" to što se u prikaznim molitvama govori o žrtvi: "jer žrtvovanje dolazi tek s euharistijskom molitvom".

No, ovaj prigovor je neopravdan, jer je iz navedenih molitava vrlo jasno da govore o žrtvi koja će se dogoditi kod pretvorbe. Tako su to shvaćali svi pretkoncilski teolozi i svećenici.

Važno je istaknuti da se i u istočnim obredima spominje žrtva i žrtvovanje već kod priprave darova. Pogledajte bizantsku liturgiju.
Na internetskim stranicama Križevačke eparhije možete pronaći red Božanske liturgije sv. Ivana Zlatoustoga. Ako pročitate početak liturgije, vidjet ćete kako se već tijekom priprave darova govori o žrtvi i žrtvovanju:

Svećenik pak zabada sveto koplje s desne bočne strane prosfore, podrezuje vodoravno zarezanog svetoga Jaganjca i tako vadi sveti kruh (Jaganjca) iz prosfore govoreći: "Iz zemlje živih ukloniše njega."
I stavi ga licem, to jest stranu s pečatom na sveti diskos, i na đakonove riječi: "Žrtvuj, vladiko."
Žrtvuje ga urezujući na svetom kruhu znak križa ovako govoreći: "Žrtvuje se Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta za život i spasenje svijeta."

Sličan detalj možete vidjeti i u dominikanskom obredu. Inače, u dominikanskom obredu nema molitava Suscipe sancte Pater, Offerimus tibi, Domine i Veni, Sanctificator.
Ali, i u dominikanskom obredu se već tijekom prikazanja spominje žrtva. U svečanoj Misi, đakon prikaže kalež svećeniku uz riječi: "Immola Deo sacrificium laudis et redde Altissimo vota tua." ("Žrtvuj Bogu žrtvu hvale i izvrši Svevišnjemu svoje zavjete.")

Postoji još jedna stvar koja Bugniniju i ostalim autorima novog obreda iz 1969. očito nije ništa značila, a to je ljubav i pobožnost koju su sveci imali prema tim tradicionalnim molitvama prikazanja. Naime, tijekom stoljeća toliki sveci su s velikom ljubavlju pisali o molitvama prikazanja u tradicionalnom rimskom obredu sv. Mise, ističući njihovu veliku važnost. Među njima je i naš bl. Alojzije Stepinac.

Bl. Alojzije Stepinac u svojim Katehetskim propovijedima donosi i pouke o obredu sv. Mise. U tim poukama najopširnije govori o tradicionalnom obredu prikazanja. Od svih molitava u sv. Misi, bl. Alojzije najviše prostora posvećuje upravo molitvi Suscipe, sancte Pater.

Evo kako bl. Alojzije govori o molitvi Suscipe, sancte Pater:

"Što dakle radi svećenik kod Prikazanja? On najprije otkrije kalež na oltaru, uzme zlatnu pliticu s hostijom, uzdigne je objema rukama i onda moli: 'Primi, sveti Oče, svemogući vječni Bože, ovu neoskvrnjenu žrtvu, koju ja, nedostojni sluga Tvoj, prinosim Tebi, svome živomu i pravomu Bogu za bezbrojne grijehe, uvrede i nemarnosti svoje i za sve prisutne, kao i za sve vjerne kršćane, žive i mrtve: da meni i njima bude na spasenje u život vječni. Amen!'

Jeste li čuli, djeco, što govori svećenik kod Prikazanja? Tko prima hostiju, koju prinosi svećenik? Prima je Otac nebeski. Po božanskoj naravi, On je Otac samo Isusu Kristu. Ali po svojoj beskrajnoj božanskoj dobroti, On je i nas sve posinio, kada je Sin Božji uzeo na Sebe našu ljudsku narav i za nas platio dug Ocu svome nebeskome. Tako se mi eto u sv. Misi priključujemo Isusu Kristu, koji se žrtvuje na oltaru Ocu nebeskome.

Taj Otac nebeski je nadasve svet, i zato svećenik kaže: 'Primi, Sveti Oče!' Taj Otac je svemogući, jer je, kao što ste čuli već više puta, samo htio, i sve je postalo, štogod je htio na nebu i na zemlji. Taj Otac nebeski je vječan, jer vjekuje vijek do vijeka, nit Ga žića konac čeka, dok smo svi mi jadni smrtni ljudi, koji nakon par godina moramo pasti u grob i tu bi ostali dovijeka, kad nas snaga Božja ne bi digla iz groba i uskrsila na novi život, proslavljeni život u nebu. Taj Otac nebeski može to učiniti, jer je On Bog.

Zato eto svećenik govori, kad diže na zlatnoj plitici hostiju: 'Primi, sveti Oče, svemogući vječni Bože!' S kolikim strahopočitanjem, djeco, izgovara svećenik te riječi! S kolikim strahopočitanjem moramo i mi ponavljeti te riječi u duši!

A što kaže svećenik dalje? Kaže Ocu nebeskome: 'Primi Ovu neoskvrnjenu žrtvu!' Zove je već unaprijed žrtvom, premda će žrtva postati tekar kod podizanja. Zove ju neoskvrnjenom žrtvom, jer ta žrtva nije nitko drugi nego konačno, Isus Krist, koji se služi kruhom i vinom za otajstvenu žrtvu svoju u sv. Misi. A što ima čistije i ljepše nego što je Isus Krist? Zar možda oni janjci, junci, grlice, golubići, što su se prinosile u St. Zavjetu? Ništa nije i ne može biti čistije od Krista Gospodina.

Već je nekoliko stotina godina prije dolaska Isusova na svijet navijestio tu čistu žrtvu sv. Malahija prorok, preko kojeg govori Gospod Bog: 'Jer od istoka sunca do zapada njegova veliko će biti ime Moje među narodima, i posvuda će se žrtvovati imenu Mojemu i prinosit će se čist prinos. Jer će veliko biti ime Moje među narodima.' Taj čisti prinos jest sam čisti i sveti Sin Božji pod prilikama kruha i vina, i zato, djeco, i čujete kako se Njemu u čast pjeva u crkvi: 'Tebi hvala, Tebi dika, Tebi slava prevelika! O Isuse, budi hvaljen po sve vijeke vijeka. Amen!'

I što kaže onda dalje svećenik, djeco draga? Kaže dalje prinoseći hostiju: 'Primi, sveti Oče, svemogući vječni Bože, ovu neoskvrnjenu žrtvu koju ja, nedostojni sluga Tvoj, prinosim.'

Svećenik se dakle snizuje od strahopočitanja pred neizmjernim veličanstvom Božjim, koliko samo može, jer zna, što je rekao sveti onaj pjesnik David: 'Jer gle začet sam u nepravdama i u grijesima me je začela majka moja.' Kad se sjeti svojih slaboća i nedostataka, onda kao da bi najradije nestao ispred lica svetoga Boga, takav osjećaj ima čovjek, kad sluša, što svećenik govori za sebe prinoseći hostiju na zlatnoj plitici. Kako se moramo i mi svi drugi sniziti i poniziti pred tim svetim Bogom!

A za koga prinosi tu žrtvu neokaljanu? Čuli ste, djeco, kako svećenik govori: 'Za bezbrojne grijehe, uvrede i nemarnosti svoje i za sve prisutne, kao i za sve vjerne kršćane žive i mrtve'. Kako li divnih riječi! Kako utješnih riječi! Tko ne bi onda rado polazio sv. Misu, da što sigurnije postane dionikom tolikih milosti, koje s neba teku na ovu crnu zemlju, kad se služi sv. Misa, ili bolje, kad se opet i opet žrtvuje Isus Krist.

A zašto je prinosi, tu divnu, svetu, neokaljanu žrtvu? Zato, kaže svećenik dalje: 'Da meni i njima bude na spasenje u život vječni'.

Ne prinosi je dakle zato, da nam isprosi zlato, koje razbojnici otimlju. Ne prinosi je zato, da nam isprosi život, koji traje od danas do sutra, nego zato, da nam isprosi vječni spas, da nam isprosi neumrlost, da nam isprosi život vječni, koji je tako divan, da sveti Pavao veli, da 'niti je oko vidjelo, niti je uho čulo, niti je u srce ljudsko ušlo, što je Bog pripravio onima, koji Njega ljube'.

Pogledaj pouke bl. Alojzija o sv. Misi.