Sv. Augustin i sv. Albert Veliki o pitanju: Kojim pokojnicima koriste molitve Crkve?

 

 

Uvijek je zanimljivo čitati kako jedan crkveni naučitelj tumači riječi drugog crkvenog naučitelja. Kroz povijest zapadne teologije, najviše su tumačena djela sv. Augustina, koji je uvijek bio smatran vrhunskim autoritetom. Nakon sv. Tome Akvinskog, sv. Augustin je vjerojatno najviše citirani katolički teolog u povijesti.

Danas ćemo pogledati kako sv. Albert Veliki tumači riječi sv. Augustina o jednom vrlo važnom pitanju: Kojim pokojnicima koriste molitve Crkve?

Sv. Augustin je o brizi za mrtve napisao djelo De cura pro mortuis gerenda (vidi: Migne, Patrologia latina 40, 592-610). To je djelo klasično svjedočanstvo da je briga za duše vjernih mrtvih važan dio djelovanja Crkve od samih početaka.

Odgovor sv. Augustina na pitanje kojim pokojnicima koriste pomoći Crkve (misna žrtva, molitve, milostinje...), može se sažeti u ove riječi: Koristi onima koji su to zaslužili tijekom svojeg zemaljskog života.

Tako sv. Augustin već u prvom poglavlju djela De cura pro mortuis kaže:

"Genere igitur vitae, quod gessit quisque per corpus, efficitur ut prosint vel non prosint, quaecumque pro illo pie fiunt, cum reliquerit corpus. Nam meritum per quod ista prosint, si nullum comparatum est in hac vita, frustra quaeritur post hanc vitam."

("Dakle, vrstom života koju je tko provodio u tijelu, postiže se to da mu koristi ili ne koristi što god se pobožno za nj obavlja kada napusti tijelo. Naime, ako u ovom životu nije stečena nikakva zasluga po kojoj bi mu ovo koristilo, uzalud se traži nakon ovog života.")

U 18. poglavlju, sv. Augustin kaže:

"Quae cum ita sint, non existimemus ad mortuos, pro quibus curam gerimus pervenire, nisi quod pro eis sive altaris, sive orationum, sive eleemosynarum sacrificiis solemniter supplicamus: quamvis non pro quibus fiunt omnibus prosint, sed iis tantum quibus dum vivunt comparatur ut prosint. Sed quia non discernimus qui sint, oportet ea pro regeneratis omnibus facere, ut, nullus eorum praetermittatur, ad quos haec beneficia possint et debeant pervenire."

("Budući da je tako, nemojmo smatrati da mrtvima, za koje se brinemo, dolazi drugo nego što za njih svečano molimo žrtvama bilo oltara, bilo molitava, bilo milostinja: iako ne koriste svima za koje se obavljaju, nego samo onima koji su za života stekli to da im koriste. No, jer ne razlikujemo među njima koji su takvi, potrebno je da to činimo za sve preporođene [tj. krštene], kako ne bi bio izostavljen nijedan od onih kojima bi ta dobročinstva mogla i trebala pridoći.")

Sv. Augustin o brizi za pokojne govori također u svojem djelu Enchiridion de fide, spe et caritate (vidi: Migne, Patrologia latina 40, 283), gdje kaže:

"Neque negandum est defunctorum animas pietate suorum viventium relevari, cum pro illis sacrificium Mediatoris offertur vel eleemosynae in Ecclesia fiunt. Sed eis haec prosunt qui cum viverent haec ut sibi postea possent prodesse meruerunt."

("I ne smije se nijekati da se dušama pokojnih olakašava pobožnošću njihovih živih, kada se za njih prikazuje žrtva Posrednika ili obavljaju milostinje u Crkvi. Ali, to koristi onima koji su za života zaslužili da im ovo kasnije koristi.")

I ubrzo nakon toga, sv. Augustin opet kaže:

"Non enim omnibus prosunt. Et quare non omnibus prosunt, nisi propter differentiam vitae quam quisque gessit in corpore? Cum ergo sacrificia, sive altaris sive quarumcumque eleemosynarum, pro baptizatis defunctis omnibus offeruntur, pro valde bonis gratiarum actiones sunt; pro non valde bonis propitiationes sunt; pro valde malis etiam si nulla sunt adjumenta mortuorum; qualescumque vivorum consolationes sunt."

("Naime, ne koriste svima. I zašto ne koriste svima, ako ne zbog razlike života koji je svaki pojedinac provodio u tijelu? Dakle, kada se žrtve - bilo oltara, bilo kojih god milostinja - prikazuju za sve krštene pokojnike: za vrlo dobre, one su zahvale; za one koji nisu vrlo dobri, one su pomirnice; za veoma zle, pa i ako nisu nikakva pomoć mrtvima, one su određene utjehe za žive.")

Ove riječi sv. Augustina čitaju se u dominikanskom obredu na Dušni dan, u prvoj noćnici časoslova.

Dominikanski brevijar iz 1962. godine

Primjereno je, stoga, da pogledamo kako je dominikanski naučitelj sv. Albert Veliki tumačio navedene riječi sv. Augustina o vrstama pokojnika kojima koristi ili ne koristi zagovor Crkve. 

Sv. Albert iznio je to tumačenje u svojem djelu o obredu misne žrtve, De sacrosancto sacrificio Missae, i to u poglavlju koje govori o spomenu mrtvih u kanonu mise (tj. o molitvi: "Memento etiam, Domine, famulorum famularumque tuarum N. et N., qui nos praecesserunt cum signo fidei...").

Vidjeli smo kako sv. Augustin među ljudima razlikuje one koji su "valde boni" ("vrlo dobri"), "non valde boni" ("ne veoma dobri"), "valde mali" ("veoma zli"): i prema tome razlikuje hoće li im nakon smrti koristiti molitve i misna žrtva koju Crkva za njih prikazuje.

Sv. Albert Veliki na temelju sv. Augustina razvija svoju analizu:

"Est autem hic annotandum quibus et ad quid prosint suffragia Ecclesie, et qua sint suffragia, et qualiter sunt facienda. Et circa primum quidem quatuor ordines defunctorum distinguit Augustinus, scilicet valde malos, et valde bonos, mediocriter bonos, et mediocriter malos."

("Ovdje pak treba napomenuti kojima i za što koriste zagovori Crkve, i koje su to pomoći, i kako ih treba činiti. I glede prvoga, naime, Augustin razlikuje četiri reda pokojnika, to jest: veoma zle i veoma dobre, osrednje dobre i osrednje zle.")

U prvu kategoriju ("valde mali" - "veoma zli"), sv. Albert uvrštava one koji su umrli u stanju smrtnog grijeha. Među njih ubraja i židove, pogane, krivovjerce i lažne kršćane. Takvim pokojnicima ne koriste molitve Crkve.

"Valde mali quidem sunt, qui in vita desperata vitam finierunt, dicentes dicto oris, vel perfidia cordis, vel facto operis illud Job, XXI, 14: Qui dixerunt Deo: Recede a nobis, et scientiarum viarum tuarum nolumus. Quia si etiam dicto oris vel fide cordis non dixerunt, tamen omni facto clamaverunt illud Apostoli, ad Titum, 1, 16: Confitentur se nosse Deum, factis autem negant. Judaei ergo et pagani et haeretici dicunt illud perfidia cordis, blasphemi dicunt illud dicto oris, falsi Christiani dicunt illud facto operis. Illis ergo non prosunt suffragia Ecclesiae quia ut dicit Augustinus: Dum viverent, non se dignos, sed potius indignos fecerunt ut eis talia salutis adminicula prodesse possent."

("Veoma su zli, naime, oni koji su u očajanju života završili život, govoreći riječju usta, ili nevjerom srca, ili činom djela onu Job 21, 14: Koji su rekli Bogu: Odstupi od nas, i ne želimo znanje o tvojim putevima. Jer, ako to i nisu rekli riječju ili vjerom srca, ipak su svakim djelom vikali ono iz Apostolove [poslanice] Titu 1, 16: Ispovijedaju da poznaju Boga, ali djelima ga niječu. Dakle, Židovi i pogani i krivovjerci ovo govore nevjerom srca, hulitelji to govore riječju usta, lažni kršćani to govore činom djela. Stoga, njima ne koriste zagovori Crkve, jer kao što kaže Augustin: Dok su živjeli, nisu se učinili dostojnima, nego prije nedostojnima da im takva pomoć može koristiti.")

Drugu skupinu čine "valde boni" ("vrlo dobri"):

"Valde boni autem sunt statum puritatis tenentes, et nullis mundi sordibus inquinati, sicut sunt qui cum Apostolo dicunt, ad Philip, 1, 21: Mihi vivere Christus est, et mori lucrum. Et post pauca, v. 23: Coarctor autem e duobus: desiderium habens dissolvi, et esse cum Christo, multo magis melius. Hoc autem dicere debent devotione cordis, et veritate oris et intentionis, et facto operis: quia si etiam illis aliquid adhaeret parvum ex terrena ista et contagiosa inhabitatione, dicit Augustinus, quod illud quod facit gutta in camino, hoc facit tale parvum veniale in tali viro justo. Consumitur enim calore ferventissimae charitatis. Hi ergo, ut dicit Augustinus, tam boni sunt, quod talibus remediis non indigent."

("Vrlo dobri su oni koji drže stanje čistoće i koji nisu okaljani nikakvim prljavštinama svijeta, kao što su oni koji govore s Apostolom, Fil 1, 21: Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak. I malo kasnije: Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići i biti s Kristom, jer to je mnogo bolje. Ovo pak trebaju reći pobožnošću srca, i istinitošću usta i nakane, i činom djela: jer ako je i njih zahvatila neka sitna mrlja iz ovog zemaljskog i zaraznog boravka, kaže Augustin da ono što čini kapljica u ognjištu, to čini takav sitni laki grijeh u tom pravednom čovjeku. Uništi se, naime, u vrućini najgorljivije ljubavi. Oni su, stoga, kako kaže Augustin, tako dobri da ne trebaju ovakve lijekove.")

Treću skupinu sv. Albert Veliki naziva "mediocriter boni" ("osrednje dobri"):

"Mediocriter autem boni sunt, qui sine mortali aut sunt, sicut innocentes, aut mortalia sua per compunctionem et confessionem et satisfactionem venialia fecerunt, et bonis operibus inhaerendo, et obedientia mandatorum et decretorum Ecclesiae vixerunt, tamen pertectam consilioram vitam non tenuerunt: et ideo multa de terrena contagione eis venialia adhaeserunt, quae tamen levia sunt et otiosa et neglecta, et non satis devota, bona, perfecta: et isti quidem in purgatorio cremabilia habent, sed magnam et notabilem ad ignem non habent resistentiam: et ideo lignum, foenum et stipula (I. ad Corinth. III, 12) non vocantur."

("Osrednje pak dobri jesu oni koji ili nemaju smrtnog grijeha, kao nevina dječica, ili su svoje smrtne grijehe pokajanjem i ispovijeđu i zadovoljštinom učinili lakima, i koji su živjeli prianjajući uz dobra djela i u poslušnosti prema zapovijedima i odredbama Crkve; ali nisu držali savršeni život [evanđeoskih] savjeta. I zato su ih zahvatili mnogi laki grijesi u zemaljskom boravku; ipak, to su laki grijesi, i ispraznosti, i nemarnosti, a ne dovoljno pobožna, dobra, savršena djela. I ovi, doduše, imaju ono što treba spaliti u čistilištu, ali nemaju velik i značajan otpor prema ognju: i zato se ne nazivaju drvom, sijenom, slamom (1 Kor 3, 12).")

Četvrtu skupinu sv. Albert naziva "mediocriter mali" ("osrednje zli"):

"Mediocriter autem mali sunt, qui mandatorum quidem habent custodiam et mortalia sua per poenitentiam in venialia commutaverunt, sed tamen more et sollicitudine cura saecularis pro domibus et uxoribus et filiis multa non mortalia, sed a servitio et sollicitudine Dei et fervore charitatis et devotionis multum retrahentia et fortiter ad imum tendentia et illaqueantia in concupiscentia carnis et cupiditate rerum, citra Deum tamen et divinum praeceptum commiserunt et committunt quotidie, qui notabilem ad ignem habent resistentiam antequam crementur: et ideo illi ligna, foenum, et stipulam superaedificant supra fidei fundamentum (I. ad Corinth. III, 12). Ligna in majoribus diutius ardentibus, foenum in mediocribus, et stipulam in minimis, tamen ad ignem ordinatis."

("Osrednje pak zli jesu oni koji, doduše, čuvaju zapovijedi i koji su svoje smrtne grijehe pokorom zamijenili lakima, ali su zbog običaja i brige oko svjetovnih stvari, oko kuća i žena i djece, počinili i svakodnevno mimo Boga čine mnoga djela, koja nisu smrtni grijesi, ali čovjeka uvelike odvraćaju od Božje službe i brižljivosti, te od žara ljubavi i pobožnosti, i snažno ga pritežu k niskim stvarima, i zapliću u požude tijela i pohlepu za stvarima; oni imaju znatan otpor ognju prije nego što se spale. I zato na temelj vjere nadograđuju drvo, sijeno, slamu (1 Kor 3, 12). Drvo kod onih većih koji duže gore, sijeno kod osrednjih, a slama kod najmanjih, ali ipak određenih za oganj.")

Pripadnicima ovih skupina koristi zagovor Crkve, za razliku od onih koji su u paklu (i kojima više ništa ne može pomoći):

"Et illis duobus defunctorum generibus prosunt suffragia Ecclesiae. Et sic patet primum, scilicet quibus prosunt suffragia. Unde Augustinus dicit: 'Si scirem patrem meum esse in inferno, non plus rogarem pro ipso quam pro diabolo.' Illi enim, ut diximus, sunt ultra chaos divinae misericordiae, et eorum non erit recordatio ad bonum."

("I ovim dvjema vrstama pokojnika koriste zagovori Crkve. I tako je očita prva tvrdnja, to jest kojima koriste zagovori. Stoga, Augustin kaže: 'Kad bih znao da je moj otac u paklu, ne bih za nj molio ništa više nego za đavla.' Naime, oni su s druge strane ponora božanskog milosrđa, i za njih neće biti spomena za dobro.")

Zaključak se nameće sam po sebi. Velika je stvar uopće doći u čistilište. Treba zaslužiti da dođeš u čistilište.
Nemojmo zaboraviti da u čistilište ne odlaze zli ljudi, nego dobri ljudi.

Posve zli ljudi (tj. oni koji umru u stanju smrtnog grijeha) ne odlaze u čistilište, nego u pakao. Čistilište je za ljude koji su umrli u stanju posvetne milosti, ali im još preostaju vremenite kazne (od već oproštenih grijeha) ili laki grijesi.

Treba se čuvati preuzetnosti. Neka nitko ne misli da će mu nakon smrti koristiti molitve Crkve, ako u ovom životu nije sam ozbiljno radio oko svojeg spasenja.

Apostolska konstitucija pape Benedikta XV. "Incruentum Altaris Sacrificium" ("Nekrvna žrtva oltara")

Papa Benedikt XV. objavio je 10. kolovoza 1915. apostolsku konstituciju Incruentum Altaris Sacrificium (Nekrvna žrtva oltara) kojom je dopustio svim katoličkim svećenicima da na Dušni dan služe tri sv. Mise.

U konstituciji se ponavlja katolički dogmatski nauk o čistilištu, i to osobito o pomoći koju Crkva na zemlji može pružiti dušama u čistilištu putem svete misne žrtve.

Danas se mnogo govori o empatiji, o suosjećanju s onima koji trpe, a ipak premalo ljudi razmišlja o svojim bližnjima koji najviše trpe i koji trebaju najviše pomoći, a to su duše u čistilištu.

Benedikt XV. objavio je ovaj dokument na početku Prvoga svjetskog rata, predviđajući da mnogi poginuli vojnici neće imati nikoga da za njih dade služiti sv. Misu.

Mi Hrvati imali smo velik broj poginulih u ratovima 20. stoljeća: i u Prvom svjetskom ratu, i u Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu. Stoga, poziv Benedikta XV. posebno se tiče našeg naroda.

Kad bi se barem u svakoj biskupiji odredila jedna crkva ili barem kapelica u kojoj bi se svakoga dana služio Requiem za sve naše pokojne.

I sam Benedikt XV. u ovom dokumentu izražava žalost što su tolike stare zadužbine za duše vjernih mrtvih danas zapuštene i zaboravljene.

Nažalost, u postkoncilskim vremenima ovom nesretnom zaboravu pridružilo se i namjerno prešućivanje i izvrtanje istine. Modernisti ne vole govoriti o čistilištu, jer je nauk o čistilištu usko povezan s naukom da svaki grijeh, uključujući i laki grijeh, uzrokuje kazne. Kazne koje se moraju okajati bilo na ovom svijetu bilo na drugom svijetu.

Modernisti nerijetko o misi za pokojne govore kao "molitvenom sjećanju na pokojne". Kao da je to puko "sjećanje", a ne konkretna pomoć dušama koje trpe u čistilištu.

Nasuprot modernističkim zabludama, vjernici se moraju odazvati autentičnom glasu Crkve, koja je progovorila u Benediktovom dokumentu Incruentum Altaris Sacrificium:

"...nullo enim tempore destitit Christifideles vehementer hortari, ne paterentur, defunctorum animas iis carere utilitatibus, quae ab eodem Missae sacrificio uberrime profluerent."

(...ni u jednom vremenu [Crkva] nije prestajala žarko poticati Kristove vjernike da ne dopuste da duše pokojnika ostanu bez onih koristi koje obilno istječu iz iste misne žrtve.")

Benedikt XV. potiče ne samo svećenike, nego i laike da se uključe u ovaj pokret za pomoć dušama u čistilištu, tako da prisustvuju na više sv. misa na Dušni dan:

"Impense vero omnes Ecclesiae filios hortamur, ut, memores officii, quo erga fratres, Purgatorii igne cruciatos, non uno ex capite obligantur, frequentes eo die sacris, summa cum religione, intersint."

("Žarko pak potičemo sve sinove Crkve da se sjete dužnosti kojom su, ne samo po jednoj obvezi, dužni prema braći koja se muče u ognju čistilišta, pa da s najvećim bogoštovljem prisustvuju brojnim svetim službama toga dana.")

Potrebno je što više sv. Misa kako bi se ostvario cilj o kojem papa Benedikt XV. otvoreno govori:

"Ita futurum certe est, ut, immensa refrigerationis unda ex tot salutaribus piaculis in Purgatorium defluente, frequentissimae quotannis defunctorum animae inter beatos triumphantis Ecclesiae caelites feliciter cooptentur."

("Tako će se sigurno u budućnosti, dok neizmjerni val rashlade koji teče u čistilište iz tolikih spasonosnih žrtava pomirnica, vrlo brojne duše pokojnika svake godine sretno pridružiti blaženim nebesnicima pobjedničke Crkve.")

Svećenici i vjernici trebali bi se sjetiti konstitucije Incruentum Altaris Sacrificium svaki put prije nego što služe ili slušaju Requiem: kako bi si posvijestili što zapravo čine.

Stoga, pročitajte taj važni dokument u cijelosti. Možete ga preuzeti na sljedećoj poveznici: Papa Benedikt XV. - Incruentum Altaris Sacrificium.