Kad čovjek čita kako sv. Robert Bellarmin opisuje profil ljudi koji su u 16. stoljeću otpali od katoličke vjere i prešli na protestantsko krivovjerje, ne može se oteti dojmu kao da opisuje današnje moderniste.
U svom poznatom govoru studentima (koji se obično tiskao na početku IV. toma Controversia christianae fidei), Bellarmin naglašava kako je protestantizam u biti prizemni "tjelesni" nauk, koji traže lascivni ljudi, jer ukida svako mrtvljenje tijela, poput posta, uzdržavanja, celibata...
"Tales omnino sunt haeretici Lutherani, homines ventri addicti, hostes jejuniorum, continentiae inimici: et ea de causa nec possunt recte vivendo per viam mandatorum incedere: neque pennis contemplationis, sese ad res coelestes ac divinas intuendas erigere."
("Takvi su posve heretici luterani, ljudi odani trbuhu, protivnici postova, neprijatelji uzdržljivosti: i iz tog razloga ne mogu ispravnim životom ići po putu zapovijedi, niti se mogu krilima razmatranja uzdignuti do promatranja nebeskih i božanskih stvari.")
Doista, kad malo promotrite, primijetit ćete da su protestantski "reformatori" ukinuli sve ono što je malo "teže" u kršćanstvu, to jest, sve ono što od čovjeka zahtijeva određeni trud i požrtvovnost: postovi, ispovijed, pokora, nerazrješivost ženidbe itd.
Zato su duhovno lijeni ljudi prelazili na protestantizam, jer im je obećavao lagan put do spasenja: otpuštenje grijeha bez ispovijedi, mogućnost da se razvedu od svoje žene, da ne trebaju postiti, da ne trebaju činiti pokoru itd. To je bio mamac koji je privlačio ljude u protestantizam. No, to je moglo biti privlačno samo ljudima koji nikada ni nisu ozbiljno shvaćali obveze, koje pred njih stavlja kršćanska vjera.
Iskrenim vjernicima, koji su savjesno obavljali svoje vjerske dužnosti, nije padalo na pamet da prelaze u protestantske sekte.
Sv. Robert Bellarmin upravo to naglašava u svom govoru:
"Lutherana etenim secta cum tota carnalis sit, non facile viros bonos et in quorum animis vivet ac floret religio et pietas, fallere potest: et raro aut nunquam fortasse contigit, ut Ecclesia Catholica deserta ad Lutheranos transfugerit, qui non antea corrupte et perdite inter catholicos vixerit. Cum areae ventilari incipiunt, non frumenta, sed paleae, vento abripiente separantur ab area. Ita prorsus cum Ecclesia per ethnicorum persecutiones vel haereticorum deceptiones Deo permitente, cribratur, aut ventilatur a Sathana: non viri sancti et graves, sed improbi, leves, curiosi, lascivi ab Ecclesia avolantes ad ethnicos haereticosque transfugiunt, nec fere solet accidere, ut ante circa fidem aliquis naufrageret, quam naufrage coeperit circa mores."
("Luteranska naime sekta, budući da je čitava tjelesna, ne može lako prevariti dobre ljude i one u čijim dušama živi i cvjeta vjera i pobožnost: i rijetko se ili gotovo nikada nije dogodilo, da je netko napustivši Katoličku Crkvu pobjegao kod luterana, a da nije već prije živio pokvareno i naopako među katolicima. Kad vjetar počne vijati gumnom, ne odvaja se pšenica, nego se pljeva, koju vjetar odnosi, odvaja od gumna. Upravo je tako kada, po Božjem dopuštenju, Sotona rešeta ili pustoši Crkvu preko poganskih progona ili prijevara heretika: tada se ne odvajaju sveti i snažni ljudi, nego opaki, neprokušani, znatiželjni i pohotni odlaze od Crkve i prelaze poganima i hereticima, i nije se gotovo nikada dogodilo da je netko prije doživio brodolom oko vjere, tko se nije prije počeo lomiti oko običaja.")
Zato Bellarmin zaključuje da je pobožan i predan vjerski život najbolji lijek protiv protestantizma:
"Quare ut hoc tempore improba vita gradus quidam est ad haeresim Lutheranam, sic etiam contra pestem eandem antidotum praesentissimum atque optimum erit innocentia vitae, et studium operum bonorum."
("Zbog toga, kako je u ovo vrijeme opak život svojevrsna stepenica prema luteranskom krivovjerju, tako će protiv te kuge najizvrsniji i najbolji lijek biti nevinost života i nastojanje oko dobrih djela.")
Napominjem da se pod dobrim djelima ovdje prvenstveno misli na ona tri dobra djela, koja se posebno ističu u katoličkom nauku: molitva, post i milostinja, prema Tob 12, 8: "Bona est oratio cum jejunio, et eleemosyna magis quam thesauros auri recondere."
Pitanje odnosa prema tim djelima, lijepo pokazuje i teološke stavove pojedinca i skupine. Duhovni i ćudoredni život pojedinca uvijek nalazi odraz u njegovom svjetonazoru.
Danas možemo povući paralele između protestantizma i modernizma. Kao nekada protestanti, tako danas modernisti žele ukinuti sve ono što je u kršćanstvu "teško": pokoru, ispovijed, postove, celibat, nerazrješivost ženidbe itd.
Poznato je da modernisti ni sami ne vode nikakav ozbiljan duhovni život.
Profil prosječnog modernističkog svećenika u zapadnoj Europi, nažalost, odaje osobu koja ne ispunjava obvezu molitve časoslova, gotovo se nikada ne ispovijeda, ne posti, ne čini pokoru, ne moli... Štoviše, još se zalaže za potpuno ukidanje onih malih ostataka pobožnosti, koji su još ponegdje ostali.
Dakako, nije to od jučer...
Biskup Josip Lang je dobro opisao moderniste još početkom 20. stoljeća:
"Na praktičkom polju idu ovi modernisti za tim, da naobrazbu i uzgoj mladih teologa u biskupskim seminarijima dobije slobodniji smjer; onda: da se utjecaj višega klera u Crkvi umanji, a nižega klera i svjetovnjaka povisi, da se Indeks zabranjenih knjiga odstrani, jednako i beženstvo svećenika. Tako hoće modernisti i pristaše modernizma, da posvuda popravljaju i reformiraju, ali samo ob onoj reformi ne će ništa da znaju, koja je za nas najvažnija: O reformi samoga sebe."
Biskup Lang se odlučno borio protiv modernističkih utjecaja, posebice protiv "reformskog" žutog pokreta početkom 1920-ih.
Ako pitate odakle je sluzi Božjemu dolazila snaga da se bori protiv nepobožnih "reformatora", odgovor je u njegovom dubokom duhovnom životu. Kod svih gorljivih i revnih pastira primijećujemo iskreno pobožan život. Drugim riječima, njihov život je bio sušta suprotnost od lijenog i komfornog životnog stila modernističkih "reformatora".
Ovako duhovni život biskupa Langa opisuje p. Josip Vrbanek u knjižici Biskup Lang (Zagreb 1944., str. 24.-25.):
"Razmatranje je obavljao dnevno po jedan sat prije sv. Mise. Pohod Presvetomu činio je barem dva puta dnevno, osim sv. Mise i kora. Križni put je obavljao svakog petka, a i češće u franjevačkoj crkvi. Krunicu BI. Gospe izmolio je svaki dan cielu, a k tome Zlatnu krunicu i više litanija. Za klanjanje svećenika klanjaoca služio se djelima sv. Alfonza, bl. Eymarda i 'Iskricama ljubavi'. Sudeći po zanesenosti u molitvi, kako ga je češće promatrala nećakinja Marija i još u sjemeništu sluga Ludvig, te po njegovom zanosu, kojim je govorio o Gospodinu Bogu, opravdano se može zaključiti, da se uzvinuo do vrhunca običnog tieka molitve."
Osim toga, biskup Lang je poticao sve ukućane s kojima je živio na dublji duhovni život:
"Uz ostale molitve pobožnih kršćana, što ih je sa svojima obavljao, sabrao bi sve ukućane i služkinje na zajedničku večernju molitvu: Zlatnu krunicu Srdca Isusova, barem po jedne litanije, obavio bi izpit savjesti i pobudio pokajanje. Ako je tko bio i umoran, potjerao je njegov mili glas pospanost i svi su rado izdržali. Sam bi pak ostao u molitvi i radu redovito do 11 sati, a ustajao bi već prije pet. Za jelo se nije nikada brinuo. Sestri bi kazao: 'Za jelo me nemoj nikada pitati. Što ćete mi dati, to ću uzeti'. Toga se držao i u najtežoj bolesti. Mesa je vrlo malo jeo, a u sriedu, petak i subotu nikada."
Navedimo ovdje još tri primjera gorljivih pastira, koji pokazuju kako je pravovjerje uvijek usko vezano s dubokim duhovnim i molitvenim životom.
Prvo primjer vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera. Njegov nasljednik, nadbiskup Ivan Ev. Šarić ovako opisuje Stadlerov molitveni život:
"Dan i noć radio je nadbiskup Stadler. Ali dok je radio, nije ni za čas zaboravio na onu svetoga Psalmista: 'Nisi Dominus aedificaverit domum, in vanum laboraverunt, qui aedificant eam.' (Ps 126, 1) - Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji.Nadbiskup je naš u svome radu podizao oči i srce k Nebu. On je dozivao s Neba na svoj rad pomoć Božju. On je radio i Bogu se svome jednako molio. On, čovjek rada, bio je i čovjek molitve. Rano bi ustajao, i ljeti i zimi u 5 sati. Onda bi molio. Iza jutarnje bi molitve misio. Jedva se je otkidao od oltara Presvetoga Srca Isusova u svojoj tihoj kapelici.Kad bi onda uzeo svoj jednostavni zajutrak, prihvatio bi za časoslov da i njega pobožno izmoli, prije nego se dade sav na posao. I svoj bi posao započinjao i opet i opet s molitvom. Mogu po duši reći, kad god bih došao Nadbiskupu, zatekao bih ga gotovo uvijek gdje kleči na klecalu pred Propelom. I jedanput mi je izmaknula riječ: 'Preuzvišeni! Vi se uvijek molite Bogu.' A on mi odvrati sa Psalmistom: 'Adiutorium nostrum in nomine Domini, qui fecit coelum et terram.' (Ps 123, 8) - Pomoć je naša u imenu Gospodnjem, koji stvori nebo i zemlju.I više bi puta sišao kroz dan u kapelicu, da se pokloni Isusu, Bogu, Spasu svojemu. I kad god bi izlazio iz kuće, pohodio bi Presveto. I kad bi se svratio kući, opet bi pohodio Presveto. Prije večere bio bi na zajedničkoj večernjoj molitvi u kapelici. Iza večere, izmolio bi u sobi sve tri krunice u čast Kraljice svete Krunice. Tako su mu prolazili dani u radu i molitvi."
Drugi primjer je bl. Alojzije Stepinac.
O duhovnom životu bl. Alojzija Stepinca u Krašiću, bilježi župnik vlč. Vraneković u svom dnevniku:
"Časoslov je molio redovito pred Presvetim, dok je mogao. Radi bolesti je kasnije molio časoslov šetajući dvorištem i zatim bi otišao u župnu crkvu da obavi sat i pol klanjanje pred Presvetim. U pokladne se dane zadržavao u klanjanju pred izloženim svetotajstvom i puna tri sata."
Treći primjer je fra Ante Antić.
O Antićevom dnevnom redu možemo pročitati sljedeće (N. Faranetić, Svjetlo u tami, Split 1969., str. 25.):
"Pogledajmo njegov dnevni red! On je uključivao 2 sata razmatranja, 1 sat duhovnog štiva, molenje cijelog ružarija, križnog puta, brevijara, zatim službu magistra i neprekidnu službu vjernicima. Nikada nije ispuštao svoje redovničke i svećeničke dužnosti pod isprikom da ga posao zove ili da mora raditi za bližnjega. Ako je preko dana bio toliko zaokupljen ljudima, onda je ostajala noć. Nikada nije legao dok ne bi obavio sve svoje molitvene dužnosti. I nikada ga nisi mogao vidjeti nestrpljiva, nemirna; još je tako mnogo onih koje treba savjetovati. Znao je da će sve obaviti i ništa propustiti. Imao je mnogo pokornika iz svih staleža i teško je bilo uvijek pogoditi pravu riječ, ali fra Ante je to znao. Prije svih dužnosti bila je jedna - dužnost prema Bogu."
Što, dakle, vidimo u svim ovim lijepim primjerima? Vidimo kako su ti pastiri revno obavljali sve pobožnosti i molitve, od onih velikih i strogo obvezujućih (časoslov), pa sve do najmanjih i najkraćih, poput strelovitih molitvica i čina vjere, ufanja i ljubavi.
Ništa nisu propuštali!
I to je upravo stav kakav je danas toliko potreban kod pastira. Živ duhovni život odraz je žive vjere. To je najbolja obrana od modernizma.
Naravno, to zahtjeva i trud, i napor, i samoodricanje... Potrebna je volja da sebe "prisile" na takav život.
Ovdje je vrlo korisna pouka za razmatranje u molitveniku za zagrebačke sjemeništarce iz 1944. god. Sursum corda - molitvenik za sjemeništarce (str. 26.):
