utorak, 10. srpnja 2018.

Obred krunjenja katoličkog kralja - odraz nauka Crkve o odnosu duhovne i svjetovne vlasti




Među raznim obredima koje možete vidjeti u starom Rimskom pontifikalu, ističe se jedan koji na najbolji i najljepši način odražava stoljetni nauk Crkve o odnosu duhovne i svjetovne vlasti: obred krunjenja kralja.

Ovdje imate originalno izdanje Rimskog pontifikala koje je 1572. godine objavio sveti papa Pio V.: Pontificale Romanum. U tom pontifikalu imate nekoliko obreda za krunjenje različitih vrsta monarha: za krunjenje cara od strane pape, za krunjenje carice, za blagoslov i krunjenje kralja, za blagoslov i krunjenje kraljice...

Iznijet ću danas glavne značajke obreda krunjenja i blagoslova kralja ("De benedictione et coronatione regis"), jer se održao i u kasnijim izdanjima Rimskog pontifikala, sve do 20. stoljeća. Ako pažljivo pročitate što govore molitve u tom obredu, lako ćete shvatiti nauk Crkve o državi i državnoj vlasti

Krenimo redom...
Na početku rubrike govore o tome gdje se i kada krunidba treba obaviti, što sve treba pripremiti, tko sve treba doći itd.




Svi biskupi kraljevstva moraju se okupiti u mjestu krunidbe. Krunjenje se obavlja u nedjelju, a budući kralj se treba pripremiti trodnevnim postom (u srijedu, petak i subotu) prije te nedjelje. Kralj se mora i ispovijediti, kako bi mogao primiti sv. pričest na sv. misi koja se služi povodom krunjenja.

Obred se obavlja u metropolitanskoj ili katedralnoj crkvi. Na glavni oltar treba staviti mač, krunu i žezlo koje će primiti budući kralj.

Na početku obreda, kralj odjeven u vojnu odoru ("vestibus militaribus indutus") sa svojom pratnjom dolazi do crkve. Kad stigne blizu prezbiterija, dolaze mu ususret dva biskupa i vode ga metropolitu.

Prvi od biskupa, koji je vodio kralja, stane i kaže metropolitu:
"Reverendissime pater, postulat sancta mater Ecclesia, ut praesentem egregium militem ad dignitatem regiam sublevetis."

("Prečasni oče, moli sveta majka Crkva, da ovdje nazočnog sjajnog viteza uzdignete na kraljevsko dostojanstvo.")

Zatim upita metropolit:
"Scitis illum esse dignum et utilem ad hanc dignitatem?"
("Znate li da je on dostojan i koristan za ovo dostojanstvo?")

A ovaj odgovara:
"Et novimus et credimus eum esse dignum et utilem Ecclesiae Dei, et ad regimen hujus regni."
("I znamo i vjerujemo da je on dostojan i koristan Crkvi Božjoj, i za vladanje ovim kraljevstvom.")

Metropolit kaže: "Deo gratias." ("Bogu hvala.")






Zatim kralj sjedne između dvojice biskupa koji su ga doveli, a metropolit, koji će kruniti kralja, kaže:
"Cum hodie per manus nostras, optime princeps, qui Christi Salvatoris nostri vice in hac re fungimur quamvis indigni sacram unctionem, et Regni insignia sis suscepturus; bene est, ut te prius de onere, ad quod destinaris, moneamus. Regiam hodie suscipis dignitatem, et regendi fideles populos commissos curam sumis. Praeclarum sane inter mortales locum, sed discriminis, laboris, atque anxietatis plenum. Verum, si consideraveris, quod omnis potestas a Domino Deo est, per quem reges regnant, et legum conditores justa decernunt (Prov. 8, 15); tu quoque de grege tibi commisso ipsi Deo rationem es redditurus. 
Primum, pietatem servabis, Dominum Deum tuum tota mente ac puro corde coles; christianam religionem ac fidem catholicam, quam ab incunabulis professus es, ad finem usque inviolatam retinebis, eamque contra omnes adversantes pro viribus defendes. Ecclesiarum praelatis, ac reliquis sacerdotibus condignam reverentiam exhibebis. Ecclesiasticam libertatem non conculcabis. Justitiam, sine qua nulla societas diu consistere potest, erga omnes inconcusse administrabis, bonis praemia, noxiis debitas poenas retribuendo. Viduas, pupillos, pauperes, ac debiles ab omni oppressione defendes. Omnibus te adeuntibus benignum, mansuetum, atque affabilem, pro regia tua dignitate te praebebis. Et ita te geres, ut non ad tuam, sed totius populi utilitatem regnare praemiumque benefactorum tuorum, non in terris, sed in caelo exspectare videaris. Quod ipse praestare dignetur, qui vivit et regnat Deus, in saecula saeculorum. R. Amen." 

("Budući da ćeš danas, izvrsni vladaru, po našim rukama - koji u ovoj stvari, iako nedostojni, obavljamo mjesto Krista Spasitelja našega - primiti sveto pomazanje i znakove Kraljevstva; dobro je da te prvo upozorimo o teretu za koji se određuješ. Danas ćeš primiti kraljevsko dostojanstvo i prihvatiti brigu vladanja nad vjernim narodima koji su ti povjereni. Zasigurno, sjajno mjesto među smrtnicima, ali puno opasnosti, rada i tjeskoba. Doista, ako promisliš da je svaka vlast od Gospodina Boga, po kojemu kraljevi kraljuju i zakonodavci pravedno odlučuju (Izr 8, 15); i ti ćeš samome Bogu položiti račun za stado koje ti je povjereno.
Prvo, čuvat ćeš pobožnost: Gospodina Boga tvoga štovat ćeš svom svojom dušom i čistoga srca, kršćansku religiju i katoličku vjeru, koju ispovijedaš još od kolijevke, sačuvat ćeš neokaljanu sve do kraja, i branit ćeš je koliko možeš protiv svih protivnika. Iskazivat ćeš dostojnu čast prelatima crkava i ostalim svećenicima. Nećeš gaziti crkvenu slobodu. Pravdu, bez koje nijedno društvo ne može dugo opstati, prema svima ćeš postojano iskazivati, uzvraćajući dobrima nagradom, a zlima zasluženim kaznama. Branit ćeš udovice, siročad, siromašne i slabe od svakoga tlačenja. Svima koji ti pristupaju iskazat ćeš se blagim, poniznim i uljudnim po tvojoj kraljevskoj časti. I tako ćeš se ponašati da se vidi da ne očekuješ vlastitu, nego korist cijeloga naroda i nagradu tvojih dobročinitelja, ne na zemlji, nego na nebu. Koju neka ti se udostoji podati Bog koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. R. Amen.")

Budući kralj prilazi metropolitu i pred njim klečeći govori sljedeću ispovijest:
"Ego N. Deo annuente, futurus rex N. profiteor, et promitto coram Deo et angelis ejus deinceps legem, justitiam et pacem Ecclesiae Dei, populoque mihi subjecto pro posse et nosse, facere ac servare, salvo condigno misericordiae Dei respectu, sicut in consilio fidelium meorum melius potero invenire. Pontificibus quoque Ecclesiarum Dei, condignum et canonicum honorem exhibere; atque ea, quae ab imperatoribus, et regibus ecclesiis collata, et reddita sunt, inviolabiliter observare. Abbatibus, comitibus et vasaliis meis congruum honorem, secundum consilium fidelium meorum praestare."

("Ja N., po Božjem dopuštenju, budući kralj N. ispovijedam i obećavam pred Bogom i njegovim anđelima da ću odsada činiti i čuvati zakon, pravdu i mir Crkvi Božjoj i narodu koji mi je podložan, koliko mogu i znam, bez povrede onoga što se dostojno odnosi na milosrđe Božje, koliko bolje uspijem pronaći u savjetu mojih vjernih. Da ću nadalje prvosvećenicima Crkava Božjih iskazivati dostojnu i kanonsku čast, i da ću čuvati nepovrijeđenim ono što su carevi i kraljevi dodijelili i uzvratili crkvama. I da ću iskazivati prikladnu čast mojim opatima, knezovima i vazalima, prema savjetu mojih vjernih.")

Zatim rukama dotičući evanđelistar (koji otvoren ispred njega drži metropolit), nastavi:
"Sic me Deus adjuvet et haec sancta Dei evangelia"
("Tako mi Bog pomogao i ova sveta Božja evanđelja.")




Nakon te ispovijesti, kralj nastavlja klečati, a metropolit skinuvši mitru, ustane i glasno kaže sljedeću molitvu (koju istodobno recitiraju i ostali biskupi):
"Oremus.
Omnipotens sempiterne Deus, Creator omnium, Imperator Angelorum, Rex regum, et Dominus dominantium, qui Abraham fidelem servum tuum de hostibus triumphare fecisti, Moysi, et Josue populo tuo praelatis multiplicem victoriam tribuisti, humilemque David puerum tuum regni fastigio sublimasti, et Salomonem sapientiae pacisque ineffabili munere ditasti, respice, quaesumus, Domine, ad preces humilitatis nostrae, et super hunc famulum tuum N. quem supplici devotione in Regem elegimus, benedictionum tuarum dona multiplica, eumque dexterae tuae potentia semper, et ubique circumda; quatenus praedicti Abrahae fidelitate firmatus, Moysi mansuetudine fretus, Josue fortitudine munitus, David humilitate exaltatus, Salomonis sapientia decoratus, tibi in omnibus complaceat, et per tramitem justitiae inoffenso gressu semper incedat; tuae quoque protectionis galea munitus, et scuto insuperabili jugiter protectus, armisque coelestibus circumdatus, optabilis de hostibus sanctae crucis Christi victoriae triumphum feliciter capiat, terroremque suae potentiae illis inferat, et pacem tibi militantibus laetanter reportet. Per Christum Dominum nostrum, qui virtute sanctae crucis tartara destruxit, regnoque diaboli superato, ad coelos victor ascendit, in quo potestas omnis, regnique consistit victoria, qui est gloria humilium, et vita salusque populorum, qui tecum vivit et regnat in unitate Spiritus Sancti Deus, per omnia saecula saeculorum. R. Amen."

("Pomolimo se.
Svemogući vječni Bože, Stvoritelju svega, vladaru anđela, Kralju kraljeva i Gospodare gospodara, koji si učinio da tvoj vjerni sluga Abraham pobijedi neprijatelje, Mojsiju i Jošui vođama tvoga naroda udijelio si mnogostruke pobjede, i poniznoga Davida slugu tvoga uzdigao si na kraljevsku službu, i Salomona si obdario neiskazanim darovima mudrosti i mira; pogledaj, molimo, Gospodine, da na molitve naše poniznosti i ovome tvome sluzi N., koga smo smjernom pobožnošću izabrali za kralja, umnožiš darove tvojih blagoslova, i da ga snagom tvoje desnice uvijek i svugdje štitiš, da osnažen vjernošću spomenutoga Abrahama, pouzdanjem Mojsijeve krotkosti, ojačan jakošću Jošue, uzdignut Davidovom poniznošću, ukrašen Salomonovom mudrošću, tebi u svemu ugađa i da nepovrijeđenim korakom uvijek hoda stazom pravednosti, utvrđen kacigom tvoje zaštite i stalno obranjen nesavladivim štitom, okružen nebeskim oružjem, neka postigne pobjednički trijumf nad neprijateljima svetoga križa Kristova, i neka im utjera strah svoje sile, i sretno donese mir onima koji vojuju za tebe. Po Kristu Gospodinu našemu, koji je snagom svetoga križa uništio tartar i svladavši đavlovo kraljevstvo, uzašao kao pobjednik na nebesa, u kome je sadržana svaka vlast i pobjeda kraljevstva, koji je slava poniznih i život i spasenje narodima, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog, po sve vijeke vjekova. R. Amen.")

Zatim se kralj prostre na zemlju, i počinje pjevanje Litanija svih svetih.
Litanije imaju neke posebne molitve (molitva blagoslova za kralja...). 






Slijedi mazanje katekumenskim uljem, uz propisane molitve...





Zatim se služi sv. misa. Nakon što se otpjeva gradual, jedan od poslužitelja uzima mač s oltara i dodaje ga metropolitu. 
Metropolit izvlači mač iz korica i predaje ga kralju, govoreći: 
"Accipe gladium de super altari sumptum per nostras manus, licet indignas, vice tamen, et auctoritate sanctorum Apostolorum consecratas, tibi regaliter concessum, nostraeque benedictionis officio in defensionem sanctae Dei Ecclesiae divinitus ordinatum: et memor esto ejus, de quo psalmista prophetavit, dicens: 'Accingere gladio tuo super femur tuum, potentissime' (Psal. 44, 4): ut in hoc per eumdem vim aequitatis exerceas, molem iniquitatis potenter destruas, et sanctam Dei Ecclesiam, ejusque fideles propugnes, ac protegas; nec minus sub fide falsos, quam christiani nominis hostes exsecreris, ac dispergas: viduas, et pupillos clementer adjuves ac defendas; desolata restaures, restaurata conserves: ulciscaris injusta, confirmes bene disposita; quatenus haec agendo, virtutum triumpho gloriosus, justitiaeque cultor egregius, cum mundi Salvatore sine fine regnare merearis. Qui cum Deo Patre, et Spiritu Sancto vivit et regnat Deus, per omnia saecula saeculorum. R. Amen."

("Primi mač uzet sa žrtvenika po našim rukama, iako nedostojnima, no posvećenima za mjesto i vlast svetih apostola, tebi kraljevski dodijeljen i, službom našega blagoslova, božanski određen za obranu svete Božje Crkve: i sjeti se Onoga o kome psalmist prorokuje govoreći: 'Pripaši mač svoj uz bok svoj, premoćni' (Psal. 44, 4): da u ovome po njemu izvršavaš silu pravde, odlučno uništavaš teret bezakonja, i braniš i štitiš svetu Božju Crkvu i njene vjernike; i ništa manje da progoniš i tjeraš lažne vjernike kao i neprijatelje kršćanskoga imena; milostivo pomažeš i braniš udovice i siročad, uništeno obnavljaš, obnovljeno sačuvaš, kažnjavaš nepravdu, potvrđuješ ono što je dobro uređeno; kako bi ovo čineći, slavan pobjedom zasluga i kao sjajni štovatelj pravde, zaslužio bez kraja vladati sa Spasiteljem svijeta. Koji s Bogom Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje Bog, po sve vijeke vjekova. R. Amen.")





Nakon toga, poslužitelji vrate mač u korice, a metropolit opaše kralja mačem, govoreći:
"Accingere gladio tuo super femur tuum, potentissime; et attende quod sancti non in gladio, sed per fidem vicerunt regna."

("Pripaši mač svoj uz bok svoj, premoćni; i promotri da su sveci ne u maču, nego po vjeri pobijedili kraljevstva.")


 


Zatim kralj ustane i izvadi mač iz korica i njime "muževno zamaše" ("viriliter vibrat"), onda ga vrati u korice i još jednom poklekne pred metropolitom.
Slijedi krunjenje. Svi biskupi zajedno uzimaju krunu s oltara. Metropolit stavlja krunu na kraljevu glavu, govoreći:
"Accipe coronam regni, quae, licet ab indignis, episcoporum tamen manibus capiti tuo imponitur. In nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti, quam sanctitatis gloriam, et honorem, et opus fortitudinis, significare intelligas, et per hanc te participem ministerii nostri non ignores. Ita ut sicut nos in interioribus pastores, rectoresque animarum intelligimur, ita et tu in exterioribus verus Dei cultor, strenuusque contra omnes adversitates Ecclesiae Christi defensor assistas, regnique tibi a Deo dati, et per officium nostrae benedictionis in vice Apostolorum, omniumque Sanctorum, regimini tuo commissi utilis exsecutor, proficuusque regnator semper appareas; ut inter gloriosos athletas, virtutum gemmis ornatus, et praemio sempiternae felicitatis coronatus cum Redemptore, ac Salvatore nostro Jesu Christo, cujus nomen, vicemque gestare crederis, sine fine glorieris. Qui vivit, et imperat Deus cum Patre, et Spiritu Sancto in saecula saeculorum. R. Amen." 

("Primi krunu kraljevstva, koja se, premda od nedostojnih, ipak rukama biskupa stavlja na tvoju glavu. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga; kojom ćeš razumjeti da označava slavu svetosti i časti i djelo jakosti, i po njoj znaj da si dionik naše službe. Tako kao što se mi razumijemo kao unutarnji pastiri i upravitelji duša, tako i ti u izvanjskome stojiš kao pravi štovatelj Boga i snažni branitelj Crkve Kristove protiv svih nevolja, i korisni izvršitelj vladanja koje ti je povjereno po službi našega blagoslova namjesto apostola i svih svetih, i da se uvijek pokažeš kao uspješan vladar; da među slavnim borcima, ukrašen draguljima zasluga i okrunjen nagradom vječne sreće bez kraja vladaš s Otkupiteljem i Spasiteljem našim Isusom Kristom, u čije ime i mjesto vjeruješ da vladaš. Koji živi i kraljuje Bog s Ocem i Duhom Svetim u vijeke vjekova. R. Amen.")


  


Zatim metropolit predaje kralju žezlo, govoreći:
"Accipe virgam virtutis, ac veritatis, qua intelligas te obnoxium mulcere pios, terrere reprobos, errantes viam docere, lapsis manum porrigere, disperdere superbos, et revelare humiles; et aperiat tibi ostium Jesus Christus Dominus noster, qui de semetipso ait: 'Ego sum ostium: per me si quis introierit, salvabitur' (Ioan. 10, 9); qui est clavis David, et sceptrum domus Israel, qui aperit, et nemo claudit; claudit, et nemo aperit. Sitque tibi ductor, qui educit vinctum de domo carceris, sedentem in tenebris, et umbra mortis: et in omnibus sequi merearis eum, de quo David propheta cecinit: 'Sedes tua, Deus, in saeculum saeculi: virga directionis, virga regni tui' (Psal. 44, 7), et imitando ipsum, diligas justitiam, et odio habeas iniquitatem, quia propterea unxit te Deus, Deus tuus, et exemplum illius, quem ante saecula unxerat oleo exsultationis, prae participibus suis, Jesum Christum Dominum nostrum, qui cum eo vivit et regnat Deus, per omnia saecula saeculorum. R. Amen."

("Uzmi štap snage i istine, kojim spoznaj da si obvezan obradovati pobožne, zadati strah zlima, zabludjele vratiti na put, palima pružiti ruku, progoniti ohole i uzdignuti ponizne; i otvorit će ti se vrata: Isus Krist, naš Gospodin, koji je o sebi rekao: 'Ja sam vrata: korza me tko uđe, spasit će se' (Iv 10, 9), koji je ključ Davidov i žezlo doma Izraelova, koji otvara i nitko ne zatvara, zatvara i nitko ne otvara. I neka ti bude vođa, koji oslobađa iz kuće tamnice zarobljenika koji sjedi u tmini i sjeni smrtnoj; i da u svemu zaslužiš slijediti Onoga o kome prorok David pjeva: 'Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova: žezlo je pravde, žezlo tvoga kraljevstva' (Psal. 44, 7), i da nasljedujući njega ljubiš pravdu i mrziš bezakonje, jer zato te pomazao Bog, Bog tvoj, i primjer onoga koga je prije vjekova pomazao uljem radosti pred drugovima njegovim: Isusa Krista Gospodina našega, koji s njime živi i kraljuje Bog, po sve vijeke vjekova. R. Amen.")





Ovdje ću stati. Rimski pontifikal u nastavku obreda krunjenja donosi još vrijednih molitava, ali i ove koje sam dosad stavio sasvim su dovoljne da shvatite o čemu govorim. Mislim da ste iz svih ovih molitava mogli dobro vidjeti što znači biti katolički kralj: upravitelj i vladar katoličke države.


A sada pređimo na jedan primjer iz prakse. Najpoznatije krunjenje u hrvatskoj povijesti je krunjenje kralja Zvonimira 1076. godine.


Krunidba kralja Zvonimira

Ferdo Quiquerez – Krunidba hrvatskog kralja Zvonimira


Ova je krunidba značajna, jer je tekst Zvonimirove krunidbene povelje sačuvan do danas. Prije nego što navedem što smatram važnim u toj ispravi, trebamo prvo reći kako je njezin tekst sačuvan.

Ispravu je prvo kardinal Deusdedit unio u svoju "Collectio canonum" (oko 1086. godine).  Odatle ju je prepisao Cencius (kasniji papa Honorije III.) u "Liber censuum", 1192. godine.

Veliki crkveni povjesničar Baronius prvi je tiskom objavio tu ispravu 1605. godine u Annales ecclesiastici (tom. XI., str. 494.-495.).





Ovdje vrijedi spomenuti da su tada u Rimu očito smatrali Zvonimirovu krunidbu vrlo važnim povjesnim događajem, o čemu svjedoči poznata zidna slika u Vatikanu, koja je nastala negdje između 1610. i 1614. godine.
To je najstariji slikovni prikaz Zvonimirove krunidbe...


Više o ovoj slici možete vidjeti u članku: Milan Ivanišević - Barokna prosudba Zvonimirova krunjenja


Natpis na slici glasi:
"Demetrius, Croatiae et Dalmatiae dux, a Gregorio VII. pont(ifice) max(imo) per legatum regali titulo auctus, annuum censum b. Petro se soluturum promittit."

("Dmitar, knez Hrvatske i Dalmacije, od Grgura VII. vrhovnog svećenika preko poslanika obdaren kraljevskim naslovom, obećaje godišnje davanje bl. Petru.")

Ta je slika dokaz da je isprava, kako je objavljena u Baroniusovom djelu, privukla pozornost viših krugova u Rimu. Do te mjere da su dali izraditi veliku sliku događaja o kojem ta isprava govori.

Nakon Baroniusa, tekst Zvonimirove krunidbene povelje ponovno su tiskali u svojim djelima razni svjetovni i crkveni povjesničari koji su se bavili prošlošću Hrvatske: Lucius, Farlati, Kukuljević-Sakcinski, Rački, a kasnije i mnogi povjesničari u 20. stoljeću.

A sad dolazimo do samoga teksta povelje. U njoj kralj Zvonimir iskazuje svoju privrženost papi sv. Grguru VII., čiji ga je poslanik - Gebizon - okrunio za kralja.

Navest ću ovdje samo ono iz te isprave što se tiče naše današnje teme. Dakle, ono što nam nešto može reći o obredu krunjenja, kao i o cijeloj teološko-filozofskoj pozadini na kojoj se temelji.

Zvonimir počinje ispravu ovim riječima:
"In nomine sanctae et individuae Trinitatis. Anno dominicae incarnationis MLXXVI., indictione XIII., mense octobri. Ego Demetrius, qui et Suinimir nuncupor, Dei gratia Chroatiae Dalmatiaeque dux, a te, domine Gebizo, ex Apostolicae Sedis legatione domini nostri papae Gregorii potestatem obtinens in Salonitana basilica sancti Petri sinodali et concordi totius cleri et populi electione de Chroatorum Dalmatinorumque regni regimine per vexillum, ensem, sceptrum et coronam investitus atque constitutus rex..."

("U ime svetog i nerazdjeljivog Trojstva. Godine Gospodnjeg utjelovljenja MLXXVI.,indikcije XIV., mjeseca listopada. Ja Dmitar koji se zovem i Zvonimir, milošću Božjom knez Hrvatske i Dalmacije, primajući vlast od tebe, gospodine Gebizone, od poslanstva Apostolske Stolice gospodina našega pape Grgura, u solinskoj bazilici svetoga Petra, nakon zajedničkog i složnog izbora čitavoga klera i naroda za vladanje kraljevstvom Hrvata i Dalmatinaca, po zastavi, maču, žezlu i kruni uveden i postavljen kraljem...")


Ovdje vidimo sve one elemente koji se navode u obredu krunjenja u Rimskom pontifikalu: mač, žezlo i kruna. Zvonimir još spominje i zastavu ("vexillum").
U nastavku isprave slijedi prisega papinskome legatu kao predstavniku Svete Stolice:
"...tibi devoveo, spondeo et polliceor me incommutabiliter completurum omnia, quae mihi tua reverenda iniungit sanctitas, videlicet ut in omnibus et per omnia Apostolicae Sedi fidem observem; et quicquid hoc in regno tam Apostolica Sedes quam sui legati sanxerunt aut sanxerint, irrevincibiliter custodiam..."

("...tebi se zavjetujem, obvezujem i obećavam da ću nepromjenjivo ispuniti sve što mi naloži tvoja poštovana svetost: to jest, da ću u svemu i po svemu čuvati vjernost Apostolskoj Stolici, i što god su u ovome kraljevstvu tako Apostolska Stolica kako i njezini poslanici odredili ili će odrediti, neopozivo ću čuvati...")

I zatim se detaljno navode te preuzete obveze: da će braniti crkve i sve ono što im pripada; da će štititi siromahe, udovice i siročad; da će u svemu biti pravedan itd.

Sjetimo se da je to bilo vrijeme obnove crkvenog života koju je provodio sv. Grgur VII.
U tom su kontekstu posebno zanimljive ove Zvonimirove riječi:
"vitae episcoporum, presbyterorum, diaconorum subdiaconorumque, ut caste et regulariter vivant, provideam"
("brinut ću se za živote biskupa, svećenika, đakona i podđakona, da čisto i po pravilu žive")
Radi se o tome da bi bez državne zaštite, biskupi, svećenici, đakoni i podđakoni mogli biti izloženi smetnjama zlonamjernih ljudi, pa onda ne bi mogli točno obavljati sve svoje dužnosti, kako se od njih očekuje.

Možda je najzanimljivije ono što Zvonimir obećava o ženidbama u svom kraljevstvu:
"parentelae illicitam copulam destruens legitimam dotem anulo sacerdotisque benedictione constituam et constitutam corrumpi non permittam"

Povjesničarka Nada Klaić je te riječi prevela ovako:
"poništavajući nedopuštenu vezu među rođacima, ustanovit ću zakonito vjenčanje s prstenom i svećeničkim blagoslovom, a ustanovljeni brak neću dopustiti da se izopači"

Ja to ne bih tako preveo. Mislim da bi tu rečenicu trebalo podijeliti na tri dijela.

Prvi dio: "parentelae illicitam copulam destruens", govori o tome da će suzbijati veze koje ne poštuju stupnjeve srodstva koje Crkva određuje kao zapreku za sklapanje ženidbe. Štoviše, Zvonimir kaže da će ih "uništavati" ("destruens"). To bi moglo značiti da će istupiti državnom silom protiv onih koji ne poštuju ženidbene zakone Crkve.

Drugi dio: "legitimam dotem anulo sacerdotisque benedictione constituam", govori o tri stvari vezane uz vjenčanje: "dos" (miraz), "anulus" (prsten) i "benedictio sacerdotis" ("blagoslov svećenika"). Zvonimir kaže da će podržavati brakove koji sadrže te elemente.

Treći dio: "constitutam corrumpi non permittam", Nada Klaić je prevela: "ustanovljeni brak neću dopustiti da se izopači".
Ja bih to prije preveo: "neću dopustiti da se razvrgne". Riječ je o zabrani razvoda braka.

Kralj Zvonimir govori "non permittam" - "neću dopustiti"! Po odlučnosti tih riječi možemo zaključiti da će koristiti državnu prisilu protiv onih koji se žele razvesti.

To je ispravan (i uobičajen) stav za pravu katoličku vlast. Podsjećam vas da se sve do Drugoga vatikanskog koncila jasno govorilo da je katoliku zabranjeno glasovati za političku stranku koja odobrava razvod braka ili podržava zakone koji to omogućuju (a to su, nažalost, danas sve stranke u RH).


Nema komentara:

Objavi komentar