subota, 9. rujna 2017.

Uvjet za doseljenje

Tekst o nadbiskupu Karamanu u Hrvatskom leksikonu (I. svez., Zagreb, 1996., str. 570.)


Zadarski nadbiskup Matej Karaman ostat će zapamćen kao urednik Misala iz 1741., koji označava vrhunac rusifikacije glagoljskih liturgijskih knjiga. Iako pisan glagoljicom, jezik tog misala u potpunosti odgovara istočnoj (ruskoj) redakciji crkvenoslavenskog jezika. Karamanova je namjera bila da ujednači crkvenoslavenski jezik rimskog obreda s onim bizantskog obreda rusinskih i ukrajinskih grkokatolika. 
No, time je glagoljaška misa postala nerazumljiva običnim svećenicima i puku. Mnogi su se bunili, tražeći da se jezik misala vrati na stariju, hrvatsku, redakciju crkvenoslavenskog jezika (što je ostvareno tek Parčićevim misalom 1893. i Vajsovim misalom 1927.). Mnoge su župe same prešle na latinski jezik, koji im je bio bliži od Karamanovog ruskoslavenskog.

Široj javnosti je manje poznat Karamanov dugogodišnji rad i nastojanje da istočne raskolnike privede Katoličkoj Crkvi. Prvo kao misionar u Rusiji, a zatim kao zadarski nadbiskup kad je svim snagama radio na obraćenju vlaških raskolnika koji su stanovali na području njegove biskupije (Bukovica, Ravni Kotari...). O problemima s kojima se pri tome suočavao, ostavio je više pisanih djela.

Za Karamana je stvar bila jasna i jednostavna: Vlasi grčkog obreda koji žive na području Zadarske nadbiskupije dužni su se podložiti duhovnoj vlasti zadarskog nadbiskupa, kao i svi ostali ljudi koji tamo žive. Ne mogu oni biti iznimka. Pogotovo ako uzmemo u obzir da su se ti vlaški raskolnici doselili u Dalmaciju tijekom i nakon Kandijskog rata - upravo pod uvjetom da će preći na katoličku vjeru.

Dakle, uvjet koji su tadašnje mletačke vlasti postavile za prihvat doseljenika iz unutrašnjosti Balkana je bio njihov prelazak na katoličku vjeru i podložnost katoličkim biskupima na čije područje dolaze.

Nadbiskup Karaman je to vrlo jasno isticao, kako svjedoči poznati isusovac Daniel Farlati u Illyricum sacrum (tom. V., str. 168.):

"Hos populos e Turcica ditione profugos in Dalmatiam a Venetis receptos et domiciliis atque agris sub ea conditione donatos fuisse ait, ut eiurato schismate Photiano, religionem orthodoxam colerent et debitam erga Romanum Pontificem obedientiam cum patriis ritibus et caeremoniis coniungerent; iisdem vero, quibus Dalmatae indigenae, episcopis subiectos se atque obsequentes praestarent.
Verum datae fidei, acceptique beneficii immemores, mirum quantum plerique ab institutis et sacris Ecclesiae Catholicae Romanae abhorreant; nihil non agunt, nihil non moliuntur, ut se legitimis episcopis eorumque iurisdictioni ac potestati subducant; nondum desierunt experiri ac tentare omnia ut episcopum suae nationis suique ritus nanciscantur...
"

("Te narode, koji su, kao izbjeglice iz turskog podaništva, primljeni od Mlečana u Dalmaciji, i kojima su, kaže [Karaman], dana domaćinstva i polja, pod tim uvjetom da odbace Focijev raskol, prigrle pravu vjeru i dužnu poslušnost prema rimskom prvosvećeniku; da ju spoje s očinskim obredima i ceremonijama; ali da se podlože onim biskupima kojima su podložni i domaći Dalmatinci.
Međutim, zaboravivši danu vjeru i primljena dobročinstva, čudo je koliko se mnogi od njih groze uredaba i svetinja Crkve Katoličke Rimske; [i] nema ničega što ne čine, ničega što ne pokušavaju, da se otmu nadležnosti i vlasti zakonitih biskupa; još nisu prestali sve pokušavati kako bi dobili biskupa svoje narodnosti i svojeg obreda...
")



Karaman je smatrao da najveći problem predstavljaju kaluđeri koji dolaze s područja Turskog Carstva i bune narod protiv sjedinjenja s Katoličkom Crkvom. Kako bi uklonio te kaluđere, nadbiskup se nije ustručavao pozvati pomoć svjetovne ruke.


Nema komentara:

Objavi komentar