Molimo za vjerne mrtve, a ne za nevjerne mrtve

Danas često možete vidjeti situacije u kojima se negdje na svijetu dogodi neka nesreća u kojoj pogine mnogo ljudi ili teroristički napad, i odmah se jave pojedini prelati s izjavama: "Molimo za sve poginule", "Molimo za sve žrtve bez obzira na vjersku pripadnost" i slično.

To je totalno nekatolički stav.
Trebamo jasno reći: Crkva ne moli za preminule nekatolike.

Moramo razlikovati molitvu za žive od molitve za mrtve. Mi se molimo za sve žive, ali se ne molimo za sve mrtve (već samo za one koji su umrli kao katolici).
Crkva moli za žive nekatolike - dok god su živi - da se obrate na jedinu pravu i spasonosnu vjeru. No, onoga trenutka kad oni umru u svojoj nevjeri, onda prestaje i svaka molitva za njih, jer im više nema pomoći. Izvan Crkve nema spasenja.

Dakle, nije ista stvar: molitva za žive i molitva za mrtve.
Lijepo to objašnjava sv. Toma Akvinski (Summa theologica, IIIs, q. 71., a. 5., ad 3um):

"quantum ad hoc, vivus est melioris conditionis, quia potest transferri de statu culpae mortalis in statum gratiae, quod de mortuis dici non potest, et ideo non est eadem causa orandi pro mortuis et pro vivis"

("što se toga tiče, živ čovjek je u boljem položaju, jer se može premjestiti iz stanja smrtnoga grijeha u stanje milosti, što se ne može reći za mrtve; i zato nije ista svrha molitve za mrtve i za žive")

Nije slučajno Crkva uvijek isticala da moli za vjerne mrtve ("pro fidelibus defunctis") - drugim riječima: za pokojne vjernike, a ne nevjernike.
Sv. Augustin u svom djelu De cura pro mortuis jasno kaže da Crkva moli "pro omnibus in christiana et catholica societate defunctis" ("za sve preminule u kršćanskom i katoličkom zajedništvu").
Dakle, ne molimo za one koji su umrli izvan katoličkog zajedništva.

I baš se taj pasus iz Augustinovog djela De cura pro mortuis čita u tradicionalnom časoslovu na Dušni dan (2. studenoga), u matutinu u II. nokturnu (V. čitanje).

To je naša općenarodna pobožnost

Iz Glasnika Srca Isusova, 1941., br. 12.

Želim da se ova presveta otajstva iznad svega časte i štuju

Sv. Franjo je u svojoj oporuci naglasio, govoreći o Presvetom Sakramentu: "haec sanctissima mysteria volo super omnia honorari et venerari" ("ova presveta otajstva želim da se iznad svega časte i štuju").

Još u čuvenom pismu svećenicima svoga reda, sv. Franjo piše:

"Rogo etiam in Domino omnes fratres meos, sacerdotes qui sunt et erunt et esse cupiunt Altissimi, quod quandocunque voluerint Missam celebrare, puri et pure faciant cum reverentia verum sacrificium sanctissimi Corporis et Sanguinis Domini nostri Iesu Christi, sancta intentione et munda, non pro ulla terrena re, neque timore vel amore alicuius hominis, quasi placentes hominibus. Sed omnis voluntas, quantum adiuvat gratia Omnipotentis, ad eum dirigatur, et soli ipsi Deo summo tantum placere desideratis, quia ipse solus operatur ibi, sicut sibi placet. 
Quoniam sicut ipse Dominus dicit: 'Hoc facite in meam commemorationem' (Luc. 22, 19), si quis aliter fecerit, Iudas traditor efficitur. Recordamini fratres sacerdotes, quoniam scriptum est in Lege Moysi, quod transgredientes in corporalibus sine ulla miseratione per sententiam Domini moriebantur."

("Molim također u Gospodinu svu braću svoju, koji jesu i bit će i žele biti svećenici Svevišnjega, da kad god namjeravaju služiti Misu, to čine čisti i čisto sa štovanjem: pravu žrtvu presvetoga Tijela i Krvi Gospodina našega Isusa Krista, sa svetom i čistom nakanom, ne za bilo kakvu zemaljsku stvar, niti zbog straha ili ljubavi bilo kojeg čovjeka, poput onih koji ugađaju ljudima. Nego, sva volja, koliko pomogne milost Svemogućega, neka se usmjeri na Njega, i jedino samome višnjemu Bogu nastojite ugoditi, jer samo On djeluje ondje, kako se Njemu sviđa.
Jer, sam Gospodin kaže: 'Ovo činite meni na spomen' (Lk 22, 19), a ako netko drugačije čini, postaje Juda izdajnik. Sjetite se, braćo svećenici, da je pisano u Mojsijevom zakonu da su prijestupnici bez ikakve milosti, po odredbi Gospodnjoj, bivali smaknuti.")


Osim velike brige oko što dostojnijeg služenja svete misne žrtve, franjevački je red karakteriziralo i nastojanje oko što dostojnijeg primanja svete pričesti. S kakvom pobožnošću su nekada franjevci pristupali svetoj pričesti, dobro možemo vidjeti u pravilima sv. Bonaventure za franjevačke novake (Regula novitiorum).
Sv. Bonaventura traži da se pojedinac cijeli tjedan duhovno priprema za dan kad je odlučio primiti sv. pričest (Regula novitiorum, cap. IV.):

"Cum Apostolus dicat quod qui illud incogitabile sacramentum 'indigne manducat, iudicium sibi manducat et bibit' (I. Cor. 11, 29): idcirco quandocumque proponis, studeas per totam hebdomadam praecedentem te praeparare, per peccatorum contritionem continuam, confessionem et devotam orationem. Nam de hac praeparatione loquebatur Apostolus, cum dicebat: 'Probet autem seipsum homo, et sic de pane illo edat et de calice bibat' (I. Cor. 11, 28). Quod si in die dominico proponis communicare, studeas te ante per triduum ad fervorem spiritus ordinare, ut sis in sexta feria praecedenti ab omni cogitatione immunda abstractus... Sabbato proponas penitus fratrum consortia declinare, et quietem mentis eligere, dies enim requietionis est: et pone strictum ori tuo silentium, ut saltem illo die non solum otiosa verba succidas, sed ipsa necessaria vix loquaris. Nam, teste Hieremia: 'Bonum est praestolari cum silentio salutare Dei nostri'. Et usque ad completorium exerceas te, aut in lectione, aut in bona meditatione. Post completorium vade in ecclesiam, et ibi revoca mentem tuam, et quidquid contra Creatorem tuum fecisti recogita cum dolore et amaritudine cordis, dicendo cum Propheta: 'Recogitabo tibi omnes annos meos in amaritudine animae meae' (Isa. 38, 15). Et semper quando communicare proponis, die praecedenti ieiunes: et post matutinum non dormias, sed vigila in oratione..."

("Jer Apostol govori da tko taj neobuhvatni sakrament 'nedostojno jede, sud sebi jede i pije' (1 Kor 11, 29), stoga kad god se odlučiš [pričestiti], trudi se preko cijeloga prethodnog tjedna pripremati, po neprestanom kajanju za grijehe, ispovijedi i pobožnoj molitvi. Naime, o toj je pripremi govorio Apostol, kad je rekao: 'Neka se iskuša čovjek, i tako od toga kruha jede i od kaleža pije' (1 Kor 11, 28). Jer ako si odlučio pričestiti se u nedjelju, trudi se prije toga tri dana držati u gorljivosti duha, da budeš u prethodni petak odvojen od svake nečiste misli... U subotu se trudi u potpunosti izbjegavati društvo braće, te tražiti spokoj duše, jer je to dan odmora: i postavi strogu tišinu svojim ustima, da barem toga dana ne samo izbjegavaš besposlene riječi, već da i one koje su potrebne jedva govoriš. Naime, po svjedočanstvu Jeremije: 'Dobro je čekati s tišinom spasenje Boga našega'. I sve do kompletorija zaokupi se, bilo u čitanju, bilo u dobrom razmatranju. Nakon kompletorija pođi u crkvu i ondje si sredi misli, i razmisli što god si učinio protiv svoga Stvoritelja s boli i gorčinom srca, govoreći s Prorokom: 'Recogitabo tibi omnes annos meos in amaritudine animae meae' (Iz 38, 15). I uvijek kad se odlučiš pričestiti, prethodnog dana posti: i nakon matutina nemoj spavati, već bdij u molitvi...")


Sv. Bonaventura zatim traži da se nakon pričesti novak vrati u svoju ćeliju i tamo iz brevijara izmoli pokorničke psalme i litanije svih svetih:

"Cum communicatus fueris, statim vade in cellam tuam, et cum gaudio magno ipsius communicationis, affectes illum quem quidem ipsa veritas promittit, dicens: 'Qui manducat meam carnem et bibit meum sanguinem, habet vitam aeternam' (Ioan. 6, 55); et immediate dicas poenitentiales cum litaniis, et cave illa die similiter ne egrediantur verba nociva vel otiosa de ore tuo..."

("Nakon što se pričestiš, odmah pođi u svoju ćeliju, i s velikom radošću te pričesti, pohvali onoga koga je naime sama istina obećala, govoreći: 'Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni' (Iv 6, 55); i odmah reci pokorničke psalme s litanijama; i pazi se slično toga dana da ti ne izlaze riječi štetne i besposlene iz usta...")


Teško je možda očekivati od današnjih ljudi da se drže svega što je gore propisao sv. Bonaventura, ali svakako se trebaš dobro pripremiti za svetu pričest.

Ad Orientem, id est ad Christum

Propovijedi sv. Antuna Padovanskoga su odličan putokaz kroz crkvenu godinu (prema tradicionalnom obredu, naravno). One točno prate razne obrasce za sv. misu, te su po njima i dobile nazive, npr. za svetačke blagdane: "De uno martyre", "De uno confessore", "De una virgine et martyre" itd.
Sv. Antun je većinu svojih propovijedi izrekao 1228. godine. Iz te godine potječu njegove propovijedi "De tempore" (slijede liturgijske obrasce proprium de tempore). Čitajući te propovijedi, shvatit ćete da su se od vremena sv. Antuna do danas u tradicionalnom rimskom obredu održali, uglavnom, potpuno isti obrasci svetih misa.

Kad sam nedavno listao korizmene propovijedi sv. Antuna, upao mi je u oči njegov izraz "Ad Orientem, id est ad Christum" iz propovijedi na ponedjeljak prvog tjedna korizme.
Cijeli taj pasus glasi ovako:

"Ponitur igitur paradisus in oriente, per orientem intellige adventum ad iudicium: Vel pro oriente Christum, qui 'vir oriens nomen eius' (Zach. 3, 12). Ita igitur debet plantari mens fidelis ad orientem ut semper habeat divinum iudicium prae oculis, semperque formidet et timet, quia: 'Popule meus, qui beatum te dicunt, ipsi te decipiunt' (Isa. 3, 12). Et Leviticus primo, praeceptum est ut vesicula oviculae poneretur in oriente altaris in loco ubi erant cineres, innuens ad memoriam iudicii motus elationis reprimere. Item quando motus elationis surgit in te et inflaris ad modum vesicae quae nihil continet nisi ventum, pone te ad Orientem, id est ad Christum..."

("Postavljen je dakle raj na istoku, a po istoku shvati dolazak na suđenje: 'I bit će dolazak Sina Čovječjega kao munja koja izlazi od istoka' (Lk 17, 24). Ili za istok shvati Krista, koji je 'čovjek kome je ime Istok' (Zah 3, 12). Tako dakle treba biti posađen um vjernika prema istoku, da uvijek ima pred očima Božji sud, i da uvijek dršće i strahuje, jer: 'Narode moj, oni koji kažu da si dobar, oni te varaju' (Iz 3, 12). I u prvom poglavlju Levitskog zakonika, određeno je da se mijeh ovčice postavi na istok žrtvenika, na mjesto gdje je bio pepeo, naznačujući da na spomen Suda treba suzbiti nagnuća uzdizanja. Isto tako, kad u tebi ustane nagnuće prema vlastitom uzdizanju i napuhneš se kao mijeh koji ništa nema u sebi osim vjetra, [obrati se] okreni se prema istoku, to jest, prema Kristu...")

[Ioannes de la Haye, Sancti Francisci et sancti Antonii opera omnia, 1653., str. 55.]

"Kao biskupu dužnost mi je da budem vođa i zaštitnik svima koji hoće vojevati bojeve Gospodnje"

Nadbiskup Ivan Ev. Šarić napisao je ove riječi iz naslova u svojoj poruci Hrvatskom orlovskom savezu 1924. godine. Šarić je bio veliki podupiratelj Katoličke akcije, napose orlovske, i kasnije križarske, organizacije.

Među člancima bl. Ivana Merza nalazimo i jedan iz 1926. pod nazivom Crkva i orlovstvo.
Merz je taj članak sastavio od raznih citata hrvatskih biskupa i pape Pija XI. koji govore o orlovskom pokretu. Koliko vidim, među njima je najviše citata nadbiskupa Šarića. Budući da tu ima puno vrijednih misli i poruka, prenosim ovdje neke od tih Šarićevih citata, uz par slika tog velikog biskupa (koje sam preuzeo sa stranica Vrhbosanske nadbiskupije)...

»Ne može imati Boga za Oca, tko nema Crkvu za Majku. Prisloniti se moramo što tjesnije uz tu blagu Majku, koja će nas nježnom rukom uvijek upravljati sigurnim putom vječnomu cilju naših duša, k Bogu. I zato je i mene i sav naš prečasni episkopat tako radosno dirnula Vaša odlučna volja da se što uže priljubite k starješinstvu Crkve i, preko svojih vođa svećenika, uspostavite neprestani idejni kontakt s biskupima koje je sam Duh Sveti postavio da ravnaju Crkvom Božjom«.

»Kao biskupu dužnost mi je da budem vođa i zaštitnik svima koji hoće vojevati bojeve Gospodnje. A to su naši Orlovi. Uvijek vjerni Crkvi i njezinim pastirima, uvijek spremni na rad i žrtve za pobjedu Božje stvari. Četa Božja koja je na svoje zastave napisala preporod naše hrvatske domovine u Kristu. I ja se čvrsto uzdam da će ova četa izvesti taj preporod. I ja samo najljepše nade vežem uz vas, mlada braćo!«

»Orlovski pokret neka bude pokret praktičnog, djelotvornog, proživljenog kršćanstva. Pa će onda biti vječan. Nepridobiv i nepobjediv kao Krist pod čijim zastavama vojuje, a komu je rekao Bog: "Sjedi o desnu moju, dok ne položim neprijatelje Tvoje za podnožje nogama Tvojim."

Pa će onda naš pokret zbilja biti pokret Orlova Božjih, koji će junačkim zamahom voditi mladi rod naš ravno k Suncu Istine i Ljubavi. Pa će onda naš pokret biti Makabejsko koljeno narodu našem koje će opet ostvariti zavjet slavne starine i učiniti Hrvatsku opet kršćanskom i katoličkom.«

»Na temeljnoj zasadi kršćanstva da svaki preporod mora početi od samoga sebe, najprije moramo ostvariti kraljevstvo Božje, izraditi što savršeniju sliku Kristovu u svojoj duši, utjeloviti se u Kristu da mognemo onda postati oruđem Providnosti Božje u obnovi društva, apostolima, solju i svijetlom svijeta. "Regnum Dei intra vos est" - "Kraljevstvo Božje je u vama". I stoga s posebnim veseljem pozdravljam baš tu najizrazitiju crtu Vašega programa: Prvenstveno odgojni značaj Orla. Odgojiti sebe, njegovati vjerski život i crkveni duh u svojim članovima, stvarati kršćanske značaje: to je uzvišena zadaća na koju jamačno smjera i kojoj konačno služi sav ostali vaš rad. – A to je zalog Vašega uspjeha na polju katoličke obnove. Stvorimo li pojedince pune duha Božjega i pune oduševljenja za Božje sinove i za pobjedu Kraljevstva Božjega, preporod javnoga života doći će sam od sebe, jer će nas ljubav Božja i žar milosti goniti na rad i čeličiti na žrtve: "Charitas Christi urget nos." – Po sjedinjenju s Isusom postat ćemo i mi dionici snage i svemoći njegove. – "Sve mogu u onome koji me jača. Ali ne ja, nego milost Božja sa mnom".«

»A među svim katoličkim organizacijama, jedna je kojoj moramo prije svega posvetiti svoju brigu. To je organizacija katoličke omladine. Ova je organizacija i najzahvalnija i najpotrebitija i najvažnija. Najzahvalnija je jer se mladosti najlakše primaju uzvišene misli, i jer se mladost lako oduševljava i jer je mladost uvijek spremna na rad i žrtve. Najpotrebitija, jer su godine mladosti pune pogibelji i jer mladeži već po naravi njezinoj treba odgoja i vodstva. Najvažnija, jer ono što se u mladosti utisnulo u srce, ostaje najtrajnije, nikad se ne da posve iščupati i daje temeljni smjer čitavome životu čovjeka: "Adolescens juxta viam suam, etiam cum senuerit, non recedet ab ea." Duh mladosti, to je duh koji će vladati budućnošću. I tko osvoji mladost, osvojio je svijet za buduće naraštaje. – I ništa nam ne mora biti toliko na srcu, koliko baš to da stvorimo bujnu cvjetnu organizaciju katoličke mladeži i da onda tu organizaciju postavimo na zdrave i vječne temelje evanđeoske istine.«

Ova je vjera stožerna os kršćanskog života i temeljni preduvjet blažene vječnosti

Misa za blagdan Presvetog Trojstva (Rimski Misal)

Zanimljive su pouke koje Dragutin Kniewald donosi uz hrvatske prijevode misnih obrazaca. Najvrijednija je svakako ona koju stavlja za blagdan Presvetog Trojstva...
(Nedjeljni misal, III. izd., Zagreb 1939., str. 139.-141.)

Obraćenici

Iz udžbenika za pastoralnu teologiju Dragutina Kniewalda (Pastirsko bogoslovlje, Zagreb 1943., str. 133.-134.).

Svi koji pripadaju Crkvi moraju odlučno vojevati

Iz članka biskupa Antuna Mahnića Zvanje katoličkih svjetovnjaka (Knjiga života, 1923., str. 61.-64.)