utorak, 6. rujna 2016.

Zadarski slučaj - plod "postkoncilske obnove"

Ubrzo nakon Drugoga vatikanskog koncila, diljem svijeta dolazi do masovnih otpada svećenika i redovnika. Toga nije bila pošteđena ni Hrvatska. Posebno je bolan bio tzv. zadarski slučaj, koji pokazuje potpunu destrukciju svećeničke discipline u okolnostima postkoncilske "otvorenosti" i "pluralizma".
Prenosim poglavlje o Zadarskom slučaju iz knjige dr. Miroslava Akmadže "Katolička crkva u Komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980." (Zagreb - Slavonski Brod, 2013., str. 458.-462.). Akmadža se prvenstveno bavi odnosom komunističkih vlasti prema Zadarskom slučaju, ali nije mogao izbjeći pitanje prodora modernizma i progresizma među svećenike krajem 1960-ih i početkom 1970-ih. Kao i svi tekstovi dr. Akmadže, i ovaj je pisan na temelju izvorne (i dosad uglavnom neobjavljene) arhivske građe.



ZADARSKI SLUČAJ

Skupina zadarskih svećenika u razdoblju od 1968. do 1971. godine uznemirila je crkvenu javnost optužbama protiv nadbiskupa Marijana Oblaka, kritizirajući njegove postupke u upravljanju biskupijom i odnosu prema pojedinim svećenicima.

Na djelovanje te skupine upozorio je i kardinal Šeper u pismu nadbiskupu Franiću u kojem, kako navode članovi zadarske skupine, traži od njega da poduzme sve kako bi se onemogućilo njihovo djelovanje.[1] Vjerojatno se radi o Šeperovom pismu biskupu Franiću od 30. studenoga 1968. u kojem upozorava kako je navedena skupina pripremila prijevod Holandskog katekizma, kojeg službena Crkva nije odobrila, ističući kako se to ne smije dopustiti, jer taj katekizam ima za posljedicu dezorijentaciju na svim područjima, sve veći broj napuštanja svećeničke i redovničke službe i sve manji broj svećeničkih zvanja. Zatražio je od Franića, da se kao predsjednik doktrinarne komisije zauzme za sprečavanje izdavanja i prijevoda katekizma. Biskup Franić pismo je proslijedio biskupu Oblaku, koji je odgovorio Šeperu pismom od 17. prosinca 1968. Biskup Oblak u tom pismu ističe kako navedeni prijevod nije pripremljen, jer sastavljači katekizma nisu unijeli promjene koje je predložila kardinalska komisija. Ističe kako je pokojni biskup Garković očekivao da će se taj spor riješiti i zauzeo stanovište da nema objave prijevoda dok se spor ne riješi. Biskup Oblak dao je jamstvo Šeperu kako neće dati dozvolu objavi prijevoda Holandskog katekizma, dok god ne bude odobren od Sv. Stolice, te da "Zadarska crkva, budite uvjereni, ne će ražalostiti ni Svetoga oca ni svoga hrvatskog Kardinala".[2]

Naime, skupina mlađih svećenika aktivnije se uključila u rasprave o postkoncilskim promjenama okrećući se reformama i osuvremenjivanju Crkve. S vremenom je njihovo djelovanje dobivalo organizacijske oblike, čemu je posebno doprinijelo mjesečno sastajanje svećenika, tzv. rekolekcije, gdje se raspravljalo o aktualnim teološkim i pastoralnim temama. Također se jedna skupina od oko tridesetak mlađih svećenika okupljala svaki tjedan na zajedničkom pripremanju propovijedi, gdje se raspravljalo o aktualnim problemima Crkve, pa i o izvjesnim stavovima koji su bili suprotni od službenih stavova Crkve.[3]

Tu zadarsku skupinu svećenika predvodili su Josip Kolanović, Miljenko Žagar, Josip Balabanić i Marijan Grgić, koji su sustavno oponirali nadbiskupu Marijanu Oblaku i kritizirali njegov rad. Grgić i Žagar su u jednom razgovoru s predstavnicima vlasti kazali kako oni u Crkvi nemaju nikakve slobode, da se ni feudalci nisu ponašali kao njihovi biskupi i da "ovakva Crkva mora i treba da propadne". Kazali su kako im je biskup Oblak kazao, da će on prebrojati sve primjerke zabranjene knjige Svećenički celibat i da je ne smiju prodavati, no ipak su jedan primjerak prodali predstavniku zadarske Vjerske komisije s kojim su ovom prigodom razgovarali. Grgić je spomenuo kako je to jutro, 7. srpnja 1970., razgovarao s biskupom i da mu je ovaj kazao kako se našao pred dvojbom udovoljiti preporukama crkvenih vlasti u Vatikanu i pojedinih biskupa u zemlji ili navedenoj skupini svećenika, te da je odlučio udovoljiti onima izvana.[4]

Kolanović je u jednom razgovoru u zadarskoj Općinskoj skupštini 12. rujna 1969. izjavio, da za njega Uskrsnuće nije bitan element vjere i da se odlučio kao svećenik boriti za unapređenje odnosa među ljudima na načelima Kristove nauke, ističući da u ciljevima Crkve, kakvu on vidi, i socijalizma nema bitnih razlika, jer im je cilj humaniziranje društva, odnosno oslobađanje čovjeka. Isticao je nužnost deprofesionalizacije svećenstva i davanje većeg značaja laičkom apostolatu. Ustvrdio je da se ne slaže s papinim stavovima o celibatu i sprečavanju začeća, da su velike podjele u Crkvi, ali da progres više ništa ne može zaustaviti.
Istaknuo je da je njegova skupina u Zadarskoj nadbiskupiji uspjela uvesti svojevrsni oblik samoupravljanja, te da ubuduće biskup neće moći donijeti ni jednu važniju odluku, bez traženja mišljenja župnika, o čemu će se prethodno raspravljati na svećeničkoj rekolekciji, čime se uvodi sustav kolektivnog odlučivanja. Kao rezultat tog pritiska na biskupa istaknuo je smjenu duhovnika sjemeništa Žarka Brzića, te upravitelja i svih odgajatelja u sjemeništu. Također se pohvalio kako njegova skupina priprema tiskanje Holandskog katekizma.[5]

Navedenu skupinu donekle je podržavalo i vodstvo Kršćanske sadašnjosti, te je Vjekoslav Bajsić u razgovoru s predstavnicima Komisije za vjerska pitanja SR Hrvatske 17. kolovoza 1970. komentirao i navedeno Šeperovo pismo Franiću. Bajsić je smatrao, da je pod raznim pritiscima i stalnim pismima iz Zadarske nadbiskupije u kojima se napada navedena zadarska skupina, Šeper emotivno reagirao. Naglasio je i kako ga Šeperov stav ne iznenađuje, jer je on pristaša "srednje linije" i vrlo je oprezan.
Bajsić je zadarsku skupinu opisao kao mladu i poletnu, ali nedovoljno opreznu i netaktičnu, koja se previše izlijetala. Ustvrdio je, da ih je nadbiskup Oblak suspendirao po nalogu iz Vatikana, što je trebalo poslužiti kao opomena svim progresivcima.
Vjekoslav Bajsić i Josip Turčinović predložili su nadbiskupu Oblaku, da se izlaz nađe slanjem navedene skupine u inozemstvo. Nadbiskup Oblak bio je tome sklon, ali navedeni svećenici nisu na to pristali. Štoviše u prvo vrijeme razmišljali su da napuste svećeničko zvanje, što bi, po riječima Bajsića kompromitiralo i njih u Zagrebu i dovelo grupu "Kršćanska sadašnjost" u tešku situaciju. Bajsić je zatim kazao: "Mi ne želimo biti mučenici, već želimo da stvar izvedemo do kraja", predlažući taktičnost i oprez, bez bilo kakvog istrčavanja. U tom smislu zamolio je da i Komisija utječe na navedene zadarske svećenike, koji su prihvatili nove dužnosti u okviru Zadarske nadbiskupije.
Smatrao je da grupa "Kršćanska sadašnjost" u Zagrebu ima daleko jače pozicije nego grupa u Zadru, i da je nadbiskup Kuharić i dalje spreman prihvatiti njihovu suradnju, bez obzira na svakodnevne pritužbe na njihov rad iz Rima, jer smatra kako su oni pošteni svećenici i korisni po Katoličku crkvu. Istaknuo je kako će polemika koja je otvorena sa skupinom konzervativaca u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, biti prihvaćena i nastavljena, pošto progresisti imaju u svojim rukama Sveske, Kanu, AKSU i dosta velik utjecaj na Glas Koncila, a uz to nastupaju na javnim tribinama, dekanskim konferencijama i drugim svećeničkim sastancima.[6]

Državne vlasti su djelovanje navedene skupine smatrale konstruktivnim i korisnim, posebice u popuštanju napetosti i stjecanju povjerenja između vjernika i nevjernika, te u otupljivanju protukomunističkog stava kod vjernika.

Nadbiskup Oblak je navedenu skupinu, kojoj se pridružilo još 30-ak svećenika, raspustio, te njene članove rasporedio po raznim župama. Naime, navedena skupina utjecala je na to, da se znatan dio zadarskih svećenika nije odazvao na obnovu zavjeta celibata. Prosvjedovali su kod Biskupske konferencije radi podržavanja papine enciklike Humanae vitae od strane biskupa, preveli su, suprotno zabrani, Holandski katekizam i izdali knjigu Svećenički celibat - problem crkve, koju je u vlastitoj nakladi izdao župnik u Prigradi, Frane Miočić, a nadbiskup Oblak zabranio je njeno raspačavanje.

U svećeničkim krugovima, koji ih nisu podržavali, nazvani su holandezima, a Kolanovića njihovim vođom. Dio građana ih je podržao, prosvjedujući također kod Biskupske konferencije.
Državne vlasti zbunjivalo je to što se Kolanović u javnim nastupima prikazuje kao pobornik socijalističkih društvenih odnosa, dok s druge strane surađuje s najreakcionarnijim hrvatskim nacionalističkim krugovima u zemlji i iseljeništvu.[7]

Nadbiskup Franić izjavio je na konferenciji za tisak Biskupske konferencije nakon rujanskog zasjedanja 1970., da su on i ostali članovi Doktrinalne komisije podržali odluku nadbiskupa Oblaka o zabrani knjige Svećenički celibat - problem crkve, jer ta knjiga ne bi koristila ni narodu ni svećenicima.[8]

Nadbiskup Oblak ponukan djelovanjem navedene skupine raspustio je zadarsku Radnu skupinu "Kršćanske sadašnjosti", i izvršio temeljne kadrovske promjene u radnoj skupini za pastorizaciju Zadra, tako da su razriješeni dužnosti voditelj skupine Kolanović, te članovi Žagar i Balabanić.[9]

O Zadarskom slučaju raspravljala je i Biskupska konferencija, koja je u Zadru organizirala razgovor s ciljem smirivanja napetosti. Razgovor je vođen 27. rujna 1970. između vjernika potpisnika otvorenog pisma i nadbiskupa Kuharića, Franića i Pogačnika, te biskupa Arnerića i Salača. Nakon razgovora napetosti su donekle smirene.

Međutim, iako razmješteni po raznim župama članovi skupine sastajali su se u Zemuniku kod župnika Josipa Balabanića. Jednom od tih sastanaka nazočio je i nadbiskup Oblak, ali se napetosti nisu smirile. Stanje se dodatno zaoštrilo na teološko-pastoralnom tjednu u Zagrebu u siječnju 1971.
Stavove Kolanovićeve skupine podržalo je 16 svećenika u otvorenom pismu upućenom nadbiskupu Oblaku, ali je njima protupismom odgovorilo 43 svećenika, koji su stali na stranu nadbiskupa. Kolanovićeva skupina je u pismu zahtijevala specijalizaciju unutar dušobrižničkog rada, puno zaposlenje i pristojnu nagradu svećenicima, poduzimanje mjera protiv svećeničke osamljenosti, ublažavanje odnosa prema celibatu, te više samouprave svećenstva u odnosu na biskupa.
Pristaše nadbiskupa Oblaka tvrdili su kako navedena skupina svoje poslanje ne vidi kao životni stav, nego kao zanat, da se želi nametnuti biskupu, traži potpuno ukidanje celibata, te da su matrijalisti koji već posjeduju kuće, automobile i bave se poslovima koji donose zaradu.[10]

Šibenski biskup Arnerić kazao je u razgovoru s predsjednikom hrvatske Vjerske komisije, Zlatkom Fridom, 8. siječnja 1971. kako ne osuđuje svećenike iz spomenute zadarske skupine, iako ne prihvaća neke njihove stavove. Istaknuo je kako se zalaže za snošljiviji stav nadbiskupa Oblaka prema njima i uspostavljanje dijaloga kako bi se rasvijetlili njihovi stavovi. U tom smislu je pokušao utjecati na Oblaka, ali ovaj nije uvijek pokazivao dovoljno elastičnosti s tim u svezi.[11]

O navedenim zbivanjima u zadarskoj Crkvi raspravljano je i na sjednici Komisije za vjerska pitanja Skupštine općine Zadar. Istaknuto je da se društveno-politički čimbenici ne smiju i ne trebaju, ni u kom slučaju, miješati u navedene događaje, dok god ti događaji ne prijeđu crkvene okvire. Ivica Maštruko je istaknuo da će se navedeni događaji zadržati u crkvenim okvirima, a da će nadbiskup Oblak početi činiti pojedine ustupke da podigne svoj ugled, ali da je u biti sretan što se oslobodio navedene skupine svećenika. Šime Stagličić je kazao da je razgovarao s Kolanovićem, koji mu se požalio kako biskup nastoji do kraja kompromitirati kao pojedince i njega i ostale svećenike iz njegove skupine.[12]

Nadbiskup Oblak pojedine je svećenike iz tzv. zadarske skupine premjestio iz dotadašnjih u druge župe. Obrazlažući svoj postupak u razgovoru za Glas Koncila u listopadu 1971., nadbiskup je kazao:
Može li župnik katedralne župe [Kolanović] ostati u svome mjestu kad on javno pred grupom vjernika izjavljuje da nije u zajedništvu sa svojim nadbiskupom; kad na Sveti Četvrtak, dan ustanovljenja svećeništva i euharistije, ne koncelebrira s nadbiskupom u crkvi svoje župe, nego ide služiti misu u drugu gradsku župu? Može li župnik katedrale ostati na svome mjestu kad on odvraća i druge svećenike od koncelebriranja s nadbiskupom na Sveti Četvrtak? I to odbijanje euharistijskog zajedništva nastavilo se i dalje: katedralni župnik od tada je ustrajno izbjegavao služiti misu zajedno s nadbiskupom. Postavljam pitanje: tko je onda prekinuo zajedništvo?

Svećenici koji su odbili koncelebrirati nadbiskupu na Veliki Četvrtak, tvrdili su da su to učinili, jer je nadbiskup od njih tražio obnovu obećanja danih na ređenju, što su smatrali nekorektnim pritiskom na savjest. No, nadbiskup je bio stava da se to neslaganje moglo riješiti i na drugi način, a ne kidanjem euharistijskog zajedništva.[13]

U međuvremenu su šestorica zadarskih svećenika podnijeli pisane ostavke na vršenje svećeničke službe, a jedan od njih zatražio je da njegova ostavka bude primljena kao trajna.

Potez navedenih svećenika komentirao je nadbiskup Oblak u pismu upućenom vjernicima i svećenicima povodom Sinode biskupa. U pismu ističe da su svećenici "dio Crkve i svijeta koji su oboje u grču promjena i traženja", te žali zbog postupka navedenih svećenika, napominjući da nisu trebali napuštati svećeničku službu, koja se upravo i očituje u ostajanju i služenju, a ne napuštanju. Uzroke koji su doveli do kriznog stanja u njegovoj nadbiskupiji, nadbiskup Oblak vidio je u: "krizi duhovnosti, nekritičnom traženju brzih i korjenitih reformi, zatvaranju grupe istomišljenika koji teže da dominiraju, kidanju veze s biskupom i ostalim svećenicima, stanovitoj materijalizaciji, sekulariziranom liku svećenika, a za neke svećenike i u konkretnim ženama.".[14]

Nadbiskup Oblak izvijestio je na zasjedanju Biskupske konferencije 7. veljače 1972. u Dubrovniku, da je o stanju u njegovoj nadbiskupiji razgovarao s mnogima u Vatikanu, pa i sa samim papom Pavlom VI. Istaknuo je kako su tamo svi dobro upoznati sa svime što se događa i da su mu svi rekli kako je trebalo zauzeti načelan stav, a sam papa mu je kazao "bili ste iluminati", tj. prosvijetljeni. Ustvrdio je kako u Vatikanu uviđaju kako se radi o unutarcrkvenom problemu koji se širi na međunarodnom polju, iza čega stoji planski rad podzemnih sila, koje imaju kapital za podmićivanje, s ciljem miniranja Crkve iznutra.[15]

O stanju u Zadarskoj nadbiskupiji, uzrokovanom djelovanjem tzv. zadarske skupine, 27. i 28. travnja 1972. raspravljano je na sjednici Stolnog kaptola, Svećeničkog vijeća, dekana i Komisije za ekonomska pitanja Zadarske nadbiskupije. Kao izvori krize, među inim su navedeni: promicanje ideja o svećeništvu, koje ne proizlaze iz jasnog naučavanja crkvenog učiteljstva, kidanje jedinstva s nadbiskupom i plansko napadanje celibata. Zaključeno je da svećenici "kojih rad i život nije ili ne želi biti u skladu s iznesenim stavovima Koncila i Sinode, ne bi mogli ostati u prezbiteriju zadarske Crkve samo formalno, jer su stvarno svojim stavovima i idejama izvan sadašnjeg poimanja svećenika." Također je zaključeno da oni svećenici koji su prekinuli vezu jedinstva s nadbiskupom i drugim svećenicima, a ostaju u prezbiteriju "dok se ne snađu", ne mogu obavljati svećeničku službu.[16]

Generalni vikar Zadarske nadbiskupije, Pavao Kero i nadbiskupov tajnik, Grgo Batur, izjavili su u razgovoru s tajnikom zadarske Vjerske komisije, Markom Kumanom, kako su svećenici dotične zadarske skupine bili previše radikalni, te da su "posebno bili glupi", što su tražili ukidanje celibata i reforme preko noći. Posebno su im zamjerili što su svećeničko zvanje htjeli materijalizirati i unovčiti. Neke su njihove stavove pohvalili, ali su ustvrdili kako će nova mlađa skupina svećenika, kojima su oni na čelu, tražiti reforme, ali postupne i lagane, te da oni Crkvu zamišljaju kao ustanovu koja će služiti vjernicima i neće se miješati u politiku i bavit će se samo vjerskim pitanjima.[17]

Kuman je u raspravi na zajedničkoj sjednici republičke i općinskih vjerskih komisija 9. veljače 1973. ustvrdio da je djelovanje zadarskih svećenika reformista "otupilo oštricu militantnog i antikomunističkog klerikalizma" u zadarskoj sredini, te se pozitivno odrazilo na međunacionalne odnose kao i odnose između vjernika i nevjernika. Kao glavni razlog neuspjeha istaknuo je to što je unutar navedene skupine prevladao izvjesni radikalizam koji je neke obnoviteljske zahvate pokušao izvesti do kraja, premda za to nisu postojali potrebni uvjeti.[18]

Na kraju je 18 svećenika zadarske skupine u znak prosvjeda protiv službene crkvene politike napustilo svećeničku službu. U zadarskoj Vjerskoj komisiji iznesen je prijedlog, da se tim bivšim svećenicima treba pomoći, ukoliko to žele, da se uključe "u život našeg društva".[19]

Da se na tome radilo potvrđuje i izvješće Komisije za vjerska pitanja SO Rijeka Komisiji za vjerska pitanja SR Hrvatske od 26. veljače 1974. U izvješću se ističe da je Zadarski slučaj utjecao na povećan broj napuštanja svećeničke službe i na riječkom području, te da se tim bivšim svećenicima mora pomoći, a ne prepustiti birokraciji, jer će se u suprotnom brzo razočarati i vratiti u svećeničku službu. Istaknuto je da ih se mora zaposliti i omogućiti im daljnje školovanje. Navodi se i da je Miljenko Žagar, koji je kao pripadnik tzv. zadarske skupine napustio svećeničku službu, dobio posao u "Riječkoj tiskari".[20]
Marijan Grgić je 1976. doktorirao iz povijesti srednjovjekovne umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nakon čega je zaposlen kao stručni suradnik u SIZ-u za kulturu općine Zadar. Međutim, umro je već 1980. u 51. godini života.[21]
Josip Kolanović se 1972. zaposlio u Hrvatskom državnom arhivu, za čijeg je ravnatelja imenovan 1991. godine.


______________________________

[1] Zapisnik (nije navedeno čiji) o razgovoru nekoga od predstavnika državnih vlasti sa svećenicima Marijanom Grgićem i Miljenkom Žagarom u Grgićevom stanu 7. srpnja 1970., u HDA, KOVZ, kut. 87, Pov. 106/1970.

[2] AKMADŽA, Franjo Šeper, 366-368.

[3] "Informacije o nekim gibanjima u Katoličkoj crkvi", prilog za sjednicu Komisije za vjerska pitanja SR Hrvatske, od 29. 9. 1970., u HDA, KOVZ-zapisnici, knj. 12.

[4] Zapisnik (nije navedeno čiji) o razgovoru nekoga od predstavnika državnih vlasti sa svećenicima Marijanom Grgićem i Miljenkom Žagarom u Grgićevom stanu 7. srpnja 1970., u: HDA, KOVZ, kut. 87, Pov. 106/1970.

[5] "Informacija o razgovoru s Kolanović Josipom", od 12. 9. 1969., u: HDA, KOVZ, kut. 81, Pov. 42/1969.

[6] Zapisnik Komisije za vjerska pitanja SR Hrvatske o razgovoru Bajsić-Frid, od 17. 8. 1970., u HDA, KOVZ, kut. 87, Pov. 103/1970.

[7] "Informacija o nekim aktualnim zbivanjima u Katoličkoj i Srpskoj pravoslavnoj crkvi" u: Informativnom biltenu br. 5/1970. Komisije za vjerska pitanja SR Hrvatske, u: HDA, KOVZ, kut. 86, Pov. 36/1970.; Pismo tajnika Komisije za vjerska pitanja Skupštine općine Zadar, Šime Stigličića, Komisiji za vjerska pitanja SR Hrvatske, od 28. veljače 1969., u: HDA, KOVZ, kut. 81, Pov. 42/1969.

[8] "Konferencija za tisak Biskupske konferencije Jugoslavije", u: Glas Koncila, br. 20, od 11. listopada 1970., str. 1.-4.

[9] "Suspenzije u Zadru", u: Glas Koncila, 9. kolovoza 1970., str. 11.

[10] "Stanje, problemi i najnovija kretanja u Zadarskoj nadbiskupiji", HDA, KOVZ, kut. 203, 267/1971.; Dva otvorena pisma - još bez konačnog odgovora, u: Glas Koncila, br. 20, 3. listopada 1971., str. 7.

[11] Zapisnik Komisije za vjerska pitanja SR Hrvatske o razgovoru Arnerić-Frid, od 8. 1. 1971., u: HDA, KOVZ, kut. 89, Pov. 7/1971.

[12] Zapisnik sa sjednice Komisije za vjerska pitanja SO Zadar, bez nadnevka, u spisima iz 1971. godine, u: HDA, KOVZ, kut. 203, br. 267/1971.

[13] "Što kaže nadbiskup Oblak", u: Glas Koncila, br. 20, od 3. listopada 1971., str. 7-8.

[14] "Sedam svećenika napustilo svećeničku službu", u: AKSA, 25. rujna 1971.; "Svećenički štrajk u Zadru", u: Vijesnik u srijedu, 6. listopada 1971.; Izvadci iz navedenih članaka u: HDA, KOVZ, kut. 198, br. 46/1971.

[15] Informacija broj 47, Centar SDS Split, od 11. 2. 1972., potpisao Ivan Dadić, u: HDA, RSUP, SDS I., Dosje Šeper, br. 302513, 93/1561.

[16] "Predloženi putovi za saniranje postojećeg stanja u nadbiskupiji", u: Glas Koncila, od 14. svibnja 1972., str. 14.

[17] HDA, KOVZ, kut. 98, Pov. 17/1973.

[18] Zapisnik sa zajedničke sjednice republičke i općinskih vjerskih komisija, od 9. 2. 1973., u: HDA, KOVZ, kut. 98, Pov. 2/1973.

[19] "Izvještaj o najnovijim kretanjima u Zadarskoj nadbiskupiji pripremljeno za sjednicu Komisije za vjerska pitanja, 11. srpnja 1972.", HDA, KOVZ, kut. 208, 134/1972.

[20] HDA, KOVZ, kut. 218, br. 57/1974.

[21] "Umro dr. Marijan Grgić", u: Glas Koncila, 14. 9. 1980.

Broj komentara: 5:

  1. Svi ovi likovi su kasnije ostvarili uspješne svjetovne karijere.
    Jedan od ovdje imenovanih otpalih svećenika iz "zadarske grupe", Miljenko Žagar - je bio jedan od osnivača HDZ-a, prvi tajnik stranke i veleposlanik RH u Sloveniji.

    OdgovoriIzbriši
  2. A tek Kolanović....

    Neka im je Bog na pomoći

    OdgovoriIzbriši
  3. "Aggiornamento", "posuvremenjenje", i sve reforme koje su bile njime inspirirane, dovele su samo do destabilizacije vjere, kako u srcima vjernika, tako i u srcima svećenika.

    Bilo bi vrijeme da i naši modernisti s KBF-a napokon priznaju da nikakvog "novog proljeća" nije bilo.

    Onaj koji relativizira jednu istinu vjere, taj je relativizirao cijelu vjeru.
    I kad uvede jednu novotariju, onda mora uvesti i drugu, pa treću... Tu onda više nema stajanja, već to postaje nekakva "glad" da se svako malo uvede još novotarija... Sve dok i formalno ne otpadne, poput ove skupine zadarskih svećenika.


    OdgovoriIzbriši
  4. "Na kraju je 18 svećenika zadarske skupine napustilo svećeničku službu."

    18 svećenika je prilično velik broj za grad veličine Zadra.
    A još treba uzeti u obzir i desetke bogoslova koje su ovi povukli za sobom.

    OdgovoriIzbriši
  5. Po mom mišljenju, najveći problem u cijelom ovom slučaju je to što je nadbiskup Oblak pozivao ove otpadnike da ostanu.

    Nadbiskup Oblak ih je trebao sam izopćiti iz Crkve, čim je vidio da oni uporno i tvrdokorno šire krivovjerje.
    A umjesto toga, on ih je rasporedio po župama i tolerirao njihove ispade sve do kraja. Upravo je to glavni problem u ovoj priči!

    Nakon II. vatikanskog koncila, stvorena je atmosfera "tolerancije" u kojoj se tolerira svaki svećenik koji javno širi krivovjerje, čak i oni koji šire krivovjerje s propovjedaonice.
    I što je još gore, toleriraju se i "progresivni teolozi" koji naučavaju modernističko krivovjerje po fakultetima.
    I da, zaista je došlo destrukcije svećeničke i redovničke discipline.

    OdgovoriIzbriši