srijeda, 7. rujna 2016.

Uloga komunističkih vlasti u osnivanju TDKS-a

Josip Turčinović - i danas slavljen od modernista


Unatoč tome što se i danas pišu hvalospjevi čelnicima TDKS-a u modernističkom tisku ("Glas koncila", "Kana"...), a njihovi teološki nasljednici dominiraju na KBF-u, sve više običnih svećenika i vjernika dolazi do spoznaje što je TDKS zapravo bio - instrument u rukama vlastodržaca komunističke Jugoslavije. 
Toj spoznaji doprinosi i knjiga dr. Miroslava Akmadže "Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.", koja donosi čitav niz široj javnosti nepoznatih detalja o odnosima režima i pojedinih grupacija hrvatskih svećenika. U prošlom sam postu prenio izvadak iz knjige koji govori o Zadarskom slučaju. Sada prenosim poglavlje koje govori o TDKS-u.
U pisanju ovog teksta, dr. Akmadža se najviše služio dokumentima koji se nalaze u fondu Komisije za odnose s vjerskim zajednicama (u HDA). Naime, komunistički režim imao je "Komisiju za vjerske poslove", koja je nekoliko puta mijenjala ime ("Komisija za vjerska pitanja", "Komisija za odnose s vjerskim zajednicama"). Preko tog državnog tijela dolazilo je do većine kontakata između režima i pojedinih osoba u Crkvi.
Što je većina hrvatskih svećenika mislila o toj "Komisiji", kaže dr. Akmadža na str. 48.: "U pravilu je u redovima svećenstva prevladavalo mišljenje da je Komisija za vjerske poslove bila produžena ruka u službi UDB-e. Komisija za vjerske poslove imala je i glavnu ulogu u osnivanju Staleških udruženja katoličkih svećenika i udruženja svećenika drugih vjeroispovijesti."
Kao i kod "starog" Staleškog udruženja, tako je i u osnivanju TDKS-a Komisija odigrala važnu ulogu. Kako ćemo vidjeti iz priloženog teksta, osnivači TDKS-a, a naročito Josip Turčinović, bili su u neprekidnom kontaktu s Komisijom, kojoj su javljali svaki svoj potez. Turčinović im je čak slao na odobrenje prijedloge statuta i pravilnika TDKS-a (a to je bilo i više nego što je sama Komisija od njega tražila!).
Poglavlje o TDKS-u u knjizi dr. Akmadže nalazi se na str. 463.-471. 
Prenosim ga u cijelosti...



TEOLOŠKO DRUŠTVO "KRŠĆANSKA SADAŠNJOST"

Krajem 1974. jedan od vodećih ljudi Kršćanske sadašnjosti, glavni urednik Kane i docent na Teološkom fakultetu u Zagrebu, Josip Turčinović, izjavio je savjetniku u Komisiji za vjerska pitanja SR Hrvatske, Ivanu Ceraniću, da su Vjekoslav Bajsić, Ivan Golub i on podnijeli zahtjev za prijem u, od biskupa zabranjeno, Društvo katoličkih svećenika Hrvatske, koje jedva da je više i postojalo. Tvrdio je da se žele učlaniti zbog socijalnog osiguranja, jer im to, kao profesorima Teološkog fakulteta, neće omogućiti Zagrebačka nadbiskupija.
Turčinović je tada naznačio kako postoji ideja u krugu profesora Teološkog fakulteta u Zagrebu, o osnivanju staleškog teološkog udruženja. Ceranić je to podržao, naglašavajući da bi to udruženje trebalo imati i određenu društveno-političku fizionomiju i to na planu afirmacije svećenika kao građana u samoupravnom društvu, koje bi bilo i u sastavu SSSRN-a. Predložio je da akciju vode sami svećenici, a Komisija će ih podržavati.[1]

Akcija oko osnivanja teološkoga udruženja svoj vrhunac doživjela je krajem 1976. i početkom 1977. S državne strane potporu osnivanju udruženja davala je Komisija za odnose s vjerskim zajednicama grada Zagreba.

Nakon iscrpnih konzultacija s navedenom Komisijom, vodeći ljudi Kršćanske sadašnjosti Vjekoslav Bajsić, Tomislav Šagi-Bunić i Josip Turčinović uputili su 5. siječnja 1977. gradskoj vjerskoj komisiji dopis u kojem traže što skorije rješenje društveno-pravnoga statusa svoje ustanove, ponajprije zbog poreza, prostora djelovanja i mogućnosti širega kulturnoga djelovanja. Izražena je spremnost za vlastitu reorganizaciju, sve do samouprave, ali u dotadašnjim okvirima djelovanja na području teologije i Crkve, jer bi inače izgubili svoj smisao i značenje.[2]

Navedeni su u društvu Stipe Bagarića, 10. siječnja 1977. u prostorijama Kršćanske sadašnjosti upriličili razgovor s predsjednikom Komisije za odnose s vjerskim zajednicama SR Hrvatske, Ivanom Lalićem, savjetnikom u Komisiji, Vitomirom Unkovićem, predsjednikom zagrebačke Vjerske komisije, Stjepanom Cerjanom i tajnikom Stipom Pojatinom.
Predstavnici vjerskih komisija predložili su im, da svoj status riješe formiranjem staleškog udruženja izvan okvira Crkve. Turčinović je kazao kako treba voditi računa o otporu biskupa takvom udruženju, te da bi već kod naziva novog udruženja trebalo izbjegavati stari izraz staleško udruženje. Predložio je naziv udruženje teologa, kojemu bi jedan od ciljeva bio i više samostalnosti u odnosu na biskupe. Predstavnici vjerskih komisija upozorili su, da osnivači udruženja moraju biti sami svećenici, jer ne žele da se državne vlasti povezuju s udruženjem. Istaknuli su kako svećenike ne žele ni na što nagovarati.[3]

Novi sastanak pokretača teološkog društva i vjerskih komisija održan je 28. veljače 1977. u Odri kod Zagreba u prostorijama franjevačkog sjemeništa, gdje je Kršćanska sadašnjost imala nekoliko unajmljenih prostorija. Ovom prigodom Turčinović je izjavio kako razlog osnivanju novoga društva nije vezan samo uz njihovu egzistenciju, nego se tiče i odnosa unutar Crkve i Crkve prema državi.
Izrazio je strahovanje od prevladavanja konzervativnih snaga u Crkvi, koje zaoštravaju odnose s državom. Upozorio je da Crkva ponovno skreće prema lojalizmu u odnosu na Sv. Stolicu, te je potrebno tražiti nove putove kako bi se to spriječilo.
Tomislav Šagi-Bunić je upitao, je li država zainteresirana za stanje u Crkvi i može li dati podršku njihovim nastojanjima, da se onemoguće nastojanja unutar Crkve, koja je naveo Turčinović. Odgovoreno im je kako je to stvar svećenika, da vlasti uvijek podržavaju progresivna nastojanja i da nema potrebe za davanjem nekakve službene podrške.[4]

Turčinović i Bagarić su se 10. ožujka 1977. sastali s tajnikom Vjerske komisije SIV-a, Radovanom Samardžićem i savjetnikom hrvatske Vjerske komisije, Vitomirom Unkovićem. Tom prigodom Turčinović je kazao kako bi želio slobodnije djelovati, da ne bude u svakodnevnoj opasnosti da crkvene vlasti preko noći odluče ukinuti Kršćansku sadašnjost, pa zbog toga razmišlja o osnivanju posebnog teološkog društva, kako bi osigurao autonomiju u odnosu na Crkvu. Naglasio je kako namjerava u okviru svoje ustanove uvesti samoupravne odnose, koje u Centru već i provodi.

U razgovoru s istim osobama 14. ožujka 1977., Turčinović je kazao da treba žurno poraditi na osnivanju teološkog društva, ali se pri tome ne smije učiniti nešto što bi društvo isključilo iz Crkve, jer bi time temeljni smisao njegovog postojanja, mijenjanje unutarcrkvenih prilika, prestao.
Samardžić i Unković su u izvješću o ovim razgovorima predložili da se Turčinoviću iziđe u susret i pomogne u osnivanju teološkog društva, kako bi se i u Hrvatskoj ostvarila organiziranost svećenstva. S obzirom da Turčinović ima namjeru oformiti i savez republičkih teoloških društava, da bi se isključila mogućnost komplikacija za njega na području Zagrebačke nadbiskupije, predložili su da ga se drži na saveznoj razini, zajedno s nosiocima sličnih ideja u drugim vjerskim zajednicama. Također smatraju kako treba voditi računa da Turčinović i njegovi istomišljenici odgajaju nove naraštaje svećenika, i da bi, barem zbog toga, bilo korisno osigurati utjecaj na njih.[5]

Sljedećih mjeseci Turčinović se sastajao s predstavnicima Komisije za odnose s vjerskim zajednicama grada Zagreba, te ih često telefonski informirao o namjerama osnivanja novoga društva. Slao je prijedloge statuta i pravilnika budućega društva, tražeći moguće primjedbe. Uvijek mu je odgovarano kako je to stvar svećenika i da se država neće miješati, ali će ih podržavati.

Turčinović je 24. svibnja 1977. posjetio navedenu Komisiju izvijestivši o namjeri održavanja sjednice poticajnoga odbora za osnivanje teološkog društva, sutradan 25. svibnja. Izvijestio je da bi im se pridružilo oko 80 teologa, ali i kako postoji strah od reakcije biskupa, posebice nadbiskupa Frane Franića. Turčinoviću su date neke primjedbe na nacrt statuta, s naglaskom da su primjedbe privatnoga karaktera, jer državne vlasti ne žele ništa službeno imati s njihovim namjerama.
Turčinović je istaknuo da su prisiljeni na neke kompromisne stavke u statutu kako bi udovoljili biskupima, ali će vrijeme učiniti svoje.[6]

Poučeni iskustvom Društva katoličkih svećenika Hrvatske, državne vlasti su ovaj put bile taktičnije. Neslužbeno su poticali i podržavali osnivanje teološkog društva, ali su nastojali izbjeći svako povezivanje države s njegovim osnivanjem.

Vodstvo Kršćanske sadašnjosti obratilo se i nadbiskupu Kuhariću, koji se u početku protivio njihovim idejama, da bi poslije popustio uz uvjet, da se predloženi naziv "Društvo teologa SR Hrvatske Juraj Križanić" zamijeni nazivom "Teološko društvo Kršćanska sadašnjost" (TDKS).

Predstavnici vlasti čudili su se žurbi oko osnivanja novoga društva, ne znajući kako će se to odraziti na crkveno-državne odnose. No, tješila su ih uvjeravanja pokretača društva, da samoupravno socijalističko društvo smatraju prihvatljivim, i da jugoslavenski Ustav korektno rješava pitanja odnosa Crkve i države.[7]

Poticajni odbor TDKS-a sastao se 25. svibnja 1977. u prostorijama Kršćanske sadašnjosti na Marulićevom trgu 14 u Zagrebu. Sastanku su nazočili teolozi Stipe Bagarić, Vjekoslav Bajsić, Josip Baričević, Bonaventura Duda, Marijan Jerko Fućak, Živko Kustić, Danijel Labaš, Josip Ladika, Adalbert Rebić, Aldo Starić, Franjo Šanjek, Tomislav Janko Šagi-Bunić, Josip Turčinović i Marijan Valković.
Izrađen je nacrt statuta i sastavljen popis teologa, koji će biti pozvani na osnivačku skupštinu.[8]

Ovdje treba voditi računa, da najvjerojatnije većina članova poticajnog odbora i kasnijih sudionika osnivačke skupštine, nisu znali cijelu pozadinu osnivanja TDKS-a, kao ni izjave, koje je njihovo vodstvo davalo predstavnicima državnih vlasti.
Članovi TDKS-a u nastojanjima svoga vodstva vidjeli su dobrobit za Crkvu. Razumljivo je i to da je vodstvo TDKS-a u razgovorima s vlastima nastupalo taktički i govorilo ono što vlasti žele čuti, želeći dobiti naklonost vlasti za ostvarivanje svojih ideja.
I sam Šeper, kao i mnogi drugi iz crkvenoga vodstva, u razgovorima s vlastima bili su taktični i oprezni ne želeći izazivati nove sukobe. No, Šeperu, kao ni mnogima drugima, nije padalo napamet iznositi pred predstavnicima vlasti optužbe protiv Sv. Stolice, pojedinih biskupa ili Crkve općenito. Pojedinci iz TDKS-ovog vodstva, posebice Turčinović, nisu se ustručavali od optužbi na račun crkvenoga vodstva i pretjeranih hvalospjeva socijalističkom sustavu, iako to uopće nije bilo nužno.

Dan prije osnivačke skupštine, nadbiskup Kuharić uputio je pismo Turčinoviću u kojem je iznio razloge protiv osnivanja takvoga društva. To je izazvalo uznemirenost u crkvenim krugovima. Turčinović je isti dan posjetio Kuharića i uvjeravao ga da ne pravi smetnju za osnivanje društva.
Biskup Škvorc zvao je neke kardinale u Rim, i dobio uvjerenje Sv. Stolice kako je njen stav u svezi s udruženjima nepromijenjen, tj. protivi im se.
Kuharić je ipak iste večeri poslao novo pismo Turčinoviću u kojem ističe, da društvo ne proklinje, ali ga i ne blagoslivlja, te sve stavlja na savjest pojedinaca okupljenih u društvu. Kuharić je, po Turčinoviću, strahovao da Društvo ne postane Crkva u Crkvi i čimbenik koji bi mogao destruktivno djelovati na crkvene prilike u zemlji. Poslije su na osnivačkoj skupštini pojedinci zahtijevali čitanje Kuharićevih pisama, ali se nakon žestoke polemike od toga odustalo i prepušteno na savjest i odgovornost Turčinovića.[9]

Teološko društvo Kršćanska sadašnjost osnovano je 31. svibnja 1977., na Osnivačkoj skupštini u prostorijama samostana franjevaca trećoredaca u Odri kraj Zagreba. Za predsjednika Društva izabran je Tomislav Šagi-Bunić, a za tajnika Josip Turčinović. Izabrano je i 13 članova Središnjeg odbora i njegovo izvršno tijelo Izvršni odbor, te Nadzorni odbor. Zaključeno je i da će Društvo izdavati svoje glasilo Bilten KS, Glasilo Teološkog društva "Kršćanska sadašnjost".
Zatim je 11. srpnja 1977. registrirano u Registru udruženja građana Socijalističkog saveza SR Hrvatske, što je njihovo vodstvo učinilo bez prethodne suglasnosti Biskupske konferencije.

Na to su prvi reagirali biskupi Splitske metropolije, koji su 26. srpnja 1977. donijeli odluku o zabrani učlanjivanja svojih svećenika u TDKS, dok god ono ne dobije odobrenje crkvenih vlasti.[10]

Državnim vlastima najviše je smetalo što je Živko Kustić izabran za potpredsjednika TDKS-a, s obzirom na njegovo pisanje u Glasu Koncila, koje nije bilo po njihovoj volji. Turčinović je na to kazao kako je Kustića bolje imati sa sobom nego protiv sebe.[11]
Kustić je već 1978. podnio ostavku, optužujući Šagi-Bunića i Turčinovića, da su radili mimo njega i omalovažavali njegovo mišljenje, koristeći ga samo kada je trebalo braniti TDKS pred biskupima, a zaobilazeći ga kada je trebalo utvrđivati strategiju.[12]

Na sjednici Komisije za odnose s vjerskim zajednicama grada Zagreba 24. lipnja 1977. istaknuto je, da su vjerske komisije od početka bile u tijeku akcije osnivanja TDKS-a, ali se uvijek vodilo računa, da se izbjegne svako povezivanje te akcije s državnim vlastima, jer bi to smanjilo mogućnost njegovoga djelovanja. Zaključeno je da TDKS treba podržati, jer će unijeti nove podjele među svećenicima, tim više što će djelovati na načelima samoupravnoga socijalističkog društva.[13]

Državne su vlasti smatrale da TDKS ne bi trebalo do daljnjeg materijalno pomagati, jer u Crkvi postoje snage koje s podozrenjem gledaju na njegovo postojanje. Smatralo se da pomoć ne bi išla u prilog njegovoj stabilizaciji, s tim da bi se društvena zajednica trebala, u granicama zakonskih mogućnosti, prema njemu odnositi pozitivno i ne otežavati njegovu stabilizaciju.[14]

Ljubljanski nadbiskup Pogačnik kazao je predsjedniku slovenske Vjerske komisije, Stanetu Kolmanu, 27. rujna 1977. kako bi TDKS mogao znatno doprinijeti da Katolička crkva u Hrvatskoj "napusti ustašku politiku" i prestane sudjelovati u protujugoslavenskom djelovanju iseljeništva i konačno se pomiri sa stanjem u Jugoslaviji, tj. da Crkva živi u socijalističkom društvu i u njemu mora naći svoje mjesto.[15]

Kuharić se požalio Šeperu, koji je bio na proslavi 750. godišnjice Požege, da je u svezi s osnivanjem TDKS-a zaskočen i doveden pred svršen čin, te je zatražio njegov stav. Šeper se suzdržao od izravnog odgovora, kazavši kako će svoj stav iznijeti preko Radio Vatikana, po povratku u Rim.[16]

Odobrenje za svoje djelovanje vodstvo TDKS zatražilo je od Biskupske konferencije, koja je zasjedala u Zadru u listopadu 1977. Biskupska je konferencija tako dovedena pred svršen čin, te je uvjetno odobrila djelovanje TDKS-a na pet godina, uz zabranu primanja članstva.
Treba naglasiti da su na zasjedanju problematiku TDKS-a obrazlagali samo njegovi predstavnici, te suprotna stajališta nisu mogla doći do izražaja. Biskupi su u svojoj odluci izrazili i žaljenje što je TDKS osnovan bez njihovoga znanja, napominjući kako su odluku donijeli ocjenjujući težinu razloga za i protiv, kao i moguće posljedice za Crkvu. Odluka je podvrgnuta prosudbi i sudu Sv. Stolice.
U okviru Biskupske konferencije bila je ustanovljena i Komisija za praćenje TDKS-a na čelu s nadbiskupom Kuharićem, koja se sastala samo jednom 1979. godine.[17]

Od biskupa u Hrvatskoj, najžešći protivnik TDKS-a bio je nadbiskup Franić, koji se u vrijeme zasjedanja nalazio u Rimu, ali je biskupima poslao brzojav u kojem je tražio da se TDKS nikako ne prizna.
Protivnik priznavanja bio je i mostarski biskup Pavao Žanić, dok je Kuharića podržao Josip Pogačnik.

Gore navedeni kompromisni prijedlog prihvatilo je dvije trećine biskupa.
Šeper je u privatnim razgovorima s pojedinim biskupima kazao, da će nakon deset godina, kada se ponovno sastanu u Zadru, moći "proslaviti obljetnicu svoje vlastite sramote i neodlučnosti glede TDKS-a, kojemu ne bi trebalo ni u jednom obliku popuštati".[18]

Državnim vlastima nije bilo jasno Franićevo oštro protivljenje TDKS-u, s obzirom da su ga u to vrijeme smatrali jednim od najprogresivnijih biskupa. Neki su tumačili da su se Franić i tedeksovci sukobili oko koncepcije odnosa Crkve prema socijalističkom društvu, pri čemu su se tedeksovci zalagali za inkorporiranje svećenstva u socijalističko društveno tkivo, dok su se Franić, Škvorc i još neki biskupi i teolozi zalagali za uspostavu pune crkvene autonomije u odnosu na socijalističko društvo.[19]

Početkom 1978. u siječanjskom broju časopisa Herder-Korrespondenz u raspravi "Svađa oko katoličkog društva teologa u Zagrebu", Franić je optužen da je "pobornik, pristalica socijalizma u Jugoslaviji i protivnik svake obnove u Crkvi". Franić je na navedeno reagirao pismom u kojem pobija te tvrdnje ističući da jugoslavenski socijalizam "uključuje ateistički način gledanja odnosno orijentaciju". Istaknuo je kako je u svojim raspravama s profesorima Pravnog fakulteta u Splitu priznao pojedine dobre strane marksističkog učenja općenito i posebice jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, ali da je bio i da želi uvijek ostati slobodni partner u dijalogu. Aludirajući na svoju zabranu TDKS-a ističe kako nije dobro da Crkva prima novac od države, već je bolje da živi od milostinje vjernika, te da se Crkva ne bi trebala baviti politikom, a naročito ne svećenici i teolozi, niti kao svećenici niti kao slobodni građani "jer takvo cijepanje ličnosti je u najvećoj mjeri opasno i nemoguće". Tvrdnje da je protiv svake obnove Crkve opovrgava činjenicama da su sve koncilske novosti odmah provedene u njegovoj nadbiskupiji, uz napomenu da se koncilsko učenje treba tumačiti vjerno i miroljubivo.[20]

Prije zasjedanja Biskupske konferencije, vodstvo TDKS-a opravdavalo je svoj čin kod nadbiskupa Kuharića visokim porezima, socijalnim teškoćama svojih zaposlenika i potrebnom izdavačkom djelatnošću za budućnost. U protivnom da bi Kršćanska sadašnjost propala.
Tako su na Biskupskoj konferenciji dobili podršku nadbiskupa Kuharića, koji je sjednicu usmjerio prema navedenoj odluci biskupa. Kuharić je odluku biskupa o TDKS-u ocijenio riječima "ni blagoslov, ni zabrana", tj. nije mu zabranjen rad, ali nije dobio ni bezuvjetnu podršku. Stjepan Kožul će to protumačiti tako, da je vodstvo TDKS-a moglo biti potpuno zadovoljno, jer im je rad dozvoljen, a blagoslov za političko djelovanje nije im ni bio potreban.

Pojavile su se optužbe kako je TDKS nastao na poticaj države i da ga država nastoji koristiti za slabljenje crkvenog jedinstva, kao u slučaju staleških udruženja katoličkih svećenika. Posebno je bila uočljiva povezanost TDKS-a sa Udruženjem katoličkih svećenika u Bosni i Hercegovini, Dobri Pastir.

Crkveno vodstvo mučilo je pitanje zašto se crkvena ustanova pretvara u društvenu, organiziranu po Zakonu o udruženom radu, umjesto po crkvenim kanonima.[21]

Zvonimir Bono Šagi tvrdi da je nepravedno poistovjećivati TDKS kao strukovnu udrugu u Crkvi i u društvu sa svećeničkim staleškim udruženjima, jer se TDKS nikada takvim nije označio. On je TDKS još nazvao "Društvom nesebičnih entuzijasta javno-medijski aktivne pastoralne crkvene službe".[22]
Josip Turčinović ustvrdio je kako je reorganizacija Kršćanske sadašnjosti bila, u danim okolnostima, jedini stvarni način, da isti ljudi nastave iste ciljeve u nesmanjenom opsegu s perspektivama za budućnost.[23]

Međutim, i sam se utemeljitelj Centra Kršćanske sadašnjosti kardinal Šeper, u emisiji Radio Vatikana od 12. listopada 1977. odrekao svog djela preoblikovanoga u TDKS, kazavši da za njega Centar više ne postoji. Smatrao je potrebitim objasniti o čemu se radi s obzirom da se uz osnivanje TDKS-a često vezalo njegovo ime, tj. da on odobrava njegovo djelovanje.
Istaknuo je kako on stoji samo iza osnivanja Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije Kršćanska sadašnjost, kao crkvene ustanove koja stoji pod nadzorom zagrebačkoga nadbiskupa. No, upozorio je kako je taj Centar, koji je izdao dosta korisnih i vrijednih publikacija, u nekim svojim izdanjima i člancima u listovima, umjesto koncilske obnove zbog koje je osnovan, iznosio stavove djelomično ubačene izvana, koji ne odražavaju misli Drugoga vatikanskog koncila, koji nemaju ništa s koncilskom obnovom, i koji su u najmanju ruku netočni i dvojbeni sa stanovišta crkvenoga nauka i prakse.
Istaknuo je kako je to kod mnogih katolika prouzročilo opravdano negodovanje, te podsjetio da je čak Biskupska konferencijas zabranila jedan broj Svezaka Kršćanske sadašnjosti, a on nije dao blagoslov za takvo pisanje.
Upozorio je da je TDKS nešto sasvim drugo od Centra kojega je on utemeljio, kao crkvenu ustanovu, dok TDKS nije crkvena ustanova, jer nije od Crkve ni ustanovljena, ni odobrena, već je organiziran i djeluje prema Zakonu o udruženom radu, što je i navedeno u njegovom Statutu. Zbog toga je spominjanje svoga imena u svezi s TDKS-om nazvao bespredmetnim i tendencioznim, te je neistinito govoriti kako je TDKS logična posljedica od njega utemeljenoga Centra. Na kraju izjavljuje kako on ne može odobravati ili podržavati osnutak jednog Društva kojemu su članovi svećenici, a koje je osnovano bez odobrenja crkvene vlasti, i to na način, kojim je crkvena vlast zapravo zaskočena, a takav je postupak u protivnosti sa svećeničkom stegom.[24]

Šeper je kao i uvijek bio oprezan, te je prvo proučavao i pratio rad TDKS-a, da bi tek nakon što se uvjerio o čemu se radi, osudio njegovo djelovanje. Šeper je izjavu dao samo jedan dan nakon rasprave biskupa na Biskupskoj konferenciji u Zadru, te postoje sumnje da se saznalo kako će Šeper tu izjavu dati uoči rasprave o TDKS-u, pa je rasprava o tome stavljena ranije nego je bilo predviđeno, kako ta izjava ne bi utjecala na odluku biskupa.[25]

Nakon Šeperove izjave na Radio Vatikanu, Tomislav Šagi-Bunić oštro se okomio na Kuharića upitavši, od kuda njemu i Šeperu smjelosti, da nekontrolirano reagiraju nakon toliko prijeđenoga trnovitoga puta u kome je i država zauzela pomirljiv stav. Kazao je kako je i sam Jakov Blažević za osnivanje TDKS-a kazao da je to "trojanski konj" iza kojega se nikada ne zna što se krije.
Kuharić je pomirljivim tonom kazao kako bi se Šeper, da je tada imao informacije koje trenutno ima, vjerojatno suzdržao od svoje izjave. Izrazio je nadu da će se polemika stišati, a stvari korigirati.[26]

Šagi-Bunić je na 25. obljetnici Kršćanske sadašnjosti kazao, da će teško itko tko zna o metodama djelovanja komunističkoga režima tvrditi kako su strahovi vezani uz djelovanje TDKS-a bili neutemeljeni, te je dodao da "ni mi sami koji smo Društvo osnovali, nismo nikada mislili da strahovi nemaju temelja". No, smatrali su da u danim okolnostima treba prihvatiti taj rizik, uz potrebitu budnost, kako se ne bi podleglo neprihvatljivim utjecajima.[27]
Njegov brat Zvonimir Bono Šagi nedavno je izjavio, da je Kršćanska sadašnjost trebala priznanje i društveno pravne osobnosti, da se može pojaviti kao nosilac određene djelatnosti prema tada važećim društvenim, odnosno državnim zakonima.[28]
To u biti nije sporno, no optužbe iz pojedinih crkvenih krugova uslijedile su zbog metoda, koje su korištene s tim ciljem i samog djelovanja vodstva TDKS-a, koje je kod tih crkvenih krugova stvaralo dojam o djelovanju tedeksovaca pod utjecajem državnih vlasti. Da su ti crkveni krugovi još znali za sadržaje razgovora vodstva TDKS-a s predstavnicima vjerskih komisija, vjerojatno bi optužbe na njihov račun bile još žešće.

Na djelovanje TDKS-a biskupe iz Jugoslavije upozorio je i papa Pavao VI. prigodom biskupskog posjeta "Ad limina" 1977. godine. Papa je izrazio bojazan, da bi teolozi mogli skrenuti s crkvene linije. Zatražio je od biskupa da bdiju nad sigurnom i nepromjenjivom naukom, a zatreba li, da se posluže svojom vlašću i uklone pogibeljna mišljenja koja nisu suglasna s vjerskim naukom.[29]

Državne vlasti bile su ustrajne u tome da se osnivanje TDKS-a ne smije nikako dovesti u svezu s državom. Tako je predsjednik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama SR Hrvatske, Ivan Lalić, na sjednici od 25. listopada 1977. napomenuo kako nije pripremio nikakav pisani materijal o TDKS-u, iz opreza da takav materijal ne dođe do crkvenih vlasti, što bi im dalo argumente za povezanost državnih vlasti s njegovim osnivanjem.[30]

Predsjednik Savezne komisije za vjerska pitanja, Milan Vukasović, upozorio je Tomislava Šagi-Bunića i Josipa Turčinovića, prigodom njihovog posjeta Komisiji 17. ožujka 1978., da TDKS svojim aktivnostima i ponašanjem ne bi trebao previše iritirati određene crkvene krugove i stvarati sumnju da rade po nalogu ili želji državnih vlasti. No, ipak im je savjetovao, da se TDKS proširi i na područja izvan Hrvatske.[31]

Problem TDKS-a dovodio je i do nesuglasica među biskupima, o čemu je govorio i biskup Arnerić u razgovoru s predsjednikom hrvatske Vjerske komisije, Lalićem, u srpnju 1978. Ustvrdio je da mu je dosta nesuglasica, da je TDKS osnovan bez znanja biskupa, ali da su to biskupi već jednom razjasnili na konferenciji u Zadru, da to više ne treba pokretati, misleći pri tome na Franića i još neke biskupe, koji su ponovno pokrenuli to pitanje na proljetnom zasjedanju 1978. Arnerić je smatrao kako to pitanje treba prepustiti vremenu, pa će se vidjeti što dalje, ali je zbog toga bio izvrgnut kritikama pojedinih biskupa.[32]

O TDKS-u je raspravljano i na jesenskom zasjedanju Biskupske konferencije, te je na upit novinara na tiskovnoj konferenciji nakon zasjedanja, koje su to činjenice o TDKS-u zabrinule biskupe, voditelj je odgovorio kako ima upute da se o tome puno ne govori, jer biskupi žele miro rješavati taj problem, a ne zadovoljavati znatiželju. Jedino je izvijestio da je s tim u svezi ustanovljena komisija koju čine nadbiskupi Franjo Kuharić i Marko Jozinović, te biskupi Tomislav Jablanović, Đuro Kokša i Severin Pernek.[33]

U gore spomenutom razgovoru s Lalićem u Rimu nakon ustoličenja pape Ivana Pavla II., Kustić je kazao kako smatra da je Društvu "odzvonilo" i da će ga biskupi zabraniti, tim više što se i Sv. Stolica prešutno s time složila, a Kongregacija za katolički odgoj izdala je i dekret kojim se zabranjuje svako napredovanje u crkvenim službama članova TDKS-a. Radi toga da ni Šagi-Bunić nije potvrđen za dekana Bogoslovnog fakulteta.
Lalić je na to kazao da je TDKS ponajprije unutrašnje crkveno pitanje i ukoliko ono ne treba Crkvi, ne treba ni državi, ali će biti teško zabraniti ga, a da se neke stvari ne objasne. Kustić je na to kazao "Ne! Biskupi to neće dozvoliti, a naročito splitski nadbiskup Franić i mostarski biskup Žanić koji će radije i život dati". Na to je Lalić tražio da mu objasni kako to da Žanić na području svoje biskupije ne zabrani Društvo "Dobri pastir", ili se ne zabrani "Družina" u Sloveniji ili "Ćirilo-metodsko društvo" u Istri? Kustić je na to ustvrdio kako Slovenija i BiH nisu isto što i Hrvatska. Lalić je kazao kako to zna i da je to možda zato što je Hrvatska najinteresantnija za rušenje Jugoslavije.[34]

Zagrebački prebendar Alojzije Čunčić kazao je tajniku zagrebačke Vjerske komisije, Stipi Pojatini, 24. listopada 1978. da je Kuharić dekret Kongregacije za katolički odgoj dobio nekoliko mjeseci prije jesenjeg zasjedanja Biskupske konferencije, ali je nije htio objaviti prije rasprave na zasjedanju, jer bi ranija objava doprinijela negativnoj ocjeni TDKS-a od strane biskupa. Čunčić je smatrao da je i Bajsić znao za dekret ranije, jer se odbio kandidirati za dekana Bogoslovnog fakulteta dok se pitanje TDKS-a ne raščisti.
Čunčić je smatrao da do svega toga ne bi došlo da se kod osnivanja TDKS-a nije radilo iza leđa većeg dijela svećenika i crkvene javnosti, što je donekle izoliralo i nadbiskupa Kuharića od svećenika i ostalih biskupa, što je naročito došlo do izražaja na posljednjoj Biskupskoj konferenciji, ističući da mu ni njegov prijatelj, novi papa Wojtyla, neće pomoći.
Spomenuo je i da je novi dekan Bogoslovnog fakulteta, Celestin Tomić, pokušao u Rimu nešto učiniti za svoje profesore članove TDKS-a, ali bez uspjeha.[35]

Po zapisima Službe državne sigurnosti (SDS), Šeper se 31. kolovoza 1979. sastao s hrvatskim političkim disidentom Markom Veselicom u Zagrebu. Veselica je upozorio Šepera na djelovanje TDKS-a, za kojega je kazao, da je ustanovljen od države s ciljem razbijanja crkvenog jedinstva, te da su Bajsić i Turčinović agenti SDS-a. Šeper mu je navodno kazao kako mu je to sve poznato i da će staviti u zadatak Kuhariću da to razbije, jer je sa svime upoznata i Sv. Stolica.[36]
Međutim, nema dokaza da su Bajsić i Turčinović bili agenti SDS-a. Iako su ih državne vlasti podržavale, ne može se bez ikakvih dokaza tvrditi, da su oni i službeno djelovali po njihovu nalogu.

U pojedinim crkvenim krugovima čule su se i tvrdnje da je izbor Tomislava Šagi-Bunića za akademika u JAZU, nagrada za njegove kritičke stavove o nacionalnim crkvenim proslavama, te da bi Bajsić za svoje stavove trebao dobiti "kao borac trostruku penziju".[37]

Prema navodima prebendara zagrebačke prvostolnice Alojzija Čunčića izrečenim u zagrebačkoj Vjerskoj komisiji 7. listopada 1980., Šeper je prigodom proslave svog svećeničkog jubileja u rujnu 1980. u Zagrebu, odlučno zahtijevao da se ni na jednom dijelu njegove proslave ne smiju pojaviti članovi TDKS-a.
Tako je i bilo, a u crkvenim krugovima to je tumačeno i s izražavanjem negativnog stava Sv. Stolice prema postojanju TDKS-a, što je navodno izjavio i sam papa Ivan Pavao II., nazvavši TDKS jednom od "rak rana koje ga muče u Crkvi". Čunčić je krivnju usmjerio na nadbiskupa Kuharića, koji je bio neodlučan u poduzimanju mjera protiv TDKS-a u cilju njegovog podvrgavanja crkvenim vlastima.[38]

Pojedini biskupi branili su svećenicima učanjenje u TDKS, a država ga je uzimala u zaštitu. Nakon što je Šeper u prosincu 1981. umro, zabrinutost zbog TDKS-a biskupima je izrazio i papa Ivan Pavao II.
Uslijedila je izjava Kongregacije za svećenstvo pri Sv. Stolici 8. ožujka 1982. Episcopi quidam, koja govori o crkvenim udruženjima i društvima i nadležnosti biskupa nad njima. Temeljem navedene izjave uslijeila je izjava Biskupske konferencije Jugoslavije u Zagrebu 22. travnja 1982. koja donosi jasne crkvene kriterije za sva udruženja i društva. U izjavi se jasno navodi, da ne mogu djelovati nikakva društva i udruženja čiji statuti nisu odobreni od nadležnih biskupa.
Vodstvo  TDKS-a iznosilo je mišljenje da se izjava Kongregacije ne odnosi na njih, jer su oni nešto drugo, kao što je nešto drugo komunizam u Jugoslaviji u odnosu na komunizam u istočnoj Europi.
Međutim, biskupi su na zasjedanju u Đakovu 29. rujna 1982. donijeli odluku Non licet - Nije dopušteno, o zabrani djelovanja TDKS-a izvan crkvenih okvira.[39]

Državne vlasti jako je uznemirila navedena odluka te je na proširenoj sjednici Sekretarijata Odbora za društvena pitanja i djelovanje vjerskih zajednica SSRNH, 8. listopada 1982., zaključeno, da je potrebno žurno obaviti razgovor s vodstvom TDKS-a u kojem bi se razmotrili svi aspekti biskupske odluke, te moguće posljedice i načini prevladavanja novonastalog stanja. Također je zaključeno da TDKS-u treba pružiti punu podršku, koja mora biti suštinske prirode, bez stvaranja napetosti u javnosti, te težiti ka tome da se što prije riješi formalni status društva. Prema biskupima trebalo je nastupiti pojedinačno, ovisno o tome kako će koji biskup provoditi navedenu odluku, a o njihovom političkom ponašanju napraviti analizu i dostaviti je tijelima SIV-a na korištenje, kao i jugoslavenskom veleposlanstvu pri Sv. Stolici.[40]

Međutim, bez obzira na zabranu, većina biskupa nije poduzimala mjere protiv članova TDKS-a, koji su nastavili djelovati po starom.
Problem TDKS-a riješen je tek uspostavom samostalne Hrvatske, kad je Kršćanska sadašnjost mogla slobodno djelovati bez političkoga utjecaja.[41]

Nadbiskup u miru Frane Franić izjavio je o TDKS-u 2002. godine: "Činilo nam se da je TDKS pogibeljniji za Crkvu nego ono "staro" Staleško udruženje, jer ovo novo nije bilo, po Statutu, samo svećeničko, pa su mogli biti njihovi članovi i laici. Kako se vidi, ovdje se radilo o politizaciji teologije i stavljanju Crkve pod jaram totalitarne ateističke države".[42]

Problematika TDKS-a zahtijeva dodatna istraživanja, koja ponajviše ovise o dostupnosti arhivskoga gradiva. Naime, mnoga zbivanja vezana uz TDKS odnose se na razdoblje nakon 1980., a to arhivsko gradivo još nije dostupno. Zato sam, ne želeći ulaziti u teološke polemike o TDKS-u, koje se danas vode u crkvenim krugovima, ovom prigodom nastojao prikazati kronološki razvoj događaja, temeljen na dostupnim izvorima i iznoseći samo temeljne točke oko kojih je došlo do sporenja.


___________________________

[1] Zapisnik Komisije za vjerska pitanja SRH o razgovoru Ceranić-Turčinović 25. studenoga 1974. HDA, KOVZ, kut. 104, Pov. 109/1974.

[2] HDA, KOVZ, kut. 111, Pov. 11/1977.

[3] Zapisnik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama grada Zagreba o navedenom sastanku, u HDA, KOVZ, kut. 111, Pov. 11/1977.

[4] Zapisnik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama grada Zagreba navedeno sastanku, u: HDA, KOVZ, kut. 111, Pov. 11/1977.

[5] Izvješće Samardžića i Unkovića o navedenim razgovorima, u: HDA, KOVZ, kut. 4, Pov. 26/1977.

[6] Zapisnik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama grada Zagreba o razgovoru Pojatina-Turčinović, u: HDA, KOVZ, kut. 111, Pov. 11/1977.

[7] "Informacija o osnivanju Teološkog društva Kršćanska sadašnjost", u: HDA, KOVZ, kut. 111, Pov 11/1977.

[8] Bilten KS, Glasilo Teološkog društva "Kršćanska sadašnjost", br. 1, Zagreb, 1977., str. 3.

[9] Zapisnik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama grada Zagreba o razgovoru Cerjan-Turčinović 2. lipnja 1977., u: HDA, KOVZ, kut. 111, Pov. 11/1977.

[10] KOŽUL, Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke (1998.-2008.), "Tkalčić", Zagreb, 2008., (2008.), 164, 170, 174.-175; Bilten KS, br. 1, Zagreb, 1977., str. 4-23.

[11] Zapisnik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama grada Zagreba o razgovoru Cerjan-Turčinović 2. lipnja 1977., u: HDA, KOVZ, kut. 111, Pov. 11/1977.

[12] Bilješka predsjednika hrvatske Vjerske komisije, Ivana Lalića, o razgovoru sa Živkom Kustićem u Rimu nakon ustoličenja pape Ivana Pavla II., u: HDA, Republički fond SSRNH, kut. 810 i KOVZ, kut. 113, Pov. 38/1978.

[13] Zapisnik sa sjednice Komisije za odnose s vjerskim zajednicama grada Zagreba od 24. lipnja 1977., u: HDA, KOVZ, kut. 111, Pov. 11/1977.

[14] "Informacija o nekim aktualnim problemima iz oblasti odnosa između društveno-političke zajednice i vjerskih zajednica", u: HDA, KOVZ, kut. 8, S.P. 31/1979.

[15] Zapisnik slovenske Vjerske komisije o razgovoru Kolman-Pogačnik 27. 9. 1977., u: HDA, KOVZ, kut. 112, Pov. 53/1977.

[16] UDB-a, centar Bjelovar, Informacija br. 164, od 15. studenoga 1977., HDA, RSUP, SDS I., Dosje Šeper, br. 302513, 93/1561., str. 329.

[17] KOŽUL, Deset godina nakon..., 164, 170, 172, 178.

[18] Izvješće Komisije SR Slovenije za odnose z verskimi skupnosti, br. 2/1977-79., od 2. studenoga 1977., podpisano od predsjednika Komisije Stane Kolmana, u: HDA, KOVZ, kut. 112, Pov. 63/1977.

[19] "Informacija o nekim pojavama i procesima u vjerskim zajednicama u Hrvatskoj", od 7. 2. 1978., u: HDA, Republički fond SSRNH, kut. 810.

[20] Franićev odgovor Herder-korrespondenzu u broju 5 iz svibnja 1978., prijevod s njemačkog u: HDA, KOVZ-zapisnici, knj. 20, str. 53-54.

[21] KOŽUL, Deset godina nakon..., 155-156, 176-178; KOLARIĆ, Kardinal Franjo Šeper kao nadbiskup koadjutor..., u: Šeper 3, 115-116.

[22] Bono Zvonimir ŠAGI, Kršćanska sadašnjost u službi pastorala (radni, nedovršeni tekst), Pismohrana društva Tkalčić, 91/2009., str. 4.

[23] TURČINOVIĆ, Josip, Kršćanska sadašnjost u pokoncilskoj obnovi, Predavanje održano na Bogoslovnoj tribini 23. ožujka 1983. Objavljeno u: TURČINOVIĆ, Josip, Jeke jednoga Koncila, Zagreb, 1984., str. 168.

[24] KOŽUL, Deset godina nakon..., 168-169.

[25] KOŽUL, Deset godina nakon..., 176.

[26] SDS, centar Bjelovar, Informacija br. 164, od 15. studenoga 1977., HDA, RSUP, SDS I., Dosje Šeper, br. 302513, 93/1561., str. 331.

[27] TAMHINA, Kardinal Franjo Šeper ustanovitelj Centra..., u: Šeper 3, 267-268.

[28] Bono Zvonimir ŠAGI, Kršćanska sadašnjost u službi pastorala (radni, nedovršeni tekst), Pismohrana društva Tkalčić, 91/2009., str. 4.

[29] Zapisnik Savezne komisije za vjerska pitanja o razgovoru predstavnika Komisije s predstavnicima TDKS-a 17. ožujka 1978., HDA, KOVZ, kut. 7, Pov. 35/1978.; "Govor pape Pavla VI. katoličkim biskupima iz SFRJ prigodom posjeta "ad limina apostolorum", AKSA, br. 47, od 25. studenoga 1977., Prilog II., str. 1-3.

[30] Zapisnik sa sjednice Komisije za odnose s vjerskim zajednicama SRH od 25. listopada 1977., u: HDA, KOVZ-zapisnici, knj. 19.

[31] Zapisnik Savezne komisije za vjerska pitanja o razgovoru predstavnika Komisije s predstavnicima TDKS-a 17. ožujka 1978., u: HDA, KOVZ, kut. 7, Pov. 35/1978.

[32] Zapisnik Komisije za vjerska pitanja SR Hrvatske o razgovoru Arnerić-Lalić u srpnju 1978., u: HDA, KOVZ, kut. 7, Pov. 55/1978.

[33] "Nakon osam godina ponovno tiskovna konferencija", u: Glas Koncila, 22. 10. 1978.

[34] Bilješka predsjednika hrvatske Vjerske komisije, Ivana Lalića, o razgovoru sa Živkom Kustićem u Rimu nakon ustoličenja pape Ivana Pavla II., u: HDA, Republički fond SSRNH, kut. 810 i KOVZ, kut. 113, Pov. 38/1978.

[35] Zapisnik zagrebačke Vjerske komisije o razgovoru Čunčić-Pojatina 24. 10. 1978., u: HDA, KOVZ, kut. 113, Pov. 36/1978.

[36] SDS, centar Rijeka, Informacija br-264, od 10. rujna 1979., u: HDA, RSUP, SDS I., Dosje Šeper, br. 302513, 93/1561., str. 342.

[37] Iz elaborata Vitomira Unkovića o Katoličkoj crkvi sastavljenog 1. 4. 1980., u: HDA, KOVZ, kut. 10, S. P. 71/1980.

[38] Zapisnik zagrebačke Vjerske komisije o razgovoru Berger-Čunčić 7. 10. 1980., u: HDA, KOVZ, kut. 248, 62/1981.

[39] KOŽUL, Deset godina nakon..., 178-184.

[40] Skraćeni zapisnik sa sjednice Odbora za društvena pitanja i djelovanje vjerskih zajednica SSRNH, od 8. 10. 1982., u: HDA, Republički fond SSRNH, kut. 810.

[41] VIDOVIĆ, Povijest Crkve u Hrvata, 461-462.

[42] KOŽUL, Deset godina nakon..., 199-200.

3 komentara:

  1. Akmadža je inače bio napadan zbog ove knjige od strane krugova bliskih nekadašnjem TDKS-u.
    Kaže da pojedini svećenici "rovare protiv njegovih knjiga".

    Pogledajte njegov intervju u Večernjem listu:

    CITAT:
    "Povezano s prethodnim pitanjem, vrh Katoličke crkve nije do sada imao hrabrosti i snage provesti lustraciju u vlastitim redovima. Znam da nije lagano pitanje, ali kako to tumačite?

    - Na žalost, tu se susrećem s problemima koje nisam očekivao. Moram priznati da velika većina biskupa cijeni moja istraživanja i svesrdno mi pomaže. No neki su pod pritiskom svojih bližih suradnika, koji ih uvjeravaju da moje knjige kompromitiraju Crkvu, tj. neki bi htjeli da su moje knjige napisane bez i jedne rečenice koja negativno govori o bilo kojem svećeniku u Crkvi, tj. da sve bude divno i krasno. Najčešći je izgovor kako je još prerano za neke stvari, ali je onda prerano i za sve drugo. Ne može se traži od strane crkvenih vlasti da se otvore arhivi i istražuju komunistički zločini, a istovremeno bude protiv spominjanja crkvenih ljudi koji su surađivali s komunističkim vlastima. Vjerojatno ima i onih svećenika koji se boje da se i njihovo ime ne spomene u tom kontekstu, ali to je njihov problem. Ja znam neke od njih i oni idu okolo i rovare protiv mojih knjiga, ali nikad se nitko nije javno očitovao kako bi ukazao na neke moguće netočnosti iz mojih knjiga. To uglavnom i ne mogu jer su sve moje tvrdnje potkrijepljene izvornim dokumentima. No ja sam uvijek spreman ispraviti svoje tvrdnje ako mi se predoče dokumenti koji ih osporavaju ali ne prihvaćam argumente ‘rekla kazala’."

    OdgovoriIzbriši
  2. Pola naših današnjih biskupa su duhovna djeca TDKS-a...U smislu da su im TDKS-ovci bili odgajatelji, profesori i mentori.
    Nije čudo da se isti toliko protive povratku tradicionalne liturgije.
    Zašto motuproprij pape Benedikta XVI "Summorum Pontificum" nije proveden ni u jednoj našoj biskupiji?

    OdgovoriIzbriši
  3. Ovo mi je najzanimljivije:
    "...Josip Turčinović, izjavio je savjetniku u Komisiji za vjerska pitanja SR Hrvatske, Ivanu Ceraniću, da su Vjekoslav Bajsić, Ivan Golub i on podnijeli zahtjev za prijem u, od biskupa zabranjeno, Društvo katoličkih svećenika Hrvatske, koje jedva da je više i postojalo. Tvrdio je da se žele učlaniti zbog socijalnog osiguranja..."

    Zar su se prodali za socijalno osiguranje?
    Ej, prodali su se komunistima za socijalno osiguranje!

    OdgovoriIzbriši