četvrtak, 22. rujna 2016.

Odnos jugoslavenskih komunista prema Drugom vatikanskom koncilu

Komunisti nikada nisu krili zadovoljstvo razvojem događaja na Drugom vatikanskom koncilu. To pogotovo vrijedi za komuniste u bivšoj Jugoslaviji.

Jugoslavija je bila jedina od komunističkih država istočne Europe, koja je imala predstavnike na završnim svečanostima Drugoga vatikanskog koncila.
Poslanstvo SFRJ, koje su činili Ivo Vejvoda (veleposlanik SFRJ u Italiji) i državni podsekretar Petar Ivičević, bila je nazočna 7. prosinca 1965. zadnjoj javnoj sjednici Koncila, prijemu kod pape Pavla VI. i kod državnog tajnika Cicognanija, te 8. prosinca na svečanoj sjednici zaključivanja Koncila.

Što su komunisti vidjeli u Drugom vatikanskom koncilu, saznat ćemo iz njihovih vlastitih riječi.
Izdvajam izjave trojice istaknutih hrvatskih komunista: Vladimira Bakarića, Mike Tripala i Jakova Blaževića. Iako su ovi ljudi pripadali različitim frakcijama u Partiji, svi su bili (kao uvjereni komunisti) neprijatelji Crkve.

Pogledajmo, dakle, zašto su ti neprijatelji Crkve pozitivno gledali na "koncilska zbivanja".



VLADIMIR BAKARIĆ


 Vladimir Bakarić je bio najmoćniji čovjek u Hrvatskoj za vrijeme komunističke diktature, sve do svoje smrti 1983. Sudjelovao je dakako i u progonu Crkve, od 1945. nadalje.

Pa ipak, i on se ugodno iznenadio kad je vidio kojim je smjerom krenuo Drugi vatikanski koncil i "postkoncilska obnova".
Bakarić je izazvao prilično veliku buru u javnosti svojom izjavom 15. kolovoza 1978., koju su prenijeli i državni mediji i Glas koncila:
"Mi smo stvorili dobre odnose s papom Pavlom VI. Što nas je vezalo?
On je bio borac za mir, on je bio borac za koegzistenciju, i to kako među velikim silama tako i u religiji, među različitim vjerama.
Zatim, uspostavljao je normalne odnose sa socijalističkim zemljama. U tim svjetskim razmjerima, promijenio je politiku jednog od svojih prethodnika, Pija XII., koji je bio antikomunist i protagonist hladnog rata.
S Ivanom XXIII., Katolička crkva je napustila hladnoratovsku politiku, što se ne bi moglo reći i za većinu biskupa u Hrvatskoj. Zbog toga mi smo kao komunisti, imali bolje veze s papom Pavlom VI., nego što su ih imali neki naši biskupi, bili smo mu bliži.
To nam je davalo mogućnost da postavimo jasnije i pitanje našeg odnosa prema Katoličkoj crkvi kod nas, to jest da zahtijevamo od tih biskupa da se drže barem linije pape Pavla VI., a ne one Stepinčeve, i da u tom slučaju možemo s njima surađivati na svim točkama na kojima smo surađivali s pokojnim papom.
Oni nas optužuju da smo borbeni ateisti koji se bore protiv vjere - ovo je značilo ne; mi nismo borci protiv vjere, za suradnju smo, ali uz ove i ove uslove.
I kad bi mene netko pitao kako ide suradnja, kad bi me to pitao papa ili njegov izaslanik, ja bih rekao: ide slabo, ide slabo zato što se naši biskupi ne drže baš uvijek vaše linije."

Redovito ćete vidjeti u izjavama komunista kako hvale Koncil, jer je napustio antikomunistički stav Pija XII. (i svih prethodnih papa).
Postoji mišljenje da je komunistički režim upravo zato i dozvolio hrvatskim biskupima da sudjeluju na Koncilu, jer je dobio informaciju da će Koncil zauzeti pomirljiv stav prema komunizmu.
Inače, prije tog vremena nijedan hrvatski biskup nije uopće mogao dobiti putovnicu!




MIKO TRIPALO

Tripalo na ugodnom druženju sa Savkom i Titom 1968. god.

Tripalo je, kao što znate, pao u Titovu nemilost nakon Karađorđeva (1971.).
Međutim, to je za ovu temu nebitno. Mi ćemo se ovdje usredotočiti na jedan njegov govor iz 1965., kad je još bio žestoki titoist.
Tripalo je kao sekretar Gradskog komiteta SK Zagreb, u govoru 9. veljače 1965., rekao ovo:
"Nama je u interesu da razbijemo današnju priličnu homogenost rukovodstva Katoličke crkve u Hrvatskoj, koja čak ima vrlo reakcionarnu ulogu u okviru cjelokupne međunarodne Katoličke crkve, što se vidjelo po stavu naših biskupa na Koncilu. Ne treba prema tome administrativnim, divljačkim i nepolitičkim mjerama u našoj zemlji da pružamo hranu takvim najreakcionarnijim tendencijama u okviru katoličkog klera, ne samo u našoj zemlji.
Znamo da reforme Katoličke crkve nisu, razumije se, na komunističkoj liniji. To je svima jasno. Te reforme imaju za cilj prilagođavanje Katoličke crkve savremenom razvitku društva. One nemaju za cilj da unište crkvu, nego da joj produže vijek. Ali postoji u svakom slučaju naš interes da se takva evolucija odvija ne samo u Katoličkoj crkvi, nego i u drugim crkvama."

Dakle, jedan komunist u govoru pred drugim komunistima kaže: "postoji naš interes da se takva evolucija odvija u Katoličkoj crkvi". Znamo svi o kojoj evoluciji on ovdje govori: o modernističkoj "evoluciji nauka", o razvodnjavanju nauka, koje bi učinilo Crkvu bezopasnom za komunistički režim (ali i za svaki drugi protuvjerski režim).




JAKOV BLAŽEVIĆ


Od svih hrvatskih komunista, možda je najzanimljivije mišljenje Jakova Blaževića o Drugom vatikanskom koncilu, s obzirom da je on bio glavni tužitelj u procesu protiv bl.Alojzija Stepinca.

Blažević je 1986. napisao predgovor za II. (beogradsko) izdanje zloglasne knjige Viktora Novaka "Magnum crimen - pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj", u kojem je, između ostalog, napisao ovo:
"U međuvremenu razdoblje vojujuće crkve završava otprilike sa smrću Stepinca. Već 1960. godine Predstavkom SIV-u biskupi Jugoslavije prihvaćaju društveni sistem i pravni poredak SFRJ kao okvir u kojem će djelovati crkva.
Politika pape Pia XII počinje odzvanjati u prazno. Na razvalinama kolonijalizma, pregaženim 50-godišnjim naporima da se zaustave pokreti masa, ideološki možda nepročišćeni i politički šaroliki, ali usmjereni na revolucionarni preobražaj kapitalizma, na činjenici da politički, društveni i ekonomski ravoj afirmira socijalizam kao svjetski proces, pojavi masovne sekularizacije u svim društvima - konačno prevladavaju shvaćanja da vrijeme gazi i udaljava crkvu u izolaciju i da ona mora izaći iz zatočeništva ideologije davno pokojnog Leona XIII i njegove enciklike "Rerum novarum" (1891.) socijalno-političke doktrine očuvanja kapitalizma i zaoštravanja prema marksizmu.
Ivan XXIII Roncalli i Pavao VI Montini pape su ažurnog velikog prilagođavanja - dovođenja crkve u sklad sa vremenom, u povjesnu primjerenost.
Enciklike "Pacem in terris" i "Populorum progressio" i ostale silne pisanije koncila koji se protegao na četiri godine (1962-1965) grčeviti su pokušaji aggiornamenta: ekumenizma, priznavanja prava radničke klase, zalaganje za socijalnu pravdu i napuštanje antisocijalizma, dijaloga različitih ideoloških pozicija, napuštanje klerikalizma, zalaganja za novi ekonomski poredak u svijetu, za mir, nuklearno razoružanje i gašenje ratnih žarišta, za jačanje UN i uspjeh KEBS-a.
Na toj platformi, Sveta Stolica mogla je normalizirati odnose sa socijalističkim zemljama.
Iz zatvorenosti i izolacije kreće se prema postupnoj normalizaciji odnosa. Jedan od prvih bilateralnih akata koji je Vatikan nakon koncila zaključio sa nekom državom je "Protokol" potpisan u Beogradu 25. juna 1966.
Prvi puta zaključuje Vatikan sporazum o pravnom položaju katoličkih vjernika u jednoj samoupravnoj socijalističkoj zemlji, o međusobnim obavezama i pravima, koji je "stavio u stranu" famozni Konkordat oko kojeg je za vrijeme stare Jugoslavije bilo toliko peripetija.
Sveta je Stolica priznala Ustav, zakonodavstvo, socijalistički poredak, što znači da se saglasila sa slobodnim prostorom za isključivo vjersko djelovanje i sa odustajanjem od upotrebe crkvenih funkcija i vjerskih osjećaja u političke svrhe.
Duh Protokola je smrt klerikalizma.
Protokolom su državno pravno utvrđeni odnosi socijalističke Jugoslavije i Vatikana kao i preuzimanje međusobnih obaveza u ponašanju jedne i druge strane.
Vrhunac trenda dobrih odnosa bio je susret Tita i Pavla VI 29. marta 1971. godine u Vatikanu, kad Papa potvrđuje svoj pozitivni stav prema našoj socijalističkoj, samoupravnoj, nezavisnoj i nesvrstanoj poziciji i izražava da visoko cijeni ugled, autoritet i povijesnu ulogu Tita.
Sve to otvara široke perspektive za djelovanje Katoličke crkve u našem socijalističkom društvu.
Ali vrag ne miruje...
Tradicionalne snage otpora, netolerancije i mržnje su žilave. Kompromisi s njima dovode do dominacije praznog verbalizma različitih interpretacija i krize realizacije obnoviteljstva.
Umjesto "krasnog sunčanog dana za povijest Crkve" nakon koncila došli su "dani oblaka, oluje, sumnji, traženja i nesigurnosti" kako to reče Pavle VI.
Otpora je bilo još za života Ivana XXIII, ali se oni ofanzivnije manifestiraju za Pavla VI. Ova dvojica Papa "popuštaju bezbožnom komunizmu" i organizirane snage mračne klerikalističke tradicije, snage socijalno-ekonomske doktrine pupčane vezanosti crkve uz kapitalizam - dižu glavu.
Kakav je realan odnos snaga lako je zaključiti iz zadnjeg izbora Pape. Vojtila, papa Ivan Pavle II bliži je papama od Leona XIII do Pia XII, nego ovima čija je imena uzeo. S njime je rimska Katolička crkva ponovno u kandžama politike stege i vlasti.
Na sceni je katolička ljevica koncilskih lojalista i desnica "apokaliptički uplašena komunizmom".
U Katoličkoj crkvi kod nas koja dugo vremena nosi naziv "Crkva šutnje" javljaju se tzv. "slučajevi", jer hijerarhija očigledno ne trpi dijalog. Politička suština sukoba je u alternativi: koncilsko otvaranje prema socijalizmu ili pretkoncilski anti-socijalizam."  

Evo... ovako je Stepinčev tužitelj vidio postkoncilsku situaciju.
Vidimo, uglavnom, isto mišljenje kao kod Bakarića i Tripala. Hvaljenje "koncilskog otvaranja", a napadanje "tradicionalnih snaga otpora i netolerancije".
To je zapravo zapanjujuće slično stavu modernista u crkvenoj hijerarhiji.

4 komentara:

  1. Krvnik Blažević kaže:
    "Umjesto 'krasnog sunčanog dana za povijest Crkve' nakon Koncila došli su 'dani oblaka, oluje, sumnji, traženja i nesigurnosti' kako to reče Pavle VI."

    Čak je i ovaj komunist to primijetio!
    Rekao je ono, što se još uvijek ne usude izreći mnogi katolici.

    Svi to vide, ali se nitko to ne usudi reći. Dakako, nitko od "neokonzervativaca" koji namjerno zatvaraju oči... Kao da će se problem riješiti sam od sebe.
    "Neokonzervativci", probudite se!!!

    OdgovoriIzbriši
  2. Ako su hrvatski svećenici pravi domoljubi, nek se vrate služenju stare predkoncilske mise - to je misa koju su služili bl. Alojzije Stepinac, sv. Leopold Mandić, sv. Marko Križevčanin, bl. Miroslav Bulešić, fra Ante Antić, Vendelin Vošnjak, p. Petar Perica i toliki drugi sveti hrvatski svećenici.

    Oni nisu služili novi obred mise iz 1969.!
    Taj novi obred je skrojen u kompromisu s nekatolicima. U njegovom su sastavljanju sudjelovali filokomunisti, ljevičari i protestanti.

    OdgovoriIzbriši
  3. Kažu da je na II. vatikanskom koncilu oko 450 biskupa tražilo da Koncil svečano osudi komunizam.
    Ali, do osude nije došlo.
    Zašto? O tome postoje različite teorije... No, Koncil nije osudio nijednu drugu modernu zabludu. To je bio prvi koncil u povijesti koji nije osudio nijednu zabludu. Prvi koncil koji nije udario nijednu anatemu.

    OdgovoriIzbriši
  4. Pokojni nadbiskup Frane Franić tvrdio je da se tri godine na Koncilu zalagao barem za nekakvu osudu komunizma, ali da je većina bila protiv toga.
    Ovako piše Franić 2000.g. u članku Uspomena na moje susrete s Ivanom Pavlom II:

    "Naravno da smo mi nastojali da u komisiji i u samom Saboru svojim istupima proširimo te ideje o ateističkom komunizmu, tražeći da se u pastoralnu konstituciju 'Gaudium et spes' uvrsti Deklaracija da je u totalitarnim komunističkim režimima ateizam bio bitan element te da se on bez anateme proglasi najradikalnijim ateizmom u povijesti čovječanstva. No, taj naš prijedlog nailazi na otpor većine Mješovite komisije i velike većine otaca u samom Saboru.
    Borili smo se tijekom tri godine u Mješovitoj komisiji, u kojoj je ipak bilo otaca koji su nas podržavali, i u Saboru, u kojem su se također javljali govornici koji su se bojali da Sabor neće osuditi ne samo neka vjerska krivovjerja, nego ni sam ateizam, koji je zaista bio 'signum temporis' - znak vremena, koji je navijestio rat svakoj vjeri i bio osvojio u to vrijeme već pola svijeta.
    Zar je moguće da pred tom činjenicom cijeli Sabor prijeđe šutke? No, kod glasovanja za tekst koji nije osudio ateizam glasovalo je 1700 otaca, a samo oko 500 otaca izjasnilo se za neku blagu deklarativnu osudu marksističkog ateizma."

    OdgovoriIzbriši