četvrtak, 29. rujna 2016.

Konzervativni udar na Glas Koncila 1971. - dvije verzije priče

Od samih svojih početaka, Glas Koncila je, svojim lijevo-liberalnim stajalištima, iritirao konzervativne katolike.
Promicanje svih mogućih novotarija, veličanje "progresivnih teologa", rušenje i osporavanje crkvene tradicije u svakom pogledu - bilo je i ostalo vrhovno pravilo Glasa Koncila.
Konzervativni katolici su ispočetka tiho izražavali svoje nezadovoljstvo, prosvjednim pismima uredništvu i apeliranjem na "više instance". No, kad se vidjelo da se tako ništa ne može postići, krenulo se u otvoreni napad.

Tu "ofenzivu konzervativaca" (kako bi rekao Bajsić) predvodila su braća Čekada.
Mons. Čedomil Čekada je 1971. objavio knjižicu Proigrana šansa - fenomen Glasa Koncila, u kojoj optužuje Glas Koncila da je lijevo usmjeren i da piše suprotno crkvenom nauku. Čedomila je podržao njegov brat, vrhbosanski nadbiskup Smiljan Čekada, koji je predložio poduzimanje represivnih mjera protiv Glasa Koncila i Kršćanske sadašnjosti, tj. zabranu njihovih izdanja.

Kasnije se doznalo da je i kardinal Šeper još krajem 1960-ih često privatno izražavao ogorčenje nad pisanjem Glasa Koncila i pojedinih publikacija Kršćanske sadašnjosti. Čak je razmišljao o otkazivanju svoje pretplate na Glas Koncila.

Posljedica svega je bila da je tadašnji glavni urednik Glasa Koncila, Vladimir Pavlinić, dobio nogu. To je nekako smirilo tenzije.
No, nažalost, Glas Koncila je i dalje nastavio pisati u modernističkom duhu. Tako je ostalo sve do danas, što ne ublažava čak ni njegova novija "domoljubna" fasada (naglo usvojena početkom 1990-ih).

Vladimir Pavlinić, danas 87-godišnji starac, prošlog je srpnja dao intervju Express.hr-u, u kojem je, između ostalog, iznio i svoje viđenje udara iz 1971.

Ovo su zadnja dva pitanja i odgovori tog razgovora:
"Express: Široj javnosti slabo je znano kakvi su sve obračuni postojali u samoj Crkvi tih godina... 

 - Moje ‘kormilarenje’ Glasa Koncila išlo je u znaku obnove ili osuvremenjivanja prema smjernicama Koncila. To je bila linija vodećeg teološkog kruga Šagi-Bunić, Turčinović, Bajsić, Duda, Fućak i drugi, koji se organizacijski okupljao u Kršćanskoj sadašnjosti. Epiteti napredan, pogotovu liberalan, pa novotar ili reformator bili su u Crkvi tada pogrdni i nitko se njima nije prsio. Ali su nam ih sve upornije lijepili i optuživali nas za rušenje Crkve konzervativni krugovi – i ne samo klerički, nego upravo s otrovnom virulencijom dotad paralizirani laici iz predratnih katoličkih organizacija. Otvoreni protuudar na naše djelovanje dogodio se objavom knjižice ‘Proigrana šansa. Fenomen Glasa Koncila u svjetlu činjenica i dokumenata’, od doajena predratnog katoličkog novinarstva i znamenitog polemičara dr. Čedomila Čekade. Knjižica je lansirana istodobno s Titovim udarom na reformske hrvatske političare u Karađorđevu. Doživjeli smo to kao naše crkveno Karađorđevo. Oblikom i formulacijama spis je bio ordinarna optužnica, u efektu konzervativni manifest, koji je obilježio obrat u gibanju naše skupine za pokoncilsku obnovu u Hrvatskoj. Sarajevski nadbiskup, Čedomilov brat Smiljan, predlagao je da se poduzmu represivne mjere protiv Glasa Koncila i Kršćanske sadašnjosti, da se zabrani raspačavanje njihovih izdanja. Protukoncilske snage su se počele konsolidirati, krila su dobili i stari bojovni katolički laici. 

Express: Kako ste uspjeli izbjeći teže sankcije ili, čak, udaljavanje iz lista? 

 - Nasreću da je na vrhu Crkve u Hrvatskoj tada stajao nadbiskup Kuharić, čovjek staložen i pravdoljubiv. On je na opetovane dopise konzervativnih grupica i pojedinaca s traženjem sankcija protiv nas odgovarao tihim solidariziranjem s nama, iako se nije u svemu slagao s našim radom. Jednostavno nam je prosljeđivao ta pisma s potpisima uglednika. 
Na Čekadinu optužnicu odgovorili smo u novinama kolektivno i odlučno jasno. Nazvali smo to ‘inkvizitorskom optužnicom’, koja je ubojita, kao da je sročena u stara vremena bojovnog katolicizma. Onaj koji je bio najoštriji u svojem komentaru te izazvao nov prosvjed jednoga laičkog kruga kod nadbiskupa, Živko Kustić, počeo se poslije pomalo omekšavati. 
U tome ozračju ja sam kao urednik trajao još nepunu godinu. Nije bilo nikakva otkaza. Znak za kraj moje karijere zazvonio je državni tužilac – zapljenom jubilarnog broja Glasa Koncila od 22. listopada 1972. Po zakonu o štampi treća zapljena publikacije povlačila je za sobom krivično gonjenje odgovornog urednika, a ta zabrana bila je po redu treća. Nakon iskustva triju zatvora, počevši od svoje 17. godine, nekako nisam više imao ambicije da to iskustvo još obogaćujem. Privremeno sam se sklonio u inozemstvo, a to je postalo trajno. U inkriminiranom broju bila je objavljena vijest sa slikom o mojem primanju kipića kardinala Stepinca iz ruku kardinala Kuharića kao priznanje uredništvu za plodan desetogodišnji rad. U pukom spomenu Stepinčeva imena čuvari poretka vidjeli su prijetnju državnoj sigurnosti. Pao sam na pravovjernosti protivničkoga tabora."

To je Pavlinićeva verzija priče.
Znatno drugačije glasi verzija koju iznosi dr. Miroslav Akmadža u knjizi Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980. (Zagreb, 2013., str. 344.-345.).
Po dokumentima koje navodi dr. Akmadža, vidimo da je "napad konzervativaca" na Glas koncila počeo još 1969. godine.
Akmadža priopćava sadržaj pisma kardinala Šepera od 28. srpnja 1969., u kojem se Šeper žali da je Glas koncila skrenuo previše ulijevo. Šeperu je posebno smetalo to što je Glas Koncila uporno glorificirao liberalne i modernističke teologe sa Zapada, poput belgijskog kardinala Suenensa.
Ovako kaže dr. Akmadža:
"Pisanje pojedinih izdanja Kršćanske sadašnjosti sve je češće izazivalo kritike pojedinih crkvenih krugova, ali i samih biskupa. Sve su češće bile kritike pojedinih crkvenih krugova i na pisanje Glasa Koncila, koje je opisivano kao proliberalno i ljevičarsko, zbog utjecaja članova uredništva iz redova Kršćanske sadašnjosti.
Takvom uređivačkom politikom bio je razočaran i kardinal Šeper, koji je u svezi s tim 28. srpnja 1969. poslao pismo biskupu Kuhariću, koji je bio i odgovorni urednik Glasa Koncila. Šeper u pismu ističe da je pisanjem Glasa Koncila uznemiren, kao i mnogi drugi, među kojima i svećenici i biskupi, koji mu se sve češće žale. Ustvrdio je kako ima dojam, da Glas Koncila skreće ulijevo i sve više piše senzacionalistički, te dodaje: "Oni će dakako reći da moraju objektivno informirati svoje čitaoce. Ali oni imaju i odgojnu ulogu, pa bi morali, kod različitih vijesti, iznijeti i svoj ispravni stav. A toga je malo." Upozorio je kako se zaboravlja, da je izdavač lista Nadbiskupski duhovni stol i da je odgovorni urednik biskup, što novinarima ne daje pravo za ljevičarske senzacije iz katoličkog svijeta.
Ustvrdio je da nije vidio ni jedan članak, koji prigovara pojedinim teolozima na zapadu, koji unose nered i smutnju, kao ni jedan članak, koji spominje pozitivnu struju, koja se bori protiv takvoga nereda. Prigovorio je i zbog tiskanja brošure s intervjuom kardinala Lea Jozefa Suenensa, zbog čega je poslao pismo i uredniku Pavliniću, kojem, kao i njegovim savjetnicima, nije bitno što misli njihov nadbiskup.
Na to pismo dobio je Pavlinićev odgovor u vidu otvorenog pisma, a Glas Koncila nastavlja posvećivati veliku pozornost Suenensu, s puno hvalospjeva.
No Šeper upozorava "ali neka Pavlinić & Co. ne misle da je Papa s takvim sredstvima presije od strane jednog kardinala oduševljen".
Šeper je bio toliko razočaran, da je pomišljao na otkazivanje daljnje svoje pretplate na Glas Koncila. Postavio si je i pitanje može li Glas Koncila u takvom stanju više izlaziti kao list Nadbiskupskog duhovnog stola, i može li Kuharić više biti odgovorni urednik, te misleći na članove uredništva iz redova Kršćanske sadašnjosti, dodaje "oni su svjesni da nešto znače, da stvaraju javno mnijenje, pa ih nije briga za drugo". Zatim je predvidio: "Vidjet ćete da će Vam se popeti na glavu i da će postati glavni faktor u nadbiskupiji. Nešto slično kao nekadašnji seniorat."
Šeperovim kritikama pridružio se i ugledni katolički novinar Čedomil Čekada u knjižici Proigrana šansa tiskanoj 1971. u Đakovu, u kojoj optužuje Glas Koncila da je lijevo usmjeren i ne radi po uputama crkvenog učiteljstva.
Uredništvo Glasa Koncila navedene je kritike nazvalo "inkvizitorskom optužnicom", koja je strašna i ubojita, kao da je sročena u stara vremena bojovnog katolicizma.
Čedomila Čekadu podržao je njegov brat, sarajevski nadbiskup Smiljan, koji je predlagao poduzimanje represivnih mjera protiv Glasa Koncila i "Kršćanske sadašnjosti", tj. zabrane rasturanja njihovih izdanja.
Za razliku od Šepera i braće Čekada, državne vlasti su bile sve zadovoljnije pisanjem Glasa Koncila, te se u izvješću o njihovom pisanju tijekom 1968. i 1969. godine zaključuje, da se "zapaža jedna pozitivna evolucija".
I Biskupska konferencija je morala poduzimati mjere protiv takvoga pisanja, te je 21. travnja 1972. ocijenila, da je dvobroj 19-20 revije Svesci donio zbirku članaka od kojih neki teško vrijeđaju katolički nauk. Zbog tih članaka biskupi su zatražili od svećenika, da navedeni dvobroj revije Svesci ne raspačavaju.
Kada je 1973. Šeperu produžen mandat na dužnosti predstojnika Zbora za nauk vjere, izjavio je jugoslavenskom veleposlanstvu pri Sv. Stolici kako je zadovoljan s tim priznanjem, tim više što se neki crkveni krugovi u zemlji prema njemu nekorektno ponašaju. Spomenuo je Glas Koncila, koji je pisao kako će biti smijenjen, a u istom su smislu pisali AKSA i slovenska Družina. Šeper je posebice bio ogorčen na AKSU.
Izvršni komitet CK SKH utvrdio je na sjednici 15. prosinca 1970., da je Kršćanska sadašnjost važno uporište reformističkog krila u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. Istaknuo je da su sukobi reformista i tradicionalista u Katoličkoj crkvi poprimili šire razmjere, s prijetnjom da prijeđu granice snošljivosti, koje može podnijeti tradicionalna crkvena vlast."

Iz gore spomenutog Šeperovog pisma, treba istaknuti njegove proročke riječi kojima upozorava Kuharića na moderniste okupljene u Kršćanskoj sadašnjosti: "Vidjet ćete da će Vam se popeti na glavu i da će postati glavni faktor u nadbiskupiji".
To se, nažalost, ostvarilo.
Oni su zavladali KBF-om, tako da su mogli prenositi svoje ideje na mlađe. Nitko im ništa nije mogao, čak ni kad su kao osnivači i članovi TDKS-a, pali pod osudu Svete Stolice (izjava Quidam episcopi, 1982. god.).
Pogledajte tko danas vodi glavnu riječ u Zagrebačkoj nadbiskupiji: sve sami teološki nasljednici modernističkog trija Šagi-Bajsić-Turčinović (ljudi kao Matulić, Šaško, Crnčević, Zečević itd., itd.).


4 komentara:

  1. Dosta podataka i dokumenata o ovoj temi donio je i Jure Krišto u svojoj knjizi "Partija, UDBA i svećenička udruženja" (HKZ - Hrvatsko slovo, 2014). Između ostalog, donosi i Kuharićevo pismo iz 1982. koje je bilo upućeno neimenovanom profesoru KBF-a. U njemu Kuharić navodi kako je bila opravdana bojazan biskupa u Zadru 1977. godine da će TDKS "biti korišten protiv jedinstva i zajedništva naše Crkve". Volio bih i pojašnjenje konstatacije da je i Šaško nasljednih modernista (za Matulića mi se učinilo da ima neke sinkretističke težnje). Hvala!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Pročitaj Šaškovu propovijed od 7. svibnja 2014., u kojoj veliča vođe TDKS-a, Bajsića i Šagi-Bunića: Propovijed Ivana Šaška - 7. svibnja 2014.

      Izbriši
  2. Svaki će dobar i pravovjeran svećenik zabraniti da se u njegovoj crkvi prodaje "Glas Koncila".

    OdgovoriIzbriši
  3. Zanimljiva je ova Pavlinićeva rečenica: "Nazvali smo to ‘inkvizitorskom optužnicom’, koja je ubojita, kao da je sročena u stara vremena bojovnog katolicizma."

    "Stara vremena bojovnog katolicizma"... to je ono čega se modernisti poput Pavlinića najviše boje.

    OdgovoriIzbriši