Kad govorimo o ulozi laika u Crkvi, onda prvenstveno trebamo govoriti o laicima koji se nalaze na višim društvenim (i državnim!) položajima; o laicima koji imaju utjecaj na društvene i političke procese.
Od njih se opravdano očekuje da iskoriste svoj utjecaj za obranu i širenje katoličke vjere.
Ako su pravi vjernici, oni ne mogu biti indiferentni prema vjersko-moralnim pitanjima.
Sv. Augustin nas pita:
"Quis mente sobrius regibus dicat: 'Nolite curare in regno vestro, a quo teneatur vel oppugnetur Ecclesia Domini vestri. Non ad vos pertineat in regno vestro, quis velit esse religiosus, sive sacrilegus.'?"
("Koji čovjek zdravog uma bi kraljevima rekao: 'Nemojte brinuti u vašem kraljevstvu od koga je zarobljena ili od koga je napadnuta Crkva vašega Gospodina. Ne tiče vas se tko u vašem kraljevstvu želi biti pobožan, a tko svetogrdnik.'?")
Dakle, katolički laici (napose katolički političari) moraju braniti Crkvu.
Oni su svjetovna ruka Crkve - "brachium saeculare".
Ili kako se to još nazivalo: "gladius temporalis" ("vremeniti mač").
Katoličke države nisu osnovali klerici, nego laici. Dobri samosvjesni katolički laici.
Laici su kroz cijelu povijest Crkve imali tu državotvornu, pa ako baš hoćete, i političku ulogu.
To je specifičan zadatak laika, koji samo oni mogu izvršiti.
Klerici se u načelu ne bi smjeli baviti svjetovnim poslovima. Njihov zadatak je da služe Bogu u svetištu. I zato moraju držati distancu prema svemu što ih odvlači od svetišta, od molitve i pokore.
"Nemo militans Deo implicat se negotiis saecularibus." (2 Tim 2, 4)
Svaki stalež ima svoju posebnu ulogu.
Što je uloga laika? - to je pitanje na koje ću pokušati dati odgovor u ovom tekstu.
Počeci kršćanske države
Već u Djelima apostolskim i u Pavlovim poslanicama vidimo kako se prvi kršćani organiziraju i počinju osnivati ustanove, koje već pomalo nalikuju na tijela javne vlasti.
U prvoj poslanici Korinćanima, sv. Pavao prekorava kršćane koji se parniče "pred nevjernicima", i traži da kršćani osnuju svoje vlastite sudove:
"Tko bi se od vas u sporu s drugim usudio parničiti se pred nepravednima, a ne pred svetima?
Ili zar ne znate da će sveti suditi svijet? Pa ako ćete vi suditi svijet, zar niste vrijedni suditi sitnice? Ne znate li da ćemo suditi anđele, kamoli ne ono svagdanje?
A vi, kad imate sporove o svagdanjem, sucima postavljate one do kojih Crkva ništa ne drži!
Vama na sramotu govorim. Tako?
Zar nema među vama ni jednoga mudra koji bi mogao rasuditi među braćom? Nego brat se s bratom parniči, i to pred nevjernicima?"
(1 Kor 6, 1-6)
Da su već prvi kršćani počeli uvoditi svoj poseban javni poredak u nekim mjestima, možemo vidjeti i po onom događaju u Efezu, kad su obraćenici javno spaljivali poganske knjige.
Ovako je to opisano u Djelima apostolskim:
"Mnogi pak od onih koji su povjerovali dolazili su ispovijedati svoja djela. I podosta onih koji su se bavili praznovjerjem donosili su knjige i spaljivali ih pred svima. Procijeniše ih te nađoše da vrijede pedeset tisuća srebrnjaka." (Dj 19, 18-19)
Taj događaj je u kasnijim vremenima prikazivan na naslovnici Indeksa zabranjenih knjiga. To mu je bio moto.
No, ono što je ovdje bitno jest da vidimo da su kršćani od samog početka imali svijest o potrebi uvođenja kršćanskih načela u javni život.
Nakon razdoblja višestoljetnih progona, 313. g. Crkva napokon dobiva mir.
Kršćanstvo postepeno postaje državnom vjerom Rimskog Carstva.
I tada se ispunilo ono što je vidio još prorok Izaija:
"K tebi će, sagnuti, dolaziti sinovi tvojih tlačitelja, pred noge ti padati koji te prezirahu.
I nazivat će te gradom Gospodnjim..." (Iz 60, 14)
Čim su kršćani došli u položaj vlasti, odmah su sve učinili da iskorijene sve poganske religije u državi.
Car Teodozije I. Veliki (379.-395.) proglasio je kršćanstvo jedinom dozvoljenom religijom u Rimskom Carstvu.
I zato ga hvali sv. Augustin u De civitate Dei (V., 26):
"Ecclesiae se membrum esse magis quam in terris regnare gaudebat.
Simulacra gentilium ubique evertenda praecepit, satis intelligens nec terrena munera in daemoniorum, sed in Dei veri esse posita potestate."
("Više se veselio što je član Crkve, nego što vlada na zemlji.
Naredio je da se posvuda poruše poganski idoli, znajući da zemaljski darovi nisu u vlasti demona, već u vlasti pravoga Boga.")
Sve je ovo ostavilo znatne tragove u liturgiji.
Ako odete na grkokatoličku liturgiju, nekoliko puta ćete čuti kako svećenik moli "za pretpostavljene naše vlasti i za svu vojsku".
To je ostalo još iz vremena nastanka kršćanskih država.
U starijim izdanjima liturgije sv. Ivana Zlatoustoga, ta je molitva duža, i glasi ovako:
Ὑπὲρ τῶν εὐσεβεστἀτῶν καὶ Θεοφυλἀκτων βασιλεων ἡμῶν, παντος τοῦ παλατιοῦ καὶ τοῦ στρατοπἐδοῦ αὐτῶν, τοῦ Κυρίου δεηθῶμεν. Χορὸς: Κύριε, ἐλέησον.
Ὑπὲρ τοῦ συμπολεμησαι καὶ υποταξαι υπο τους ποδας αὐτων παντα εχτρὀν καὶ πολεμιον, τοῦ Κυρίου δεηθῶμεν. Χορὸς: Κύριε, ἐλέησον.
("Za najpobožnije naše i od Boga čuvane kraljeve, za cijeli dvor i njihovu vojsku, molimo Gospodina. Kor: 'Gospodine, smiluj se.' [Gospodi, pomiluj.]
Da zajedno povede rat i svakoga neprijatelja i protivnika podloži pod njihove noge, molimo Gospodina. Kor: 'Gospodine, smiluj se.' ")
Pogledaj J. Goar, Euchologion sive rituale Graecorum, 1730., str. 52.
Dakako, i u tradicionalnoj rimskoj liturgiji možete vidjeti molitve za kršćanske vladare.
Bilo ih je nekada puno više, ali su tijekom 20. stoljeća većinom izbrisane. No, to je već druga tema...
Pogledajmo sada biblijske temelje kršćanskih država.
"Jer propast će narod i kraljevstvo koje ti ne bude htjelo služiti." (Iz 60, 12)
Nastanak kršćanskih država bio je potreban i nužan. To se moralo dogoditi. Nije moglo biti drugačije. Ovo naglašavam zbog onih vjernika koji su (možda i nesvjesno) zaraženi modernim liberalizmom, pa ne razumiju zašto je važno da imamo kršćansku vlast.
Sveto pisma zahtijeva od vlastodržaca da služe Bogu:
"Opametite se sada, vi kraljevi; urazumite se, suci zemaljski. Služite Gospodinu sa strahom, s trepetom se pokorite njemu." (Ps 2, 10-11)Shvaćate li sada zašto je svakome tko doista vjeruje u riječi Svetoga pisma, neprihvatljiva liberalna, vjerski indiferentna, država?
"Klanjat će se njemu svi vladari zemlje, svi će mu narodi služiti."
(Ps 71, 11)
"Narodi će hoditi u svjetlosti njegovoj, a kraljevi zemaljski u nj donositi slavu svoju." (Otk 21, 24)
"Jer propast će narod i kraljevstvo koje ti ne bude htjelo služiti, i ti će se narodi sasvim zatrti." (Iz 60, 12)
Doktrina o dva mača
Nastanak i razvitak kršćanskih država potaknuo je pitanje o odnosu svjetovne i duhovne vlasti.
Najpoznatije učenje koje je pokušalo objasniti taj odnos je doktrina o dva mača.
Ona potječe od sv. Bernarda.
Izvedena je iz pojedinih pasusa njegovog djela De consideratione, koje je namjenjeno njegovom učeniku papi Eugenu III.
Doktrinu je formulirao papa Bonifacije VIII. u buli "Unam sanctam" (1302. god.) ovim riječima:
"In hac eiusque potestate duos esse gladios, spiritualem videlicet et temporalem, evangelicis dictis instruimur. Nam dicentibus apostolis: 'Ecce gladii duo hic' (Luc. 22, 38), in Ecclesia scilicet, quum apostoli loquerentur, non respondit Dominus, nimis esse, sed satis. Certe qui in potestate Petri temporalem gladium esse negat, male verbum attendit Domini proferentis: 'Converte gladium tuum in vaginam' (Ioan. 18, 11).
Uterque ergo est in potestate Ecclesiae, spiritualis scilicet gladius et materialis. Sed is quidem pro Ecclesia, ille vero ab Ecclesia exercendus. Ille sacerdotis, is in manu regum et militum, sed ad nutum et patientiam sacerdotis.
Oportet autem gladium esse sub gladio, et temporalem auctoritatem spirituali subiici potestati."
("U ovoj i njezinoj moći su dva mača, naime, duhovni i svjetovni, što potkrepljujemo izričajima evanđelja. Naime, apostolima koji su rekli: 'Evo ovdje dva mača' (Lk 22, 38), to jest u Crkvi; kad su apostoli to izrekli, Gospodin nije odgovorio da je 'previše', nego da je 'dosta'. Zasigurno, onaj koji niječe da je svjetovni mač u Petrovoj moći, taj loše shvaća riječ Gospodina koji govori: 'Vrati svoj mač u korice' (Iv 18, 11).
I jedan i drugi su, dakle, u vlasti Crkve, duhovni naime mač i materijalni. Prvi se, zaista, mora micati za Crkvu, a drugi od Crkve. Prvi je u ruci svećenika, a drugi u ruci kraljeva i vojnika, ali na zapovijed i po dozvoli svećenika.
Treba pak da jedan mač bude pod drugim, i da svjetovna vlast bude podvrgnuta duhovnoj.")
Najpoznatije učenje koje je pokušalo objasniti taj odnos je doktrina o dva mača.
Ona potječe od sv. Bernarda.
Izvedena je iz pojedinih pasusa njegovog djela De consideratione, koje je namjenjeno njegovom učeniku papi Eugenu III.
Doktrinu je formulirao papa Bonifacije VIII. u buli "Unam sanctam" (1302. god.) ovim riječima:
"In hac eiusque potestate duos esse gladios, spiritualem videlicet et temporalem, evangelicis dictis instruimur. Nam dicentibus apostolis: 'Ecce gladii duo hic' (Luc. 22, 38), in Ecclesia scilicet, quum apostoli loquerentur, non respondit Dominus, nimis esse, sed satis. Certe qui in potestate Petri temporalem gladium esse negat, male verbum attendit Domini proferentis: 'Converte gladium tuum in vaginam' (Ioan. 18, 11).
Uterque ergo est in potestate Ecclesiae, spiritualis scilicet gladius et materialis. Sed is quidem pro Ecclesia, ille vero ab Ecclesia exercendus. Ille sacerdotis, is in manu regum et militum, sed ad nutum et patientiam sacerdotis.
Oportet autem gladium esse sub gladio, et temporalem auctoritatem spirituali subiici potestati."
("U ovoj i njezinoj moći su dva mača, naime, duhovni i svjetovni, što potkrepljujemo izričajima evanđelja. Naime, apostolima koji su rekli: 'Evo ovdje dva mača' (Lk 22, 38), to jest u Crkvi; kad su apostoli to izrekli, Gospodin nije odgovorio da je 'previše', nego da je 'dosta'. Zasigurno, onaj koji niječe da je svjetovni mač u Petrovoj moći, taj loše shvaća riječ Gospodina koji govori: 'Vrati svoj mač u korice' (Iv 18, 11).
I jedan i drugi su, dakle, u vlasti Crkve, duhovni naime mač i materijalni. Prvi se, zaista, mora micati za Crkvu, a drugi od Crkve. Prvi je u ruci svećenika, a drugi u ruci kraljeva i vojnika, ali na zapovijed i po dozvoli svećenika.
Treba pak da jedan mač bude pod drugim, i da svjetovna vlast bude podvrgnuta duhovnoj.")
Što su, dakle, sv. Bernard i papa Bonifacije VIII. mislili pod "dva mača"?
Na to pitanje odgovara sv. Robert Bellarmin (De Romano Pontifice, lib. V., cap. 7.):
"Volunt enim significare, pontificem habere per se et proprie gladium spiritualem et quia gladius temporalis subiectus est spirituali, posse pontificem regi imperare aut intercedere usum gladii temporalis, quando id requirit Ecclesiae necessitas."
("Željeli su naznačiti da prvosvećenik ima po sebi i vlastito duhovni mač, a jer je svjetovni mač podložan duhovnom, može prvosvećenik narediti ili zabraniti kralju upotrebu svjetovnog mača, kad to zahtijeva potreba Crkve.")
Naglasak je na riječima "quando id requirit Ecclesiae necessitas" ("kad to traži potreba Crkve").
Jasno da upotreba svjetovnog mača može doći u obzir samo u ozbiljnim slučajevima.
"Brachium saeculare" u Hrvatskoj
Nadgrobna ploča bana Tome Erdödya u zagrebačkoj katedrali |
Kao u drugim katoličkim zemljama, i u starim hrvatskim zakonima nailazimo na termin "brachium saeculare". Kod nas se taj termin, uglavnom, koristio za pomoć koju bi hrvatski ban pružio Crkvi svojom svjetovnom vlašću.
Najbolji primjer je ban Toma Erdődy (1558. - 1624.), čiji grob možete vidjeti u zagrebačkoj katedrali.
On je zaista mnogo učinio za obranu Hrvatske od Turaka i od krivovjeraca-protestanata.
Poznat je njegov odlučan istup na požunskom saboru. Nakon što su mađarski protestantski zastupnici tražili proširenje protestantizma i u Hrvatsku, ban Toma Erdődy je izvukao mač iz korica pred svima i izrekao ove odlučne riječi:
On je zaista mnogo učinio za obranu Hrvatske od Turaka i od krivovjeraca-protestanata.
Poznat je njegov odlučan istup na požunskom saboru. Nakon što su mađarski protestantski zastupnici tražili proširenje protestantizma i u Hrvatsku, ban Toma Erdődy je izvukao mač iz korica pred svima i izrekao ove odlučne riječi:
"Ovim ću mačem istjerati tu luteransku kugu iz svoje zemlje, te ćemo se prije i odvojiti od Ugarske nego li dopustiti da se ona ukorijeni u našim krajevima. Imamo još tri rijeke: Savu, Dravu i Kupu, pa ćemo jednu dati tim novim gostima, da je piju."
Za vrijeme njegovog banovanja, Hrvatski sabor je 1608. god. donio vjerski zakon kojim je katolička vjera proglašena jedinom dozvoljenom vjerom u Hrvatskoj.
Nekatolicima je zabranjeno naseljavanje i vlasništvo nad nekretninama u našoj zemlji.
Kraljevu potvrdu tog zakona iz 1609.g. možete naći u knjizi Ivana Kukuljevića Sakcinskog Iura regni Croatiae (II. dio, str. 68.).
Odmah prvi članak iz vjerskog zakona kaže:
"Status et ordines unanimi voto et consensu priores articulos de non admittenda libertate exercitiorum in hoc regno alienae religionis confirmant; et si quispiam praedicatorum haereticorum... in hoc regnum venerit et zizania seminaverit, praedicatorem liceat unicuique capere, captumque ad dominum banum vel episcopum dioecesis deducere."
("Staleži i redovi jedinstvenim glasom i suglasnošću potvrđuju prijašnje članke o nedozvoljavanju slobode vršenja strane vjere u ovome kraljevstvu, i ako bilo koji heretički propovjednik... dođe u ovo kraljevstvo i sije [svoj] kukolj, svakome je dozvoljeno da uhvati tog propovjednika i uhvaćenog dovede gospodinu banu ili biskupu.")
Kroz čitavo 17. stoljeće, Hrvatski je sabor kontinuirano donosio odredbe o zabrani naseljavanja nekatolika u Hrvatskoj.
Pogledaj u Kukuljevićevoj knjizi, na primjer, str. 74., čl. 24., koji kaže:
"ut haeretici nulli unquam in hoc regnum recipi queant, aut in eo sedes figere, bona vel domos emendo; unde et emptio talis eis vetita est."
("da nikakvi heretici nikada ne mogu biti primljeni u ovo kraljevstvo, niti se u njemu naseljavati, kupovati dobra ili kuće; odakle im je i takva kupovina zabranjena")
Saborska odredba na str. 73. (članak 26.) izričito spominje termin "brachium saeculare", u kontekstu pomoći koju bi hrvatski ban trebao pružiti zagrebačkom biskupu u suzbijanju useljavanja krivovjeraca:
"Ratione haereticorum renovatur articulus anni 1628., ne videlicet in hoc regnum recipi queant, aut in eo sedes figere, bona vel domos emere valeant, sub amissione eorundem bonorum, pro regno cofiscandorum. Pro cuius articuli executione praefatus reverendissimus dominus episcopus, tanquam pastor fidelis populi, invigilabit. Cui etiam illustrissimus dominus banus brachio saeculari, si necesse fuerit, auxilio erit."
("Što se tiče heretika, obnavlja se članak godine 1628., da se ne mogu primiti u ovo kraljevstvo, niti naseliti, niti kupovati dobra ili kuće, pod prijetnjom gubitka tih dobara, koja će biti konfiscirana u korist kraljevstva. Za izvršenje tog članka neka se brine poštovani gospodin biskup, kao pastir vjernog naroda.
Kome također, ako bude potrebno, neka pomogne presvjetli gospodin ban svjetovnom rukom ['brachio saeculari'].")
Ovdje vidimo katoličku državu na djelu. Suradnja svjetovne i duhovne vlasti na spasenju duša i suzbijanju hereza.
Da bismo uopće shvatili taj članak zakona, moramo imati u vidu riječi sv. Roberta Bellarmina (De laicis, lib. III., cap. 22.):
"sicut Ecclesia habet principes ecclesiasticos et saeculares, qui sunt quasi duo Ecclesiae brachia, ita duos habet gladios, spiritualem et materialem; et ideo quando manus dextera gladio spirituali non potuit haereticum convertere, invocat auxillium brachii sinistri, ut gladio ferreo haereticos coerceat..."
("kao što Crkva ima crkvene i svjetovne poglavare, koji su kao dvije ruke Crkve, tako ima i dva mača, duhovni i materijalni; i zato kad desna ruka s duhovnim mačem ne može obratiti heretika, zove pomoć lijeve ruke da sa željeznim mačem obuzda heretike...")
Takva su stajališta bila općeprihvaćena sve do vremena Francuske revolucije, kad liberalizam naglo počinje prodirati u sve slojeve društva.
No, katolička reakcija na liberalne ideje krajem 19. stoljeća, ponovno ih pokušava afirmirati (u ponešto izmijenjenom obliku).
U tom smislu, zanimljiva je djelatnost Katoličke akcije tijekom 1920-ih i 1930-ih.
Iako se Katolička akcija predstavljala kao nepolitička organizacija (ograđujući se od stranačke politike), ne može se reći da ona nije imala i neke političke ciljeve.
Sigurno su i njezini vođe bili svjesni da se cilj rekristijanizacije društva ne može ostvariti bez političkih promjena.
To se najbolje vidi u spisima bl. Ivana Merza.
Bl. Ivan Merz: "Političko društvo mora promicati vjeru i mora joj staviti svoju vlast - svoj vremeniti mač - na raspolaganje"
Bl. Ivan Merz je 1927. god. napisao knjižicu Katolička akcija, kojom je našoj javnosti približio djelovanje Katoličke akcije. Tiskana je u Šibeniku uz potporu biskupa Jerolima Milete, koji joj je napisao i predgovor.
Bl. Ivan Merz se uvijek ograđivao od strančarstva i dnevnopolitičkih igrica.
Međutim, on je jasno u toj knjižici naveo i političke ciljeve Katoličke akcije. Otvoreno kaže da država mora priznati i prigrliti katoličku vjeru i staviti joj svoj vremeniti mač na raspolaganje:
"...političko društvo se ne smije zadovoljiti [samo] time da Bogu odaje čast, već je ono dužno da prizna i prigrli pravu vjeru, to jest katoličku vjeru, i da Bogu odaje čast po zakonima koje određuje ta vjera... Političko društvo mora promicati tu vjeru i mora joj staviti svoju vlast - svoj vremeniti mač - na raspolaganje, da ona širi unutarnje Kraljevstvo Božje. Ista načela možemo primijeniti na školstvo koje valja odgajati u strahu Božjem i osjećaju s Crkvom."
Merz se ovdje jasno poziva na tradicije iz prijašnjih stoljeća:
"Isto tako će morati biti i u cijelome ljudskom društvu; i u njemu će Crkva imati onaj utjecaj na sve čine privatnoga i javnoga života, tamo od pojedinca preko obitelji i zvanja do države kao što je to već donekle bilo ostvareno u Europi u XIII. stoljeću.
I tamo će morati vladati sličan odnos između Crkve i države kao što je u Katoličkoj akciji npr. između duhovnika i društvenog predsjednika; idealom mora biti da i u državi katolička vjera postane državnom vjerom..."
Naravno, sve to nisu samovoljne želje bl. Ivana Merza: to su načela koja su Katoličkoj akciji dali pape - od Leona XIII. do Pija XI.
To su sredstva za obnovu srušenog ljudskog društva:
"Pape su u svojim enciklikama upozorili na suvremenu anarhiju koja vlada u ljudskome društvu. Enciklike Leona XIII., Pija X., Benedikta XV., Pija XI., te prijašnjih papa na veleban način slikaju ruševine sadašnjega društvenog poretka i pokazuju način kako će se opet uspostaviti socijalno Kraljevstvo Kristovo. Leon XIII. dao je veličajne teorijske smjernice što su ih kasniji pape i praktično počeli provoditi u život. Jedno od najuspješnijih sredstava da se ostvari plan obnovljenja što ga Pape iznose u svojim enciklikama jesu organizacije Katoličke akcije...
Ta Katolička akcija ide za tim da laicizirano liberalno ljudsko društvo opet učini kršćanskim..."
Sve to što je bl. Ivan Merz napisao u ovoj knjižici (i drugim svojim spisima), on je i provodio u orlovskoj organizaciji.
Orlovsku organizaciju je kasnije naslijedila križarska organizacija, tako da su upute bl. Ivana Merza i dalje oblikovale katolički aktivizam u našem narodu.
Misija križarstva je borba protiv neprijatelja Crkve
Mons. Čedomil Čekada je kao mladi svećenik u međuratnom razdoblju djelovao kao duhovnik prvo orlovske, a zatim križarske organizacije.
Malo tko je tako dobro poznavao križarski pokret kao on.
Mons. Čekada je 1937. g. napisao u Katoličkom tjedniku (br. 13.) članak pod nazivom "Misija križarstva" u kojem ovako opisuje utjecaj križarstva u tadašnjem hrvatskom društvu:
"Križarstvo je danas u našem katoličkom životu faktor s kojim se mora računati.
Ono nije samo broj; ono je realna snaga. U njemu su danas okupljeni mnogi deseci tisuća hrvatske omladine, muške i ženske, iz svih naših krajeva.
To je pokret koji već ima tradiciju, koji zna šta hoće, koji je uspio da očuva kompaktnost svojih redova i koji nama, to izgleda najvažnije - iskreno osvojio dušu omladine.
Križarstvo nije pokret odozgor, pokret etike i pisanih programa; ono je danas pokret puka; ono je aktivan, svjestan, ekspanzivan dio živog našeg narodnog i vjerskog organizma. Mase omladine žive s tim svojim pokretom i za nj duboko osjećaju; u našem katoličkom i narodnom životu nailazimo svagdje na njegove utjecaje...
Križarstva ne može danas nitko ignorirati. Kako se god u detaljima normiralo pitanje hrvatske Katoličke akcije, križarstvo će u njoj ostati jedan od glavnih sastavnih dijelova."
Mons. Čekada otvoreno kaže u tom članku da je misija križarskog pokreta - borba protiv neprijatelja Crkve - "borba protiv zabluda njegov je poziv":
"Križari moraju biti karakteri - kršćanski karakteri.
Misija je križarstva da čisti, filtrira naše običaje. Da čuva ono što valja, a čupa ono što ne valja. Da podiže, oplemenjuje, profinjuje. Čuvari morala i tradicija treba da budu naši križari.
Misija je križarstva da bude cenzor ideja koje traže kod nas zavičajno pravo. Njegovo je da drži stražu na granici. Da bistri pojmove. Da luči zlo od dobra. I da u naš narodni život pušta samo ono što valja.
Jasnoća u idejama mora biti odlika križarstva; borba protiv zabluda njegov poziv...
Misija križarstva je borba. Idejna i društveno-građanska borba protiv rušitelja kršćanskog poretka; protiv neprijatelja Crkve."
Mislim da ovo pokazuje da i običan puk, ako je dobro organiziran, može djelovati kao "brachium saeculare" koji brani Crkvu od njezinih neprijatelja.
A naš hrvatski puk, napose mladi, bio je odlično organiziran tijekom 1920-ih i 1930-ih.
Mons. Čekada se potkraj života sa neskrivenom nostalgijom prisjećao nekadašnje snage hrvatskog katoličkog pokreta (Kuća na kamenu, 1970., str. 164.):
"Mnoštvo katoličke omladine, muške i ženske, - možda i do pedeset tisuća, - bilo je obuhvaćeno katoličkim omladinskim organizacijama: na stotinama župa i po svim skoro krajevima postojale su kojiput i snažne, skupine svijesnih i bojovnih katolika - i starijih, ali pogotovu mlađih; - imali smo i, relativno, jaku katoličku štampu, i opću i lokalnu; bili smo očito faktor u javnom životu s kojim se je računalo..."
A pogledajte današnju situaciju!
Jesmo li mi danas faktor u javnom životu?
Predstavljamo li išta na društvenoj sceni? Da li nas itko doživljava?
U tome leži razlog zašto vladajuće garniture mogu nesmetano donositi antikršćanske zakone... Jer znaju da im mi katolici ne predstavljamo nikakvu opasnost... Ili da ćemo se mi pomiriti sa svime što oni rade.
Neomodernizam je toliko oslabio katoličke redove da oni više nisu u stanju da se suprotstave liberalizmu.
Jedna od glavnih karakteristika neomodernističke teologije je podrška političkoj i pravnoj ravnopravnosti svih religija, kao i potpunom odvajanju Crkve i države.
Neomodernisti zapravo slijede učenja herezijarha Calvina, koji je prvi na Zapadu sustavno nijekao da Crkva ima pravo na vremeniti mač.
Žalosno je da su profesori na našim teološkim fakultetima od 1960-ih nadalje, sluganski i bez ikakve kritike prihvaćali sve modernističke novotarije koje su dolazile sa Zapada. Tako su prihvatili i njihov "napredni" liberalni pogled na odnos Crkve i države.
Pogledaj, na primjer, članak Mije Škvorca Congarova vizija Crkve iz 1964. g., gdje piše hvalospjeve modernističkim hereticima: Congaru, Rahneru, Teilhard de Chardinu itd.
Pa, između ostaloga, ponavlja i Congarov kategorčki stav: "Crkva mora ostati vjerna načelu da posjeduje samo jedan mač".
Izrečeno je to u vrijeme kad je u Europi još bilo katoličkih država (Španjolska, Portugal, Irska...), ali su neomodernisti učinili sve u svojoj moći da one prestanu biti katoličke, i postanu "otvorene za sve religije".
ZAKLJUČAK
Negativna iskustva koja je naša vjera doživjela u liberalnom tipu države, uči nas koliko nam zapravo treba katolička država.
Katolička država nije sama sebi cilj; ona je sredstvo - jedino sredstvo koje može uspješno ukloniti javni nemoral; javne sablazni koje ugrožavaju spasenje vaše djece.
Nijedan društveni poredak ne može opstati bez određene prisile.
Ni današnji liberalni poredak ne može bez prislile.
Što mislite zašto nameću zakone poput "Zakona o suzbijanju diskriminacije"?
Zašto nameću "građanski odgoj" (čitaj: liberalnu idoktrinaciju")?
Zato što ni njihov liberalni poredak ne može bez prisile, kontroliranog školstva, pa i cenzure medija!
Svaki politički sustav to treba! Naravno, ako želi ostati stabilan...
Prema tome, ne trebamo se mi katolici ustručavati reći da želimo državnom silom štiti katoličku vjeru i katolički društveni poredak.
Snagom zakona kao što je bio stari hrvatski Kazneni zakon iz 1852. god.
Pogledaj: Kad je Hrvatska bila katolička, to se vidjelo na njenim zakonima