utorak, 10. svibnja 2016.

Koga je bilo više - mučenika ili otpadnika?

Kad god su u povijesti kršćane zahvatili progoni, uvijek bi se iskristalizirale dvije skupine: oni koji nisu htjeli odstupiti od vjere ni pod cijenu smrti i oni drugi - koji su pristajali na zahtjeve progonitelja samo da sačuvaju prolazni ovozemaljski život ili materijalna dobra.

Koga je bilo više - pripadnika prve ili druge skupine?
Ne možemo sa sigurnošću reći za sva povjesna razdoblja, ali barem bi se za neka to moglo dosta precizno utvrditi.

Progoni su ono ultimativno iskušenje, koje uvijek pokaže tko je pravi vjernik, a tko je samo glumac.

Za vrijeme Francuske revolucije došlo je do poznate podjele između "zaprisegnutih svećenika" i "nezaprisegnutih svećenika".
Naime, revolucionarne vlasti su 12. srpnja 1790. donijele zakon pod nazivom Građanski ustav o svećenstvu (Constitution civile du clergé). To je bio pokušaj nasilnog uvođenja demokracije u Crkvu. Po tom zakonu bi svećenike birali građani na izborima (a na tim izborima su mogli sudjelovati i nekatolici!). Izabrani svećenik bi prije preuzimanja službe trebao dobiti potvrdu od biskupa, potom prisegnuti na vjernost tom ustavu (tj. prisegnuti na vjernost Revoluciji). Ako bi biskup odbio potvrdu izabranog svećenika, ovaj ga je mogao tužiti. Konačna odluka je pripadala državnom sudu.

Svećenici koji su odbili prisegnuti na vjernost tom zakonu bili su proganjani, protjerivani, zatvarani i ubijani.

Papa Pio VI. je na sve načine pokušavao spriječiti donošenje tog zakona. Izopćio je biskupa Talleyranda, koji je bio jedan od vođa Revolucije i predlagač Građanskog ustava o svećenstvu.

Nisu u pravu oni povjesničari koji kažu da je Pio VI. "oklijevao da se izjasni o ustavu", kao što to tvrdi Š. Kurtović (Opća povijest prava i države, II. knjiga, Zagreb, 2005., str. 160.):
"Papa je oklijevao da se izjasni o Građanskom ustavu o svećenstvu; tek nakon skoro godinu dana od njegova donošenja, i tek nakon što je skoro polovina nižeg svećenstva priseglo na Građanski ustav o svećenstvu (tzv. zaprisegnuti svećenici), papa je (u ožujku 1791. god.) taj akt označio heretičkim i takvim da znači šizmu (otpadništvo od Crkve); taj papin postupak je značio suspenziju svih zaprisegnutih svećenika. Tada je odnos Crkva-država poprimio (u ljeto 1791. god.) vrlo oštar oblik: Ustavotvorna skupština je nezaprisegnutim svećenicima naredila da se isele iz svojih župa, oduzela im plaće i mirovine."

Na ovoj karti Francuske možete vidjeti postotak zaprisegnutih svećenika 1791. god., u pojedinim departmanima. Postotak je varirao od regije do regije. Negdje ih je bio zanemariv broj, a negdje zastrašujuće velik.



Žalosna je činjenica da je među samim vođama Revolucije bilo klerika. To su, uglavnom, bili ljudi koji su postali svećenici za vrijeme starog režima iz čisto karijerističkih razloga. Osim već spomenutog biskupa Talleyranda, ističu se i opat Sieyès i agresivni Grégoire (prvi svećenik koji je prisegnuo na ustav).

Dodajmo tome da su, kao pravi heretici, željeli ukloniti i rimsku liturgiju i uvesti svoju revolucionarnu "liturgiju".
Evo što o tome kaže naš bl. Ivan Merz u svojoj doktorskoj disertaciji Utjecaj liturgije na francuske pisce:
"Ako promotrimo da se godine 1791., 80 crkava od njih 130, odreklo rimske liturgije i nadomjestilo je djelima bez ikakve doktrinalne ili estetske vrijednosti, koja su čak ponekad sastavljali i libertinci, može se vrlo lako zamisliti da takva epoha nije ni mogla inspirirati velike umjetnike."
A malo kasnije, Merz opisuje oduševljenje vjernika zbog povratka tradicionalne liturgije (nakon sklapanja konkordata 1801. god.):
"Ponovno se otvoriše crkve što su bile zatvorene bogoštovlju za vrijeme burnih godina revolucije. Ponovno se vidjelo kako se sjajne ceremonije odvijaju u brojnim francuskim katedralama. One su u ljudima uzrokovale neopisivo veselje, te je to bila kao jedna eksplozija liturgijskog oduševljenja po čitavoj Francuskoj. Liturgijske manifestacije bile su tim više cijenjene, što su nekoliko godina ranije bile zabranjene drakonskim zakonima."

Sve ovo o Francuskoj revoluciji spominjem iz samo jednog razloga: zato što se nešto vrlo slično dogodilo u istočnoj Europi za vrijeme komunizma.
Kao što je u Francuskoj za vrijeme Revolucije došlo do rascjepa u kleru između "zaprisegnutih svećenika" i "nezaprisegnutih svećenika", tako je u nekim istočnoeuropskim državama došlo do razdvajanja na "udruženjaše" (svećenike koji su se učlanili u staleška udruženja pod kontrolom režima) i one svećenike koji su dosljedno odbijali bilo kakvu suradnju s komunizmom.

Nigdje to nije bilo toliko izraženo kao u BiH.
Godine 1950. osnovano je Udruženje katoličkih svećenika "Dobri pastir" u kojem su tijekom njegovog 40-godišnjeg  postojanja (1950.-1990.) bile učlanjene doslovno stotine svećenika. 
Cilj tog udruženja je, prema riječima biskupa Ratka Perića, "bila ideološka suradnja s državnim protucrkvenim vlastima, podržavanje političkoga protunarodnog sustava, kontakti državnih predstavnika sa svećenicima mimo i protiv biskupa, u svakom slučaju svrha mu je sve veće slabljenje domaće Crkve do njezina odcjepljenja od Apostolske Stolice sv. Petra."

I bez obzira što neki njegovi (bivši) članovi danas govorili, činjenica je da je udruženje "Dobri pastir" bilo životno vezano uz komunistički režim. A najbolji dokaz za to je sama činjenica što je padom komunizma nestalo i to udruženje.

S druge strane, BiH je imala proporcionalno veća stradanja svećenika u ratnim i poratnim komunističkim progonima, nego bilo koja druga republika SFRJ.

Dakle, imamo dvije skupine:
a) mučenici (svećenici koji su stradali u komunističkim progonima)
b) udruženjaši (svećenici koji su se pokorili jugokomunističkim vlastima)

Pitanje koje nas ovdje zanima glasi: Koga je bilo više?

Prije nego što odgovorimo na to pitanje, moramo ukratko iznijeti neke relevantne činjenice o obje skupine.
Prvo o mučenicima...



MUČENICI

"Tijekom Drugoga svjetskog rata partizani su ubili 314 katoličkih svećenika, a poslije rata po nalogu vrha Komunističke partije Jugoslavije ubijeno je 118 crkvenih osoba. Na Križnom putu stradale su 64 crkvene osobe, a na odsluženju vojnog roka u JNA ubijeno je 15 katoličkih bogoslova. Partija je, dakle, odgovorna za smrt 511 osoba iz struktura Katoličke crkve.
Najbrojnika stradanja svećenika bila su u Bosni i Hercegovini. U BiH je ubijeno 136 svećenika, 39 bogoslova i sjemeništaraca, 4 redovnika laika, 5 svećenika umrlo je u zatvoru.
U Zagrebačkoj nadbiskupiji ubijeno je 60 svećenika i 4 bogoslova, 6 svećenika umrlo je u zatvoru, a trojica su umrla od posljedica zatvorske torture. Ukupno je stradalo oko 18% svećenika Zagrebačke nadbiskupije.
U Banjalučkoj biskupiji ubijeno je 11 svećenika i 5 bogoslova, 2 svećenika umrla su u zatvoru, što je bilo oko 73%  svećenika.
U Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanjskoj biskupiji ubijeno je 12 svećenika i 2 bogoslova, 1 svećenik umro je u zatvoru, stradalo je oko 70% svećenika.
U franjevačkoj provinciji Bosna Srebrena ubijeno je 37 svećenika, 9 bogoslova, 6 sjemeništaraca i 1 laik, 1 svećenik je umro u zatvoru, stradalo je oko 37% redovnika.
U Hercegovačkoj provinciji ubijeno je 55 svećenika, 7 bogoslova i tri laika. Stradalo je oko 43% svećenstva."

Najveća brutalnost je bila usmjerena protiv Hercegovačke franjevačke provincije:
"...prilikom ulaska partizanskih jedinica u Mostar pobijena je uprava Hercegovačke franjevačke provincije na čelu sa provincijalom o. fra Leonom dr. Petrovićem i još šestoricom fratara.
U veljači 1945. pri zauzimanju Širokoga Brijega i Mostara partizani su poubijali 46 fratara. Samo u samostanu u Širokom Brijegu i oko njega ubijeno je 30 fratara, među kojima je bilo i 12 profesora širokobriješke gimnazije. Osmoricu fratara sa Širokoga Brijega partizani su odveli i ubili u mjestu Zagvozd ispod Biokova. Fra Marka Barbarića-Leska, bolesna i nepokretna starca, odnijeli su do skloništa i ubili ga s ostalim fratrima širokobriješkog samostana...
Hercegovačka franjevačka provincija bila je gotovo uništena, njezino čelništvo zajedno s provincijalom poubijano je, dio fratara otišao je u emigraciju, a preostali su svećenici bili stalno na udaru vlasti gotovo bez ikakve mogućnosti konsolidacije."

Možda je za one koji su preživjeli najgora tortura bila atmosfera straha i neizvjesnosti.
To je dobro opisao fra Blago Karačić (Ratne i poratne uspomene 1945.-1952.):
"Čini mi se da je to bilo 1947. Tada je u Zenici na izdržavanju kazne bilo oko 40 svećenika fratara iz naše provincije. I biskup naš dr. Petar Čule osuđen je 1947. na jedanaest i pol godina zatvora.
Uvijek stižu glasovi: Onog zatvorilo, onom suđenje, onaj pod istragom... Atmosfera upravo strašna. Ako si na nekakvoj slobodi, čekaš kad ćeš u ćuzu, ako si na robiji, čekaš kad ćeš izići. Strašno je bilo i onima koji su bili po župama. Malo svećenika, nema vozila, posao golem, strah zašao u kosti.
Takva je uglavnom bila i 1946. godina."

Strah inače ima nevjerojatno velik utjecaj na donošenje odluka kod ljudi. Velika većina ljudi je spremna učiniti sve, pristati na sve, samo da sačuva ovaj bijedni ovozemaljski život.

Taj sveprisutni strah je sigurno bio i glavna motivacija za osnivanje udruženja "Dobri pastir".
Evo što Lučić kaže o tome:
"Atmosferu u kojoj je osnivano Udruženje najbolje oslikava izjava fra Bone [Ostojića] na koncu razgovora kojim je nastojao za Udruženje pridobiti don Andriju Majića, svećenika i biskupskog delegata Mostarsko-duvanjske biskupije. Nakon što je Majić ideju odbio, fra Bono je rekao: 'Pregazit će nas.' "

Pa kad sam već počeo govoriti o njima, pređimo na udruženjaše...


UDRUŽENJAŠI

Iako ću ovdje najviše govoriti o udruženjašima u BiH, treba reći da se korijeni suradnje jednog dijela našeg klera sa komunistima nalaze u Zagrebu. Valjalo bi ih tražiti u krugu oko Svetozara Rittiga, nekadašnjega župnika crkve sv. Marka na Gornjem gradu.

Rittig je cijeli svoj život bio uvjereni Jugoslaven ("Strossmayerova linija"). Moglo se očekivati da će se za vrijeme Drugog svjetskog rata pridružiti onima koji su se pobunili protiv NDH.

I tako je on već 1941. g. pobjegao iz Zagreba, a ubrzo se našao u šumi...

Svetozar Rittig s partizanima


Rittig je bio član ZAVNOH-a i predsjednik njegove Komisije za vjerske poslove. Nakon rata, obavljao je niz visokih funkcija u vlasti komunističke Jugoslavije.

Kako bismo upoznali njegovo ponašanje za vrijeme rata, pogledat ćemo što je radio u Šibeniku od prosinca 1944. do veljače 1945. godine.
Kad su partizani sredinom 1944. g. zauzeli Šibenik, Rittig je zajedno s njima ušao u grad.

Franjevački samostan u Šibeniku vodio je ljetopis za vrijeme rata, koji objavljen 1996. g. u obliku knjige - Fra Petar Bezina, Ljetopis samostana sv. Lovre u Šibeniku 1923.-1945. (Split, 1996.).

U Ljetopisu se na par mjesta spominje Rittig. Prenosim te vijesti...

Na str. 210., nalazi se upis od 24. prosinca 1944., koji kaže:
"Upozorili smo ga [biskupa Miletu] da je nekidan zagrebački krugoval kazao da je krčki biskup dr. Srebrnić osudio partizanstvo i sve koji ga pomažu, a da je suspendirao svakog svećenika koji je sa partizanima. I na to da mu je odgovorio župnik sv. Marka u Zagrebu, dr. S. Rittig, koji je još od početka partizanstva otišao u šumu, da su to sitničarije."

Na str. 217.-218., dolazi upis od 1. veljače 1945., koji dokazuje da je Rittig još za vrijeme rata pokušavao formirati grupe svećenika koje bi bile povezane s komunističkim vlastima:
"Danas popodne sazvao je presv. Pian sastanak užeg svećenstva svoje biskupije kod člana ZAVNOH-a msgr. Svetozara Rittiga. Bili su prisutni, osim tri gradska župnika i: vlč. don Alfonz Cvitanović, Veljko Jadronja i o. Budislav Benvin-konventualac. Presv. Pian je srdačno pozdravio msgr. Rittiga i zaželio da bi se preko njega moglo doći do partizanskih vlasti.
Msgr. Rittig zahvaljuje na pozdravu i veli između ostaloga: 'Ja sam pravi, uvjereni partizan. Opazio sam da je partizanski pokret pravi, pošteni i pravedni pokret, pa sam im se pridružio... Ako Vi - govori o odabranom šibenskom svećenstvu - hoćete da spasite, što se spasiti dade, trebalo bi da učinite veliku žrtvu... Valjalo bi da od ove tri biskupije (koje su pod partizanskom vlašću): hvarska, splitska i šibenska, izaberete istaknute ljude i da oni budu u vezi sa vlašću."

Došlo je do podjela i trzavica među svećenicima.
Kao primjer, neka posluži događaj u Šibeniku 26. studenoga 1944. Komunisti su organizirali tečaj za šibenske nastavnike, na koji su bili pozvani i neki svećenici. Glavnu riječ na tom tečaju je vodio komunist Gušte Šprljan, koji je u svojim predavanjima napadao Crkvu. Suprotstavio mu se don Alfons Cvitanović, ali je zatim ustao fra Budislav Benvin, i dogodilo se ovo (Ljetopis, str. 203.):
"Poslije njega ustaje konventualac fra Budislav Benvin i dokazuje kako je svećenstvo kod nas falilo ne htijući surađivati sa narodnooslobodilačkim pokretom. On (o. Benvin) osobno da je ipak koliko je mogao svugdje potpomagao i da ga je imao tko zamijeniti u samostanu, veli, da bi i on pošao u šumu i borio se."

Nakon rata, stvaranje udruženja je krenulo prvo u onim krajevima gdje je veći broj svećenika bio skloniji komunistima, kao u Istri i Sloveniji.

Što se tiče situacije u najvećem dijelu Hrvatske, neka posluži ovaj kraći prikaz M. Akmadže (Prilog poznavanju djelovanja biskupa Bonefačića):
"U Dalmaciji je u nižeg svećenstva postojao veliki interes za udruženje, ali je biskup Bonefačić (kao i biskupi Ćiril Banić, Mihovil Pušić i poslije Frane Franić) bio ustrajan u borbi protiv udruženjaštva. Biskupa Bonefačića tijekom 1952. i 1953. nekoliko su puta priveli i saslušavali djelatnici SUP-a, a jednom je i novčano kažnjen zbog odnosa prema svećeničkom udruženju.
Poticajni odbor za staleška udruženja katoličkih svećenika Hrvatske osnovan je u prosincu 1952., a osnivačka skupština udruženja održana je u Zagrebu tek 12. studenoga 1953.
Biskupi Jugoslavije su u rujnu 1952. na Biskupskoj konferenciji jednoglasno donijeli izjavu 'Non licet', kojom oštro osuđuju staleška udruženja katoličkih svećenika i zabranjuju njihovo osnivanje.
U ožujku 1953., biskup Bonefačić donio je odluku kojom se zabranjuje Inicijativni odbor Staleškog društva katoličkih svećenika za grad i kotar Split. Na tu odluku pismom mu se požalio navedeni Inicijativni odbor, ističući da se njegova zabrana ne može odnositi i primjenjivati na Staleško udruženje svećenika, nego samo na čisto crkvena udruženja. O navedenome su obavijestili i Komisiju za vjerske poslove tražeći pomoć za svoj rad...
Pojedini dalmatinski biskupi kažnjavali su članove udruženja i suspenzijama. Međutim, u jednom trenutku je biskup Bonefačić popustio u svojim stajalištima te je poslao pismo predsjedniku Inicijativnog odbora svećeničkog udruženja Ivi Delalleu u kojem navodi da dopušta opstojnost i rad udruženja. No po izjavi biskupa Mate Garkovića, biskup Bonefačić se ubrzo pokajao zbog tog pisma te prepustio pomoćnom biskupu Frani Franiću da on vodi administrativne poslove biskupije.
Biskup Franić je 7. srpnja 1953. izdao zabranu vršenja bogoslužja i dijeljenja sakramenata svim članovima udruženja."

Svetozar Rittig je, naravno, cijelo to vrijeme bio središnja osoba "udruženjaštva".
Evo jedan kratki opis Miroslava Akmadže (Svetozar Rittig - svećenik ministar u komunističkoj vladi):
"Posebno važnu ulogu Rittig je imao kod osnivanja staleških udruženja katoličkih svećenika, kojima se crkvena vlast oštro protivila jer je iza osnivanja tih udruženja stajala državna vlast, s ciljem narušavanja jedinstva u redovima Katoličke crkve i rušenja autoriteta crkvene vlasti, s krajnjim ciljem odvajanja Katoličke crkve u Jugoslaviji od Svete Stolice.
O tome SDS u navedenom elaboratu piše: 'Rittig i drugi napredni sveštenici su se trudili da sprovedu širenje ovog udruženja, osnovanog od vlade radi koncentriranja lojalnog svećenstva i na Hrvatsku.'
Rittig je bio nazočan na gotovo svim osnivačkim skupštinama navedenih udruženja i na njima aktivno sudjelovao, a bio je i počasni predsjednik Staleškog udruženja katoličkih svećenika Hrvatske."

Toliko zasada o udruženjaštvu u Hrvatskoj. Prelazimo na udruženjaštvo u BiH.


Udruženje katoličkih svećenika "Dobri pastir"

Početkom 1950. g. u BiH je osnovano Udruženje katoličkih svećenika "Dobri pastir". Pod tim je nazivom djelovalo do 1975. g., a od tada, kroz sljedećih 15 godina, pod nazivom Udruženje katoličkih vjerskih službenika u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini "Dobri pastir".

Svetozar Rittig je isticao da posebne zasluge za osnivanje udruženja "Dobri pastir" ima Đuro Pucar-Stari, tadašnji predsjednik vlade NR BiH i jedan od čelnika Komunističke partije Bosne i Hercegovine.

U Pravilima udruženja, usvojenim na osnivačkoj skupštini, kao jedna od svrha udruženja u čl. 4. u točkama b) i c) navedeno je:
"b) okupljati katoličke svećenike svoga područja, koji će u duhu tradicije svećenika-rodoljuba iz prošlosti međusobno gajiti osjećaj ljubavi i odanosti prema domovini i svom narodu, te pomagati narodu u izgradnji zemlje u okviru opće narodne organizacije NF-a
c) u duhu tekovina velike narodnooslobodilačke borbe raditi na produbljivanju ljubavi i bratstva među svim narodima Jugoslavije"

Istaknuti članovi "Dobrog pastira" dobili su čak i državna odličja.
1955. g. fra Josip Markušić i fra Bono Ostojić dobili su od Tita Orden bratstva i jedinstva, a 1959. isto odličje su dobili fra Karlo Karin, fra Mile Leko, fra Serafin Dodig i Rastislav Drljić.


Udruženjaši na primanju kod Josipa Broza Tita


Što su o svemu tome mislili drugi svećenici i vjernici?
Da se poslužimo Lučićevim riječima:
"...u dijelu svećenstva, posebno dijecezanskoga, pa i dijelu naroda, članovi Udruženja smatrani su režimskim ljudima. Loš glas pratio ih je i među katoličkim svećenstvom u inozemstvu. Smatrali su ih 'otpadnicima i izdajnicima'. Takvoj ocijeni, barem među domaćim katoličkim svijetom, pridonijela je i Titova slika, te poneka komunistička promidžbena parola na stranicama časopisa 'Dobri pastir'. Zbog toga su mnogi svećenici tajili članstvo u Udruženju, naročito što su to članstvo vlasti eksponirale i nastojale što više iskoristiti za svoje ciljeve.
Skupština je redovito slala pozdrave Titu i drugim partijskim i državnim dužnosnicima: Đuri Pucaru, Uglješi Daniloviću, Osmanu Karabegoviću; objavljivani su tekstovi svećenika koji su u svojim 'sjećanjima' veličali NOB i slično."

Možda je najvažnije pitanje: Koliko je uopće bilo tih svećenika-udruženjaša?

Prema fra Velimiru Blaževiću (Kontroverze oko osnivanja i djelovanja Udruženja "Dobri pastir"):
"Već kod samog osnivanja, Udruženje 'Dobri pastir' je okupilo velik broj članova, njih 169, a tijekom iste godine učlanilo ih se još 28, pa je na kraju te godine ukupan broj bio 197.
Prema dr. fra Ignaciju Gavranu, od ukupnog broja članstva, bilo ih je 57% bosanskih franjevaca,  29% hercegovačkih franjevaca i 14% dijecezanskih svećenika.
Kasnije su neki svećenici napuštali Udruženje, a drugi su mu pristupali, ali se broj članova uglavnom povećavao. Tako je godine 1955. Udruženje brojilo 198 članova; godine 1960. bilo ih je 206; godine 1965. ima ih 214; godine 1970. broj se popeo na 244; a 1975. doseglo je brojku od 310 članova.
Ovakav porast članstva, posebno poslije 1970., tumači se time što su se u udruženje 'Dobri pastir' počeli učlanjivati i svećenici izvan Bosne i Hercegovine. Za kasnije godine nemam podataka, ali broj vjerojatno nije opadao, nego je i dalje blago rastao."

Udruženjaša je bilo toliko puno, da se biskupi u BiH nisu usuđivali protiv njih poduzimati nikakve ozbiljnije mjere, jer bi, primjerice, u slučaju suspenzije tih svećenika, vjerojatno pola župa u Bosni ostale bez župnika.

Prema tome, nisu u pravu oni koji govoreći o udruženju "Dobri pastir", tvrde da je to samo "jedna mala skupina", "šačica bosanskih franjevaca" i sl.


Ekstremniji oblici suradnje s komunističkim režimom 

Dok većina članova "Dobrog pastira" nije ulazila u ozbiljnije veze s vlastodršcima, bilo je i onih (uglavnom, u vodstvu organizacije) koji su se tješnje povezali sa strukturama vlasti SFRJ.

Već godinama po internetu kolaju razne priče o prošlosti pojedinih bosanskih franjevaca, koji su bili u vrhu udruženja "Dobri pastir". Mislim, dakako, na one famozne "daidže", "crvene fratre".

Vjerojatno ste se susreli s takvim tekstovima, jer se dosta često pojavljuju na desnim portalima. Iako se u njima ponekad prenapuhavaju neke stvari, ima tu i netočnosti, ali i dosta točnih stvari.

Na primjer, u tekstu Ilije Zovka iz srpnja 2010. (hrsvijet. net):
"Profesorskim zborom provincije Bosne Srebrene ravnaju ljevičari

Kroz udruženje 'Dobri pastir' vremenom se profilirala jedna skupina bosanskih franjevaca koja po svome svjetonazoru značajno odudara od pojma klasičnog franjevca u bilo kojoj od franjevačkih provincija u Hrvata. 
Na sjemenu koje su u poratnim godinama posijali jugoslavenski komunisti, je stasala skupina bosanskih franjevaca predvođena fra Markom Oršolićem i fra Petrom Anđelovićem. U početku nisu imali nikakav značajniji utjecaj. Fra Marko Oršolić je bio profesor povijesti na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Većini svojih učenika, danas franjevaca srednje životne dobi, ostao je u sjećanju kao profesor koji je svako svoje predavanje vodio ka temi Drugog svjetskog rata i navodno negativnoj ulozi Katoličke Crkve u tom razdoblju. Poglavito je rado govorio o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu, ističući pri tome Stepinčevu ulogu kao izrazito negativnu i štetnu.
Za Oršolića je vezan još jedan nesvakidašnji raritet. Ekskurzije polaznika Visovačke franjevačke gimnazije redovito je vodio Titovim stazama revolucije, tako da su Kozara, Neretva, Sutjeska i Jasenovac bila redovita odredišta njegovih učenika.
Nekadašnji provincijal Bosne Srebrene fra Petar Anđelović, dugi je niz godina bio miljenikom jugoslavenskih komunističkih vlasti. Za svoj rad u očuvanju 'bratstva i jedinstva' odlikovan je Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom. Prema napisima nekih tiskovina, Anđelović je sedamdesetih godina prošlog stoljeća navodno bio i član Socijalističkog saveza, te istaknuti član uprave beogradske Crvene zvezde."

Optužbe koje iznosi Vice Vukojević su još ozbiljnije (LINK):
"Pojašnjavajući razloge objavljivanja ove knjige, Vice Vukojević se osobito osvrnuo na aktivnosti UDBA-e uperene prema Katoličkoj crkvi.

-Nedavno sam imao prigodu slušati prigovore fra Luke Markešića vezane za suradnički karton njegovog istomišljenika fra Marka Oršolića – kazao je Vukojević, navodeći kako između Markešića i Oršolića postoji velika razlika. „Analizom dokumenata utvrđeno je kako je fra Marko Oršolić bio nazočan jednom skupu u Njemačkoj na kojem su se pjevale hrvatske pjesme. Međutim, nije to prijavio, ali je umjesto njega to prijavio netko drugi, pa je Oršolić od partnera Komunističke partije, što su bili svi članovi Udruženja Dobri Pastir, za kaznu preveden u suradnika, što je bio najniži oblik suradnje“ – kazao je Vukojević. Ustvrdio je kako nije bilo nikakve potrebe takve mjere primijeniti i prema fra Luki Markešiću.

-Markešić je bio lojalan partner Saveza komunista a od takvih se ne prave obični suradnici. Svoje partnerstvo Markešić je dokazao i dokazuje nizom postupaka pa tako i knjigom „Crkva u samoupravnom socijalizmu“, što je puno više nego je Partija tražila od svojih partnera unutar Crkve – istaknuo je Vukušić.

Govoreći o samim počecima tog partnerskog odnosa između Komunističke partije i određenih skupina unutar Crkve, Vukojević je ukazao na razdoblje nakon II. svjetskog rata, kada su određeni svećenici slijedili primjere sasvim suprotne onom uzoritog kardinala Alojzija Stepinca i mnogih drugih njegovih supatnika.

-Dostupni arhivski dokumenti nedvojbeno pokazuju da su Komunistička partija i UDB-a u poratnom razdoblju osnovali Udruženje Dobri pastir i preko njega kontrolirali procese – kazao je Vukojević.

Kao primjer te suradnje naveo je fra Josipa Markušića, poratnog provincijala Bosne Srebrene i gosta na II. zasjedanju AVNOJ-a.

-Iz Markušićevih prijepiski s Vatikanom vidljivo je kako je Sveta Stolica zabranjivala suradnju s komunističkim vlastima i osnivanje udruženja bez dozvole papinske nuncijature, na što su se čak tri franjevačka provincijala oglušila – kazao je Vukojević, istaknuvši kako je suradnja koju je koncem četrdesetih godina s KPJ i UDBA-om uspostavio fra Josip Markušić još uvijek ostala aktualna jedino unutar jedne skupine franjevaca u provinciji Bosni Srebrenoj."

Internetom također kola preslika nekog (navodnog) dokumenta UDBE, koji pokazuje da je fra Marko Oršolić 1971. g. angažiran kao suradnik UDBE pod kodnim imenom "Prometej", a 1973. dobio je novi pseudonim "Oskar".






Neću dublje ulaziti u ovo, jer nisam za to kompetentan...

Nego, govorit ćemo sad o nečemu što je daleko važnije: o teološkim stavovima (bivših) udruženjaša.



OD TITOIZMA DO NOVE LJEVICE
("BOSANSKA TEOLOGIJA OSLOBOĐENJA")

Druga generacija članova udruženja "Dobri pastir", koja stupa na scenu poslije II. vatikanskog koncila, uvelike se inspirirala idejama nove ljevice, Frankfurtske škole i posebno krivovjerne južnoameričke "teologije oslobođenja".
Početkom 1970-ih, među sarajevskim pseudofranjevcima su u potpunosti prevladali ultramodernisti i ultraljevičari. Neki od njih toliko zaraženi sekularnom ideologijom da ih samo nijanse dijele od potpune apostazije od kršćanske vjere.

A ipak, osobe iz tog miljea preuzele su sve važnije položaje u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj.

Tadašnji vrhbosanski nadbiskup Smiljan Čekada je otvoreno osuđivao to ljevičarenje, i čak odbio svećeničko ređenje dvojici franjevačkih bogoslova, optuživši ih za modernizam.

Evo kako taj događaj opisuje Lučić (Komunistički progoni Katoličke crkve u BiH, str. 63.):
"Franjevačka teologija u Sarajevu izdavala je zbornik Jukić, u čijem su izdanju za 1971. izišli tekstovi fra Mile Babića, fra Grge Velića i fra Rude Barišića, koje je sarajevski nadbiskup Smiljan Čekada proglasio krivim, uvrjedljivim i sablažnjivim, jer 'iznose misli, teorije i teze koje nisu u skladu s crkvenom naukom, nego svojom konfuznošću, odsutnošću dogmatske preciznosti i modernističkim mentalitetom i mnogim pogrdama na adresu Crkve i njezine hijerarhije, vrijeđaju katoličku vjersku povijest.'
Tekstovi su doživjeli kritiku i unutar franjevačke zajednice, a nadbiskup Čekada, osim zabrane zbornika, odbio je i svećeničko ređenje Barišiću i Babiću, što je izazvalo reakciju svih sedamdeset i četvoro franjevačkih studenata na teologiji, koji su uputili pismo nadbiskupu, u kojem ga obavještavaju da se oni solidariziraju s kažnjenim kolegama i s njima u potpunosti dijele stavove iznesene u Jukiću."

A taj zbornik "Jukić" nije bio ništa drugo nego plod hipijevskog duha 68-maša, kojim se ponose i sarajevski "crveni fratri":
"U tekstu objavljenom u povodu tridesetogodišnjice izlaska časopisa Jukić, napisano je da je časopis nastao potaknut 'studentskom revolucijom iz 1968.', a u njemu se zrcali svijest i duhovnost šezdesetosmaša.
Fra Luka Markešić napisao je i 1980. objavio u zborniku Jukić rad Crkva u samoupravnom socijalizmu, a zatim ga je izdao kao posebnu knjižicu. Bio je to pokušaj određenja filozofske podloge za snošljivost i suradnju Crkve i socijalističke države."


Sve tiskovine koje je izdavalo udruženje "Dobri pastir" od samih početaka, odišu modernizmom. Još godinama prije II. vatikanskog koncila, oni su otvoreno širili međureligijski sinkretizam. To je bio pokušaj da se titoističko "bratstvo i jedinstvo" prenese na vjersku razinu.
Moram reći da je ta pojava isprva bila neovisna o teološkom neomodernizmu, koji se u isto to vrijeme javljao na Zapadu.

No, nije trebalo dugo čekati da se naši titoisti povežu sa zapadnim neomodernistima. Tako je npr. upravo fra Marko Oršolić vodio onaj poznati intervju s Karlom Rahnerom, koji je objavljen u Glasu koncila u ožujku 1972. god.

Napominjem da je Glas koncila kroz cijele 1970-e bio izrazito lijevo orijentiran. Na njegovim su stranicama najviše prostora uvijek dobivali modernisti i "progresisti".

Oršolić je također tijekom 1970-ih nastojao popularizirati južnoameričku "teologiju oslobođenja", u čemu mu je opet pomagao Glas koncila, koji je objavljivao njegove intervjue sa istaknutim predstavnicima tog južnoameričkog krivovjerja.

Lučić je i to dobro uočio:
"Dio svećenika koji je prihvatio komunistički sustav, kao realnost s dugim vijekom trajanja, tražio je načine kako bi sustav prihvatio njih. S tim ciljem nastojali su pronaći i afirmirati crkvene ljude koji bi poslužili kao primjer. Tako su isticali Camila Torresa, koga fra Marko Oršolić naziva 'Che Gevara u mantiji', a o kome je napisao i knjigu Kršćanin u službi revolucije.
Zatim su popularizirali i brazilskog biskupa Heldera Camara, koga su zvali 'crveni biskup'. On je dao intervju Glasu koncila, u kojem se pozitivno izrazio o socijalizmu i posebno istakao jugoslavenski primjer."
A do kuda je to išlo...
"Budući da u Jugoslaviji nije bilo moguće pronaći 'crvenog biskupa' kao u Južnoj Americi, pronađen je 'crveni fratar'; bio je to hercegovački franjevac fra Zlatko Sivrić. On je od države dobio Orden bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem i nadimak 'crveni fratar', što je bio i naslov feljtona, a zatim knjige koju je o Sivriću napisao Branko Ignjac.
U časopisu Udruženja, populariziran je i Leonardo Boff i teologija oslobođenja..."

Što se tiče Oršolićeve knjige Kršćanin u službi revolucije, koju je izdala "Kršćanska sadašnjost", dobila je razne osvrte i u "vjerskom" i komunističkom tisku.

Evo osvrt u Reviji za sociologiju iz lipnja 1978. god.




Oršolić danas više ne veliča revoluciju. Njegov ljubljeni komunizam se srušio kao kula od karata. Ali zato su on i ostatak daidža pronašli novog idola - multikulturalizam.

U zadnjih 20 godina, bivše vodstvo Udruženja "Dobri pastir", uglavnom se kreće u krugovima "civilnog društva", "udruga za ljudska prava" i sl.

O njihovim političkim stavovima ne trebam pričati, jer su drugi o tome već sve rekli.

Vjernike bi trebalo daleko više zabrinjavati što oni cijelo ovo vrijeme šire modernističko krivovjerje, a da ih nitko iz crkvenog vrha ne sankcionira.

Može se reći da su se daidže danas skladno stopili sa sveopćom liberalnom dekadencijom. Sve što oni govore i rade usmjereno je na relativizaciju katoličke vjere i njezino stapanje s ostalim vjerama u nekakvu "multireligiju".



AUDIATUR ET ALTERA PARS

A sada poslušajmo što sami (bivši) udruženjaši kažu o svojim postupcima za vrijeme komunizma, kako opravdavaju Udruženje "Dobri pastir" i svoje tadašnje (i sadašnje) vjerske i ideološke stavove.

Fra Ivan Šarčević u intervjuu za lupiga.com (siječanj 2014.):
"Bosanske franjevce mnogi danas, od Nine Raspudića pa nadalje, optužuju zbog svećeničkog udruženja 'Dobri pastir', da smo, eto, bili suradnici komunističkog režima, pa i Udbe.
A tko je bio heroj u to vrijeme, kao prvo da upitamo?
I što su to i koga su doista bosanski franjevci izdali?
Budući da u nas nije provedena nikakva lustracija, skoro najlošiji ljudi iz prošloga sistema popravljaju svoju lošu prošlost nastavljajući slične nemoralne rabote: optuživanje nevinih.
Ne spominju pritom da je u 'Dobrom pastiru' bio i dio hercegovačkih franjevaca, zatim dio dijecezanskog klera.
Nikada to udruženje nije izrijekom zabranjeno ni od Crkve.
Nije tu u pitanju bila nikakva sistematska suradnja s režimom, kao što je kasnije bila ona s Tuđman-Bobanovim projektom, nego se radilo o želji da se preživi, a to je tražilo neki dijalog.
U konačnici, ono što je Drugi vatikanski sabor potvrdio u odnosu prema drugim vjernicima i ateistima, pročitajte deklaraciju Nostra aetate, konstituciju Gaudium et spes..."

Fra Mile Babić o sukobu s nadbiskupom Smiljanom Čekadom početkom 1970-ih oko zbornika Jukić (prenosim pitanje i odgovor iz njegovog intervjua, 24. svibnja 2014., za  autograf.hr.):
"Član ste Internacionalnog uredničkog vijeća 'Conciliuma'. Što vam to znači, tim više što ste kao mlad teolog, još za vrijeme bivše Jugoslavije, upravo nadahnuti 'Conciliumom' pokrenuli časopis 'Jukić', što je izazvalo burne reakcije tadašnje crkvene, ali i političke nomenklature?

Prije dvije godine izabran sam u uredništvo časopisa koji čitam od 1968., kad sam postao student na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. To je bila i godina studentske revolucije u Europi. Iz 'Conciliuma' i iz studentske revolucije naučio sam i postao svjestan da je temeljna čovjekova sloboda - sloboda savjesti. Nijedna institucija na ovoj zemlji i nijedno ljudsko stvorenje nemaju pravo dovoditi u pitanje tu temeljnu čovjekovu slobodu. Na slobodi savjesti se temelji sloboda misli i sloboda govora. Nadahnuti time, franjevački studenti u Sarajevu, koji su bili članovi zbora Jukić, pokrenuli su zbornik 'Jukić', koji objavljuje tekstove u duhu te temeljne slobode i sveopćeg humanizma. Protivnici slobode misli i govora na svim stranama osuli su paljbu na prvi broj 'Jukića' koji se pojavio 1971."

A u intervjuu 15. veljače 2012., Babić doslovno kaže "Crkva je tu da služi svijetu" (LINK):
"Prošle godine je bila 40-ta obljetnica trajanja zbornika 'Jukić', čiji ste glavni urednik preko 30 godina. Koje su osnovne poruke svih dosadašnjih brojeva 'Jukića'?

Dr. fra Mile: Osnovna poruka zbornika Jukić od početka do danas ostaje ista: pisati u skladu s vlastitom savješću; biti intelektualno pošten i odmjeren; biti krajnje otvoren prema svemu što je drugo i drugačije. Članovi uredništva od početka do danas se bore iz iskrenoga nagnuća za vjerodostojnost kršćanskoga života, za ljudsko dostojanstvo i slobodu, jer je sloboda bit ljudskog bića. Oni ističu da je Crkva radi svijeta, ona je tu da svijetu služi. Obogatiti nas mogu samo oni drugačiji od nas, otvorenost drugome nas obogaćuje, a ne osakaćuje."

Fra Marko Oršolić pak gotovo nikad ne govori o svojim aktivnostima za vrijeme komunizma, iako se u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju (lipanj 2006.) suočio s pitanjem o svojim marksističkim stajalištima:
"Smeta li Vam kad Vas zovu 'crveni fratar'?
- Ne smeta mi, a ne znam ni što to znači. Pa svi smo crveni ispod kože. Mislim da me zovu tako jer sam se bavio studijem marksizma, ja sam više marksolog.

Imate li problema u crkvenoj hijerarhiji zbog svojih stajališta?
- Nemam nikavih problema unutar Crkve. Zašto bih imao, zar govorim nešto krivo? Neka me demantiraju - bit će mi drago."

U tom grmu leži zec!
U tome i jest cijeli problem. Oršolić i njemu slični nikada nisu bili sankcionirani za svoje javno širenje krivovjerja.
I zato su osobe u crkvenom vrhu, koje toleriraju krivovjerni rad raznih Oršolića, najviše krive za cijelu ovu situaciju.

Ali, to je taj "aggiornamento"... tolerancija prema svemu i svačemu. Teška anarhija... u kojoj kao da ne postoji službeni crkveni nauk, već svaki svećenik može izmisliti svoju vlastitu teologiju i svoj vlastiti nauk.
I takvo stanje traje već desetljećima...



ZAKLJUČAK

Možda sam previše proširio ovu temu. No, bilo je potrebno navesti sve one podatke o udruženjašima, da se vidi da to nipošto nije bila jedna "mala skupina" (kako se to tješe neki konzervativci), već jedna prilično brojna skupina svećenika, čiji je utjecaj dopirao do velikog broja vjernika.

Pitanje koje sam postavio na početku glasi: Koga je bilo više - svećenika koji su stradali od jugokomunističkog režima ili svećenika koji su surađivali s tim režimom?

Ovdje sam uzeo slučaj svećenstva u BiH, jer se na njemu najlakše može istraživati to pitanje.
A pitanje s početka možemo postaviti još preciznije:
Koga je bilo više - svećenika koje je ubio Titov režim ili svećenika koji su bili članovi Titove udruge "Dobri pastir"?

Ovo su rezultati:
Ukupan broj svećenika ubijenih od strane komunista u BiH = 136
Broj svećenika-članova udruženja "Dobri pastir" (1970. god.) = 244

Treba uzeti u obzir da je i nakon 1970. g. broj članova "Dobrog pastira" stalno rastao (1975. g. bilo ih je 310), no tada su se, kako kaže fra Velimir Blažević, u udruženje počeli učlanjivati i svećenici izvan BiH. Zato je za realnu procjenu najbolje uzeti 1970. godinu.

Kako god okrenete, broj titoista daleko nadmašuje broj mučenika.

Najveća šteta koju je jugokomunistički režim zadao vjeri na ovim prostorima je to što je proizveo ovu gomilu izdajnika, koji su svi redom kasnije postali ultramodernisti.
Od njihovog se otrovnog utjecaja nećemo oporaviti još desetljećima...





Broj komentara: 10:

  1. Potrebna je lustracija.

    Zapravo, potrebna nam je inkvizicija!

    OdgovoriIzbriši
  2. Nek se otvore arhivi. Nek se objavi točan popis svih svećenika koji su bili u komunističkim staleškim udruženjima. Inače će ovo pitanje i dalje biti obavijeno atmosferom tajnosti.

    OdgovoriIzbriši
  3. To ti je isto kao da kažeš neka se raskrinka sva politička Vlada i političari pa vidiš da to nije moguće jer su umreženi, a kako u politici tako i u crkvi sve je umreženo oni koji se čine velikima naizgled no izgled vara.
    Kako u državi tako i u crkvi zapravo rekla bih da je temelj za loše stanje u državi uzrok u lošem stanju u crkvi...

    Tko želi i moli prepoznat će Istinu jer objavit će mu se jer Bog se ne uskraćuje onima koji ga traže čista srca...

    OdgovoriIzbriši
  4. hvala za ovaj malo"neugodan"ali iskren tekst kojim nam otvarate oči...Bvb+M. Avč

    OdgovoriIzbriši
  5. Hvala vam na trudu. Posebno me razočarao čovjek koji me krstio, fra Mile Babić, sa svojim stavovima o odnosu Crkve i svijeta. F. P.

    OdgovoriIzbriši
  6. Crkva nije tu da služi svijetu, kako kaže fra Mile, niti da je svijet obogaćuje. Crkva je tu da naviješta Evanđelje i da se grješnici koji prihvate Krista spase, jer je svijet već osuđen. Zato Crkvu Sveti Oci uspoređuju sa brodom, ili Noinom arkom.

    OdgovoriIzbriši
  7. Glas koncila je prošao put od ljevičarskog modernističkog biltena do neokonzervativnog glasila.

    Jedina konstanta u Glasu koncila koja se nikada ne mijenja je dosljedno suprotstavljanje crkvenoj tradiciji, naročito tradicionalnoj misi.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Zapravo je Glas Koncila otprilike na istim (modernističkim) pozicijama. Samo što je ljevičarstvo iz šezdesetih danas neošonjzervativni mainstream. Sustav se kreće ulijevo.
      Dakako, suprotsravljanje Tradiciji je njihov aksiom, a Crkve prije Ivana Pavla II. nije bilo.

      Izbriši
    2. Usput, hvala autoru na iscrpnom članku. Ovo smo znali po usmenim pričanjima i u najosnovnijim crtama.

      Izbriši
  8. Cijeli današnji "vjerski tisak" promiče razne grane modernizma.
    Ako usporedimo "Glas koncila" i "Svjetlo riječi" vidjet ćemo da su u teološkom smislu i jedan i drugi list modernistički, a razlika je samo u nekim političkim pitanjima. "Glas koncila" ima jedan domoljubni štih, dok "Svjetlo riječi" podržava multikulturalizam.

    Moglo bi se to reći ovako: "Glas koncila" promiče nekakav "domoljubni" modernizam, a "Svjetlo riječi" promiče internacionalistički modernizam.
    I jedni i drugi su okorjeli modernisti.

    OdgovoriIzbriši