Zašto ne bismo i dalje mogli moliti da Gospodin ponizi neprijatelje Crkve?

Glavni prigovori mons. Čedomila Čekade u vezi postkoncilske nove liturgije vezani su uz loše prijevode liturgijskih knjiga. Posebno mu je smetalo to što je u kanonu "pro multis" krivo prevedeno kao "za sve ljude". On u tome vidi samovolju prevoditelja, i kaže: "Pogibeljno je to, pa, za moj ukus, i preuzetno i neukusno."
Vidio je problem i u tome što je Duda-Kaštelanov prijevod Biblije unesen u liturgijske tekstove. Čekada nikada nije prihvatio taj prijevod, i u svojim je tekstovima citirao Sveto pismo isključivo prema Vulgati.

No, jesu li za njega sporni samo loši prijevodi?
Ako malo pažljivije čitate Čekadine članke, primijetit ćete da tu nisu u pitanju samo prijevodi, već i sveopća razvodnjenost i relativizam koji se nalaze u samim molitvama novoga misala (i u latinskom izvorniku!). Svakome je više nego jasno da su one sastavljene s očitim motivom ugađanja ovome svijetu. Uklonjene su sve molitve koje su "preoštre" za liberalni svijet.
Primjerice, mons. Čekada pita: "Zašto ne bismo i dalje smjeli moliti da Gospodin ponizi neprijatelje Crkve?"
Ovo su Čekadine riječi (Za Crkvu; za Papu! Protiv modernizma i kontestacije!, 1975., str. 95.-96.):

"Što je u Crkvi posvećeno legitimnim, stoljetnim, uzusima, to treba da bude norma i našoj generaciji. Preči je auktoritet Crkve i kontinuitet u njezinu vjerovanju i molitvi, nego reformatorska pamet samosvijesnih (ali i samozvanih) teoloških i liturgijskih stručnjaka.
Zašto - da navedem još samo jedan primjer - ne bismo i dalje smjeli moliti da Gospodin 'ponizi' neprijatelje Crkve, kad se taj isti izraz nalazi na bezbroj mjesta u Svetome Pismu i Staroga i Novoga Zavjeta, pa i u Gospodinovim ustima?
Barem Bog ne mrzi, ni kad ponizuje. Poniženje je kod njega uvijek i poziv na obraćenje i pokoru, i obećanje oproštenja i spasenja (Ez. 18, 23). A elementarni je postulat etičkog reda, da grijeh i pobuna protiv Boga budu poniženi, pa i kažnjeni."

Naravno, nisu svi razmišljali kao mons. Čekada.
Bilo je i dosta onih koji su s oduševljenjem dočekali novusordo-razvodnjenost. Prije svih, udruženjaši - oni koji su se prodali ovome svijetu davno prije II. vatikanskog koncila - i njihovi učenici.

Ovdje moram spomenuti neke od njih, jer je njihov utjecaj i danas velik.
Grupa "crvenih fratara" okupljena oko zbornika "Jukić" još je u ono vrijeme otvoreno napadala tradicionalnu liturgiju. Smetalo im je što je tradicinalna liturgija u potpunosti teocentrična i okrenuta prema vječnom životu.
Tako je fra Rudo Barišić (u  zabranjenom broju "Jukića", 1972. g.) napao tradicionalnu misnu molitvu: "Bože, daj da preziremo zemaljsko, a ljubimo nebesko."

Mons. Čekada je odgovorio Jukić-modernistima u članku "Ovdje i sad ili ondje u vječnosti?" (1973. g.):

"Nemaju [ti] ljudi ni kršćanskoga duha, ni prirodne logike. Nemaju ni smisla za odgovornost. Nijesu to samo plitke fraze; to su i teške religiozne zablude. Vrlo lošu svjedodžbu tim sebi daju.
A ima ih, nažalost, i kod nas takvih. Najprije je, pod tom parolom, Tihomir Zovko izveo na pozornicu svoje riječke 'neofite', a onda nas je, lanjske godine, fra Mile Babić u 'Jukićevu' zborniku ponovo, u ime 'koncilske' novine, sve pozvao na slobodu i odgovornost: 'Za ovaj svijet ovdje i sada'. Debelo je majuskulama otisnuo taj svoj slogan; imala bi to, očito, biti srž, 'quinta essentia', njegova famoznog članka 'Teologija nekad i danas'.
A u istom se je stilu njegov kolega i sumišljenik fra Rudo Barišić sav okomio na starinsku crkvenu misnu, molitvu: 'Bože, daj nam prezirati zemaljsko, a ljubiti nebesko!'
Potpuno ignorantski okomio...
Ne ćemo ih poslušati, te 'ideologe' sekularizacije u Crkvi. Ne ćemo za njima."

Podsjećam vas da je u to vrijeme vrhbosanski nadbiskup bio Smiljan Čekada (Čedomilov brat).
Nadbiskup S. Čekada je optužio Babića i Barišića za modernizam i odbio im svećeničko ređenje. No, Babić je onda otišao u Njemačku po ređenje... A danas nam se predstavlja kao nekakva moralna vertikala... Ali, to je već druga tema.

Stavovi modernista o liturgiji samo su odraz njihovog općenitog relativističkog metaliteta.
Mons. Čekada je još 1967. g. odlično opisao taj mentalitet (Kuća na kamenu - pokoncilski problemi Crkve, str. 13.):

"...pod krinkom humanitarnosti i pacifizma, samilosti prema ljudskim bijedama, pomaganja ljudskom društvu, reklamiraju naturalizam; deificiraju čovjeka i ljudska društvena ostvarenja i povlače u sumnju kršćansko shvaćanje grijeha i otkupljenja. Od apostolske prilagodljivosti napravili su lajicizaciju kršćanstva, koja bi od strane Crkve licencirala sve svjetske poroke i duhu svijeta širom otvorila vrata u svetište."

Znate i sami da nije reformirana samo liturgija, nego i sve ostalo.
Evo, na primjer, što Čekada kaže o reformama duhovnih vježbi
(Kuća na kamenu, str. 82.-83.):

"Ponegdje su već bili počeli u tom smislu reformirati duhovne vježbe. Pravili su mnoge koncesije tome novom tipu duhovnosti. U slobodno se vrijeme i pod ručkom i večerom razgovaralo.
Ignacijansku, sistematičku, metodu zamjenjivali su slobodnim improvizacijama svake vrsti. I duhovne su vježbe postajale sve više pozorištem individualne samoafirmacije, slobodnog izbora, religioznog ekshibicionizma. "Karizmatičari" su i u njima vodili prvu riječ.
Međutim, eksperimenti s tim novim tipom duhovnih vježbi nijesu uspjevali. Ljudi ozbiljnijih zahtjeva u duhovnom životu nijesu bili zadovoljni. Sve je manje bilo plodova obraćenja i posvećenja, a sve više šupljeg 'ideologiziranja', 'debate', 'kontestiranja'. I u eksperimentima na najvišem niveau-u; i u režiji velikih, kao što je bio p. Lombardi.
Što su god više modernizirali duhovne vježbe, to su one donosile manje ploda. A sekularizacija i lajicizacija u svećenstvu, po samostanima, među vjernicima, hvatala je, međutim, sve više maha."

Mislim da ne možemo govoriti o reformama, a da ne spomenemo "ekumenizam". Zato je zanimljivo vidjeti što je mons. Čekada mislio o "ekumenizmu".
On je svoje stajalište iznio 1970. g. u članku "Ekumenizam i njegovo naličje":

"I u koliko tu još uopće ima pozitivnoga kršćanstva, taj mu je 'ekumenizam' dao više protestantski nego katolički tip. Sve je u njemu bliže protestantizmu i idejama reformatora nego katolicizmu i nauci Tridentinskog sabora.
Od protestanata se uopće ne traži nikakvo približavanje katolicizmu, ne traže nikakve koncesije Rimu - nažalost, oni u većini nijesu na njih ni spremni - koncesije čine samo katolici: oni prihvaćaju protestantske teze...
Modernistički 'ekumenizam' okrenuo se je, vidimo, sav prema protestantizmu i reformaciji. I riješio je problem okupljanja i ujedinjenja kršćanstva na najjednostavniji - ali i, sa katoličkog stanovišta, najgori i najneprihvatljiviji - način: totalnom kapitulacijom katolicizma; naknadnim, zakašnjelim, prihvaćanjem reformacije. I to manje one stare, Lutherove, a više one nove: racionalističke, 'prosvjetiteljske' i, u stvari, bezvjerske. Od kršćanstva je ostalo samo ime. Pod njim se krije naturalizam i pobuna protiv svega što je nadnaravno.
A neka nam se ne kaže, da pregonimo! Nedavno je preda mnom govorio jedan naš mladi svećenik: 'Luther je u stvari samo za 450 godina anticipirao reformu II. vatikanskog sabora: ona bi bila već onda provedena, da nije bilo tridentinskog nerazumijevanja i reakcije.'...
Nije, mi opet kažemo, 'ekumenizam' rodio pokoncilskog modernizma. Proces je obratan. Modernizam je stvorio svoj tip 'ekumenizma' i učinio od njega još jedno oruđe u borbi za praktičnu, najprije dekatolizaciju, a onda i dekristijanizaciju Evrope i zapadnog svijeta."

Vratimo se sad na novus ordo.
Trebamo reći da mons. Čekada, unatoč svim iznesenim kritikama, nije ulazio otvorene sukobe s novom liturgijom. Bio je vrlo oprezan kad je pisao o toj temi. Čak je jednom napisao da skupine kao Una voce "pretjeruju".

Međutim, što je Čekada doista mislio o novus ordo liturgiji, možda je nehotice otkrio kad je u članku "Je li II. vatikanski sabor zatajio?" napisao:

"Nitko ne bi, prije Sabora, povjerovao da ćemo samo za tri, četiri godine, doživjeti totalni liturgijski zaokret prema skupnoj i pučkoj liturgiji na narodnom jeziku; zaokret od čitavih 180 stupnjeva, a na račun milenijske dotadašnje liturgijske prakse, pa donekle i teorije. I uz rizik mnogih i teških zloraba.
Zloraba, na koje, dakako, mjerodavni krugovi reagiraju. Moraju reagirati. U interesu svetosti same liturgije.
Na ulicu su već stali, u Americi, iznositi misu, i davati joj socijalno-revolucionarnu funkciju, mjesto one otkupiteljske i žrtvene, koju joj je dao Krist."

Što se promijenio u ovih skoro 50 godina nove liturgije?

Molitva na nakanu pape

Jedan od uvjeta za dobivanje potpunog oprosta je molitva na nakanu pape.

Što je to "nakana pape"?

Prije reforme discipline oprosta (1967.-1968.), postojao je vrlo precizan odgovor na to pitanje.

Kongregacija za oproste je 1847. g. dala jasnu definiciju:

"Intentio pontificis est exultatio sanctae Ecclesiae, extirpatio haereseum, propagatio fidei, peccatorum conversio, pax et concordia inter principes christianos."

("Nakana prvosvećenika je uzvišenje svete Crkve, iskorijenje krivovjerja, proširenje vjere, obraćenje grešnika, mir i sloga između kršćanskih vladara.")



Taj se odgovor kasnije ponavljao u teološkim knjigama - sve do 1960-ih.


Na primjer, evo kako to izgleda u knjizi istaknutog isusovca Arthura Vermeerscha
Theologiae moralis principia - responsa - consilia (tom. III., Rim, 1948., str. 377.):

 

Vidimo i dodatak koji je se s vremenom počeo dodavati definiciji: 

"Satis est ut orans velit preces offerre ad intentionem summi pontificis vel ad indulgentias lucrandas."

("Dovoljno je da molitelj želi molitve prikazati na nakanu vrhovnog prvosvećenika ili za dobivanje oprosta.")

Taj dodatak pripada novijem vremenu.

Ako čitate odredbe o potpunim oprostima starije od 19. stoljeća, vidjet ćete da se najčešće izričito traži molitva za uzvišenje svete Crkve, iskorijenje krivovjerja i slogu među kršćanskim vladarima.

Evo, na primjer, potpuni oprost koji je u lipnju 1734. g. papa Klement XII. podijelio za kapucinske crkve (francuskih i irskih kapucina) u misijama među nevjernicima.

Klement XII. daje potpuni oprost vjernicima koji na spomendan sv. Ludovika Kralja (sv. Luja IX.) pobožno pohode neku kapucinsku crkvu u tim krajevima "et ibi pro christianorum principum concordia, haeresum extirpatione ac sanctae Matris Ecclesiae exaltatione pias ad Deum preces effuderint" ("i ondje za slogu kršćanskih vladara, iskorijenje krivovjerja i uzvišenje svete Majke Crkve pobožne molitve Bogu upute").

(E. Amort, De origine, progressu, valore et fructu indulgentiarum, 1735. god.) 

Iste ili slične uvjete naći ćete i u odredbama drugih papa o oprostima.

Da ih ne nabrajam sve, navest ću još samo jedan primjer... iz naših krajeva.

Ponos vrpoljačke bratovštine

Matrikula župe Vrpolje

U Vrpolju kod Šibenika je nekada postojala bratovština, čija matrikula potječe iz 1630-ih. Matrikula je pisana (tadašnjim) hrvatskim jezikom.

Bratovština je bila posebno ponosna na bulu pape Urbana VIII. iz ožujka 1634. god., koja je također prevedena na hrvatski.

Tom je bulom papa Urban VIII. podijelio potpuni oprost članovima vrpoljačke bratovštine, na dan upisa u bratovštinu i na času smrti. 

Podijelio im je potpuni oprost i na blagdan Velike Gospe, ako se ispovijede, pričeste i u vrpoljačkoj crkvi pobožno pomole "za jedinstvo principov karstijanskih, za iskorenje odmetnikov i za uzvišenje svete Matere Crikve".

Don Srećko Pavić - protiv udruženjaša i civilnog braka

Prenosim tekst o don Srećku Paviću (1900.-1988.) iz glasnika Šibenske biskupije "Mihovil" (br. 25-26., str. 92.-93.).

Don Srećko je ostao zapamćen kao žestoki borac protiv udruženjaštva, zbog čega je bio u neprekidnom sukobu s komunističkim vlastima.

Pamti se i danas još jedna (ne)zgoda iz njegovog života. 1957. god. završio je u zatvoru jer je propovijedao protiv civilnog braka:

"1957. godine sudac za prekršaje osudio ga je na 15 dana zatvora ili 12 000 dinara globe pod optužbom da je 21. studenoga u propovijedi govorio protiv civilnog braka. Pojedini vjernici bili su spremni skupiti novac da se može platiti globa. Međutim, don Srećko se odlučio za zatvor."

Što su naše patnje prema njihovima?

"Zar nemam priliku svaki dan čitati u martyrologiju, zbijenu doduše, ali punu sadržaja, povijest tisuća svetih mučnika naše Crkve? Što su naše patnje prema njihovima?
Ta misao me često zahvaća, kada čitam martyrologij. Kod prime u breviru čitamo crvenim slovima ispisanu opasku: 'Deinde in choro legitur Martyrologium, quod laudabiliter fit etiam extra chorum.' Ja bih iza 'laudabiliter' dodao još i 'valde utiliter', baš za ove naše dane, kad se sotona preko svojih crvenih šegrta napinje iz petnih žila, da ulije strah u kosti vjernicima Crkve, u prvom redu dakako svećenicima, prema onoj: 'Percute pastorem et dispergentur oves.' (Mt 26, 31)"

- bl. Alojzije Stepinac 
(Pismo p. Ivanu Kukuli, 9. rujna 1959.)

Koga je bilo više - mučenika ili otpadnika? (2. dio)

Ovaj put idemo malo dalje u našu prošlost... U doba turske vladavine na ovim prostorima.

Rado se sjećamo naših junaka i mučenika koji su ustrajno sve do smrti svjedočili katoličku vjeru. Njihova su imena zauvijek zapisana u narodnima pjesmama i lokalnim martirologijima.

Ali što je s onim našim drugim sunarodnjacima, koji nisu pokazivali takvu ustrajnost?
Što je s poturicama i ostalim otpadnicima?

Iz proučavanja otpada pojedinih svećenika možete ponekad više naučiti, nego iz života mučenika.
Naime, otpadnici su daleko sličniji prosječnoj (statističkoj) većini ljudi, nego mučenici (koji su najčešće izuzetni pojedinci).

Ljudi su većinom vrlo nestalni, bez čvrstih uvjerenja, i povode se za svim vjetrovima. 
Čovjek lako padne. Vrlo, vrlo lako.
Nitko se ne bi trebao pouzdavati u sebe i umišljati si da je hrabar, ili umišljati si da će baš on ustrajati do kraja.
Trebamo moliti za dar ustrajnosti u vjeri.

Kad čitamo o otpadnicima i njihovom nesretnom udesu, dolazi nam u sjećanje ozbiljno upozorenje sv. Pavla:
"Oni su zbog nevjere odlomljeni, a ti po vjeri stojiš. Ne uznosi se, nego strahuj! Jer ako Bog ne poštedje prirodnih grana, ni tebe neće poštedjeti. Promotri dakle dobrotu i strogost Božju: strogost na palima, a dobrotu Božju na sebi ako ostaneš u toj dobroti, inače ćeš i ti biti odsječen." (Rim 11, 20-22)

Imajte, dakle, te riječi na umu kad razmišljate o "palima".

Turci su tijekom 16. stoljeća osvojili, između ostalih naših krajeva, i velik dio Podravine.
Neki od slabijih ljudi odmah su prešli na muhamedanstvo, a među klerom se postupno počeo širiti kalvinizam, koji je prodirao iz susjedne Mađarske.
Turci su inače podržavali širenje kalvinizma po Mađarskoj, isto kao što su na središnjem balkanskom području podržavali širenje istočnog raskolništva, na štetu katoličanstva. Posljedice se osjećaju i danas.
I danas u istočnoj Mađarskoj (na prostorima koji su u 16. i 17. stoljeću bili pod turskom vlašću) prevladava kalvinističko krivovjerje. Dok je zapadni dio Mađarske (koji nikada nije bio pod turskom okupacijom) čisto katolički.


Što se tiče situacije u Podravini, prenosim par stranica iz knjige Radoslava Lopašića Dva hrvatska junaka Marko Mesić i Luka Ibrišimović, koju je objavila Matica hrvatska 1888.godine (LINK)

Na znanje svim kandidatima

Kad u današnje vrijeme pokušavate pojedine svećenike i redovnike nagovoriti da mole tradicionalni časoslov, nerijetko ćete se susresti s komentarima na račun njegove dužine: "Pa trebalo bi mi dva-tri sata na dan da ga izmolim! I onda tako svaki dan; dan za danom..."

Drugim riječima, pojedinci čak niti ne skrivaju svoju lijenost... Zar je moguće da je zavladala ovolika nespremnost i za najmanju žrtvu? Ovolika težnja za bezbrižnim životom i odbijanje svega što "ugrožava" komociju pojedinca?

Obveza svakodnevnog moljenja časoslova je nešto o čemu čovjek treba razmišljati prije nego što krene za svećenika. Ako vidiš da u sebi nemaš snage, sabranosti i predanosti da svaki dan moliš časoslov, onda bi bilo bolje da nikada nisi postao svećenik.

No, ako su sve prošle generacije mogle tu obvezu ponizno prihvatiti, zašto ne bi mogao i ti?

U tom pogledu, vrijedne su riječi koje je napisao mons. Čedomil Čekada u članku Onus breviarii (objavljen u knjizi Za Crkvu; za papu! Protiv modernizma i kontestacije!, 1975., str. 117.-119.):

"Nekada se u crkvenom jeziku govorilo o svećeničkom časoslovu kao teretu: 'onus breviarii'. Osjećali su svećenici i tada, da im je s ređenjem legao još jedan teret na leđa. Moralni, dakako. Ali ipak teret.
Svaka je moralna obveza čovjeku teret: već zato što mu veže slobodu, što ga na nešto sili. A pogotovu, kada ta obveza dolazi od Božje strane; kad je čovjeku nameće Crkva, kao auktoritativni tumač volje Božje: u Božje ime.
A Crkva ju je, u ovom slučaju, barem na Zapadu, uvijek svećenicima nametala. I kao formalni, crkveni, zakon. I pod tešku dužnost; pod smrtni grijeh.
Svi smo mi svećenici - i oni najbolji među nama - instinktivno to osjećali. Visio nam je časoslov na rukama kao lanac, od jutra do mraka. Nikada i nikamo nijesmo mogli od njega pobjeći. I na put je morao s nama. Bio je neprestani pratilac, 'socius', kamo bismo god odlazili od kuće, na dulje vrijeme. Putni nam je inventar bio: kao češalj, i olovka, i notes.
Nije nam dao da ikada na njega zaboravimo. Iza stola bi nas i sa veselice dizao. I iz postelje, kojiput. Ne bi nam ni u kasnu večer dao zaspati. U svako bi nam se doba dana javljao: 'A brevijar? Jesam li ga izmolio?'
Teret je uvijek bio časoslov nama svećenicima. Od prvoga dana ređenja (nekada za podđakona, danas za đakona), pa sve do smrti. Odgovorni smo bili za njega: Bogu, savjesti, Crkvi."

Teret, dakako, ali sveti teret.
Naš Gospodin kaže: "Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako." (Mt 11, 29-30)

Nastavlja mons. Čekada o časoslovu:

"Samo bio nam je to - svima koji smo se bojali Boga - i drag i svet teret. Nije se nitko od nas protiv njega bunio ni od njega branio. Nije ga nitko od muke bacio na pod kao kakvu dosadnu knjigu ili prazne novine.
Bili smo svjesni da je u njemu božansko blago. Gledali smo u njemu nešto kao garantno pismo svećeničke ustrajnosti i spasenja. S Bogom nas je, svaki dan iznova, vezao naš brevijar. Dok smo ga molili, znali smo da još vjerujemo i da se bojimo Boga. Priznavali smo ga gospodarom. Davali smo mu makar minimum hvale.
On nam je iz njega govorio. Čitali smo i slušali iz njega riječ Božju i mudrost Pisma. Javljao nam se je iz njega Gospodin, u Evanđelju, javljali su nam se patrijarhe i proroci, apostoli i hagiografi, crkveni oci i učitelji, javljali sveci i svetice, svojim životom.
Uporno javljali; i onda, kad bismo mi bili voljeli da nam se ne javljaju. Svi su nas oni, uvijek iznova, sjećali da smo Božji ljudi i sluge Kristove (1 Kor 4, 1). I sluge Crkve: koji Crkvu slušaju, ali je i predstavljaju i brane.
Znali smo da ispred Crkve molimo, kad molimo svoj časoslov. I za nju. I za duše. Za sve duše. A za one kojima smo pastiri i za koje smo pred Bogom najdirektnije odgovorni, još posebno.
Možemo to još konkretnije izreći. I kad je svećenik bio mlak i pun pogrešaka, on nije ipak, dokle je god molio časoslov, posve prekidao ni s Bogom ni s Crkvom: priznavao je njihov auktoritet, pokazivao je da vjeruje, pružao je, duhovnim načinom, ruke za nebesima. I bio je svjestan da ga moli za općinu vjernika."

A ovo mons. Čekada kaže o svećenicima koji zanemaruju tu obvezu:

"Konsekventno nemoljenje brevijara bilo je teška moralna desordinacija: gruba povreda jednako svećeničkih obveza, kao i Božjih prava i interesa Crkve i duša. Morala je logično biti i sankcionirana najtežom sankcijom: smrtnim grijehom.
Apsurdno bi bilo i pomisliti da Crkva to prepušta 'uviđavnosti' i 'slobodi' pojedinoga svećenika i da je za to praktično nezainteresirana. Očito je, da ona to mora i urgirati. I obvezom u savjesti, i sredstvima svoje vanjske discipline, i moralnom prisilom.
Nitko ozbiljan u Crkvi nije toga, sve do nedavno, ni osporavao, ni povlačio u sumnju."

Ovo trebaju imati na umu oni koji razmišljaju o svećeničkom pozivu.
A trebalo bi to stalno ponavljati zbog ljudske slabosti i nestalnosti. Mnogi su na početku bili revni, a kasnije se ohladili.
"Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze." (Mt 5, 13)

Ili da se poslužimo riječima sv. Leonarda iz Porto Maurizija
(De administratione poenitentiae, 1769., str. 18.):

"Finis primarius amplectendi sacerdotii debet esse ut quis totaliter se Deo consecret, dedicet servitio divino et grande salutis aeternae negotium in tuto ponat; alias iter ad sacerdotium plana erit vobis via ad praecipitium aeternum."

("Prvenstveni cilj za prihvaćanje svećeništva treba biti da se netko u potpunosti posveti Bogu, preda božanskome služenju i posve dade velikom poslu vječnoga spasenja; u suprotnom, ulazak u svećeništvo bit će vam otvoren put u vječnu propast.")


.

Hrvati i Španjolski građanski rat

Za Španjolski građanski rat (1936.-1939.) često se kaže da je bio posljednja križarska vojna.
Bio je to zadnji put da su katolici cijeloga svijeta zajednički i jednoglasno stali za obranu jedne katoličke zemlje. I to izričito za očuvanje katoličke države, a protiv sekularizma.

Koja je bila uloga Hrvata u tom sukobu?

Svi znamo za onu grupu hrvatskih komunista koja se borila na strani ljevičara u Španjolskoj - tzv. španski borci ili "španci". Nažalost, o njima danas uče i djeca u našim školama; imaju spomenike u nizu naših gradova (ostatak iz jugokomunističkih vremena). Navodno je i sam Josip Broz Tito bio u Španjolskoj... mada je to dvojbeno (kao i sve ostalo iz njegove biografije).

Danas se premalo govori o stavu hrvatskih katolika prema Španjolskom građanskom ratu. Kad čitate današnje školske udžbenike, dobijete dojam kao da nitko u Hrvatskoj (osim "španskih boraca") nije ni razmišljao o tom ratu.
A što je još gore, uporno se prešućuju masovni zločini ljevice, CRVENI TEROR u Španjolskoj.

Cijeli sukob je bio iznimno kompleksan i počeo je zapravo već 1931. godine.
Kroz cijele 1930-e razne su ljevičarske, anarhističke i komunističke skupine u terorističkim napadima rušile crkve, ubijali svećenike i časne sestre.
Općenito govoreći, ono što su ljevičari radili u Španjolskoj tijekom 1930-ih, bio je jedan od najvećih progona Crkve u povijesti.

Katolički tisak u Hrvatskoj pozorno je pratio događaje u Španjolskoj. A imao je i važan zadatak da suzbija dezinformacije domaćeg liberalnog tiska, koji je uglavnom podržavao ljevičare.

Prenosim nekoliko članaka iz tjednika Katolik, koji govore o situaciji u Španjolskoj. Iz njih se dobro može vidjeti stajalište hrvatskih katolika o tamošnjem sukobu.
Na kraju stavljam okružnicu bl. Alojzija Stepinca o Španjolskom ratu iz rujna 1936. god.


Krenimo prvo s godinom 1931.


Katolik, 11. lipnja 1931., br. 24., str. 2.-3.

U studenom 1931., svijetom se proširila vijest da lijeva vlada namjerava zabraniti isusovce (što se i dogodilo 1932. g., kad je 3000 isusovaca protjerano iz Španjolske).

Evo vijest o tome (Katolik, 1. studenoga 1931., br. 44., str. 1.-2.):

Članak don Josipa Felicinovića (koji je redovito koristio pseudonim "Jofe") o izborima u Španjolskoj 1933. god. i općoj situaciji u zemlji
(Katolik, 24. prosinca 1933., br. 25., str. 4.-5.)...

Poruka španjolskih biskupa kojom pred cijelim svijetom opravdavaju i podržavaju ustanak vojske protiv ljevičarske republikanske vlade. Kažu da nije bilo drugog načina. Španjolski narod se našao pred izborom: ili ustanak ili komunizam!
Poruku je prenio i naš katolički tisak.
(Katolik, 22. kolovoza 1937., br. 34., 1.-2.)

Još o pismu španjolskih biskupa...
(Katolik, 5. rujna 1937., br. 36.)

Zajedničko pismo svih hrvatskih i slovenskih biskupa primasu Španjolske.
(Katolik, 7. studenoga 1937., br. 45.)

Podrška generalu Franciscu Francu
(naš katolički tisak mu ponekad kroatizira ime u "Franjo Franko")
- Katolik, 5. prosinca 1937., br. 49., str. 2.

General Franco objavljuje svijetu: "Prije svega smo katolici. Vjerujemo u univerzalizam katoličke vjere."
A primas Španjolske najavljuje: "Sutrašnja Španjolska bit će katolička Španjolska!"
(Katolik, 18. prosinca 1938., br.51., str. 1.-2.)

 

Okružnica bl. Alojzija Stepinca iz rujna 1936. g.
(objavljena u Glasniku postulature, god. III. (1996.), 10. veljače, br. I.)

Zašto se to događa?

Sv. Vinko Ferrerski kaže da kad Bog želi kazniti narod zbog grijeha, prvo dopusti da padnu svećenici.
Dobri svećenici su kao bedem koji štiti narod od Božjih kazni. Da bi se narod mogao kazniti, prvo treba srušiti bedem.

Ovako to objašnjava sv. Vinko u svojoj čuvenoj propovijedi De fine mundi: 

"Sed hic oritur quaestio scilicet utrum tantum propter peccata clericorum Deus hoc permittet. Et  dico quod non, imo etiam propter peccata populi. Et ut intelligatis, exemplum dabo tale. 
Nam sit una civitas bene murata et habeat circumqunque turres pro defensione sua, efficiaturque civitas illa rebellis contra regem suum. Unde rex ponit tendiculas circumquaque contra civitatem et parat bombardas suas et alia artificia et aedificia ad habendam illam civitatem. Dicatis mihi ubi rex primo incipiet percutere cum bombardis, vel ad populum vel ad turres et muros primo incipiet bombardare? Et quam culpam habent turres et muri quod sic debeant corruere? Certe quia protegant populum rebellem contra regem suum. Ideo ut faciet iustitiam de populo suo, habet primo destruere turres et muros. 
Ita vult Deus facere de populo suo huius mundi, quia rebellis est contra eum propter peccata, ut dixi, quia nullus vult se emendare."

PRIJEVOD:
"Ali ovdje nastaje pitanje: dozvoljava li ovo Bog samo zbog grijeha klerika. I kažem da ne, već i zbog grijeha naroda. A da ovo razumijete, dajem ovakav primjer.
Recimo da je neki grad dobro utvrđen i da ima uokolo kule za svoju obranu, i da se taj grad pobunio protiv svoga kralja. Stoga je kralj postavio katapulte okolo grada i pripremio svoje bombarde i ostale bojne sprave i građevine kako bi zauzeo grad. Recite mi gdje će kralj prvo početi udarati s bombardama, da li na narod ili će kule i zidove prvo početi bombardirati? I kakvu krivnju imaju kule i zidovi da tako trebaju pasti? Zasigurno, jer štite narod koji se pobunio protiv svoga kralja. Stoga kako bi izvršio pravdu na svom narodu, treba prvo srušiti kule i zidove.
Tako želi Bog učiniti sa svojim narodom na ovom svijetu, jer se pobunio protiv njega sa svojim grijesima, kao što rekoh, jer se nitko ne želi popraviti."

Bl. Alojzije Stepinac je tražio izopćenje udruženjaša

Prenosim dva pisma bl. Alojzija Stepinca biskupu Smiljanu Čekadi, u kojima ga ohrabruje da zauzme čvrst stav protiv komunizma (i njegovih pomagača u svećenstvu).


U prvom pismu, od 23. srpnja 1954., bl. Alojzije Stepinac traži da svi hrvatski biskupi zajedno udare udruženjaše "gladio excommunicationis" ("mačem izopćenja") i da se ta "trulež izbaci iz zdravog organizma Crkve Božje".
Pismo je objavljeno u Glasniku postulature (god. XV., 2008., 21. rujna, br. 3.-4., str. 46.-47.):

Dragi Preuzvišeni!
Primio sam Tvoje cijenjeno pismo i brzojav prigodom imendana. Hvala na jednom i na drugom!

Pažljivo sam pročitao pismo. Slažem se s Tobom da neprijatelj ne će mirovati. Ali ga se ne treba bojati! Ni najmanje!
Ako dođe taj udarac, onda neka sav Episkopat jedinstveno zamahne "gladio excommunicationis" i izbaci trulež sa zdravog organizma Crkve Božje. Pa što ostane, ostane.

Sjećaš se, kako je moj predšasnik zamahnuo "eodem gladio" ["istim mačem"] 1919. I koristilo je. Što je ostalo od "starokatolicizma"? Gotovo ništa.

Ako pak danas režim krvavim nasiljem podupire otpadnike, ne zaboravite, svi biskupi, da taj režim nema u narodu nikoga. Dnevno dolaze seljaci k našim župnicima, da pitaju da li Crkva odobrava to udruženje?
Prezreli bi i Crkvu kad bi popustila.
Ovako će ju još više respektirati i ljubiti, kao što svi znaci kazuju.

Da se je kod prvog pokušaja učinilo što sam gore rekao, ne bi danas bilo pitanja.
To je moje skromno mišljenje.
Naš bivši đakovački brat u Episkopatu vjerujem da je imao najbolje nakane, ali je njegova akcija daleko više škodila nego koristila Crkvi.
Nije shvatio što je komunizam.

Budite odlučni!
Ako je potrebno pod mač, ići ćemo. Ako na križ, idemo i tamo uz milost Božju, ali popuštanja sotoni nema! Čim bi dobili u svoje ruke kler preko ĆMD, gotovo je s Crkvom.
ĆMD je čista igračka u njihovim rukama. To je baš ovih dana tako krasno ocrtao jedan svećenik sar. bisk., koji kod nas radi i nesrećom je upao u to. Zinuo bi od čuda kad bi mogao propovijedati neke stvari iza kulisa, iz kojih se vidi kako je đavolsko djelo komunizam i kako je slab kraj sve snage kojom se nadimlje pred svijetom.
Radije ovdje dalje trpim i umirem negoli se vratiti na položaj uz uvjete koje bi oni željeli. Meni bi krvavo trebala promjena radi zdravlja.
Ali ne tražim milosti od sotone niti idem izvan zemlje na njegovu želju, već ostajem sa svojim klerom i pukom u životu i smrti.

Bog nas ne će napustiti. Napustio bi nas kad bi mi njega napustili iz straha ili koristi pred komunizmom. Bog naš ostaje! Nemo speravit in Domino et confusus est!

Uz bratski pozdrav u Kristu
+ A. Stepinac

U drugom pismu (13. siječnja 1959.), bl. Alojzije Stepinac ističe primjer sv. Pija X., koji je početkom 20. stoljeća poticao francuske biskupe na ustrajnost (u vrijeme kad se Crkva u Francuskoj našla u sukobu s ljevičarima na vlasti).
Pismo je objavljeno u Glasniku postulature (god. XIII., 2006., 10. veljače, br. 1., str. 38.):

Dragi Preuzvišeni!

Primio sam Tvoju cijenjenu brzojavnu čestitku, na kojoj Ti srdačno zahvaljujem, makar će pismo kasno doći, jer pošta za mene ne postoji u FNRJ.

Nova godina počastila nas sa novom zapljenom crkvene imovine, što je još ostalo: to jest, mnoge će crkvene institucije ostati bez kuća. Ti si to uostalom već iskusio ondje. Zato znam, da se ne ćeš uzrujati na ovu novu navalu.

Baš sam ovih dana imao pri ruci krasne riječi svetog Pija X. od 18.X.1908., dakle pred pedesetak godina, kad su oduzimali biskupske rezidencije francuskim biskupima. Tada je progo­vorio sveti Pontifex: "Moja je jedina žalost, da me nema među vama, da trpim i sa vama bijem bojeve Božje... Ostavite vaše palače... Ne primajte ništa od onoga koji hoće da od Crkve učini ropkinju, pa niti jedne pare, da utažite svoju glad. U vašim kušnjama, u vašoj boli gledajte samo Krista Isusa, lišena svega, gola, raspeta!"

Nisam dakle ni ja oklijevao dati mig p. koadjutoru i kleru: neka nose sve, ako hoće i katedralu, ali duša nikada!

Zgrade se lako vrate i vratit će se, ukoliko budu potrebne. Izgubljene duše nikada.

Ne samo, dakle, da me nije prestrašio ovaj potez bezbožnog komunizma, nego me je još više učvrstio u vjeri u pobjedu kršćanske misli u svijetu.

Eto iza pedeset godina imamo baš mi priliku gledati Crkvu u Francuskoj jaču nego je ikada bila u zadnjih tristo godina ondje.

Pija X. nema živa, istina. Ali je Petar živ!

A od francuske masonerije, koja se tada nadala da nosi Crkvu u grob, sama je odnesena danas u grob u Francuskoj. Ne znači ni 5 procenata, što je značila, kad je oduzimala crkvenu imovinu.

Stoj, dakle, dragi preuzvišeni, čvrsto, kao što si i dosada i ne treni niti okom na sve njihove zahtjeve ili eventualna obećanja. Možda su i donijeli taj zakon, ne bi li "smekšali" Katoličku crkvu.

Bratski Te pozdravlja u Kristu

+ Alojzije kard. Stepinac, nadbiskup zagrebački