Prozelitizam franjevaca u Slavoniji 1696.-1822.

Fra Grgur Čevapović (1786.-1830.)

U prijašnjim sam postovima malo dotaknuo temu franjevačkog prozelitizma u Dalmatinskoj zagori i BiH. Malo, kažem, jer bi se o toj temi mogle napisati cijele knjige.

Sad je došao red na Slavoniju.

Slavonija je u razdoblju nakon oslobođenja od Turaka bila vjerski vrlo izmiješana. Osim ostataka muhamedanaca, bilo je tu i srpskih raskolnika, kao i protestanata mađarske nacionalnosti.

Franjevci su svim silama nastojali da sve ove obrate na katoličku vjeru.
Njihov misionarski rad je dobro dokumentiran u knjigama fra Grgura Čevapovića.

Fra Grgur je bio provincijal franjevačke provincije sv. Ivana Kapistrana. Napisao je dvije knjige o povijesti te provincije. Obje su napisane na latinskom i obje su danas dostupne preko interneta.

Prva je Recensio observantis minorum provinciae s. Ioannis a Capistrano.

Druga, kojom ću se koristiti u ovom tekstu, nosi naslov
Synoptico-memorialis catalogus observantis minorum provinciae s. Ioannis a Capistrano

U knjizi se nalazi puno podataka i o provinciji Bosni Srebrenoj, jer su slavonski franjevci formalno spadali pod tu provinciju sve do 1757. god. (kad je utemeljena provincija sv. Ivana Kapistrana).

Knjiga ima posebno poglavlje o misionarskoj djelatnosti franjevaca, na str. 236.-241.
To poglavlje donosi čitav niz autentičnih dokumenata o obraćenjima raznih inovjeraca.
Ja ću ovdje redom navesti sve dokumente koji se odnose na Slavoniju.


Prvo dolazi pisana izjava dana 10. srpnja 1696., i potpisana od trojice provizora (Mihaela Milekovića, Jurja Strojovića i Emerika Sedeckog), koja glasi:

"Nos infrascripti ad fidem catholicam et puram conscientiam nostram vigore praesentium fatemur et recognoscimus; quod a. r. p. Antonius Markovich, parochus Miholjcensis, provinciae Bosnae Argentinae regul. s. Francisci... in oppido Miholjacz homines 200, in pago Podagrovczi homines 100, in pago Rakitovczi homines 100, in pago Morosavlje homines 50, in pago Varas homines 150, in pago Cherkovczi et Kanisnovczi homines 100, in pago Benicsanczi homines 150, in Marjanovczi vero homines 150, ac in aliis pagis circumiacentibus quam plures homines ex haeresi Lutheranica et Calvinistica in praemissis locis... ad veram Romano-Catholicam fidem convertit."

("Mi doljepotpisani na katoličku vjeru i našu čistu savjest pred prisutnima očitujemo i priznajemo da je m. p. o. Antun Marković, župnik miholjači, redovnik sv. Franje provincije Bosne Srebrene, u utvrdi Miholjac ljudi 200, u selu Podagrovci ljudi 100, u selu Rakitovci ljudi 100, u selu Morosavlje ljudi 50, u selu Varaš ljudi 150, u selu Čerkovci i Kanižnovci ljudi 100, u selu Beničanci ljudi 150, a u Marjanovcima ljudi 150, i u drugim okolnim selima više ljudi sa krivovjerja luteranskog i kalvinističkog u rečenim mjestima... obratio na pravu rimokatoličku vjeru.")


Druga je potvrda od 22. prosinca 1699., koju je dao pukovnik Mihael Siba, zapovjednik posavske krajine, uz potpis biskupa Nikole Ogramića. Ona glasi:

"Sincere in Domino attestor, provinciae Bosnae Argentinae religiosos patres in his Slavoniae et Hungariae plagis commorantes, honeste, pie ac religiose, non sine notabili maximoque animarum fructu et sanctae fidei catholicae propagatione, conversatos fuisse; ac innumeros Mahometanos, schismaticos, Calvinistas et Lutheranos ad agnitionem sanctae orthodoxae fidei catholicae, suis assiduis concionibus, admonitionibus, ac religiosis exemplis, adduxisse et s. Matri Ecclesiae incorporasse."

("Iskreno u Gospodinu svjedočim, da su pobožni oci provincije Bosne Srebrene koji borave u ovim stranama Slavonije i Ugarske, djelovali časno, predano i pobožno, ne bez istaknute i vrlo velike koristi za duše i širenje svete katoličke vjere, i nebrojene su muhamedance, raskolnike, kalviniste i luterane privukli svojim ustrajnim propovjedima, poticajima i pobožnim primjerima i pridružili ih sv. Majci Crkvi.")


Zatim Čevapović navodi pisanu izjavu fra Jakova Tvrtkovčanina (nekadašnji gvardijan u Kraljevoj Sutjesci, izbjegao u Slavoniju za vrijeme Bečkog rata) od 22. siječnja 1700., koju su svojim potpisima potvrdili Ivan Sekula, vrhovni kapetan u Slavoniji, i biskup Nikola Ogramić. Izjava glasi:

"Ego fr. Iacobus Tvertkovcsanin cum essem gvardianus in Conventu s. Ioannis Baptistae in Sutiska provinciae Bosnae Argentinae, ad fidem converti et baptisavi 337 Turcas, ad an. 1686., omnes etiam supra nominati patres quidam plures, nonnulli pauciores, Turcas et schismaticos, divina adiuvante gratia, ad nostram veram sanctamque fidem catholicam converterunt, ut in ipsis et per ipsis honorificetur verus Deus et Dominus noster Iesus Christus."

("Ja fr. Jakov Tvrtkovčanin dok sam bio gvardijan u Konventu sv. Ivana Krstitelja u Sutjesci provincije Bosne Srebrene, obratio sam na vjeru i krstio 337 Turaka, do g. 1686., također su i svi gorespomenuti oci, neki više a neki manje Turaka i raskolnika, uz pomoć Božje milosti obratili na našu pravu i svetu katoličku vjeru, da se u njima i po njima časti pravi Bog i Gospodin naš Isus Krist.")


Iza toga dolazi izjava vukovarske općine od 20. siječnja 1700., koju su potpisali trojica vojvoda. Ona glasi:

"Nos infrascripti universis, quibus expedit, notum et indubitatum facimus, per m. v. p. Iosephum Mathievich, ordinis s. Francisci provinciae Bosnae Argentinae, qua Vukovariensem parochum annis 1689. et 1699. ab infidelitate et haeresi exemtas et ad gremium s. Matris Ecclesiae Catholicae receptas fuisse quinquagintas personas."

("Mi doljepotpisani svima kojima pristoji, obznanjujemo i činimo nedvojbenim, da je po m.p.o. Josipu Matijeviću, reda sv. Franje provincije Bosne Srebrene, dok je bio vukovarski župnik godina 1689. i 1699., oslobođeno od nevjere i krivovjerja i primljeno u krilo sv. Majke Katoličke Crkve pedeset osoba.")


Zatim slijedi jedna izjava od 4. prosinca 1711., koja svjedoči da je:
"p. Hieronymum Tomicsevich Velicensem 180 personas Turcicas ad fidem convertisse, baptisasse, et eapropter a Turcis capite truncatum fuisse"
("o. Jeronim Tomičević Velički 180 turskih osoba obratio na vjeru, krstio, i zbog toga mu je od Turaka odrubljena glava").


Službenici iz Orahovice, 14. prosinca 1722., svjedoče da:

"E patribus Provinciae Bosnae Argentinae, p. Augustinus ad fidem convertit Turcas novem, quos simul baptisavit in pago Luxani, duos quoque schismaticos redire fecit ad Ecclesiam et sub conditione baptisavit;
p. Antonius a Cotor unam schismaticam unumque Calvini asseclum convertit ad fidem."

("Od otaca provincije Bosne Srebrene, o. Augustin je na vjeru obratio devet Turaka, koje je zajedno krstio u selu Lužani, također je učinio da se dvojica raskolnika vrate u Crkvu i krstio ih pod uvjetom;
o. Antun iz Kotora je obratio na vjeru jednu raskolnicu i jednog Calvinovog sljedbenika.")


Čevapović navodi izvadak iz posebnog priznanja koje je car Karlo VI. dao fra Šimunu Mečiću iz Požege (2. ožujka 1731.), koji glasi:

"Benigne itaque considerantes... quia frequentibus in Christi fideles devotis exhortationibus, publicisque hinc inde in regnis nostris Hungariae et Slavoniae peractis concionibus, quindecim achatolicos ad fidem orthodoxam reducendo narasti operam... dignum te sana iudicavimus, quem in bene meritae Provinciae tuae decus."

("Blagohotno stoga promatrajući... da si čestim pobožnim poticajima među Kristovim vjernicima, i javnim propovjedima ovdje ondje u našim kraljevinama Ugarske i Slavonije, vratio na pravu vjeru pedeset nekatolika... s pravom te doista smatramo uresom tvoje vrlo zaslužne provincije.")


Komandant Wachtendonck sa drugim službenicima svjedoči za fra Luku Karagu Čilića (lipanj 1733. god.):
"eum verbo et exemplo a 27. Decemb. 1731. usque 6. Iunii 1733. ad orthodoxam fidem convertisse 117 personas, cum abiurationibus publicis ac privatis Lutheranae et Calvinae sectae, uti commoditas temporum permisit"
("da je on riječju i primjerom od 27. prosinca 1731. do 6. lipnja 1733. obratio na pravu vjeru 117 osoba, sa javnim i privatnim odricanjem od luteranske i kalvinističke sekte, kako je to dopuštala prikladnost vremena")


Čevapović daje kraću statistiku za sredinu 18. stoljeća:

"Testantibus abhinc ordinis actis, per patres huius provinciae a capitulo generali Mediolanensi usque ad 14. Novembr. an. 1739. ex variis sectis ad fidem Romano-Catholicam conversi sunt 494; et ab anno praefato usque ad capitulum generale, Romae an. 1750. celebratum, 700; ab eodem anno vero usque ad Mantuanum capitulum plusquam 400."

("Po svjedočenju akata reda od tada, preko otaca ove provincije od generalnog kapitula u Milanu sve do 14. studenog 1739. g. iz raznih sekti su na rimokatoličku vjeru obraćeni 494; a od spomenute godine sve do generalnog kapitula održanog u Rimu 1750. g., 700; a od te godine sve do mantuanskog kapitula više od 400.")


Što se pak tiče vremena u kojem je on živio, Čevapović kaže:

"Sed nec provectiore aetate deerant hac in provincia viri, qui omni virium contentione, gloriam Dei salutemque animarum ex aequo zelantes, conversioni ad fidem studuerunt; ac hodiedum pro sua religiosa pietate studere non desinunt."

("Ali ni tijekom odmaklog vremena nije nedostajalo u ovoj provinciji muževa, koji su svim snagama revnovali za slavu Božju i spasenje duša, trudili se oko obraćenja na vjeru, a ni danas se sa svojom redovničkom pobožnošću ne prestaju truditi.")


Na kraju navodi statistiku za svoje vrijeme, prema protokolima i župnim matrikulama, te opću sumu za ukupni vijek provincije:

"...ab anno 1760. usque ad praesens, huius provinciae patrum opera ad fidem catholicam conversos fuisse plus quam 360 et quidem confessionis Augustanae 220, Helveticae 64, schismatici 53, Iudaei 23...
Itaque praeter hos aliosque indefinitos, numerus conversorum, quos solliciti huius provinciae patres caulae Christi Ecclesiae adsociarunt, inde a sua coalitione usque an. 1822. ad 253577 facile ascendit..."

("...od godine 1760. sve do sadašnje, djelima otaca ove provincije na katoličku vjeru je obraćeno više od 360, i to sa Augsburške konfesije [luterani] 220, sa helvetske [kalvinisti]  64, raskolnika 53, židova 23...
Nadalje, osim ovih i drugih neutvrđenih, broj obraćenika koje su marljivi oci ove provincije pridružili ovčinjaku Kristove Crkve, od svoga osnutka sve do 1822. g., lako se penje do 253577...")

Bl. Alojzije Stepinac: "Prva je korist pokore što je ona najsigurniji put za odvraćanje kaznenih sudova Božjih"

Zašto pokora? 
Zato jer, kako veli prorok Izaija Židovima, a to vrijedi dakako za sve ljude: "Opačine vaše rastavljaju vas s Bogom vašim. Grijesi vaši zaklonili su lice Njegovo od vas da ne čuje." (Iz 59, 2)
A što je čovjek ako se Bog odvrati od njega?
Ništica u naravnom redu, a ništica, ako se tako smije reći, još više u vrhunaravnom redu. Riba bez vode mora uginuti. A kud više čovječanstvo bez Boga mora propasti kad u njemu, prema riječima apostola, živimo, mičemo se i jesmo. (Dj 17, 28)
A kako će se uvrijeđeni Bog obratiti opet milostivim pogledom prema grešnom čovjeku, ako taj ne pokaže ni trunka kajanja za svoje grijehe, ako ni ne misli na pokoru?
I zato je pokora bitan sadržaj poruka Božjih čovječanstvu, počam onamo od raja zemaljskoga do naših dana, a tako će biti i do konca svijeta. Hoćete li se uvjeriti u to?
Otvorite samo malo stranice Svetoga pisma!
Što je drugo nego zahtjev pokore, kada je Bog, istina, oprostio Adamu i Evi njihov grijeh i nije ih upropastio kao (pale) anđele, ali im govori i naviješta neizbježnu sudbinu: "Mnoge ću ti muke zadati (govori Evi) kad zatrudniš. U bolovima ćeš rađati djecu... "
A Adamu: Jer si popustio molbi žene svoje i jeo s drveta, za koje sam ti zapovjedio: "ne smiješ jesti s njega", to neka je prokleta zemlja poradi tebe! S mukom ćeš se od nje hraniti sve dane života svojega. Trnje i korov rađat će ti, i ti ćeš jesti zelje poljsko. U znoju lica svoga jest ćeš kruh dok se ne vratiš u zemlju od koje si uzet. Jer prah si i u prah se vraćaš. (Post 3, 16-19).
Zar nije to pokora?
I te kakva pokora za Adama i Evu! I vršili su je do smrti.

Što je bio glavni sadržaj svih propovijedi onih velikih starozavjetnih proroka ako ne upravo pokora?
Zar nije najvažnija svrha velikog Izaije proroka da knezove izraelske, kraljeve njihove, ratnike njihove, djevojke, muževe, žene, jednom riječju sav narod da gane na pokoru naviještanjem kazna Božjih za njihove zločine?
Knezove i kraljeve opominje da vrše pravdu prema svima, napose sirotama; vođe opominje da ne zavode narod na zlo, nego da mu prednjače dobrim primjerom; djevojke da ne upropašćuju sebe i druge svojom bezbožnom modom.
Što je svrha tolikim govorima velikoga svetoga proroka Jeremije, ako ne pokora naroda izraelskoga koji se grijesima svojim potpuno otuđio Bogu svome? I da ga je taj jadni narod kojom srećom poslušao, ne bi bile poskidane glave njegovim grešnim knezovima kad ih je uhvatio Nabukodonosor kralj, ne bi posljednji njihov kralj morao gledati svojim očima, kako mu Nabukodonosor kolje sve sinove pred njegovim očima, kako mu sve žene odvodi u ropstvo, a njemu prije izvadi oči, da pođe u Babilon, a ipak ga više ne vidi, kao što je prorekao prorok.
Što je bio glavni cilj i svrha skoro svih propovijedi velikoga Ezekiela proroka, nego ganuti na pokoru tvrda srca zarobljenih Judejaca? Za čim drugim idu i svi ostali proroci, kao što su Ilija prorok, kao što je Joel prorok... i toliki drugi?

(A. Stepinac, Propovijedi o lurdskim ukazanjima, Zagreb, 2007., str.130.-131.)

                                                  O načinima pokore

Danas vam želimo ukratko pokazati načine pokore, kako nam ih prikazuje Sveto pismo i povijest sv. Crkve u ove dvije tisuće godina.
Ona može biti izvanjska ili unutarnja. Ona se može vršiti ili za svoje vlastite grijehe ili za grijehe naših bližnjih.
Ona se može odabrati ili vlastitom slobodnom voljom, ili može biti nametnuta od Boga, a čovjek je ponizno primi iz ruke Božje.
Bila ona koje god vrste, ako se pravilno vrši, uvijek je velika i sveta stvar u očima Božjim.

Svi znate da je Bog biće svemoguće i da nema te sile, koja bi Njega mogla prisiliti na bilo kakvu promjenu Njegove svete odluke što ju je zasnovao.
Pa ipak, pred nečim, kao da se i Bog mora sagnuti. Što je to?
"Srca skrušena i ponizna ne ćeš prezreti, o Bože!" (Ps 50, 19), rekao je veliki pokornik kralj David, nakon što je teško sagriješio, ali se i iskreno pokajao, i na neki način još do današnjega dana vrši pokoru po onom divnom psalmu, "Smiluj mi se, Bože", što ga je ispjevao nakon svoga grijeha.

O, kad bi svi ljudi bili svjesni kako je divna i velika stvar u očima Božjim pokora!...
Pogledajmo barem u najkraćim crtama vrste pokore, da se oduševimo za njih i dademo slavu Bogu, a pribavimo spas dušama svojim i naših bližnjih.

Rekli smo da pokora može biti izvanjska ili unutarnja. Dobra je i jedna i druga, ali je vrjednija unutarnja.

Izvanjske su, primjerice, bile pokore za Adama i Evu: porođajne boli kod Eve, trnje i korov koji su nicali usprkos njihovu trudu i muci, znoju i umoru, koji je slijedio njihov rad da si priskrbe potrebno za život...
Izvanjska je pokora bila za sv. Ivana Krstitelja npr. boravak u pustinji, bez pravoga stana, bez pravoga odijela, bez prave hrane, bez kreveta i tolikih drugih udobnosti što ih pozna ljudski život.

Izvanjska je pokora za sv. Pavla Pustinjaka ili Antuna bio boravak u pustinji bez ikakve ljudske udobnosti, a uz mnoge neugodnosti, kao što su žeđ, glad, studen, vrućina.

A onda, ako prođemo samo letimično povijest Crkve, naći ćemo nebrojene primjere izvanjskih pokora kod velikih svetaca i svetica Božjih. Kod jednih strašno bičevanje, čak svakodnevno, kao kod bl. Heinricha Susoa, kod drugih stajanje desetljećima na stupu, na suncu i studeni, vjetru i tišini, danju i noću, kao sv. Simeon Stilit.
Neki su nosili na glavi krunu trnovu po primjeru Isusovu, neki su se mjesecima izlagali ubodima komaraca, kao sv. Makarije Pustinjak, neki je klečao na golim koljenima po čitave sate svaki dan u molitvi, neki si nisu priuštili više od jednog sata sna, neki su se dali zazidati u tijesnu ćeliju i tu su živjeli do smrti, kao sv. Abraham Kidunaja, neki su se znali prodati za roba da spase iz ropstva bližnjega, kao što je učinio sv. Paulin biskup, neki nisu nikada kušali mesa u životu, neki nisu nikada pili vina, neki su hodali bosi cijeli život.
Samo Bog zna sve te brojne izvanjske pokore što su ih činili sveci i svetice Božje kroz stoljeća.

Ali, je li sve to vrjednije od unutarnje pokore?

Velika je pokora za sv. Vinka Paulskoga bila što je punih šest godina bio ozloglašen pred svijetom kao tat, a bio je potpuno nevin. Ali on je šutio, sve dok Bog nije pokazao njegovu nevinost i pravoga tata.

Velika je pokora za sv. Franju Saleškoga, čovjeka sklona srdžbi, bila da se nikada ne da zavesti na čin srdžbe.

Velika je pokora za sv. Ivana de La Sallea bila biti optužen i osuđen kao prevarant, a biti potpuno nevin. Ali on je strpljivo snosio svoju bol, dok se Bogu nije svidjelo da prokaže pravoga krivca.

Samo još jedan mali primjer unutarnje pokore. Sv. Mala Terezija piše kako ju je snašla napast da pita svoje poglavarice o dojmu što ga vrijedni duhovnik samostana ima o njezinu duševnom stanju. Znatiželja zna biti silna napast. Pa ipak je svetica odrezala tu napast riječima: "To je znatiželja, i ja ne ću ništa učiniti da saznam za taj sud svoga duhovnika. Ako Bog to hoće, On će to već otkriti."
I nikada nije pitala.

Vidite u očima svijeta možda sitnu stvar, ali veliku u očima Božjim, jer Bog ima drugo mjerilo nego ljudi.
A sad si sami možete bar približno predočiti, koliko se tisuća prilika za takvu unutarnju pokoru pruža čovjeku svaki dan i gotovo na svakom koraku."

(A. Stepinac, Propovijedi o lurdskim ukazanjima, Zagreb, 2007., str. 136.-138.)

                                         ''Pokora, pokora, pokora!''

Tri puta je Presveta Bogorodica ponovila svetoj maloj Bernardici potrebu pokore. Tri puta je i ova odabranica Božja, kao što smo rekli, sa suzama u očima ponovila Bogorodičine riječi okupljenu mnoštvu. Pravo je da se po treći put i mi vratimo na ovu temu, jer je od najveće važnosti u ljudskome životu, kao što ste vidjeli iz onih riječi Spasiteljevih Židovima: ''Ako ne budete pokore činili, svi ćete slično izginuti!'' (Lk 13, 3)

Pretprošli puta smo govorili kako potrebu pokore toliko naglašava Sveto pismo i čitava povijest Crkve, da bi bio ili lud ili skroz propao čovjek koji bi se usudio poricati njezinu potrebu. Prošli puta smo govorili o vrstama pokore, kako su je kroz vjekove vršili sveti ljudi od svoje volje ili im ju je nametala ljubezna providnost Božja, bilo za njihove osobne grijehe, bilo za grijehe drugih, bila to unutarnja ili vanjska pokora. Danas vam pak želimo progovoriti o uspjehu i koristi pokore, koja je tako velika i divna da bi je ljudi morali prihvatiti kao najveći dar iz ruke Božje, a ne bježati od nje kao od najvećega zla.

1. Prva korist pokore jest da je ona naisigurniji put odvraćanja kaznenih sudova Božjih od nas, koji nam prijete radi naših grijeha. Nemojte misliti da mi to samo onako kazujemo. To nas uči Opći crkveni sabor u Tridentu. A taj je Opći crkveni sabor našao kao dokaz tome obilje primjera u Svetom pismu. 

Mi ćemo samo nekoliko njih staviti pred oči. Za kralja izraelskoga Ahaba Sveto pismo kaže izričito da ''nikada nije bilo čovjeka koji bi se tako kao Ahab dao na to da čini što se nije dopadalo Gospodu.'' (1 Kr 21, 25). Grijeh je počinio kad je unatoč zabrani Božjoj u zakonu Mojsijevu uzeo sebi za ženu zloglasnu Izabelu, kći sidonskoga kralja Etbaala, čovjeka ubojice i poganskoga svećenika. Pod vladavinom Ahabovom, a na Izabelina podjarivanje, poubijana je na stotine proroka Gospodnjih u njegovu kraljevstvu, sagrađeni su hramovi poganskom bogu Baalu i Ašeri, bludništvo je cvalo u zemlji i po štovanju te božice, nasilja svake vrste bila su svaki dan na redu. Među ostalim kralj je na nagovor te Izabele dao ubiti pravednika Nabota kako bi sebi prisvojio, protiv svakoga prava, njegov vinograd. Pa što vidimo? Kad je ubijen Nabot po Izabelinu nalogu, a Ahab pošao prisvojiti vinograd Nabotov, izlazi mu u susret sveti prorok Ilija i naviješta mu kaznu Božju: ''Psi će prožderati Izabelu na polju jizreelskom, a tko od Ahabova roda umre u gradu, toga će psi prožderati, tko umre vani u polju, toga će izjesti ptice nebeske!'' Kad je Ahab čuo te riječi, razdrije, kaže Sveto pismo, haljine svoje, oko gologa tijela stavi pokorničku haljinu i postio je. On je dapače spavao u odjeći pokorničkoj i zabrinut se povlačio naokolo (1 Kr 21,27). I tko bi vjerovao? To je bila samo sjena prave pokore, pa ipak Bog na taj trunak pokore smjesta mijenja svoju odluku, pa on reče proroku Iliji: ''Vidiš li kako se Ahab ponizuje preda Mnom? Pa stoga neću pustiti ovu nesreću za života njegova. Istom za sina njegova pustit ću ono zlo na kuću njegovu'' (1 Kr 21, 28 29). Kamo sreće da je Ahab ustrajao u toj pokori i da je njoj dodao još barem nešto dobre volje, Bog se sigurno ne bi bio dao nadmašiti u velikodušnosti i milosrđu ni od ovako grješnoga stvora kakav je bio Ahab. ''Ali, kao što se svinja, koja se okupala, opet valja u kaljuži, a pas povraća na bljuvotinu svoju'' (2 Pt 2, 22), kaže sv. Petar, tako se i ovaj mizerni vladar vratio k svome grješnom životu i žalosno svršio. Bog je ipak za ono malo pokore ostao kod svoje riječi i zlo kojim mu je zaprijetio nije pustio na njega za njegova života.

Čuli ste, kakvo je strahovito zlo zaprijetilo gradu Betuliji. Holoferno je s ogromnom vojskom opsjeo grad, žeđa je morila stanovnike, pogibija ili barem žalosno ropstvo bila je neizbježna sudbina svega stanovništva. A ipak? Ne, nego najsjajnija pobjeda uz nečuveni plijen koji im je pao u ruke. Tko je izveo tu čudesnu promjenu? Pokora svete udovice Judite, kao što smo već prošli puta spomenuli. Dok su sve starješine i poglavari narodni izgubili glavu, ona ih kori i stavlja pred oči veliku istinu: ''Gospod je strpljiv. Zato ćemo se pokajati i sa suzama moliti oproštenje od njega. Bog ne prijeti kao čovjek. Zato ćemo se poniziti pred njim i ponizna duha služiti mu i plačući moliti Gospoda, kako bi nam po svojoj volji iskazao milosrđe svoje da se mognemo isto tako podičiti poniznošću svojom, kao što se srce naše dalo smesti ohološću njihovom'' (Jdt 8, 14). Događaji su pokazali da je Judita imala pravo, a ne starješine i poglavari narodni, a njezina pokora bila je jača od četvrtmilijunske vojske neprijateljske.

Čuli ste, kakva je strahovita pogibelj zaprijetila narodu židovskom u za vrijeme Asvera, perzijskoga kralja, a na nagovor bezbožnog Amana. Imali su biti istrijebljeni u jedan dan do posljednjega čovjeka. U zadnji se čas sudbina promijenila. Tko ju je promijenio? Pokora svete kraljice Estere. Ona je na žalosnu vijest o dekretu uništenja svoga naroda poručila Mardoheju i svim Judejcima u glavnom gradu Suzi: ''Idi i skupi sve Judejce što se nalaze u Suzi, postite za me, tri dana i tri noći ništa ne jedite i ne pijte! I ja ću sa svojim sluškinjama postiti. Onda ću otići kralju... '' (Est 4, 16), to jest izmoliti milost. I uspjela je. Narod je njezin bio spašen, a na vješala otišao Aman, začetnik toga zla.

David je počinio preljub i ubojstvo nevinoga čovjeka. Grijeh to strašniji što ga nije počinio običan čovjek, nego najmoćniji i najslavniji kralj tadanjega vremena. Pa ipak? Čim je prorok Natan po nalogu Božjem navijestio kralju njegov zločin i kaznu koju Bog kani izvršiti nad njim, David je iz punine srca zavapio: ''Sagriješih Gospodu!'' Mali čin pokore, ali duboke i iskrene pokore. I već mu u isti mah prorok u ime Gospodnje progovara: ''I Gospod je tebi oprostio grijeh tvoj. Nećeš umrijeti'' (2 Sam 12, 13).

Petar je sa zakletvom zatajio Krista Gospodina u onoj noći, kad su Isusa uhitili. Počinio je težak grijeh, višestruki grijeh, jer je tu zataju uz zakletvu ponovio nekoliko puta. Ali, tek što su se suze pokajnice počele kotrljati niz njegovo lice, Isus sve oprašta. I ne samo oprašta, nego toga istoga Petra malo kasnije nakon uskrsnuća postavlja vrhovnim poglavarom čitave svete Crkve, govoreći mu: ''Pasi jaganjce Moje, pasi ovce Moje!'' (Iv 21,17).

Nije prazna riječ što govori opći crkveni Sabor tridentski: ''Kao najsigurniji put za odvraćanje kaznenih sudova Božjih smatralo se u svako vrijeme u Crkvi Božjoj da čovjek u pravom pokajničkom osjećanju vrši djela pokore. Za kršćanina pridolazi daljnji razlog k tomu što po zadovoljštini postajemo slični Gospodinu Isusu Kristu, koji je činio zadovoljštinu za grijehe naše ... Tako imamo najsigurniji zalog za našu buduću proslavu s njime ako smo s njime trpjeli.''

2. Čuli ste evo odmah i drugu korist pokore. Ona nas čini sličnima našem božanskom Spasitelju, Gospodinu Isusu Kristu. On nije nikada počinio grijeh. A ipak je vršio strahovitu pokoru cijeloga svoga života. Sjetite se betlehemske štalice! Sjetite se bijega u Egipat! Sjetite se života u Nazaretu, u siromaštvu i mučnom radu do tridesete godine! Sjetite se njegova posta četrdeset dana u pustinji! Sjetite se njegovih neprospavanih noći u molitvi za nas grješnike! Sjetite se što je trpio tri godine od farizeja, saduceja i drugih! Sjetite se što je prepatio na Maslinskoj gori, u dvorištu velikih svećenika kad je bio uhićen, u sudnici Pilatovoj, u palači Herodovoj, na križnom putu, na Golgoti!

Kakve god pokore činimo, sve je to samo nasljedovanje Isusa Krista, koji je prije nas trpio, nevin i samo radi nas. A ima li veće časti, nego biti sličan Kristu Gospodinu?

Zato su svi sveti ljudi, kad su trpjeli, primjerice siromaštvo i oskudicu, imali oči uprte u Krista Gospodina. Onda su slični Isusu. Kad je Papa ponudio sv. Klari Asiškoj da će olakšati veliko siromaštvo njoj i njezinim duhovnim kćerima, svetica je to odmah otklonila riječima: ''Sveti Oče, nikada ni za sav svijet ne bih se htjela odreći sličnosti s Kristom Gospodinom, koji je radi nas postao siromašan.''

Bilo da nas kleveću, bilo da trpimo siromaštvo, bilo da podnosimo druge kakve boli, bilo da nas progone, bilo što mu drago, sve te pokore čine nas sličnima našem božanskom Uzoru, Isusu Kristu, što je najveća čast za čovjeka.

3. Ali nemojte misliti da Bog u nagradi za pokoru ostaje samo kod toga. Čuli ste što kaže sveti crkveni Sabor tridentski: ''Tako imamo najsigurniji zalog za našu buduću proslavu s njime ako smo s njime zajedno trpjeli.''

A znate li što znači ta buduća proslava? Ni više ni manje nego život vječni. Život vječni, za koji kaže sv. Pavao: ''Nit' je oko vidjelo, niti je uho čulo, niti je u srce ljudsko ušlo, što je Bog pripravio onima koji njega ljube.'' (1 Kor 2,9) A ljubav se dakako ne dokazuje praznim riječima, nego pokorničkim djelima, patnjama i mukama za svoga Boga na ovome svijetu. Kakva je ta naša buduća proslava, možete donekle predstaviti riječima sv. Petra Alkantarskog, jednoga od najvećih pokornika što ih poznaje Crkva. Poslije smrti ukaza se velikoj sv. Tereziji u rajskoj slavi i reče: ''Blažena pokora koja mi je pribavila takvu krunu slave u nebu!''

Evo, dragi vjernici, u kratkim crtama što znači poziv Majke Božje u Lurdu: ''Pokora, pokora, pokora!''? Nikada nije ponestalo niti će ponestati plemenitih duša koje će i te kako rado slijediti poziv svoje nebeske Majke, jer znaju dobro ako je drvo pokore gorko i mučno, plod je toga stabla izvanredno slastan, kao što dokazuju riječi apostola Pavla: ''Nit' je oko vidjelo, niti je uho čulo, niti je u srce ljudsko ušlo što je Bog pripravio onima koji Njega ljube.''

Rekli smo da je uvijek bilo i bit će takvih plemenitih duša koje se i te kako rado odazivaju zovu Majke Božje. Evo samo malen primjer iz godine 1956. Zrakoplovni pukovnik španjolske vojske Manuel Aleman da la Sota živio je u sretnom braku sa svojom suprugom, dakako ne u kakvom god, nego pravom kršćanskom braku koji poštuje zakone Božje. I gledajući ovaj žalosni svijet koji luta daleko od Boga, a i u želji da usavrše i sebe što više u kršćanskom životu, dogovorno su se sporazumjeli da će ona stupiti u samostan, a on se posvetiti Bogu u svećeničkoj službi. I rečeno - učinjeno! Supruga je stupila u najstroži red, Red karmelićanki Majke Božje u samostanu Bezgrješnog Začeća u Avili, gdje je rođena sv. Terezija Velika. Suprug, zrakoplovni pukovnik, pošao je na studij teologije i 1956. služio svoju prvu misu u prisutnosti mnogih prijatelja i osoba iz javnoga života. Gdje? Upravo u kapeli samostana Bezgrješnog Začeća u Avili, gdje je njegova supruga živjela kao redovnica u najstrožoj pokori, prema pravilima karmelskoga reda. Nakon svršene mise uslijedio je mladomisnički blagoslov. Prva ga je primila, dakako iza rešetaka samostanskih, njegova dobra supruga, a onda svi ostali prisutni.

Rekli smo da nikada nije nestalo niti će nestati plemenitih duša koje slijede poziv nebeske Majke: ''Pokora, pokora, pokora!'' Odazvao se njezinu pozivu i ovaj, nekad, bračni par. Čine pokoru i za sebe i za tolike druge ljude: jedno kao svećenik, drugo kao redovnica strogoga reda. Ne bismo li njihov primjer slijedili i mi, svaki na svoj način, prema zvanju, u koje nas je pozvao i stavio dobri Bog? Hoćemo! To neka bude naša tvrda odluka na poziv naše nebeske Majke prigodom sto pedesete godišnjice lurdskih ukazanja. Koristit ćemo u prvom redu sebi, a onda i svome narodu i svojoj domovini. Pokora - to je u ovome času i najveći patriotizam!

Kolektivne kazne

Sv. Ivan Kapistran i sv. Bernardin Sienski

Sv. Ivan Kapistran je napisao životopis sv. Bernardina Sienskog, koji mu je bio učitelj i najbolji prijatelj.
Taj se životopis obično tiska na početku sabranih djela sv. Bernardina. Tako je barem bilo kod svakog izdanja Bernardinovih djela u zadnjih 400 godina (pogledaj npr. ovdje).


Iz tog životopisa možemo vidjeti ne samo utjecaj sv. Bernardina na puk, već i njegov veliki utjecaj na najznačajnije svjetovne vladare onoga vremena.

Evo, na primjer, što sv. Ivan Kapistran piše o utjecaju sv. Bernardina na cara Žigmunda Luksemburškog (koji je, usput budi rečeno, bio i hrvatsko-ugarski kralj):

"...qui quum Italiam pro suscipienda corona imperialis dignitatis intrasset, Senam adveniens et de sancto Dei viro fama per orbem undique convolasset, adeo affectus est ad virum Dei et amicitia copulatus, quod ea die qua s. Bernardinum propriis oculis non vidisset, aut in praedicationibus vel in missis sive alibi non visitasset, diem illum sine luce transisse decerneret."

("...koji kad je ušao u Italiju da primi krunu carskog dostojanstva, prišavši u Sienu, a već se glas o ovom svetom Božjem čovjeku [sv. Bernardinu] proširio svugdje po svijetu, toliko je zavolio Božjeg čovjeka i povezao se prijateljstvom, da svaki onaj dan kad sv. Bernardina nije vidio vlastitim očima ili ga nije posjetio na propovjedima ili na misama ili drugdje, smatrao je da je taj dan prošao bez svjetla.")


Što je sv. Bernardin govorio vladarima?
Pa, isto što je govorio i puku: da iskorijene krivovjerja; da iskorijene nemoral, pederastiju, nepravde, sablazni... Tražio je od njih da ne ulaze ni u kakve saveze sa "službenicima grijeha".

Treba samo čuti kako je o tome odlučno propovijedao sv. Bernardin
(De evangelio aeterno, serm. 65., art. 2.):

"...ideo Apostolus ad quosdam ait: 'Nondum usque ad sanguinem restitistis adversus peccatum repugnantes.' (Hebr. 12, 4)
Talis utique debet esse zelus servi Christi contra peccatum et ministros ejus; ut malit innocens sanguinem suum fundere, quam falsum foedus in contumeliam Christi cum inimicis ejus componere."

("...zato Apostol nekima kaže: 'Još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha.' 
(Heb 12, 4)
Takva svakako treba biti revnost sluge Kristovog protiv grijeha i njegovih službenika; da bi radije nevin prolio svoju krv, nego da sklopi lažni savez na uvredu Kristovu s njegovim neprijateljima.")


Ali, zašto bi bilo tko poslušao sv. Bernardina?
Sad dolazimo do naslova ovoga teksta: kolektivne kazne. Zemlje u kojima se dozvoljava da se opačine čine javno i nekažnjeno, zaslužuju mnoge i teške kazne.
Božje kazne ne pogađaju samo pojedince, već i kolektivitete - države, narode, gradove, sela... To vidimo u cijelom Svetom pismu, od prve knjige, Knjige postanka (opći potop, uništenje Sodome i Gomore...) pa sve do zadnje knjige Biblije, knjige Otkrivenja, koja spominje mnoge kazne koje će pogoditi čovječanstvo u kasnijim vremenima.

Sv. Bernardin je često propovijedao o kolektivnim kaznama. Nabrojao je 12 grijeha zbog kojih Bog kažnjava cijele narode i zemlje. U ono vrijeme, kao i danas, bilo je dosta ravnodušnih ljudi koji su mislili da se to njih ne tiče.
Zatvaranje oči pred zlom neće nikoga opravdati. Ignoriranje javnih grijeha i sablazni samo doprinosi njihovom širenju. A najgore od svega je tolerancija prema zlu. Takva tolerancija je sablazan, jer zbunjuje mlađe, tako da više ne znaju razlikovati dobro i zlo.

No, poslušajmo što o tome kaže sv. Bernardin (De evangelio aeterno, serm. 18.):

"Tria vero sunt principalia peccata Dei et proximi charitatem extinguentia quibus totus mundus infectus est; scilicet, superbia qua offenditur Deus per animam, luxuria qua offenditur Deus per corpus et avaritia qua Deus offenditur per substantiam temporalem. Unde I. Joan. 2, 16: 'Omne quod est in mundo concupiscentia carnis est, vel concupiscentia oculorum, aut superbia vitae', et sic proposito verbo Apostolus ait: 'Vindex est Dominus de omnibus his' (I. Thess. 4, 6), nam secundum haec tria peccata, tria sunt generalia judicia Dei.
Primum est quod jam exercuit contra superbiam, superbientes angelos ejiciendo de coelis. Unde Apoc. 12, 7: 'Factum est proelium magnum in coelo.' Et sequitur: 'Et projectus est draco ille magnus, serpens antiquus, qui dicitur diabolus et sathanas, qui seducit universum orbem et projectus est in terram et angeli ejus cum illo missi sunt.'...
Secundum judicium quod etiam factum est fuit contra luxuriam, unde Gen. 6, 6: 'Videns Dominus quod multa malitia hominum esset in terra et cuncta cogitatio cordis intenta esset ad malum omni tempore: poenituit eum quod hominem fecisset in terra.' Et sequitur 'quia induxit diluvium ad delendam omnem carnem.'
Tertium judicium quod futurum est contra avaritiam fiet, unde Psalmus 96.: 'Ignis ante ipsum praecedet et inflammabit in circuitu inimicos ejus' et merito correspondent judicia culpis.
Nam superbientes angeli sunt humiliati, luxuriosi homines aquis diluvii sunt submersi et avari, qui insatiabili igne avaritiae incensi sunt, ipsi et eorum substantiae igne irremediabili comburentur. Haec sunt tria generalia judicia Dei.
Sed alia habet, quae licet sint minora, tamen sunt crebriora. 
Primum est bellorum ad comprimendum et conterendum et ad humiliandum elatas animas superborum. Secundum est pestilentiarum ad puniendam luxuriam lascivorum. Tertium est consumptionis substantiarum per rapinas, sive per incendia civitatis, aut per praedationes, aut per grandines, aut per sterilitates et sic de aliis ad confundendum animas avarorum."

PRIJEVOD:
"Tri su, naime, prvenstvena grijeha koji gase ljubav prema Bogu i bližnjemu, kojima je cijeli svijet zaražen, i to: oholost kojom se vrijeđa Boga preko duše, bludnost kojom se vrijeđa Boga preko tijela i pohlepa kojom se vrijeđa Boga po vremenitom imetku. Zato kaže 1 Iv 2, 16: 'Sve što je u svijetu je požuda tijela, ili požuda očiju ili oholost života', i tako postavljenim stvarima Apostol kaže: 'Osvetnik je Bog za sve ovo' (1 Sol 4, 6), naime, prema ta tri grijeha, tri su općenita suda Božja.
Prvi je koji je već izvršio protiv oholosti, kad je uzoholjene anđele izbacio sa neba. Stoga kaže Otk 12, 7: 'Nastao je veliki rat na nebu.' I slijedi: 'I zbačen je taj veliki zmaj, stara zmija, koji se zove đavao i sotona, koji zavodi cijeli svijet, i zbačen je na zemlju i anđeli njegovi su bačeni s njim.'...
Drugi sud koji je također već izvršen bio je protiv bludnosti, stoga kaže Post 6, 6: 'Vidjevši Gospodin da je velika zloća ljudi na zemlji i da je svaka pomisao srca usmjerena na zlo u svako vrijeme, požalio je što je načinio čovjeka na zemlji.' I slijedi: 'jer je doveo potop da uništi svako tijelo.'
Treći sud koji će doći, bit će protiv pohlepe, zato kaže Psalam 96.: 'Oganj pred njim stiže i spalit će uokolo sve neprijatelje njegove', i zasluženo se poklapaju sudovi s krivnjama.
Naime, oholi anđeli su poniženi, razbludni ljudi su utopljeni vodama potopa, a pohlepni, koji su zapaljeni neutaživom vatrom pohlepe, oni i njihov imetak bit će spaljeni neizlječivim ognjem. To su tri općenita suda Božja.
Ali ima i drugih, koji iako su manji, znatno su brojniji.
Prvi je ratova, kako bi se skršile i slomile i ponizile podignute duše oholih. Drugi je boleština kako bi se kaznila bludnost pohotnika. Treći je proždiranja imetka preko otimačina, ili preka požara u gradu, ili preko krađa, ili po tuči, ili po suši, i tako i drugim načinima, da se skrše duše pohlepnih."

Congregatio taurorum in vaccis populorum (Psalm. 67, 31)

Malo kasnije, sv. Bernardin govori o četiri vrste grijeha "zbog kojih se domovine istrebljuju" ("propter quae patriae exterminantur"). Opisuje bludnike oštrim riječima Psalma 67. "congregatio taurorum in vaccis populorum":

"Secundum vitium increpandum est luxuria, unde subdit: 'congregatio taurorum in vaccis populorum' (Psalm. 67, 31). Tauri sunt indomiti juvenes et lascivi viri, in suis luxuriis indurati. Vaccae populorum sunt proprie meretrices, vel sunt juvenculi ephoebi atque effeminati, qui vaccae dicuntur propter eorum fragilitatem et debilem conditionem.
Omnes hujusmodi sunt increpandi, et maxime propter quatuor genera peccatorum propter quae patriae exterminantur; quae omnes in luxuria radicata sunt. Primum est sodomia, secundum est lascivia vel luxuriosa vita, tertium est insipientia, quartum est injustitia: et de his omnibus 'vindex est Dominus' (I. Thess. 4, 6)."

("Druga opačina koju treba prekoriti je bludnost, stoga dodaje [Psalmist]: 'krdo bikova u kravama naroda' (Ps 67, 31). Bikovi su neukroćeni mladići i pohotni muškarci, okorjeli u svojim bludnostima. Krave naroda su osobito bludnice, ili mladići razmaženi i poženstvenjeni, koji se nazivaju kravama zbog njihove krhkosti i slabog stanja.
Sve ovakve treba prekoriti, i najviše zbog četiri vrste grijeha radi kojih se domovine istrebljuju, koji su svi utemeljeni na bludnosti. Prvi je sodomija, drugi je raskalašenost ili razbludan život, treći je mahnitost, četvrti je nepravda: i za sve ovo 'osvetnik je Gospodin' (1 Sol 4, 6).")


Poruka je jasna: Ako vi ne ustanete protiv tih zala, bit ćete kažnjeni zajedno sa zlikovcima koji čine ta zla. I na ovom svijetu i na drugom!

Kako izbjeći kolektivne kazne?

Što, dakle, trebamo učiniti da i sami ne budemo zahvaćeni kaznama koje prijete opakim narodima?

Ne trebamo izmišljati ništa novoga. Ugledajmo se na sv. Bernardina i ostale svece. Jednostavno, radimo ono što su i oni radili.

Sv. Ivan Kapistran u gore spomenutom životopisu kaže da je sv. Bernardin neprekidno oplakivao i svoje vlastite grijehe i grijehe naroda:

"et in terram ante se nonnunquam devotis lachrymis aspergebat, nunc se peccatorem accusans, nunc de offensione divina propter peccata populorum se affligens..."

("i zemlju ispred sebe je nerijetko pobožnim suzama zalijevao, sad se optužujući kao grešnika, sad se udarajući zbog uvrede Bogu nanesene grijesima naroda...")

Iz svega ovdje navedenoga, vidimo da je sv. Bernardin koristio dva oruđa:

a) bez prestanka je činio pokoru za grijehe naroda

b) tražio je od svjetovnih vlasti da iskorijene javne opačine

Zanimljivo je da sličan način razmišljanja nalazimo i kod našega bl. Ivana Merza.

Pogledajte npr. kako je izgledala borba protiv psovke, koju je Merz propisao za orlovsku organizaciju u Zlatnoj knjizi (X., 10.):

"Kako će se orao uspješno boriti protiv psovke?

Orao će se uspješno boriti protiv psovke:

- ako često moli za psovače i djelima samoprijegora nastoji odvratiti srdžbu Božju od hrvatskoga naroda;

- ako privatno i javno žigoše psovače kao najveće zločince naroda;

- ako, napokon, gdje je to moguće, traži od javnih vlasti da zabrane kletvu."

Fra Augustin Miletić

Fra Augustin Miletić (1763.-1831.) jedan je od najvećih franjevaca koje je dala provincija Bosna Srebrena.
Rođen je u Fojnici, 16. veljače 1763. Nakon što je kao mladić ušao u franjevački red, poslan je na školovanje u Austriju i Italiju. Brzo je napredovao i postao profesor u Padovi.
Glas o njegovoj učenosti i pobožnosti je došao i do pape Pija VII., koji ga je imenovao biskupom daulskim i apostolskim namjesnikom u Bosni.

Njegov učenik fra Marijan Šunjić napisao je na latinskom jeziku biografiju pod nazivom De vita illustris viri Augustini Milletichii, koja je tiskana u Rimu 1835. god.

Šunjić donosi vrijedne podatke o životu fra Augustina iz prve ruke.

Navodim neke od njih...

Prvo, zašto je pojava fra Augustina toliko impresionirala cijelu okolicu?
"Erat omnino novum in Bosnia phenomenon; audire in publico virum... cum prudentia et acumine, et venustate et gravitate, tum vero eloquentia, copia, invicto dicendi robore..."
("Bijaše to potpuno novi fenomen u Bosni; čuti u javnosti čovjeka... sa [takvom] mudrošću i oštroumljem i finoćom i težinom, a tako i elokvencijom, bogatstvom, nepobjedivom snagom govora...")

Dakako, fra Augustinu nije bio cilj zadiviti ljude svojim znanjem i elokvencijom. Njegov jedini cilj je bila slava Božja i spasenje duša.

"Hoc spiritu plenus, incredibile dictu est, quam ardua pro sui salute populi susciperet, qua cura, qua virium contentione omnes viva, ut ajunt, voce in Dei lege instituere, errantesque ab exitio retrahere, et propriis velut humeris ad caulam Domini referre sui fidelis satageret pastor."
("Pun toga duha, nevjerojatno je reći, kakve je teškoće prošao za spasenje svoga puka, kakve brige, kakve napore; dok je sve poučavao, kako kažu, živim glasom u zakonu Božjem, odvraćao zabludjele od propasti i kao vjeran pastir na vlastitim ih ramenima prenosio u ovčinjak svoga Gospodina.")


Borba za spasenje duša bila je vrlo opasan posao u Bosni, koja je tada još uvijek bila pod turskom vladavinom. No, te opasnosti nisu mogle zaustaviti fra Augustina..."nulla vitae pericula ardorem ejus poterant retardare" ("nijedna životna opasnost nije mogla zaustaviti njegov žar").

Posjećivao je i najzabačenija sela kako bi narod učvrstio u katoličkoj vjeri:
"...incredibili ardore omnium sitiens salutem, singulas gregis partes semper sedulusque circumibat..."
("...nevjerojatnim žarom žeđajući spasenje svakoga, obilazio je sve dijelove stada uvijek budan i marljiv...")


Nikada nije polazio na put prije nego što bi pobožno služio sv. misu.

"Et quamvis more suo, mox a media fere nocte se viae cum comitatu soleret commitere, nunquam tamen iter est aggressus, non oblato prius devoto Missae sacrificio."

("I iako je po svom običaju, gotovo odmah poslije ponoći običavao krenuti na put sa svojom pratnjom, nikada nije započinjao putovanje, ako nije prije pobožno prinesao misnu žrtvu.")



Propovijedi fra Augustina imale su snažan utjecaj na ljude. Događalo se da su i muslimani i raskolnici potajno slušali njegove propovijedi; mnogi od njih su se obratili na katoličku vjeru.

"...copiosi utriusque sexus schismatici, ipsique adeo Turcae multi, bonae odore fame, virtutisque illius exciti, et data opportunitate, coetui admixti catholicorum, aut vicinis dumentis subinde latitantes, sonum apostolici oris, arrectis auribus saepe avidi captabant; concione autem soluta, redibant pectora tundentes, plerique de rerum veritate persuasi, nec pauci ex prioribus postmodum conversi."

("...brojni raskolnici oba spola, čak i sami Turci, potaknuti su njegovim dobrim glasom i krepostima, i kad bi dobili priliku, pomiješani sa skupom katolika ili krijući se u obližnjem grmlju, otvorenih ušiju bi često željno slušali glas apostolskih usta; a kad bi završila propovijed, vraćali bi se udarajući se u prsa, mnogi od njih uvjereni o istini, i nemalo od tih se kasnije obratilo.")


No, činjenica što katolici na tom prostoru žive među muhamedancima i raskolnicima (ili kako bi rekao fra Marijan Šunjić, "inter maxime superstitiosas gentes") uvijek je predstavljalo posebnu opasnost za katoličku vjeru.
Ta je činjenica izazivala oprez kod fra Augustina...
"Nihil Augustinum tam solicitum tenebat, quam ne quis lupus sub pelle ovina suum invaderet gregem; neve satan aliquis in commisso sibi agro lolia misceret, et insereret zizania..."
("Ništa Augustina nije držalo tako zabrinutim, kao [briga] da ne bi koji vuk pod ovčjim runom navalio na stado; da ne bi sotona pomiješao ljulj na njivi koja mu je povjerena, i primiješao kukolj...")


Fra Augustin je bio pod stalnom paskom turskih vlasti,
"Neque enim, ob sinistras Mahummedanorum suspiciones, limites regni umquam audebat transire..."
("I nije se, zbog zlokobnih sumnji muhamedanaca, nikada usuđivao prijeći granice kraljevstva...")


Što se tiče fra Augustinove osobne pobožnosti, ona je najviše bila usredotočena na krunicu, križni put i sv. misnu žrtvu.
Iako se fra Augustin uvijek prvi dizao i dolazio u crkvu, puštao je ostale fratre da prije njega služe sv. mise. I tek nakon što bi pobožno slušao sv. misu svakoga od njih, onda bi posljednji i sam služio sv. misu.

"Fuit vero vitae illius haec perpetua ratio, a cujus rigida observantia fortis viri animus vix umquam, gravissimis etiam incommodis potuit dimoveri: summo mane auroram semper antevertens, primus omnium ecclesiam petebat, fervidas de more preces fusurus: auditisque pluribus saepe sacris, ipse deinde celebrabat tanta pietate, tam exacta SS. caeremoniarum observatione, ut durum admodum cor esse deberet, quod solo ejus aspectu ad devotionem non moveretur..."

("Bilo je naime ovo stalno pravilo njegova života, od čijeg se strogog obdržavanja njegov jaki duh nije mogao maknuti čak ni tijekom najvećih neprilika: u rano je jutro uvijek prestižući zoru, prvi od svih dolazio u crkvu, da po običaju uputi žarke molitve; i nakon što je često put slušao više bogoslužja, potom je on celebrirao s takvom pobožnošću, tako točnim pridržavanjem svetih obreda, da bi nečije srce trebalo biti potpuno otvrdnuto ako ga sam pogled na njega ne bi potaknuo na pobožnost...")





Fra Augustin je možda najpoznatiji kao pisac pučkog katekizma (koji je doživio četiri izdanja).
Katekizam nosi naslov Istomačenje stvarih potribitih nauka krstjanskoga

Djelo je napisano jednostavnim pučkim jezikom - štokavskom ikavicom, koja je u ono vrijeme bila raširena od Dalmatinske zagore, preko Hercegovine, Bosne, Slavonije... sve do Bačke i Banata.

Evo nekoliko izvadaka iz fra Augustinovog katekizma, da se vidi jezik i teme kojima se bavio...



Što je kršćanin? - str. 61.

O Crkvi - str. 71.-72.

O dužnostima krizmanih vjernika - str. 90.

O onima koji primaju pričest u stanju smrtnoga grijeha - str. 95.

Jesmo li dužni ljubiti nevjernike i heretike? - str. 140.

Naša tri glavna neprijatelja protiv kojih se moramo boriti cijeli život su: svijet, tijelo i vrag.
Evo što fra Augustin kaže o ta tri neprijatelja (str. 168.-169.):

Život vječni - str. 73.

O čistilištu ("purgatoriju") - str. 172.-173.

O paklu - str. 174.-175.

Fra Augustin o sv. misi - str. 148.

Kako trebamo slušati sv. misu? - str. 148.-149.

Što trebamo činiti za vrijeme podizanja? - str. 152.

Konfesijske škole

Evo dolje nekoliko isječaka iz vrlo opširnog članka istaknutog hrvatskog isusovca Ante Alfirevića o konfesijskim školama, objavljen u časopisu Život, 4. travnja 1935. (LINK).

Alfirević opširno navodi crkvene odredbe koje traže uspostavu katoličkog školstva u svakoj zemlji gdje ima katolika.

Dvije stvari su za katolike neprihvatljive:
a) vjerski mješovite škole (koje zajedno pohađaju katolici i nekatolici)
b) koedukacija (škole u kojima su zajedno dječaci i djevojčice)

Ti termini dolaze iz Svetoga pisma

Na mom postu o prozelitizmu prije II. vatikanskog koncila, ostavio mi je neki Tvrtko (da nije možda p. Tvrtko Barun?) jedan prilično neprijateljski nastrojen komentar.
Nisam objavio taj komentar, ali ću ipak ovdje odgovoriti na prigovore tog Tvrtka.

Naime, Tvrtku smeta ova moja rečenica:
"Ove promjene su se odrazile i na liturgijske reforme 1969. god. - uklonjene su (ili izmijenjene do neprepoznatljivosti) sve molitve za obraćenje heretika, raskolnika židova... Napuštaju se i sami termini "heretici", "raskolnici", "nevjernici"... koji se nikako ne uklapaju u politički korektni govor kojim je pisana nova liturgija."

Tvrtko se buni protiv korištenja termina "heretik", "raskolnik", "nevjernik"...

Dragi Tvrtko, jesi li ikada čitao Sveto pismo?
Ti termini dolaze iz Svetoga pisma!

Termin "heretik" je prvi upotrijebio sv. Pavao u poslanici Titu (3, 10-11):
"Haereticum hominem post unam et secundam correptionem devita: sciens quia subversus est, qui eiusmodi est, et delinquit, cum sit proprio iudicio condemnatus."

Ili kako je Bonaventura Duda preveo tu rečenicu:
"S krivovjercem nakon prvog i drugog upozorenja prekini znajući da je izopačen i da griješi: on sam sebe osuđuje."


I termin "nevjernici" preuzeli smo iz Svetoga pisma. 
Da navedem nekoliko primjera iz Novoga zavjeta...

"No rekne li taj sluga u srcu: 'Okasnit će gospodar moj', pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se, doći će gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada i u čas koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među nevjernicima." (Lk 12, 45-46)

"Zar nema među vama ni jednoga mudra koji bi mogao rasuditi među braćom? Nego brat se s bratom parniči, i to pred nevjernicima?"               (1 Kor 6, 5-6)

"Ne ujarmljujte se s nevjernicima. Ta što ima pravednost s bezakonjem? Ili kakvo zajedništvo svjetlo s tamom? Kakvu slogu Krist s Belijarom? Ili kakav dio vjernik s nevjernikom? Kakav sporazum hram Božji s idolima?"               (2 Kor 6, 14-16)

 "Kukavicama pak, nevjernima i okaljanima, ubojicama, bludnicima, vračarima i idolopoklonicima i svim lažljivcima udio je u jezeru što gori ognjem i sumporom. To je druga smrt." (Otk 21, 8)

Moguće je da se Tvrtko doista nikada nije susreo s tim dijelovima Svetoga pisma, jer su se sastavljači nove liturgije dobro pobrinuli da se takvi pasusi što manje pojavljuju u misnim čitanjima.

Nasuprot tome, sve prošle generacije katolika držale su te riječi Svetoga pisma duboko zapisanima u svijesti i savjesti.

Dovoljno je spomenuti najvećeg hrvatskog pisca svih vremena - Marka Marulića.

Već sam jednom naveo što je Marulić napisao o hereticima u svojoj slavnoj knjizi De institutione bene vivendi (LINK)... Dobro je da to ponovim i ovdje, jer se odnosi na spomenute dijelove Svetoga pisma...

"Sic etenim et Paulus apostolus ad Titum scribens monet ac dicit: 'Hereticum hominem post unam et secundam correptionem devita, sciens quia subversus est, qui eiusmodi est, et delinquit proprio iudicio condemnatus.' (Tit. 3, 10-11)
Et ipse Ioannes epistula secunda: 'Si quis venit ad vos et hanc doctrinam non adfert nolite recipere eum in domum nec ave ei dixeritis; qui enim dicit illi ave communicat operibus illius malignis.' (II. Ioan. 10-11)
Et in Apocalypsi (2, 14-16), angelus, id est, episcopus Pergami ecclesiae arguitur, non quod fidem negavit, fidelis enim erat, sed quod prope se habeant tenentes doctrinam Balaam, doctrinam Nicolaitarum. Quod si cohabitare cum illis crimini est datum, quanto gravius peccant, qui familiaritate et consuetudine eorum utuntur?"

("Tako naime i apostol Pavao pišući Titu, upozorava i kaže: 'S krivovjercem nakon prvoga i drugog upozorenja prekini znajući da je izopačen i da griješi: on sam sebe osuđuje.' (Tit 3, 10-11)
I sam Ivan u drugoj poslanici kaže: 'Ako tko dolazi k vama i ne donosi tog nauka, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga. Jer tko ga pozdravlja, sudjeluje u njegovim zlim djelima.' (2 Iv 10-11)
I u Otkrivenju (2, 14-16) prekorava se anđeo, to jest, biskup crkve u Pergamu, ne zato što je zanijekao vjeru, bio je naime vjeran, već zato što kod sebe ima one koji drže nauk Bileama, nauk nikolaitski. Ako je samo biti zajedno s njima zločin, koliko teže griješe oni koji prijateljuju i druguju s njima?")

- Marko Marulić (De institutione bene vivendi, II., 11.)

Biskup Ćolnić o čišćenju Slavonije od muhamedanstva

Josip Antun Ćolnić, biskup đakovački 1751.-1773.

Josip Antun Ćolnić je na poseban način obilježio povijest Slavonije u 18. stoljeću. U 22 godine na biskupskoj stolici u Đakovu, dao je velik doprinos obnovi vjerskog života na istoku naše zemlje.

Ćolnić je od mladosti bio dobar prijatelj (za nas Hrvate veoma zaslužnog) talijanskog isusovca Danijela Farlatija.
Napisao je opis svoje biskupije, koji je Farlati objavio u IV. tomu svoga velikog dijela Illyricum sacrum.

Taj opis je vrijedan izvor za proučavanje povijesti Đakovačke biskupije.
U njemu se, između ostalog, može vidjeti kako su Ćolnićevi prethodnici na biskupskoj stolici - Juraj Patačić i Petar Bakić - čistili Slavoniju od ostataka muhamedanstva, nakon oslobođenja od Turaka.

No, treba prvo nešto reći o širem kontekstu u kojem se to događalo...

Slavonija je ukupno 163 godine provela pod turskom okupacijom (1526.-1689.).
Kao i u svim drugim područjima pod turskom vlašću, i u Slavoniji se provodila intenzivna islamizacija.

Dovoljno je samo pogledati kako je Osijek izgledao za vrijeme turske vladavine... sve džamija do džamije...

Do preokreta dolazi tijekom Velikog bečkog rata (1683.-1699.). Tada i kod nas počinje ono što bi Španjolci nazvali Reconquista. Oslobađenje Slavonije je trajalo desetak godina, što dovoljno govori kako je žilav bio otpor Turaka i domaćih muhamedanaca-poturica.

Nakon oslobođenja, uslijedio je proces čišćenja tih krajeva od islama. Slično čišćenje se istovremeno odvijalo i u drugim našim oslobođenim krajevima (pogledaj npr. što o tome kaže fra Stipan Zlatović ovdje).

A sad dolazimo do spomenutog Ćolnićevog opisa.
Kao što sam rekao, on donosi važne podatke o deislamizaciji koju su provodili njegovi prethodnici, Patačić i Bakić.

Nisu sve džamije porušene... neke su pretvorene u crkve.
Trebalo je, dakako, obnoviti i crkve koje su Turci srušili.

Izdvajam nekoliko rečenica...

Za biskupa Jurja Patačića (1704.-1716.) piše Ćolnić (Illyricum sacrum, tom. IV., str. 89.):

"Cum statim ac gubernare coepisset, feliciter omnes eo intendit vires, ut profanatam Mahometana barbarie et solo aequatam apostolorum principi dicatam ecclesiam Diacovae super ruderibus excitaret et consecraret 1709...
Patres Franciscanos introduxit primus Diacovam, fundis sufficientibus dotavit et moscheam Turcicam in formam ecclesiae aedificavit iisdem patribus Franciscanis, quam Immaculatae Concepte Dei Genitricis Virginis Mariae titulo decoravit ac consecravit in qua expectat resurrectionem mortuorum."

("Čim je počeo upravljati [biskupijom], sretno je usmjerio sve snage da crkvu posvećenu prvaku apostola [sv. Petru] u Đakovu, koja je oskvrnjena muhamedanskim barbarstvom i sravnjena sa zemljom, opet podigne na temeljima i posveti 1709...
Oce franjevce je prvi doveo u Đakovo, obdario ih sa dovoljno zemlje i dao istim ocima franjevcima tursku džamiju koju je pregradio u crkvu, ukrasio i posvetio Bezgrješno Začetoj Bogorodici Djevici Mariji, i u kojoj čeka uskrnuće mrtvih.")


Za biskupa Petra Bakića (1716.-1749.) piše Ćolnić:
"Capellam extruxit Diacovae, ubi prius moschea Turcica, posuit in ea elegans omnium sanctorum altare et turrim proportionatam erexit; haec ecclesia modo Diacovae parochialis..."
("Izgradio je kapelu u Đakovu, gdje je prije bila turska džamija, postavio je u nju uglađen oltar svih svetih i izgradio skladan zvonik; ta crkva je sada župna u Đakovu...")

Prozelitizam i obraćenja prije II. vatikanskog koncila

Prenosim 16 članaka iz tjednika Katolik, koji su pisani u razdoblju od 1930. do 1934. g., a govore o obraćenjima inovjeraca. Pregled tih tekstova daje nam dobar uvid u misionarski žar koji je u ono vrijeme vladao u katoličkom svijetu.
Naš katolički tisak je i inače često donosio vijesti o obraćenjima nekatolika (protestanata, židova i dr.). Mislim da nije izašao nijedan broj Katolika u kojem nije bila barem jedna takva vijest. Ja sam ovdje odabrao samo neke od njih.

No, prije nego što ih počnete čitati, par napomena...

Prozelitizam (u pozitivnom smislu) na koji nailazimo u tim člancima, danas više ne postoji.

Nakon što je II. vatikanski koncil donio deklaraciju Nostra aetate (28. listopada 1965.), službeno je prestala svaka katolička misionarska aktivnost usmjerena prema židovima i muslimanima.
To nije neka mala promjena... Prije toga vremena, postojali su čak i crkveni redovi i laičke bratovštine kojima je glavna djelatnost bila rad na obraćenju židova i muslimana. Svi su nestali nakon Nostra aetate, ili su si pak radikalno izmijenili pravila (i svrhu svoga postojanja).

A nakon što je donesen dekret o ekumenizmu (Unitatis redintegratio, 21. studenoga 1964.), formalno je prekinuto nastojanje da se obrate protestanti, kao i stoljetni pokušaji "unijaćenja" istočnih raskolnika.

Sve je to, dakako, zapečatio dekret o vjerskoj slobodi - Dignitatis humanae, 7. prosinca 1965., koji je označio odustanak od ideje katoličke države (koju su promicali svi pape do sredine 20. stoljeća).

Ove promjene su se odrazile i na liturgijske reforme 1969. god. - uklonjene su (ili izmijenjene do neprepoznatljivosti) sve molitve za obraćenje heretika, raskolnika židova...
Napuštaju se i sami termini "heretici", "raskolnici", "nevjernici"... koji se nikako ne uklapaju u politički korektni govor kojim je pisana nova liturgija.

No, pošto ovakvo stanje traje već 50-ak godina, nove generacije vjernika slabo poznaju borbeni misionarski stav koji su katolici imali prije reforma iz 1960-ih.

Baš zato prenosim ove članke, da naša mladež barem osjeti s kakvom su revnošću (i uspjehom!) katolici vojevali za spasenje duša.

Članci su poredani tematski: prvo oni koji govore o obraćenjima protestanata, onda židova, pa istočnih raskolnika... Na kraju stavljam tri članka o obraćenjima u Africi i Aziji.



Katolik, 7. veljače 1932., br. 6., str. 6.

Katolik, 17. svibnja 1931., br. 20., str. 2.

 Katolik, 24. srpnja 1932., br. 29., str. 2.

    Katolik, 27. srpnja 1930., br. 7.

Katolik, 28. veljače 1932., br. 9., str. 3.

 Katolik, 1. travnja 1934., br. 6., str. 2.

Katolik, 12. travnja 1931., br. 15., str. 2.

Katolik, 1. rujna 1930., br. 12., str. 4.

OBRAĆENJA ISTOČNIH RASKOLNIKA

Katolik, 25. lipnja 1933., br. 13.

Katolik, 10. siječnja 1932., br. 2., str. 2.-3.

Katolik, 3. siječnja 1932., br. 1., str. 2.

Katolik, 30. 8. 1931., br. 35., str. 4.

Katolik, 7. veljače 1932., br. 6., str. 6.

AFRIKA I AZIJA

Katolik, 25. lipnja 1933., br. 13. 

 U istom broju na str. 2.

Isusovci su samo 1932. g. obratili 209 914 ljudi diljem svijeta!

Katolik, 24. rujna 1933., br. 19.

.